REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž-197/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Jakovu Delipetru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj: P-1042/2020-24 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 14. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Osijeku od 27. studenog 2024., poslovni broj: P-1042/2020-24:

1. potvrđuje u odnosu na glavni zahtjev (točka I. i II. izreke);

2. preinačuje rješenje o troškovima postupka (točka IV. izreke), tako da se nalaže tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d. da tužitelju VP naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.995,28 eura umjesto iznosa od 2.245,28 eura.

II. Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 6. st. 2. Ugovora o kreditu br. 9012253259, sklopljenog dana 30.01.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.02.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem OU-44/1-2007, u dijelu odredbe koja glasi:

„…po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da u roku od petnaest dana plati tužitelju VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike u tečaju iznos od 2.604,39 € (slovima: dvije tisuće šest stotina četiri eura i trideset devet centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos:

6,01 €/45,25 kn tekućom od 15.05.2010.

16,67 €/125,62 kn tekućom od 15.06.2010.

28,09 €/211,65 kn tekućom od 15.07.2010.

25,99 €/195,81 kn tekućom od 15.08.2010.

32,72 €/246,54 kn tekućom od 15.09.2010.

30,94 €/233,14 kn tekućom od 15.10.2010.

26,84 €/202,19 kn tekućom od 15.11.2010.

35,66 €/268,68 kn tekućom od 15.12.2010.

46,61 €/351,19 kn tekućom od 15.01.2011.

39,60 €/298,33 kn tekućom od 15.02.2011.

42,59 €/320,88 kn tekućom od 15.03.2011.

39,33 €/296,30 kn tekućom od 15.04.2011.

40,19 €/302,84 kn tekućom od 15.05.2011.

54,86 €/413,38 kn tekućom od 15.06.2011.

56,19 €/423,37 kn tekućom od 15.07.2011.

68,97 €/519,67 kn tekućom od 15.08.2011.

63,33 €/477,18 kn tekućom od 15.09.2011.

57,06 €/429,90 kn tekućom od 15.10.2011.

56,60 €/426,46 kn tekućom od 15.11.2011.

56,39 €/424,85 kn tekućom od 15.12.2011.

59,71 €/449,89 kn tekućom od 15.01.2012.

63,20 €/476,21 kn tekućom od 15.02.2012.

63,84 €/480,98 kn tekućom od 15.03.2012.

62,16 €/468,32 kn tekućom od 15.04.2012.

63,60 €/479,17 kn tekućom od 15.05.2012.

64,99 €/489,64 knt ekućom od 15.06.2012.

63,85 €/481,06 kn tekućom od 15.07.2012.

64,79 €/488,17 kn tekućom od 15.08.2012.

64,33 €/484,73 kn tekućom od 15.09.2012.

62,52 €/471,05 kn tekućom od 15.10.2012.

65,32 €/492,14 kn tekućom od 15.11.2012.

67,06 €/505,30 kn tekućom od 15.12.2012.

67,05 €/505,18 kn tekućom od 15.01.2013.

62,39 €/470,04 kn tekućom od 15.02.2013.

67,19 €/506,22 kn tekućom od 15.03.2013.

67,85 €/511,22 kn tekućom od 15.04.2013.

66,47 €/500,80 kn tekućom od 15.05.2013.

62,01 €/467,24 kn tekućom od 15.06.2013.

62,34 €/469,67 kn tekućom od 15.07.2013.

63,86 €/481,13 kn tekućom od 15.08.2013.

66,32 €/499,69 kn tekućom od 15.09.2013.

69,86 €/526,34 kn tekućom od 15.10.2013.

68,76 €/518,07 kn tekućom od 15.11.2013.

70,16 €/528,60 kn tekućom od 15.12.2013.

71,69 €/540,16 kn tekućom od 15.01.2014.

73,18 €/551,35 kn tekućom od 15.02.2014.

