REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U POŽEGI

Sv. Florijana 2, POŽEGA

Poslovni broj: P-219/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Požegi po sutkinji ovoga suda Meliti Novak kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice MŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Domagoju Miličeviću, odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB:92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupana po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi restitucije potrošača, 3.ožujka 2025., nakon održane i dovršene glavne javne rasprave održane u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetničkog vježbenika MŽK, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici MŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati ukupan iznos u visini od 1.632,90 EUR kao iznos naplaćen primjenom valute švicarski franak na glavnicu kredita iz Ugovora o kreditu broj 3209260736 sklopljenom na dan 21. svibnja 2007., zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog naplaćenog iznosa pa do isplate po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

53,29 EUR od 13.01.2014. pa do isplate

76,08 EUR od 14.02.2014. pa do isplate

77,65 EUR od 17.03.2014. pa do isplate

76,16 EUR od 15.04.2014. pa do isplate

74,03 EUR od 15.05.2014. pa do isplate

74,28 EUR od 17.06.2014. pa do isplate

75,86 EUR od 12.07.2014. pa do isplate

76,72 EUR od 08.08.2014. pa do isplate

77,43 EUR od 16.09.2014. pa do isplate

78,84 EUR od 15.10.2014. pa do isplate

80,61 EUR od 14.11.2014. pa do isplate

81,07 EUR od 15.12.2014. pa do isplate

81,26 EUR od 14.01.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 17.02.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 17.03.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 15.04.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 18.05.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 19.06.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 17.07.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 06.08.2015. pa do isplate

81,20 EUR od 17.09.2015. pa do isplate.

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužiteljici MŽ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati zakonske zatezne kamate na iznose obuhvaćene u sporazumu o konverziji od 1. veljače 2016., obračunat po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.), tekućim na iznos od:

