Poslovni broj P-2989/2019-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

STALNA SLUŽBA U SINJU

Sinj, Petrovac 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Sinju, po sutkinji Nikolini Mandić, u pravnoj stvari tužitelja JM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa DM, a on zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Igoru Kalebiću i Jadranki Kalebić iz Splita, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici Jelena Matulić i Boris Bilić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Matulić i Bilić d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon provedene javne glavne rasprave zaključene 26. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja Igora Kalebića, odvjetnika iz Splita te ĐM, odvjetničke vježbenice punomoćnika tuženika, 14. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 9011755882 od 3. kolovoza 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je u točki 1. ugovoreno kako se stavlja na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 18.228,81 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika, na dan korištenja kredita, u točki 6. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se korisnik kredita mjesečne anuitete obvezuje plaćati uz valutnu klauzulu po srednjem tečaju prema tečajnoj listi tuženika za CHF, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na valutnu klauzulu.

II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba Ugovora o kreditu broj 9011755882 od 3. kolovoza 2006., zaključenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika, te u dijelu u kojem ugovoreno da tužitelj pristaje da tuženik povisi iznos anuiteta uz obvezu plaćanja takvih anuiteta, odnosno sve odredbe koje se pozivaju na promjenjivu kamatnu stopu.

III. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.293,72 EUR (dvije tisuće dvjesto devedeset tri eura i sedamdeset dva centa) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 1,68 EUR od 10.09.2006.

- 2,30 EUR od 10.10.2006.

- 0,42 EUR od 10.12.2006.

- 4,30 EUR od 10.08.2007.

- 4,33 EUR od 10.09.2007.

- 4,26 EUR od 10.10.2007.

- 4,26 EUR od 10.11.2007.

- 4,25 EUR od 10.12.2007.

- 4,33 EUR od 10.01.2008.

- 10,17 EUR od 10.02.2008.

- 10,67 EUR od 10.03.2008.

- 10,42 EUR od 10.04.2008.

- 10,14 EUR od 10.05.2008.

- 10,22 EUR od 10.06.2008.

- 10,22 EUR od 10.07.2008.

- 10,05 EUR od 10.08.2008.

- 10,13 EUR od 10.09.2008.

- 10,43 EUR od 10.10.2008.

- 18,38 EUR od 10.11.2008.

- 10,57 EUR od 10.12.2008.

- 26,11 EUR od 10.01.2009.

- 25,31 EUR od 10.02.2009.

- 20,59 EUR od 10.03.2009.

- 20,69 EUR od 10.04.2009.

- 23,02 EUR od 10.05.2009.

- 18,30 EUR od 10.06.2009.

- 20,61 EUR od 10.07.2009.

- 18,37 EUR od 10.08.2009.

- 18,61 EUR od 10.09.2009

- 18,86 EUR od 10.10.2009.

- 18,80 EUR od 10.11.2009.

- 20,46 EUR od 10.12.2009.

- 23,06 EUR od 10.01.2010.

- 25,93 EUR od 10.02.2010.

- 25,36 EUR od 10.03.2010.

- 28,82 EUR od 10.04.2010.

- 30,56 EUR od 10.05.2010.

- 35,26 EUR od 10.06.2010.

- 42,90 EUR od 10.07.2010.

- 36,51 EUR od 10.08.2010.

- 51,05 EUR od 10.09.2010.

- 46,36 EUR od 10.10.2010.

- 46,13 EUR od 10.11.2010.

- 55,85 EUR od 10.12.2010

- 62,75 EUR od 10.01.2011.

- 52,90 EUR od 10.02.2011.

- 57,55 EUR od 10.03.2011.

- 51,42 EUR od 10.04.2011.

- 61,78 EUR od 10.05.2011.

- 70,62 EUR od 10.06.2011.

- 84,19 EUR od 10.07.2011.

- 92,20 EUR od 10.08.2011.

- 77,07 EUR od 10.09.2011.

- 70,44 EUR od 10.10.2011.

- 69,05 EUR od 10.11.2011.

- 70,55 EUR od 10.12.2011.

- 76,77 EUR od 10.01.2012.

- 78,37 EUR od 10.02.2012.

- 78,73 EUR od 10.03.2012.

- 77,25 EUR od 10.04.2012.

- 77,90 EUR od 10.05.2012.

- 79,80 EUR od 10.06.2012.

- 77,87 EUR od 10.07.2012.

- 77,46 EUR od 10.08.2012.

do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je prethodila tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

IV. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.771,01 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 14. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita 3. kolovoza 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011755882 solemniziran 7. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Slobodanu Zlokiću iz Splita pod poslovnim brojem OU-746/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg mu je banka stavila na raspolaganje kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 18.228,81 CHF sa rokom otplate od 72 mjeseca.

1.1. Zatim, tužitelj navodi kako se radi o unaprijed forumuliranom, tipiziranom i standardiziranom Ugovoru o kreditu koji sadrži nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je vrijednost glavne obveze vezana uz tečaj švicarskog franka (CHF) prema kuni te odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi za koju je ugovoreno da se mijena sukladno odluci banke bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametra na koji način će se kamatna stopa mijenjati. Tužitelj smatra da je ugovaranjem takvih ugovornih odredbi banka postupila suprotno Zakonu o zaštiti potrošača, Zakonu o obveznim odnosima, Zakona o kreditnim institucijama, te načelu savjesnosti i poštenja i protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u pozitivne propise Republike Hrvatske i iako prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

1.2. Nadalje, tužitelj se poziva na pravna utvrđenja iz parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koju je kao tužitelj podnio Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv banaka, uključujući i tuženika, tj. temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku i odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

1.3. S obzirom na to da Ugovor o kreditu sadrži nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj smatra da mu je tužitelj dužan temeljem stečenoga bez pravne osnove isplatiti iznos kredita koji je preplatio zbog ništetnih ugovornih odredbi, a koji iznos predstavlja razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe, sve zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni iznos od dana stjecanja do isplate.

1.4. Kao dokaze tužitelj je uz tužbu priložio Ugovor o kreditu i plan otplate. Osim priloženih isprava, kao dokaz predlaže da ga se sasluša kao stranku, pribave ostali knjigovodstveni podaci po kreditu (početni otplatni plan, ostali otplatni planovi, promet po kreditu, pregled promjena kamatnih stopa, pregled promjena iznosa anuiteta i dr.) te provesti financijsko vještačenje.

1.5. Tužitelj tužbom traži da se pojedini dijelovi odredaba čl. 1., 4. i 6. Ugovora o kreditu utvrde ništetnima te traži isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od ukupno 18.500,00 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama.

1.6. Nakon provedenog financijskog vještačenja, imajući u vidu i promjenu službene valute u Republici Hrvatskoj iz kune u EUR, tužitelj podneskom od 18. veljače 2025. postavlja konačni tužbeni zahtjev kojim je precizirao novčane iznose čiju isplatu traži na način da od tužitelja potražuje isplatu svakog pojedinog preplaćenog iznosa koju u zbrojeno iznose ukupno 2.293,72 EUR, sve pripadajućim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor prekluzije pozivajući se na odredbu čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Naime, tuženik ističe da ugovor prestao isplatom kredita dana 6. prosinca 2012. pa kako je ugovor prestao ispunjenjem, to smatra da se tužitelj ne može pozivati na ništetnost ugovora.

2.1. Tuženik smatra da se na pravna utvrđenja iz presude donesene temeljem odredbe čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku mogu pozivati samo fizičke i pravne osobe u posebnim parnicama za naknadu štete, ali ne u parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove o kojoj je riječ u ovome postupku.

2.2. Zatim, tuženik u bitnome navodi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope izričito dopušteno odredbom čl. 26. Zakona o obveznim odnosima, dok je ugovaranje valutne klauzule dopušteno odredbom čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te smatra kako u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke nepoštenosti.

2.3. Isto tako, tuženik ističe prigovor zastare, osporava visinu tražbine i tijek zateznih kamata.

2.2. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, a kao dokaz predlaže saslušanje javnog bilježnika i djelatnika banke.

3. Tužitelj u podnesku od 4. rujna 2024. obrazlaže utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a na koja se već pozvao u tužbi. Osim toga, protivi se tuženikovom prigovoru zastare u bitnome navodeći kako zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u kolektivnom sporu. Zatim, protivi dokaznim prijedlozima tuženika za saslušanjem javnog bilježnika navodeći kako nije sporno da je ugovor solemniziran, a protivi se i saslušanju djelatnika banke.