75,27 €/ 567,09 kn tekućom od 15.03.2014.

do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl.4. st.1. Ugovora o kreditu br. 9012253259, sklopljenog dana 30.01.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 01.02.2007. godine po javnom bilježniku Zlatku Šimašeku iz Osijeka pod brojem OU-44/1-2007, u dijelu odredbe koja glasi:

”…sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila...“, odbija se kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju VP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.245,28 Eura (slovima: dvije tisuće dvije stotine četrdeset pet eura i dvadeset osam centi), zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 27. studenog 2024. kao dana presuđenja pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 (tri) postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelj se odbija kao neosnovanim.“

2. Protiv dosuđujućeg dijela prvostupanjske presude (točka I. i II. izreke), kao i odluke o troškovima postupka (točka IV. izreke) žalbu je pravodobno podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, te je predložio drugostupanjskom sudu da preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, kao i trošak žalbenog postupka ili da istu presudu u pobijanom dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08- Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) iz razloga što pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno presuda proturječi sama sebi i razlozima presude, odnosno da su razlozi presude nejasni i proturječni, a da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika.

2.2. Osim navedenog tuženik ističe da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio isplatu iznosa od 2.986,26 eura (22.500,00 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama, i to s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je nakon provedenog vještačenja podneskom od 16. svibnja 2023. djelomično povukao tužbeni zahtjev u dijelu koji je u zastari, a odnosi se na isplatu preplaćenog iznosa temeljem navodne ništetnosti odluke o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako da konačno postavljenim tužbenim zahtjevom potražuje samo iznos od 2.604,39 eura (19.622,69 kn) sa pripadajućim zateznim kamatama koji se odnosi na tečajnu razliku, a kojem djelomičnom povlačenju se tuženik izričito protivio, međutim da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi neosnovano odlučivao o smanjenom tužbenom zahtjevu, a da nije odlučio o djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva tužitelja na način da je isti djelomično odbio pa da je na taj način počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. i 11. ZPP-a, te da je zbog navedenih razloga pogrešno dosudio tužitelju troškove parničnog postupka u cijelosti. Također da isti sud nije ispitao navode i prigovore tuženika iznesene u tijeku postupka pa da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

2.3. Tuženik, nadalje, žalbenim navodima ukazuje da prvostupanjski sud uopće ne obrazlaže na koji način je utvrdio ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli, osobito imajući u vidu da je valutna klauzula izričito dopuštena temeljem članka 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO), a da je tuženik valutu mijenjao zbog promjena tržišnih uvjeta, pa da se primjenjuje izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno odredbom Direktive 93/13, kao i da je osnovan njegov prigovor zastare potraživanja i u odnosu na isplatu s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli jer da se radi o potraživanju koje zastarijeva u roku od 5 godina sukladno odredbi članka 226. stavka 1. ZOO-a, a da podnošenje tzv. kolektivne tužbe (tužba za zaštitu kolektivnih interesa) iz čl. 502.a ZPP-a ne prekida zastaru, te da je tužitelja iz tog razloga trebalo odbiti s tužbenim zahtjevom.

2.4. Tuženik zaključno osporava i odluku o troškovima postupka prije svega iz razloga što smatra da nije osnovan tužbeni zahtjev, zatim i zbog toga što je prilikom donošenja te odluke, a zbog djelomičnog povlačenja tužbe, trebalo primijeniti odredbu čl. 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku. Također osporava i dosuđene troškove sastava podnesaka od 25. siječnja 2021. i od 4. travnja 2022. iz razloga što ih nikada nije zaprimio, te dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da taj trošak nije nužan za vođenje postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 4. i 11. ZPP-a, budući svoju odluku nije utemeljio na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, a u obrazloženju pobijane presude naveo je sve razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika, tako se ista presuda može ispitati. Tužitelj je, naime, tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 2.986,26 eura (22.500,00 kn), a nakon provedenog vještačenja zatražio je iz iste činjenične i pravne osnove, a u skladu s navedenim vještačenjem, isplatu iznosa od 2.604,39 eura, tako da se tuženik u konkretnom slučaju nije mogao protiviti navedenom smanjenju tužbenog zahtjeva.