0,67 EUR od 10.08.2007. do 01.02.2016

0,95 EUR od 10.09.2007. do 01.02.2016

2,60 EUR od 23.11.2007. do 01.02.2016

0,03 EUR od 10.12.2007. do 01.02.2016

2,71 EUR od 10.01.2008. do 01.02.2016

5,25 EUR od 10.02.2008. do 01.02.2016

9,19 EUR od 10.03.2008. do 01.02.2016

6,43 EUR od 10.04.2008. do 01.02.2016

2,40 EUR od 03.05.2008. do 01.02.2016

3,32 EUR od 04.06.2008. do 01.02.2016

2,25 EUR od 18.07.2008. do 01.02.2016

0,86 EUR od 18.08.2008. do 01.02.2016

1,30 EUR od 20.09.2008. do 01.02.2016

17,85 EUR od 24.10.2008. do 01.02.2016

11,30 EUR od 20.11.2008. do 01.02.2016

10,51 EUR od 20.12.2008. do 01.02.2016

22,36 EUR od 23.01.2009. do 01.02.2016

28,75 EUR od 19.02.2009. do 01.02.2016

20,48 EUR od 21.03.2009. do 01.02.2016

19,02 EUR od 20.04.2009. do 01.02.2016

20,06 EUR od 20.05.2009. do 01.02.2016

18,27 EUR od 10.06.2009. do 01.02.2016

18,05 EUR od 20.07.2009. do 01.02.2016

17,78 EUR od 20.08.2009. do 01.02.2016

17,78 EUR od 20.08.2009. do 01.02.2016

17,97 EUR od 21.09.2009. do 01.02.2016

16,33 EUR od 19.10.2009. do 01.02.2016

18,92 EUR od 20.11.2009. do 01.02.2016

20,22 EUR od 19.12.2009. do 01.02.2016

25,58 EUR od 20.02.2010. do 01.02.2016

25,33 EUR od 08.03.2010. do 01.02.2016

29,10 EUR od 15.04.2010. do 01.02.2016

34,98 EUR od 14.05.2010. do 01.02.2016

35,54 EUR od 17.06.2010. do 01.02.2016

44,31 EUR od 12.07.2010. do 01.02.2016

37,99 EUR od 07.08.2010. do 01.02.2016

59,24 EUR od 09.09.2010. do 01.02.2016

48,51 EUR od 11.10.2010. do 01.02.2016

49,83 EUR od 10.11.2010. do 01.02.2016

57,39 EUR od 10.12.2010. do 01.02.2016

69,47 EUR od 10.01.2011. do 01.02.2016

56,36 EUR od 10.02.2011. do 01.02.2016

60,28 EUR od 10.03.2011. do 01.02.2016

55,27 EUR od 11.04.2011. do 01.02.2016

66,16 EUR od 10.05.2011. do 01.02.2016

76,29 EUR od 10.06.2011. do 01.02.2016

78,95 EUR od 11.07.2011. do 01.02.2016

104,34 EUR od 04.08.2011. do 01.02.2016

80,62 EUR od 10.09.2011. do 01.02.2016

75,61 EUR od 10.10.2011. do 01.02.2016

75,94 EUR od 10.11.2011. do 01.02.2016

75,95 EUR od 10.12.2011. do 01.02.2016

81,55 EUR od 10.01.2012. do 01.02.2016

84,83 EUR od 10.02.2012. do 01.02.2016

85,21 EUR od 09.03.2012. do 01.02.2016

83,03 EUR od 10.04.2012. do 01.02.2016

84,16 EUR od 10.05.2012. do 01.02.2016

86,58 EUR od 11.06.2012. do 01.02.2016

83,55 EUR od 11.07.2012. do 01.02.2016

84,00 EUR od 10.08.2012. do 01.02.2016

79,87 EUR od 12.09.2012. do 01.02.2016

80,75 EUR od 10.10.2012. do 01.02.2016

84,27 EUR od 13.11.2012. do 01.02.2016

83,15 EUR od 10.12.2012. do 01.02.2016

84,87 EUR od 10.01.2013. do 01.02.2016

80,39 EUR od 11.02.2013. do 01.02.2016

79,16 EUR od 12.03.2013. do 01.02.2016

83,73 EUR od 10.04.2013. do 01.02.2016

77,09 EUR od 13.05.2013. do 01.02.2016

76,35 EUR od 11.06.2013. do 01.02.2016

73,56 EUR od 10.07.2013. do 01.02.2016

77,56 EUR od 07.08.2013. do 01.02.2016

78,86 EUR od 11.09.2013. do 01.02.2016

81,25 EUR od 11.10.2013. do 01.02.2016

81,16 EUR od 15.11.2013. do 01.02.2016

84,22 EUR od 16.12.2013. do 01.02.2016

27,72 EUR od 13.01.2014. do 01.02.2016.

sve do isplate.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 14.siječnja 2025.

II Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba (Grad Zagreb), Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, da tužitelju MŽ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], u roku od petnaest (15) dana po donošenju ove presude isplati iznos od 1.924,72 EUR na ime troškova parničnog postupka, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi u visini za ostale odnose prema odredbi čl. 29., st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.)

Obrazloženje

1.Tužiteljica MŽ podnijela je tužbu protiv tužene Zagrebačke banke d.d. radi restitucije na temelju presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. U tužbi navodi da je dana 21. svibnja 2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 3209260736, (dalje: Ugovor o kreditu), za odobreni kreditni iznos od 41.300,00 CHF