4. Tuženik se u podnesku od 15. studenoga 2024. poziva na odluku Suda Europske unije u predmetu broj C-567/2020 navodeći kako iz navedene odluke proizlazi da se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji 1.srpnja 2013. S obzirom na to da je Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju zaključen i isplaćen prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, tuženik smatra da ugovorne odredbe Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredbi.

4.1. Osim toga, u predmetnom podnesku od 15. studenoga 2024. tuženik se poziva i na odredbu čl. 19. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju od 30. rujna 2015. za koju navodi da je isključila sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili, dok u preostalom dijelu tog podneska u bitnome ponavlja svoje prigovore prekluzije i zastare.

5. U tijeku glavne rasprave pročitane su i pregledane isprave koje su stranke predložile kao dokaze, i to: Ugovor o kreditu broj 9011755882 zaključen 3. kolovoza 2006., a solemniziran 7. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Slobodanu Zlokiću iz Splita pod brojem OU-746/2006 (list 8-12 spisa), plan otplate (list 13 spisa), Opći uvjeti poslovanja s građanima (list 33-41 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 2. prosinca 2024. (list 116-117 spisa) te knjigovodstvena kartica (list 118-129 spisa).

5.1. Osim toga, saslušan je tužitelj JM (list 156 spisa) te je u odnosu na visinu tražbine provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku CENTRU ZA VJEŠTAČENJA d.o.o. koji je 29. siječnja 2025. sastavio pisani nalaz i mišljenje (list 132-142 spisa).

5.2. Nije proveden dokaz saslušanjem djelatnika banke jer je od tog dokaznog prijedloga tuženik odustao (na pripremnom ročištu održanom 28. studenoga 2024.), dok dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao Ugovor o kreditu nije proveden kao nepotreban. Naime, nije sporno da je Ugovor o kreditu solemniziran. Uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora, pa tako i ugovora o kreditu je ocijeniti ako je to moguće, jesu li ugovorne stranke ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnik koji su ovjerio predmetni Ugovore o kreditu i učinio pa je stoga njihovo saslušanje bespredmetno.

6. Na temelju rezultata cjelokupnog postupka, ocjene svih dokaza zajedno i svakog dokaza pojedinačno te očitovanih dispozicija stranaka u parnici sud nalazi tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da su ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te kojima je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke kao i zahtjev za isplatom iznosa od ukupno 2.293,72 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama koji je tužitelj isplatio banci temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu.

8. Nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita 3. kolovoza 2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9011755882 solemniziran 7. kolovoza 2006. po javnom bilježniku Slobodanu Zlokiću iz Splita pod poslovnim brojem OU-746/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) temeljem kojeg mu je banka stavila na raspolaganje kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 18.228,81 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan korištenja kredita, sve kako je navedeno u čl. 1. Ugovora o kreditu. Također, nije sporno da otplata kredita od 18.228,81 CHF odredbom čl. 6.2. Ugovora o kreditu ugovorena u 72 jednaka mjesečna anuiteta plativa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Dakle, nije sporno da je odredbama čl. 1. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula.

8.1. Također, nije sporno da je odredbom čl. 4. i 6. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje kamate po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,99 % godišnje, obračunava se u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom), sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.

8.2. Prema tome, nije sporno kako je u navedenim odredbama č. 1. i 6.2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da je glavna obveza korisnika kredita o isplati glavnice i kamata vezana za stranu valutu, švicarski franak (CHF) u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta, a isto tako nije sporno da je odredom čl. 4. i 6. Ugovora o kreditu redovna kamata ugovorena kao promjenjiva sukladno internoj odluci banke.

8.3. Iz sadržaja Ugovora o kreditu, i to odredbe čl. 2. kao i iz iskaza tužitelja proizlazi da se radi o namjenskom kreditu iskorištenom za kupnju automobila. Kako tužitelj u svom iskazu navodi da je automobil sredstvima kredita kupljen za njegove osobne potrebe, to se u konkretnom slučaju, imajući u vidu i svojstvo kreditora kao trgovca radi o potrošačkom ugovoru, što također tijekom ovoga postupka između stranaka nije bilo sporno.

8.4. Nadalje, između stranaka nije sporno da je Ugovor o kreditu prestao ispunjenjem, međutim, kredit nije otplaćen 6. prosinca 2012. kako to navodi tuženik u odgovoru na tužbu već je Ugovor o kreditu konačno otplaćen 10. kolovoza 2012., a što se poklapa sa trajanjem otplate kredita od 72 mjeseca i utvrđeno je čitanjem nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka CENTAR ZA VJEŠTAČENJA d.o.o. od 29. siječnja 2025.

