REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pn-3188/2016-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Goranu Goluži, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja JG iz [adresa], Odvojak 7, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Danku Drakuliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 29. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Danka Drakulića, odvjetnika iz Zagreba i AG, zamjenice u Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, dana 7. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska OIB 52634238587, isplatiti tužitelju JG iz [adresa], odvojak 7, OIB [osobni identifikacijski broj], sa naslova naknade neimovinske štete novčani iznos od 36.600,00 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 21. listopada 2016. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2022. godine određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila za svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužitelj JG s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 359.750,43 EUR, kao neosnovanim.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužba povučena u odnosu na dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 26.544,56 EUR.

II. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u skladu s podneskom tužitelja od 28. siječnja 2025. godine.

III. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju JG iz [adresa], odvojak 7, OIB [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 5.643,07 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja JG za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika Republike Hrvatske za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 21.10.2016. godine navodi da je temeljem pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-4217/04 od 14.11.2013. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – iznudom

– opisano u čl. 234. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, opisano kažnjivo po čl. 234. st. 1. Kaznenog zakona, činjenično i pravno opisano u izreci presude. Nadalje, tužitelj ističe da temeljem članka 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku, odnosno odredbi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima ustaje ovom tužbom jer je tijekom trajanja kaznenog predmeta, a na temelju rješenja o određivanju pritvora bio lišen slobode i tako proveo u pritvoru 732 dana i to neprekidno računajući od trenutka uhićenja pa do ukidanja pritvora, odnosno od 27.11.1999. do 27.11.2001. Stoga tužitelj tužbom potražuje od tuženika naknadu neimovinske štete uzrokovane boravkom u pritvoru radi povrede prava osobnosti odnosno neosnovano lišenja slobode u iznosu od 363.000,00 kn (500,00 kn za svaki dan lišenja slobode x 726 dana) što je u skladu s postojećom sudskom praksom, duljinom trajanja pritvorske mjere i posljedicama koje je ova mjera prouzročila tužitelju, posebice zbog toga što je zbog predmetnog postupka trpio ne samo on, već i njegova uža i šira obitelj, kao i prijatelji, i to odvojenost od obitelji, neugodnost kao i prezir okoline u kojoj živi. Neopravdano lišenje slobode grub je napad na slobodu i prava čovjeka i građanina pa nesumnjivo sama činjenica lišavanja slobode i boravak u pritvoru ima kao posljedicu duševne boli. Također, tužitelj napominje kako mu je ozbiljno narušeno zdravstveno stanje te kako je još i za vrijeme boravka u pritvoru imao zdravstvenih tegoba, što je na kraju rezultiralo ozbiljnih posljedicama. Zbog pretrpljenog stresa došlo je do ubrzanog debljanja kod tužitelja na 176 kg, što je rezultiralo invalidnošću oba koljena na način da danas tužitelj ima na oba koljena endoprotezu, te je 80%tni invalid. Upravo navedeno potvrđuju dvije operacije koje su izvršene te je za napomenuti da je i preživio srčani udar. Stoga je razvidno da tužitelj više nikada neće biti zdrav čovjek, te da mu je zdravstveno stanje narušeno nepovratno i da do kraja života mora uzimati znatnu količinu lijekova svaki dan da bi mogao funkcionirati u svakodnevnom životu. Stoga tužitelj potražuje naknadu neimovinske štete zbog narušenog zdravstvenog stanja u iznosu od 200.000,00 kn. Nadalje, tužitelj ističe da mu je privremenom mjerom poslovni broj Kio-251/99 određenom dana 20.02.2000. godine zabranjeno raspolaganje svojom imovinom, nekretninama, pokretninama, računima, novcima i sl. te između ostalog dionicama, sve do okončanja kaznenog postupka. Tužitelj stoga nije mogao raspolagati svojim dionicama tijekom svih ovih godina te isti potražuje naknadu štete u visini nominalne tržišne vrijednosti dionica u tadašnje vrijeme u iznosu od 3.806.526,24 kn. Budući da se tužitelju vratio tuženik u mirnom postupku dana 30.6.2016., na što mu tuženik nije uopće ništa odgovorio, tužitelj tužbom traži od tuženika isplatu iznosa od 4.372.526,20 kn zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja odštetnog zahtjeva – 30.06.2016. do isplate, te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je nesporno da je tužitelj bio u pritvoru od 27.11.1999. do 27.11.2001. te da je tužitelj proveo u pritvoru 732 dana neprekidno i da je oslobođen od odgovornosti za kazneno djelo koje mu je stavljeno na teret u kaznenom postupku. Slijedom navedenog, tužitelju pripada pravo na naknadu štete sukladno čl. 480. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku, ali tužena smatra kako tužitelj neosnovano i previsoko potražuje iznos od 4.372.526,20 kn obzirom na trajanje, uhićenje, narav i težinu kaznenog djela kao i ostale okolnosti samog slučaja, a sve u skladu sa sudskom praksom. J, a u odnosu na tužbeni zahtjev radi naknade štete zbog narušenog zdravstvenog stanja tužitelja, tužena isto osporava u cijelosti, budući tužitelj uz tužbu ničim nije dokazao narušenost svog zdravstvenog stanja, a koje bi bilo u uzročno posljedičnoj vezi s boravkom u pritvoru. Uz tužbu na navedene okolnosti ne prileži medicinska dokumentacija, pa je isto neosnovano. U odnosu na potraživanje iz tužbe koje se odnosi na izgubljenu zaradu u smislu nemogućnosti raspolaganja sa svojom imovinom i dionicama, tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan, budući ničim njime dokazan, odnosno uz tužbu ne prileži odgovarajuća dokumentacija iz koje bi bila razvidna uzročno posljedična veza sa nastankom štete i boravkom u pritvoru, dok je visina zatraženog iznosa od 3.806.526,24 kn proizvoljna i neosnovana. Slijedom svega navedenog, tužena predlaže odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u odnosu na naknadu neimovinske štete zbog neosnovanog lišenja slobode, preko primjerenog iznosa, a u odnosu na naknadu štete s osnova narušenog zdravstvenog stanja i s osnova materijalne štete zbog nemogućnosti raspolaganja s imovinom i dionicama, predlaže odbiti tužitelja u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženoj.