1.1. Tužiteljica se poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a koje povrede traju i dalje. Donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj 43 Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., postala je pravomoćnom u odnosu na tuženu banku ona odluka sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, kojom je potvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Tužiteljica navodi da je ništetna odredbu ugovora kojom je ugovoreno vezivanje glavnice ugovora uz valutu švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužiteljica se u smislu odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku poziva na pravno utvrđenje iz uvodno identificiranih presuda donesenih u parničnom predmetu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u dijelu vezanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak, te ističe kako je sud vezan za navedena utvrđenja. Tužena banka je prilikom zasnivanja kreditnog odnosa nametnula nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnicu kredita isplaćenu u hrvatskim kunama vezala uz kretanje tečaja valute švicarski franak. Taj je tečaj valute švicarski franak naknadno tijekom ugovornog razdoblja mijenjan, slijedom čega je i obveza tužitelja na povrat kredita u kontinuitetu tijekom razdoblja neopravdano bivala veća, pri čemu je nakon svake promjene ukupno zaduženje tužitelja bilo veće, pa je tužitelj na ime zbog negativne promjene tečaja više otplatio iznos u visini utuženog iznosa, no što je izvorno ugovoreno, pa odnosni iznos ostvaruje kao pojedinačnu restituciju kao potrošač temeljem presude donesene u sporu povodom zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pravni je stav tužitelja kako je ništetna ugovorna odredba isprave o pravnom poslu kreditnog odnosa u okviru koje bi bila sadržana ugovorna klauzula temeljem koje je glavnica kredita vezana uz valutu švicarski franak. Pri tome, riječ je o djelomičnoj ništetnosti koja za sobom ne povlači i ništetnost cijelog ugovora. Zbog djelomične ništetnosti odnose ugovorne odredbe, koja je ništetnost utvrđena identificiranom presudom donesenom povodom tužbe radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, tužitelj ovom tužbom ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje novčani iznos kojega je banka tuženika ostvarila uslijed negativnog efekta primjene nepoštene odredbe vezivanja glavnice kredita uz valutu švicarski franak.

1.3. Tužiteljica posebno napominje da je između tužitelja i banke tuženika u provedbi obveze tužene banke iz Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojega je Hrvatski sabor donio na sjednici 18. rujna 2015., a objavljen je u Službenom listu Republike Hrvatske Narodne novine broj 102/2015, sklopljen sporazum o konverziji kojim je odgovarajuće prema izračunu banke o konverziji izmijenjen osnovni ugovor o kreditu. Međutim, sklopljenim sporazumom o konverziji nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tužene banke prema tužitelju kao potrošaču, pa je time postupljeno protivno odredbama glave IV.a Konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15.). Uvažavajući da je sporazum o konverziji sklopljen protivno izričitoj zakonskoj obvezi po kojoj se konverzija mora provesti na način da se položaj tužitelja kao potrošača zbog učinaka valute CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, to tužitelj ovom tužbom potražuje razliku financijskog iznosa u dijelu u kojemu nije izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit uz valutu EUR, a dodatno potražuje i zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom i to od njihovog dospijeća pa do učinka konverzije.

1.4. Podneskom od 14.siječnja 2025. tužiteljica je specificirala konačno postavljeni tužbeni zahtjev te potražuje isplatu 1.632,90 EUR EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose a datumima dospijeća te zakonske zatezne kamate na iznose koji su obuhvaćeni konverzijom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući osnovu, visinu, izračun te činjenice i razloge iz tužbenog zahtjeva, kao i istinitost tužbenih navoda.

2.1. Tuženik nadalje ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije obzirom da se neke uplate po ovom kreditu ne mogu povezati s tužiteljem jer su vršene od strane drugih osoba.

2.2. Nadalje, tuženik navodi da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare u odnose na sva potraživanja koja su dospjela prije 3.lipnja 2018.

2.4. Nadalje, tuženik navodi da je konverzija Ugovora o kreditu izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju "Narodne novine" broj: 102/2015 te su tužiteljica i tuženik 6.veljače 2016. sklopili Dodatak ugovora o kreditu.

2.5. Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca.

2.6. Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove.

2.7. Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2.8. Navodi da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a i Suda EU, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.

2.9. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 10.06. 2014. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.10. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja neodređenog iznosa s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije, počevši od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do dana kada je konverzija izvršena. Navodi da su Aneksi kojima su provedene konverzija sklopljeni su 2016.godine, a kada bi dospjelo navodno potraživanje tužitelja s osnove zateznih kamata na preplaćene iznosa koje je tuženik tužitelju uračunao prilikom izračuna konverzije. Odredbom članka 226. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima određeno je da sporedne povremene tražbine, kao što je tražbina kamata, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti. Obzirom da je od 2016. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od tri godine, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Opreza radi, tuženik ističe da je od dana kada je konverzija izvršena proteklo i više od pet godina, tako da bi tužiteljev tužbeni zahtjev bio opet u zastari i u slučaju da bi se na isti primjenjivao opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

2.11. Zbog svega navedenoga tuženik predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209260736 od 21.svibnja 2007., u Dodatak ugovora o kreditu od 1.veljače 2016., u nalaz i mišljenje financijskog vještaka Sande Marinac od 30.prosinca 2024., saslušao je svjedoke BŽ i GŽ, saslušao je tužiteljicu u svrhu dokazivanja, te je izvršio uvid u sve priloge i podneske u spisu.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, sud je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Sud je kao nesporno utvrdio da su tužiteljica i tuženik dana 21. srpnja 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos od 41.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i da su dana 1.veljače 2016. s Poslovni broj: P-125/2023-20 izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015.) – konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR.

6. Sporna je međutim osnova, visina tužbenog zahtjeva, zastara potraživanja, zatim aktivna legitimacija, je li tužiteljica imala svojstvo potrošača kao i je li ništetna konverzija Ugovora o kreditu od 15. siječnja 2016.

7. Nije osnovan navod tuženika da tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da je sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe.

7.1. Prema čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

7.2. Čl. 2. Direktive br. 93/13 od 5. travnja 2013. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, dok je prodavatelj (robe) ili pružatelj (usluge) svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenim ovom Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu.

7.3. Budući je predmetni Ugovor o kreditu zaključen između stranaka 21.srpnja 2007. u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/2003, u daljnjem tekstu ZZP). te se na konkretni slučaj imaju primijeniti odredbe ZZP-a i to odredba članka 3. prema kojoj je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

7.4. Kako je u konkretnom slučaju tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila kao slabija stranka i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu adaptacije kuće, ona ima svojstvo potrošača te je sud poklonio vjeru njenom iskazu da je sredstva kredita potrošila potrošačke svrhe, odnosno za adaptaciju kuće.

8. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

8.1. Prema odredbi čl. 502.a. st. 1. ZPP-a, udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete utvrđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

8.2. Prema odredbi čl. 502.c. ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1 toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati.

8.3. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanje povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi isplate.

8.4. Uvidom u navedeni Ugovor o kreditu od 8. srpnja 2005. utvrđeno je da je tuženik korisniku kredita stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 41.300,00 CHF koji prema čl. 3. Ugovora o kreditu ima rok vraćanja od 15 godina.

8.5. Kako je sud u ovoj parnici vezan za utvrđenja u parnici vođenoj povodom kolektivne tužbe, odnosno za utvrđenja u parnici br. Pž-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 u odnosu na valutnu klauzulu, to su dakle ništave odredbe predmetnog Ugovora u kojima je upravo ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF (čl. 1. Ugovora o kreditu).

8.6. Naime, i Vrhovni sud RH u odluci br. Rev-3142/2018-2 od 26. svibnja 2020; te Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020. u pogledu učinka 8 Poslovni broj: P-125/2023-20 pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu, zauzeli su stav da nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnost nepoštenosti (ništetnosti) odredbi ugovora u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, obzirom da postoji temeljem naprijed navedene odredbe čl. 502. c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15-dalje ZPP/14) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. stavak 1. ZPP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

8.7. Iz iskaza tužiteljice, kojem sud u cijelosti poklanja vjeru, proizlazi da je kredit digla za adaptaciju kuće jer im je procurio krov te su ga morali što prije promijeniti. Od prijatelja su čuli da su najpovoljniji krediti u Zagrebačkoj banci i kada su tamo došli kao najpovoljniji kredit im je ponuđen kredit u CHF. Nje bilo nikakvog posebnog pojašnjavanja niti pregovaranja o visini kamatne stope niti nam je pojašnjeno u kojem slučaju može doći do povećanja kamatne stope. Nije uopće bilo govora o mogućnosti povećanja tečaja CHF. Kada su dobili ugovor o kreditu nismo ga posebno čitali, a bili su sretni da mogu krenuti s adaptacijom. Tužiteljica je uglavnom osobno plaćala rate kredita, a ako ne bi mogla otići platiti zbog radnog vremena, dala bi novce kćeri GŽ da ode platiti ili bi ratu platio suprug. Vezano uz konverziju Zagrebačka banka ih je obavijestila da je pripremljena konverzija kredita i da mogu doći potpisati. Nitko im ništa nije posebno objašnjavao niti su se vezano uz konverziju što dogovarali ili pregovarali s bankom.

8.8. Iz iskaza, kao i iz samog Ugovora o kreditu (članak 6.) vidljivo je da je namjena kredita adaptacija kuće. Na temeljem toga, nesporno je da je tužiteljica digla kredit kao potrošač za osobne potrebe.

8.9. Ocjena ovoga suda je da postupanje tuženika u pogledu valutne klauzule nije bilo dopušteno, da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke ugovora, slijedom čega sud nalazi da je osnovan zahtjev za isplatom razlike između plaćenih anuiteta kredita i anuiteta po tečaju na dan isplate kredita bez valutne klauzule.

8.10. Obzirom da su stranke sklopile ugovor koji sadrži ništetne odredbe to se na sporni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.; dalje u tekstu: ZOO) koje se odnose na ništetne ugovore tj. odredbe od čl. 322-329. ZOO-a. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora.

8.11. Odredbom članka 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Prema članku 1115. istog zakona kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

8.12. Na temelju naprijed navedenog sud nalazi da je odredba ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika kojim se korisnik kredita obvezao kreditoru iznos kredita vratiti kojom se kamata i glavnica veže uz valutu švicarski franak nepoštena, posljedica čega je ništetnost takvih odredbi pa tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne ugovorne odredbe naplatio i primio od tužitelja ocjenjujući da je ništetnom odredbom tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu članka 1111. ZOO-a.

9. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojim je propisano postupanje s kreditima u CHF i njegova konverzija u kredit s valutom EUR na način da je položaj potrošača s kreditom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti u EUR.

9.1. Ocjena je suda da izvršena konverzija kredita i sklopljeni sporazum ugovornih strana ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama zakona temeljem kojega je izvršena konverzija, a niti sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjena kamatna stopa i valutna klauzula i posljedice tih odredbi koje su utvrđene ništetnim. Dakle, time se nije rješavalo pitanje preplaćenih anuiteta kredita zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule za ovdje utuženo razdoblje.

9.2. Sud nalazi da tužitelj iako je izvršena konverzija kredita ima pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu i sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije ne gubi pravo na potraživanje stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF.

9.3. Naime, u odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15 koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.) nije predviđeno i propisano da se sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu gubi pravo temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja dodatka ugovoru. Isto tako, iz samog dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima (članak 19. a do članka 19. e ZIDZPK/15). Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne sklapanju sasvim novog ugovora i osnovni ugovor o kreditu vrijedio je od dana sklapanja 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i imao je pravne posljedice te nema zapreke za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, ali ničim nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije.

10. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja Sande Marinac, stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i bankarstvo koji nalaz ocjenjuje stručnim i objektivnim, a na koji nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbe, te je tužiteljica sukladno istom i specificirala tužbeni zahtjev. Prema nalazu i mišljenju imenovanog vještaka proizlazi da zbog povećanja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredit(tečajne razlike), tužiteljica je više platila iznos od 39.755,00 kuna, što po konverzijskom tečaju kuna/EUR 7,5345 iznosi 5.276,39 EUR. Nakon umanjenja za utvrđeni višak u iznosu od 27.451,90 kuna u konverziji kredita u valutu EUR, razlika između priznatog iznosa preplaćenih rata kredita u postupku konverzije ugovora o kreditu i plaćenih rata kredita iznosi 12.303,10 kuna, što po konverzijskom tečaju kuna/EUR 7,5345 iznosi 1.632,90 EUR. Zbog smanjenja tečaja CHF na dan plaćanja kredita u odnosu na tečaj na dan isplate kredita (tečajne razlike), tužitelj je manje platio iznos od 18,66 kuna što po konverzijskom tečaju kuna/euro 7,5345 iznosi 2,48 EUR. Zbog navedenoga sud je prihvatio u cijelosti tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.632,90 EUR, odlučivši kao u izreci presude pod točkom III.

10.1. Vještakinja je u Tablici 1. Pregled više/manje plaćenih tečajnih razlika po svakoj rati kredita navela i više plaćene tečajne razlike (iznose) koje je banka uračunala tužiteljici prilikom izračuna konverzije, a na koje je tužiteljici dosuđena zakonska zatezna kamata od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.

11. Tuženik je sukladno čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj obzirom je navedena odredba ugovora ništava te tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove, a prema datumima uplata utvrđenim nalazom sudskog vještaka, prikazanim u Tablici 1 (list spisa 270-1).

12. Prigovor zastare tuženika nije osnovan.

12.1. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P- 1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2018. S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da je u pogledu preplate po osnovu ugovorene valutne klauzule tuženikov prigovor zastare neosnovan jer je tužba u ovome predmetu podnesena 3.lipnja 2023.Isto se odnosi i na zakonske zatezne kamata na više plaćene iznose zbog povećanja tečaja CHF koji su priznati u konverziji, ali kao preplata jer je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR veći od zbroja iznosa potrebnog za pomirenje duga u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR (članka 6. Dodatka ugovora o kreditu), a ne kao preplata zbog primjene valutne klauzule.

13. Tuženik se protivio preinaci tužbenog zahtjeva jer je ista istaknuta nakon zaključenog prethodnog postupka, no sud je dopustio preinaku jer smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama sukladno odredbi članka 190. stavak 3. ZPP-a, kao i da tužitelj u tom smislu nije mogao prije vještačenja točno specificirati tužbeni zahtjev, pa je odlučeno kao u izreci rješenja.

14. Nije osnovan niti tuženikov prigovor zastare preinačenog tužbenog zahtjeva jer prema pravnom shvaćanju zauzeta na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27.svibnja 2024. "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

15. U odnosu na prigovor promašene aktivne legitimacije sud ga ocjenjuje kao neosnovanim u cijelosti. Prije svega treba istaći da su takve uplate vršene u ime, za račun i po nalogu korisnika kredita, kreditor ih je kao takve prihvatio, evidentirao i iskoristio za zatvaranje obveza po kreditu. Kako će se i hoće li se uopće korisnik kredita i treća osoba kasnije razračunavati, nije problem kreditora, niti je to pitanje kojim bi se trebao baviti sud. Kao korisnik kredita je ovdje označena tužiteljica, a kao kreditor tuženik te obzirom da nije došlo do cesije tražbine iz ugovora o kreditu, niti do pristupanja ili preuzimanja duga, sud smatra da je tužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje tužbe.

16. Budući je tužiteljica u cijelosti uspjela s tužbenim zahtjevom, sud je tuženiku, na temelju odredbe članka 154.stavak 1. Zakona o parničnom postupku naložio da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od ukupno 1.924,72 EUR koji troškovi se odnose na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR po Tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), troškove vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, troškove zastupanja na tri ročišta u iznosu od ukupno 600,00 EUR po Tbr. 9.1. Tarife, troškove 2 obrazložena podneska u iznosu od ukupno 400,00 EUR po Tbr. 8.1., PDV u iznosu od 300,00 EUR te sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 26,55 EUR.

17. Zbog svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Požega, 14.ožujka 2025.

Sutkinja:

Melita Novak

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

1. Domagoj Miličević, odvjetnik, Požega

2. OD Metelko, Knežević & partneri d.o.o. Zagreb