9. Sporno je, mogu li se u ovoj parnici primijeniti utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., jesu li odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, stoga i ništetne, pa slijedom toga ima li tužitelj pravo na isplatu. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja i je li nastupila prekluzija podnošenja tužbe, odnosno sporna je osnovanost kao i visina tužbenog zahtjeva.

10. Prema stavu ovoga suda tužitelj se vezano za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope osnovano poziva na pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik (banka) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik (banka) kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika (banke) i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka) kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika (banke) o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa , a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik (banka) postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Naime, s obzirom na to da su navedene odluke donesene u parnici pokrenutoj povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača te da ugovorne odredbe čije utvrđenje ništetnosti tužitelj traži ovom tužbom sadržajno odgovaraju odredbama koje su utvrđene nepoštenima u predmetnom kolektivnom sporu, to se tužitelj u ovoj pojedinačnoj parnici koju je protiv tuženika pokrenuo radi utvrđenja ništetnosti i isplate sukladno odredbi čl. 502.c ZPP u vezi s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine” broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) može pozivati na utvrđenja iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, odnosno navedene odluke obvezuju ovaj sud.

11. Ugovaranje valutne klauzule samo po sebi je dopušteno sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim donosima ("Narodne novine" 35/05, dalje ZOO). Međutim, u presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. se navodi da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a, što proizlazi iz potvrde HNB-a od 7. lipnja 2013.), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11.1. Među strankama nije sporno da u Ugovoru o kreditu koji sadrži odredbu kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužitelj kao prosječni korisnik kredita mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz te ugovorne klauzule. Tuženik je to sve u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati, a tužitelj nije znao. Naime, iz iskaza tužitelja u ovome predmetu proizlazi kako mu je bilo jasno da je Ugovor o kreditu sklopljen u zaštitnu valutnu klauzulu ali da mu prednik tuženika nije objasnio niti ga je upozorio na ekonomske rizike navedene ugovorne klauzule. Ako prosječni korisnik kredita nije u razumnoj mjeri dobro obaviješten, ni uz razumnu pažnju i oprez ne može razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.

11.2. Prosječni korisnik kredita pa tako i tužitelj u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive.

12. Nadalje, Ugovorom o kreditu ugovorena je u odredbi točke 4. i 6. redovna kamatna stopa od 4,99 posto godišnje promjenjiva, a utvrđuje se sukladno odluci tuženika. Sama ugovorna konstatacija da će promjena kamatne stope ovisiti o naknadnoj odluci kreditora upućuje na zaključak da tužitelj temeljem sadržaja ugovora nije mogao znati koji će biti parametri i o čemu će ovisiti donošenje odluke banke o promjeni kamatne stope te stoga navedena ugovorna odredba nije jasna, razumljiva niti lako uočljiva pa da bi isključivala ocjenu nepoštenosti.

12.1. Također, valja istaknuti kako je i ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno i zakonito, no u konkretnom slučaju potpuno nedostaju parametri temeljem kojih će se ista mijenjati, pa je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nepošteno ugovorena, što je sve pobliže obrazloženo u navedenim presudama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, za čije je stavove sud osnovom čl. 502.c ZPP vezan, i na koje se tužitelj osnovano poziva.

13. Osim toga, i iz samog iskaza tužitelja utvrđeno je da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u potpunosti izostalo pregovaranje i informiranje potrošača o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

13.1. Naime, iz iskaza tužitelja u bitnome je utvrđeno da je odlučio kupiti automobil za vlastite potrebe u Opel autokući u Splitu, a da pri tome radi sklapanja Ugovora o kreditu uopće nije bio u banci već mu je unaprijed formulirani ugovor o kreditu ponudila autokuća te koji je on kod javnog bilježnika sam i ovjerio. Iz navedenog načina sklapanja Ugovora o kreditu razvidno je kako tuženik nije tužitelja prije sklapanja ugovora informira ni o kakvih rizicima vezanim uz ugovor o kreditu budući da korisnik kredita nije niti bio u banci.

14. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP 96/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP 96/03 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Identične odredbe sadržane su i u odredbi čl. 96. st. 1. i 2. te čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP 79/07), kao i u odredbama čl. 49. st. 1. i 2. te čl. 55. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje ZZP 41/14) te u odredbama čl. 53. st. 1. i 2. te čl. 59. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22 i 59/23, dalje ZZP 19/22) koji je trenutačno na snazi.

14.1. Prema tome, imajući u vidu pravna utvrđenja iz kolektivne parnice vođene pred Trgovačkim sudom u Zagrebu povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, kao i iskaz tužitelja te sadržaj Ugovora o kreditu te podatke o otplati kredita iz kojih je razvidno značajno uvećanje pojedinih anuiteta otplate kredita, ovaj sud je utvrdio kako su odredbe Ugovora o kreditu kojima je u konkretnom slučaju ugovorena valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa nepoštene, a time i ništetne jer se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a odredbe su se nalazile u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru koji je unaprijed formulirao prednik tuženika kao trgovac, zbog čega tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

14.2. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke ove presude.

15. Na temelju odredbe čl. 323. st. 1., 324. i 1111. st. 1. ZOO tužitelj ima pravo od tuženika tražiti isplatu svih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, s time da sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo na isplatu zateznih kamata na svaki pojedini preplaćeni iznos kredita od dana stjecanja do isplate budući da je tuženik, odnosno prednik tuženik nepošteni stjecatelj tih novčanih iznosa.

15.1. Stopa zateznih kamata tekućih na svaki pojedini preplaćeni iznos određena je do 31. prosinca 2007. godine prema čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate („Narodne novine“ broj 153/04), a od 1. siječnja 2008. godine pa nadalje do isplate po stopama određenim čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21).

16. Visina preplaćenih iznosa kredita koji u biti predstavljaju razliku iznosa anuiteta koji je tužitelj banci uplatio i iznosa anuiteta koji bi platio da se nisu primijenile ništetne ugovorne odredbe utvrđena je financijskim vještačenjem po sudskom vještaku Centru za vještačenja d.o.o., odnosno čitanjem pisanog nalaza i mišljenja od 14. siječnja 2025., i to u ukupnom iznosu 2.293,72 EUR. S time da su pojedinačni iznosi s osnove preplaćenih iznosa s osnova promjene u kamatnoj stopi prikazani u stupcu 11. tablice koja je sastavni dio pisanog nalaza i mišljenja te ukupno iznose 692,71 EUR, dok su pojedinačni iznosi s osnove preplaćenih iznosa s osnova rasta tečaja prikazani u stupcu 12. tablice koja je sastavni dio pisanog nalaza i mišljenja te ukupno iznose 1.601,01 EUR, a konačni zbroj svih navedenih pojedinačnih preplaćenih iznosa po osnovi promjene u kamatnoj stopi i rasta tečaja prikazan je u stupcu 13. tablice i u cijelosti odgovara pojedinačnim iznosima navedenima pod stavkom III. izreke ove presude.

16.1. Sud ocjenjuje da je pisani nalaz i mišljenje vještaka dan stručno i objektivno na temelju dostupne materijalne dokumentacije, te da u istome nema nelogičnosti niti proturječnosti te ga u cijelosti prihvaća, osobito imajući u vidu kako stranke na izračun preplaćenog iznosa nisu imale prigovora.

16.2. Također, valja dodati i da su u pisanom nalazu i mišljenju sudskog vještaka iskazani i iznosi zbog kojih su anuiteti kredita bili niži jer je tečaj CHF bio niži od početnog (tzv. negativne razlike), i to u stupcu broj 15 tablice iz kojeg je razvidno da je tečaj CHF bio niži u početnoj fazi otplate kredita od rujna 2006. pa do listopada 2008., nakon čega počinje njegov rast. Zbog promjene kamate stope nisu nastale tzv. negativne razlike jer je iz stupca 14. tablice razvidno kako anuitet nije nikada bio manji zbog promjena u kamatnoj stopi. Međutim, navedene tzv. negativne razlike nisu ni od kakvog utjecaja na visinu konačno postavljenog tužbenog zahtjeva jer tužitelj u odnosu na tzv. negativne razlike tijekom ovoga postupka nije postavio nikakav zahtjev, bilo u vidu protutužbe ili prigovora radi prijeboja (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

17. Ovaj sud ocjenjuje neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Ujedno, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020.g. zauzeo pravno shvaćanje (1/20), polazeći od odredbe čl. 328. ZOO prema kojoj se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Pravno shvaćanje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora". U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revd-1055/2021 od 13. srpnja 2021. godine izraženo je stoga stanovište da početak tijeka zastarnog roka u slučaju restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetnosti ugovora nije vezan uz trenutak podnošenja tužbe sudu za utvrđenje ništetnim ugovora, nego uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način i ustanovljena ništetnost ugovora. Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. godine glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom kaluzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učine presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

17.1. Prema tome, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za valutnu klauzulu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 15. lipnja 2018. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 7. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

17.2. Nadalje, kako je u parnici kolektivne zaštite ništetnost ugovornih odredbi vezanih za primjenjivu kamatnu stopu ustanovljena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., to je tužitelju zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO počeo teći sljedećeg dana od dana pravomoćnosti te odluke. S obzirom na to da od 13. lipnja 2014. do dana podnošenja ove tužbe (koja je podnesena 7. lipnja 2019.) nije protekao rok od pet godina to je prigovor zastare neosnovan.

18. Također, neosnovan je i prigovor prekluzije kojeg tuženik temelji na odredbi čl. 326. st. 1. ZOO. Naime, odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Nije sporno da je Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju prestao ispunjenjem, međutim, odredba o valutnoj klauzuli je jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu te se stoga ne radi o zabrani manjeg značaja te stoga tužitelj prema stavu ovoga suda nije prekludiran u podnošenju ove tužbe.

19. Pozivanje tuženika na odluku Suda Europske unije u predmetu C-567/2020 donesene povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu, kao i pozivanje tuženika na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15, dalje ZID ZPK) kojim su unesene odredbe o konverziji kredita iz CHF u eurske kredite nije relevatno za ovaj spor jer stranke u konkretnom slučaju nisu sklopile dodatak Ugovoru o kreditu, odnosno Ugovor o kreditu nije konvertiran.

19.1. Osim što odluka suda u predmetu C- 567/2020 nije relevantna za ovaj spor, tuženik ju i pogrešno tumači. Naime, Sud Europske unije je u odluci u predmetu C- 567/2020 utvrdio da je na nacionalnom sudu da u predmetima u kojima je izvršena konverzija odluči o pravu potrošača na potpuno obeštećenje temeljem od strane banaka stečenih iznosa bez osnove. Dakle, Sud Europske unije u predmetnoj odluci nije odlučivao o zastari ni o prekluziji, a niti o ugovorima o kreditu u kojima nije izvršena konverzija.

20. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.293,72 EUR sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedinačni preplaćeni iznos utvrđen uvidom u stupac 13. tablice koja je sastavni dio nalaza i mišljenja financijskog vještaka, odnosno na način kako je to precizirano pod stavkom III. izreke ove presude.

21. Parnični troškovi dosuđeni su tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP jer je u cijelosti uspio u parnici.

21.1. Prilikom određivanja visine troškova ovaj sud je vodio računa o vrijednosti predmeta spora od 2.293,72 EUR, odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa) prema kojoj vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR / (Tbr. 54. Tarife) te Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23).

21.2. Na temelju odredbe čl. 155. ZPP priznaju se tužitelju kao potrebni za vođenje parnice odvjetnički troškovi od po 100 bodova za sastav tužbe od 7. lipnja 2019. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), za sastav obrazloženih podneska od 4. rujna 2024. i 18. veljače 2025. (Tbr. 8.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), zatim za zastupanje na ročištima 28. studenoga 2024. i 26. veljače 2025. (Tbr. 9.1. u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), ukupno 500 bodova što pomnoženo s vrijednosti boda iznosi 1.000,00 EUR i uvećano za PDV od 25% (Tbr. 46. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR iznosi 1.250,00 EUR. Također, priznaje se kao opravdan trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 71,01 EUR te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR. Zbrajanjem priznatih odvjetničkih troškova (1.250,00 EUR), troškova sudskih pristojbi (71,01 EUR) i troškova vještačenja (450,00 EUR) dolazi se do iznosa od 1.771,01 EUR.

21.3. Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 80/22), a stopa je određena sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO kao u ostalim odnosima.

21.4. Slijedom navedenog, naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 1.771,01 EUR s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja ove presude do isplate (stavak III. izreke ove presude).

U Sinju 14. ožujka 2025.

Sutkinja

Nikolina Mandić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke žalba je dopuštena. Podnosi se putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana objave presude, a o istoj odlučuje županijski sud.