3. Podneskom od 16. rujna 2020. tužitelj je povukao dio tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem potražuje naknadu štete s osnove nematerijalne štete zbog narušenog zdravstvenog stanja u iznosu od 26.544,56 EUR (200.000,00 kn).

4. Navedenim podneskom tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev. Tuženik se istome nije protivio, pa se sukladno odredbi čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) smatra da je pristao na djelomično povlačenje te je odlučeno kao u izreci rješenja.

5. Podneskom od 28. siječnja 2025. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev u dijelu s osnove neimovinske štete u vidu duševnih boli zbog povrede prava osobnosti neosnovanim lišenjem slobode (nakon izmjene Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske), na način da po navedenoj osnovi sada traži isplatu iznosa od 63.162,00 eura, umjesto do tada utuženog iznosa od 48.178,38 EUR (363.000,00 kn).

6. U odnosu na navedeno valja ukazati da je tim podneskom tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, i to povećao postojeći. Smatrajući istu preinaku svrsishodnom, sukladno čl. 190. ZPP-a, sud je dopustio predmetnu preinaku te odlučio kao u izreci rješenja. Naime, tužitelj je navedenu preinaku učinio po izmjeni orijentacijskih kriterija, a čime su ispunjeni uvjeti propisani istim člankom. Isto tako, tuženik se upustio u raspravljanje po preinačenom tužbenom zahtjevu, a da se prije toga nije protivio preinaci, pa se u skladu s čl. 190. st. 4. ZPP-a smatra da je tuženik dao pristanak na navedenu preinaku tužbenog zahtjeva.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u odštetni zahtjev (list 5-7 spisa), ugovor o zamjeni dionica od 9.08.1999. (list 8-9 spisa), ugovor o korištenju brokerskih usluga od 25. travnja 1999. (list 10 spisa), ugovor o zamjeni dionica od 15. prosinca 1999. (list 11-12 spisa), u pravomoćnu presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-4217/04 od 14.11.2013. (list 13-28 spisa), u medicinsku dokumentaciju tužitelja (list 29-62 spisa), presliku zdravstvenog kartona tužitelja (list 74-81 i 85-144 spisa), provedeno je medicinsko vještačenje po dr. Branki Vidrih – psihijatru i po dr. NG, kardiologu (list 152-156 spisa), u podatke iz sudskog registra Trgovačkog suda za tvrtku Poljoprivredno prehrambeni kombinat Velebit d.d. u stečaju (list 197-202 spisa), izvješće Državnog ureda za reviziju pod brojem Klasa: 041-03/01-01/57 (list 212-288 spisa), saslušani su svjedok ŠG i tužitelj JG (list 289-292 spisa), saslušan je svjedok BG (list 303-304 spisa), te je izvršen uvid u rješenje Trgovačkog suda u Karlovcu od 24. ožujka 2003. o upisu u sudski registar, odluke suda o zaključenju stečajnog postupka nad tvrtkom Poljoprivredno prehrambeni kombinat Velebit d.d. (list 312 spisa), u rješenje Trgovačkog suda u Karlovcu od 22. travnja 2003., odluke suda o brisanju tvrtke Poljoprivredno prehrambeni kombinat Velebit d.d. o brisanju (list 313 spisa), izvršen je uvid u kalkulator inflacije (list 314 spisa), te je ponovno na ročištu dana 29.1.2025. saslušan svjedok BG (list 315-318 spisa).

8. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a. Naime, stranke su na zadnjem ročištu izjavile da nemaju dokaznih prijedloga i da predlažu zaključenje glavne rasprave.

9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

10. Predmet ovog spora je zahtjev ovdje tužitelja za naknadom štete zbog neosnovanog uhićenja i zatvaranja te izgubljene zarade.

11. Među strankama nije sporno, a jasno proizlazi i iz provedenih dokaza, da je temeljem pravomoćne presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-4217/04 od 14.11.2013. tužitelj oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv imovine – iznudom – opisano u čl. 234. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, opisano kažnjivo po čl. 234. st. 1. Kaznenog zakona, činjenično i pravno opisano u izreci presude, kao i da mu je privremenom mjerom poslovni broj Kio-251/99 određenom dana 20.2.2000. godine zabranjeno raspolaganje svojom imovinom, nekretninama, pokretninama, računima, novcima i sl. te između ostalog dionicama, sve do okončanja kaznenog postupka.

12. Pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj KO-4217/04 od 14. studenog 2013., ovdje tužitelj je kao treći okrivljen uz ostale okrivljene oslobođen optužbe da bi zajedno s ostalom trojicom okrivljenih "tijekom 1997. i 1998. dogovorivši zajedničko djelovanje u cilju protupravnog stjecanja znatnih materijalnih sredstava na način da FG predoče mogućnost sudjelovanja u naplati čekova raznih novčarskih kuća iz čega bi on ostvario određenu materijalnu korist, znajući da on neće mogu osigurati naplatu tih čekova, a potom kada je naplata ostala neuspješna, učestalo mu prezentirajući da se radi o čekovima "talijanske mafije" koja je zbog gubitka uslijed neuspješne naplate traži namirenje istih pri čemu prijeti ugrozom tjelesnog integriteta i slobode njemu i njegovoj obitelji ukoliko do takvog namirenja ne dođe, u nakani da kod istog izazovu osjećaj straha za njegovu sigurnost i sigurnost članova njegove obitelji i time ga navedu da im preda znatno veći iznos novca nego je naznačen u tim čekovima, kako ne bi došlo do ostvarenja tih prijetnji…, dakle, da bi s ciljem da sebi i drugome pribave znatnu protupravnu imovinsku korist, ozbiljnom prijetnjom prisile drugoga da nešto učini na štetu svoje i tuđe imovine, a djelom je pribavljen znatna imovinska korist, pa da bi time počinio kazneno djelo protiv imovine – iznudom opisanom u čl. 234. st. 1. i 2. Kaznenog zakona, a kažnjivo po čl. 234. st. 1 Kaznenog zakona.

13. Svjedok ŠG u svom iskazu u bitnome navodi da poznaje tužitelja od negdje 1988. godine te da su se znali družiti, jer da se on bavio prodajom knjiga, a tužitelj tekstilom, pa da su često znali s društvom igrati belu i slično. Istaknuo je da mu se negdje 1998. godine tužitelj pohvalio da je kupio dionice PPK Velebit čija vrijednost je bila 900.000,00 DEM, ali da mu nije tada rekao koliko je platio za njih. Naveo je i da je poznavao BG koji je radio u nekoj brokerskoj kući Ceufin brokers, pa da je rekao tužitelju da ga poznaje te da bi bilo dobro da razgovaraju jer da mu možda može dati savjet i pomoći oko prodaje tih dionica, pa da ih je on spojio na jednoj kavi, i to možda negdje isto 1998. godine ili početkom 1999. godine. Istaknuo je da je on bio prisutan kada je BG tužitelju rekao da bi s tim dionicama kupio neke odnosno transakcijama razdijelio dionice u više firmi i slično, tako da on zna način kako bi tužitelj izvukao između 50 i 100% te nominalne vrijednosti dionica od 900.000,00 DEM. Naveo je da je ubrzo nakon toga razgovora tužitelj završio u zatvoru i da je postojala zabrana raspolaganja tužitelju tim dionicama i kompletnom imovinom, pa da mu je rekao BG da sada od tih akcija i transakcija u vezi s dionicama više nema ništa dok je ta zabrana.

14. Tužitelj u svom iskazu u bitnome navodi je negdje 1998. godine kupio dionice PPK Velebit nominalne vrijednosti od 992.300,00 DEM te da je htio raspolagati, odnosno unovčiti te dionice pa da se raspitivao među prijateljima tko bi to mogao napraviti, a nakon čega je došao do ŠG koji ga je povezao sa svojim kolegom BG koji je tada radio kao broker u Ceufin brokers. Naveo je da mu je BG rekao da je najbolje dio tog velikog paketa dionica PPK Velebit rascjepkati u manje pakete različitih firmi s kojima je lakše raspolagati, odnosno prodati ih na tržištu, s čime da se on složio, pa da je potpisao ugovor koji prileži spisu. Istaknuo je da je BG tako i postupio te da je od tog ukupnog iznosa dionica u vrijednosti od 403.000,00 DEM prebacio na različite tvrtke kao što su Večernji list, DG, Duhan d.d. Zagreb, Krzno Zagreb, Pogrebno poduzeće Zagreb i još neka poduzeća. Naveo je da je prije nego što je otišao u zatvor i to dana 27.11.1999., naplatio jedan paket dionica u odnosu na tvrtku Valalta d.d. Rovinj i to u nominalnoj vrijednosti od 131.000,00 DEM i da je paket dionica u Duhan Zagreb naplatio 19.500,00 DEM. Naveo je da su ga pritvorili i blokirali mu svu imovinu, pa da više nije mogao, a ni BG trgovati dionicama, pa kada je izašao iz zatvora nakon dvije godine da te dionice nisu vrijedile ništa osim dionica pogrebnog poduzeća nominalne vrijednosti 90.000,00 DEM, što je bilo 4,5 % vrijednosti pogrebnog poduzeća, međutim da je te dionice nudio vlasniku, ali da on to nije htio, pa da sada ni one ne vrijede ništa. Istaknuo je da je pritvoren 27.11.1999. i da je bio u pritvoru u Zatvoru Remetinac sve do 27.11.2001. godine, a kada je nepravomoćno oslobođen. Naveo je da su ga optužili za sudjelovanje u tzv. zločinačkoj organizaciji, kao i da je u pritvoru Remetincu bilo njih oko 8 u sobi od oko 36 m2, te da su općenito uvjeti bili dosta loši. Istaknuo je i da kada je izašao iz pritvora za 2 godine da je bio u lošem zdravstvenom stanju te da je imao velikih problema iz razloga što su ga ljudi izbjegavati zbog svih medijskih i novinskih napisa o tzv. zločinačkoj organizaciji, a kamoli da je netko nešto htio poslovno raditi sa njime. Naveo je i da se prije pritvaranja bavio tekstilom te imao privatnu tvrtku koja se bavila proizvodnjom i prodajom tekstila, te da je jako dobro poslovao, bio oženjen i da su mu djeca bila mala, pa da je pretrpio veliku štetu i s tom tvrtkom izgubio dosta novca, a i da su dva mldb. sina imali velike psihološke teškoće nakon njegovog pritvaranja, tako da su nakon njegovog izlaska iz zatvora jedva preživljavali.

15. Svjedok BG je u svom iskazu u bitnome naveo da je bio direktor tvrtke Ceufin brokers te da je bio ovlašteni broker, kao i da su imali ugovor sa Hrvatskim fondom za privatizaciju da ih zastupaju u prodaji. Istaknuo je da mu je netko 1997. ili 1998. doveo tužitelja koji je imao veću količinu dionica, a da se više ne sjeća kojih firmi, ali da jedino zna da te dionice nisu bile prvorazredne odnosno u kotaciji burze te da su se iste prodavale izvan burze. Istaknuo je da je s tužiteljem potpisao ugovor o zastupanju te da je dio tih dionica koje je on imao uspio plasirati na tržište. Naveo je da je nakon nekog vremena tužitelj završio u zatvoru pa da je novac stečen prodajom dionica predao tužitelju nakon njegovog izlaska iz zatvora. Svjedok je naveo i da kada je tužitelj završio u zatvoru, da je dobio obavijest da se zabranjuje raspolaganje dionicama u vlasništvu tužitelja, ali da se ne sjeća zašto više nisu trgovali dionicama kada je tužitelj izašao iz zatvora. Na sljedećem ročištu, a nakon što je svjedok izvršio uvid u svoje bilješke koje je pravio o prodajama u firmi Ceufin brokers, isti je izjavio da je njima u firmu došao ŠG i doveo tužitelja koji je bio vlasnik dionica, i to u PPK Velebit, a da je imao i dionice Gradskog podruma u Zagrebu. Istaknuo je da su se dogovorili s tužiteljem da će staviti te dionice u prodaju putem sustava Varaždinske i Zagrebačke burze, kao i da su u prvi mah mislili da se radi o nominalnoj vrijednosti jedne dionice od 200,00 DEM, a da su kasnije utvrdili da se radi o dionicama nominalne vrijednosti od 100,00 DEM. Istaknuo je da nije bilo zainteresiranih za te dionice, ali da se pojavila jedna mogućnost gdje je Hrvatski fond za privatizaciju morao nadoknaditi privatizacijskim investicijskim fondovima tzv. PIF- ovima dionice koje su oni njima dali, ali koje su bile u međuvremenu propale, a Fond je morao nadoknaditi te dionice. Dakle, navodi da se pojavila mogućnost da zamijene te dionice tužitelja sa nekim manjim paketima, ali koji su bili atraktivni na tržištu. Navodi da je društvo Ceufin brokers zamijenilo putem CERP-a dionice u vlasništvu tužitelja, i to 1999. godine, na način da su mijenjali 403.600,00 DEM nominalne vrijednosti za isto toliku vrijednost, nominalnu vrijednost dionica Duhana, DG, IMES Industrija mesa Samobor, Krzno u Zagrebu, Pogrebno poduzeće Zagreb i Valaltan Rovinj, pa da je tužitelj postao vlasnik tih dionica, a koje je potom prodavao, pri čemu je neke uspio prodati za nominalnu vrijednost, neke je prodao skuplje. Svjedok navodi da su potom u prosincu 1999. napravili drugu zamjenu, i to dionica Gradskog podruma vrijednosti 92.900,00 DEM za dionice Večernjeg lista i PP Maksimir, kao i da zna da je tužitelj to prodao za više od nominalne vrijednosti. Istaknuo je da su se zatim krajem 1999. dogovorili da će početkom 2000. godine napraviti daljnju zamjenu onog što je ostalo, a to je 588.700,00 DEM PPK Velebit za dionice Brodogradilišta Punat, Ribnjačarstvo Končanica, Zagrebačka pivovara, Grič Zagreb i Risnjak Rijeka, i da je svih ovih 5 društava bilo zainteresirano za kupnju tih dionica, no da je tužitelj tada uhićen i da su stoga oni prestali poslovati dionicama u vlasništvu tužitelja, tako da su te dionice stavili na čekanje. Svjedok je naveo da kada je tužitelj izašao iz zatvora, da se on interesirao za dionice, ali da mu je rekao da zbog te sudske zabrane nisu s dionicama mogli apsolutno ništa napraviti. Svjedok ističe da nema daljnjih saznanja jer da više nisu bili uključeni u taj proces. Svjedok je na poseban upit suda odgovorio da je tužitelj došao kod njih u CEUFIN BROKERS početkom 1999. godine s tih 992.300,00 DEM dionica PPK Velebit te da su uspjeli zamijeniti te dionice u iznosu od 403.600,00 DEM, kao i da misli da ih je tužitelj dobro prodao za možda čak i više od nominalne vrijednosti, međutim da ta prodaja i novčana transakcija nije išla preko njih nego ih je on direktno prodavao. Istaknuo je da kada je tužitelj pritvoren, da je zbog te zabrane raspolaganja tim dionicama ostalo nezamijenjeno 588.700,00 DEM nominalne vrijednosti tih dionica PPK Velebit koje se više nije moglo prodavati. Naveo je i da tužitelj nije mogao više prodati dionice društva PPK Velebit nakon prestanka zabrane raspolaganja 13. listopada 2015. godine, s obzirom da dionice više nisu postojale zbog brisanja društva PPK Velebit iz sudskog registra.

16. Sud je u pogledu relevantnih činjenica prihvatio iskaze svjedoka ŠG i BG, kao i iskaz tužitelja u dijelu u kojemu isti nije u protivnosti i s drugim izvedenim dokazima, a sve budući da su iskazi navedenih svjedoka životni, logični, i u bitnome sukladni dokumentaciji koja se nalazi u spisu. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka ŠG i BG, kao i iskaz tužitelja u dijelu u kojemu subjektivno procjenjuju mogućnost naplate dionica u vlasništvu tužitelja, kao i tržišnu vrijednost istih, budući da to nije potkrijepljeno niti jednim materijalnim dokazom.

17. Na temelju nesporno utvrđenih činjenica da je tužitelj proveo u pritvoru ukupno 732 dana u periodu od 27. studenoga 1999. do 27. studenoga 2001., a zbog osnovane sumnje da je počinio teško kazneno djelo protiv imovine-iznuda, da je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem KO-4217/04 od 14. studenoga 2013. u cijelosti bio oslobođen da bi isto kazneno djelo počinio, to sud tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom naknade štete s osnova vremena provedenog u pritvoru, ocjenjuje djelomično osnovanim. Naime, sud nalazi da tužitelju pripada pravična novčana naknada za 732 dana provedena u pritvoru, u dnevnom iznosu od 50,00 EUR, odnosno u ukupnom iznosu od 36.600,00 EUR, u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi pod poslovnim brojem Rev-1702/2018-2 od 26. siječnja 2022. te usklađeno s promjenama Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske i inflacijom. Visinu navedenog novčanog iznosa sud je odredio sukladno čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima smatrajući da isti iznos predstavlja pravičnu novčanu naknadu za pretrpljenu štetu, a posebice iz razloga što se tužitelj nalazio neosnovano u pritvoru 732 dana, tj. više od dvije godine, te da je bio optužen za teško kazneno djelo-iznuda, što znači da je kroz dulji vremenski period zasigurno trpio strah i duševne boli posebice i zbog neizvjesnosti kako će isti kazneni postupak završiti, s tim da je sud istodobno vodio računa da priznata naknada ne može pogodovati ciljevima koji bi bili protivni njezinoj svrsi, niti obezvrjeđenju svrhe kojoj je namijenjena.

18. Slijedom navedenog, temeljem čl. 1100. u svezi čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, valjalo je odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude i dosuditi tužitelju 36.600,00 eur zajedno sa zateznom kamatom od podnošenja zahtjeva Općinskom državnom odvjetništvu do isplate.

19. U preostalom dijelu je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu štete s osnova vremena provedenog u pritvoru za iznos od 26.562,00 EUR te je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

20. Dio tužbenog zahtjeva tužitelja glede isplate naknade na ime izgubljene zarade, a na ime koje naknade potražuje ukupan iznos od 333.188,43 EUR, sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

21. U skladu s čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Nadalje, u skladu s čl. 1089. st. 3. ZOO-a pri ocjeni visine izmakle koristi uzima se u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

22. Slijedom navedenih zakonskih odredbi, za dokazivanje štete u vidu izmakle koristi u predmetnom slučaju je potrebno dokazati da je postojala razlika između vrijednosti predmetnih dionica u vlasništvu tužitelja u vrijeme nametanja zabrane raspolaganja istima i vrijednosti navedenih dionica u vrijeme kada je navedena zabrana prestala.

23. Iz dopisa vještaka Zrinka Ručevića jasno proizlazi da od strane tužitelja nisu dostavljeni dokazi na temelju kojih bi se mogla odrediti tržišna vrijednost predmetnih dionica, a navedeno nije uspio pribaviti niti sud po službenoj dužnosti.

24. Slijedom navedenog, o osnovanosti tužbenog zahtjeva valjalo je odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja.

25. Sud prvenstveno ovime ukazuje da je na tužitelju teret dokazivanja da je pretrpio štetu u vidu izmakle koristi. Naime, teret dokazivanja snosi stranka za koju je utvrđenje o postojanju neke činjenične pretpostavke, prema normama primjenom kojih treba donijeti odluku, povoljno u smislu da o tom postojanju ovisi njezin uspjeh u parnici, slijedom čega ta stranka snosi rizik neuspjeha da se određena pravno relevantna činjenična pretpostavka ne utvrdi na zahtijevanoj razini utvrđenosti (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-4176/2019-2 od 10. listopada 2023.).

26. Međutim, tužitelj nije niti predložio, a niti dostavio dokaze kojima bi dokazao svoje navode o tržišnoj vrijednosti dionica u svojem vlasništvu u trenutku nametanja zabrane raspolaganja istima od strane suda te u trenutku ukidanja navedene zabrane.

27. Isto tako, sud ukazuje i da je za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu potrebno da se kumulativno ispune određene pretpostavke: a) subjekti obveznog odnosa odgovornosti za štetu oštećeni i štetnik, b) štetna radnja štetnika, c) šteta, d) uzročna veza (kauzalni neksus), što znači da nužno mora postojati veza između štetne radnje kao uzroka i nastale štete kao posljedice i e) protupravnost. Navedeni pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi pod poslovnim brojem Rev 1306/2006-2 od 28. veljače 2007.

28. Stoga je sud primjenom pravila o teretu dokazivanja zaključio da nije dokazano u postupku da je tužitelj uistinu pretrpio štetnu, odnosno da je tržišna vrijednost dionica u vlasništvu tužitelja smanjenja u vrijeme dok je na snazi bila zabrana raspolaganja istima.

29. Isto tako, sud ukazuje i da isto tako nije dokazano niti da je tužitelj navedene dionice uistinu i mogao prodati da nije ni bilo zabrane. Naime, tužitelj je kao dokaz svojih navoda da je dionice mogao prodati, predložio samo svjedoke koji u svojim iskazima samo pretpostavljaju da su dionice mogli prodati da nije bilo zabrane vjerojatno u nominalnom iznosu ili skuplje, ali te pretpostavke zaista nisu dovoljne za donošenje presude kojom bi se u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev.

30. Odluka o troškovima postupka donesena je temeljem odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a, tako što je najprije utvrđeno da je tužitelj uspio u pogledu visine tužbenog zahtjeva sa 9,23% (36.600,00 EUR : 396.350,43 EUR). Tužitelj je uspio i u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva u omjeru od 100%. Dakle, tužitelj je s obzirom na osnovu i visinu (100+9,23=109,23 : 2 = 54,62) uspio u omjeru od 54,62%, a tuženik u omjeru od 42,03%. Kada se nakon toga oduzme veći postotak od 54,62% s kojim je uspio tužitelj od manjeg postotka uspjeha tuženika od 45,38%, dobije se 9,24% te tuženik treba tužitelju naknaditi 9,24% opravdanog i potrebnog troška.

31. Troškovi su odmjereni prema troškovniku tužitelja, a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23), po kojima vrijednost jednog boda iznosi 2,00 EUR. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 7. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 11.07.2017. godine u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 16.09.2020. godine u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 19.04.2023. godine u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 24.01.2024. godine u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. toč. 5. OT), za zastupanje na ročištu dana 28.06.2024. godine u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 29.10.2024. godine u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), za sastav podneska od 28.01.2025. godine 5.962,00 EUR (Tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 29.01.2025. godine u iznosu od 5.962,00 EUR (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 47.796,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 59.745,00 EUR. Tužitelj ima pravo i na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 663,61 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19)) te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 663,61 EUR (Tar. br. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 37/23)). Dakle, tužitelju pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 61.072,22 EUR te kada se navedeni iznos podijeli s omjer uspjeha tužitelja u parnici od 9,24%, proizlazi da tužitelj ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 5.643,07 EUR.

32. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. rujna 2020., s obzirom da se istim tužitelj izvan roka određenog rješenjem suda očitovao na nalaz i mišljenje vještaka. Isto tako, ostale navode iz podneska tužitelj je mogao iznijeti i ranije u postupku ili na raspravi. Tužitelju nije priznat niti trošak sastava podneska od 26. srpnja 2021., podnesak od 10. svibnja 2022. i podneska od 27. lipnja 2024., s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

33. Budući da nije uspio u postupku valjalo je odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

34. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, dana 14. ožujka 2025. godine

SUDAC:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe Županijskom sudu, a žalba se podnosi putem ovog suda, pisanim putem u pet primjeraka, u roku 15 dana.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rješenje o pristojbi na presudu od 663,61 EUR

2. tuženiku po OGDO u Zagrebu