5.1. Drugostupanjski sud nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te zahtjev za isplatom iznosa od 2.604,39 eura s tog osnova.

7. Među strankama tijekom postupka nije bilo sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita, zaključili 30. siječnja 2007. Ugovor o kreditu broj 9012253259 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu od 18.210,16 CHF, u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, a za kupnju vozila;

- da je ugovoreno vraćanje kredita u roku od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju za CHF važeće tečajne liste banke;

- da je ugovorena redovna kamata od 5,10% godišnje, te da se tužitelj obvezao platiti predniku tuženika kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva sukladno odluci banke, te da je kredit otplaćen u cijelosti.

8. Prema žalbenim navodima tuženika sporno je pitanje da li je valutna klauzula sadržana u ugovoru o kreditu ništetna, zatim da li tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnosti valutne klauzule i u kojem iznosu, te da li je nastupila zastara potraživanja.

9. Unatoč tome što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno jer tako proizlazi iz članka 22. stavka 1. ZOO-a, a što osnovano ističe i tuženik u žalbi, odredba u Ugovoru o kreditu prema kojoj se visina anuiteta veže uz tečaj valute švicarski franak u vrijeme plaćanja anuiteta tako da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, ne bi se mogla izuzeti od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti, jer valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. stavka 1. ZOO-a nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako niti ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, kako je to smatrao i Ustavni sud RH u rješenju broj: U-I-392/2011. od 13. prosinca 2016. Osim toga nepoštenost navedenih ugovornih odredbi utvrđena je već u kolektivnom sporu na koji se pozvao prvostupanjski sud u pobijanoj presudi.

9.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno je da je drugotužena Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena Privredna banka Zagreb d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovara i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tužena Privredna banka Zagreb d.d. postupala suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje u tekstu: ZZP), i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama ZOO-a.

10. Nadalje, subjektivne granice pravomoćnosti (intervencijski efekt) navedenih presuda donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača odnose se na sve fizičke i pravne osobe čije interese štiti udruga za zaštitu potrošača koja je podnijela tužbu (o čemu dijelom govore i utvrđenja u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.), tako da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio pozivanje tužitelja na odredbe članka 502. c ZPP-a. Međutim, to ne znači da su automatizmom ništetne sve odredbe svih ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, a pogotovo da se u pojedinačnim parnicama te potencijalno ništetne odredbe uopće ne mogu preispitivati.

10.1. U tom smislu je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. zauzeo stav da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je imao u vidu zaključke Ustavnog suda RH iznesene u navedenom predmetu, pa je tako saslušao i tužitelja na njegov prijedlog, dok tuženik do zaključenja glavne rasprave nije dostavio podatke o svjedoku djelatniku banke na što se obvezao na pripremnom ročištu, a niti je prema žalbenim navodima smatrao da je taj svjedok trebao biti saslušan, te je cijeneći iskaz tužitelja pravilno utvrdio da ga prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nitko nije upozorio na rizičnost valute CHF, te da nije imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor bio unaprijed pripremljen i da su mu rekli da je to najpovoljniji kredit, a da je kredit realizirao za kupnju osobnog automobila i da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu nije imao obrt i/ili udio u trgovačkom društvu.

12. Imajući u vidu da iz iskaza tužitelja proizlazi da tuženik prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije upozorio tužitelja na odredbe o rizičnosti valute CHF, niti je tužitelj imao mogućnost stvarno utjecati na pojedine odredbe ugovora o kreditu jer je ugovor o kreditu čekao već unaprijed pripremljen, odnosno da mu je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji, a da je upravo na tuženiku bio teret dokaza da je u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu, a koji bi bili specifični u odnosu na one utvrđene u kolektivnom sporu, te da tuženik nije ničim dokazao da se pojedinačno pregovaralo o odredbama kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, i po ocjeni ovog suda navedene ugovorne odredbe ugovora o kreditu su ništetne, tako da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a u vezi s člankom 323. stavkom 1. ZOO-a. Zbog navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki I. izreke potvrditi.

13. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Lidije Balog, dipl. oec. iz Bilja, kojeg je prvostupanjski sud prihvatio nalazeći da je isti izrađen stručno, objektivno i u skladu s pravilima struke, a da su primjedbe tuženika bile samo pravne naravi, pa je tako pravilno utvrdio da preplata tužitelja s osnova tečajne razlike iznosi 2.604,39 eura, a s osnova promjenjive kamatne stope da iznosi 978,83 eura.

14. Tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka istakao prigovor zastare koji je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim u odnosu na zahtjev za isplatu s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, obzirom da zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a u konkretnom slučaju se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina sukladno članku 225. ZOO-a jer se radi o vraćanju stečenog bez osnove. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH iznesenom u presudi i rješenju poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., te pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 31. siječnja 2022., pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastarni rok restitucijskih zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

14.1. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa podnesena je 4. travnja 2012. Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/2012, čime je došlo do prekida zastare, a zastara je počela teći iznova od dana kad je spor pravomoćno okončan, i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli 15. lipnja 2018. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena 23. prosinca 2020., podnesena je unutar zastarnog roka od 5 godina.

15. Zbog svega iznesenog prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je temeljem članka 1111. i 1115. ZOO-a usvojio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli zatražio isplatu iznosa od 2.604,39 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo žalbu tuženika i u tom dijelu odbiti kao neosnovanu, a pobijanu presudu u točki II. izreke potvrditi.

16. Prvostupanjski sud je pravilno dosudio tužitelju troškove parničnog postupka u cijelosti obzirom da tuženik nije uspio u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (kojim je tužitelj zatražio da se utvrdi ništetnom odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi), a da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP- a) iako je pogrešno naveo da je navedena odluka donesena primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a. Pravilno je, nadalje, priznat tužitelju trošak sastava podneska od 25. siječnja 2021. sukladno Tbr.8. toč.1. i Tbr.46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje u tekstu: Tarifa) u iznosu od 250,00 eura s jer se radi o obrazloženom podnesku kojim je tužitelj postavio tužbeni zahtjev nakon što mu je tužitelj dostavio potrebnu dokumentaciju, kao i trošak zastupanja na ročištu na kojem je objavljena presuda u zatraženom iznosu od 125,00 eura s PDV-om, budući tužitelju pripada trošak za zastupanje na navedenom ročištu, i to ne samo primjenom Tbr.9. toč.3. Tarife, nego i činjenicom da sud prema odredbi članka 335. ZPP-a stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje neće dostavljati presudu prema odredbi ZPP-a o dostavi pismena, a ukoliko stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, bez obzira na urednu obavijest o ročištu, smatrat će se da je dostava obavljena upravo onog dana kada je održano ročište, dok će se stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje uručiti ovjereni prijepis presude, tako da iz navedenih odredbi proizlazi da je pravo na naknadu troškova za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za pristup na ročište za objavu presude izravno povezano i sa pravom na pristup sudu (članak 29. Ustava Republike Hrvatske i članak 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama).

16.1. Međutim, pravilno tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno priznao tužitelju kao osnovan trošak sastava podneska od 4. travnja 2022. sukladno Tbr.8. toč.1. i Tbr.46. Tarife u iznosu od 250,00 eura, budući iz spisa proizlazi da tužitelj navedeni podnesak nije niti dostavio sudu, te da isti ne postoji, pa je stoga odluku o troškovima postupka (točka IV. izreke) valjalo preinačiti i obvezati tuženika da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od u iznosu od 1.995,28 eura umjesto iznosa od 2.245,28 eura.

17. Ovaj sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe temeljem članka 166. stavku 1. u vezi s člankom 154. stavkom 5. ZPP-a jer je s istom uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu koji se odnosi na dio troškova postupka.

18. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. i članka 380. točke

3. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi, 14. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić