REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2030/2018-86

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivi Karin Šipek, u pravnoj stvari tužitelja Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Heinzelova 70, OIB: 23759810849, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Rukavina, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Špehar & Špehar j.t.d., Zagreb, Masarykova 7, protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, OIB: 55545787885, radi isplate, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 27. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika po zaposlenju tuženika, s danom objave 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana platiti tužitelju iznos od 24.626,49 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2016. do isplate, iznos od 10.039,44 EUR sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2018. do isplate te iznos od 11.901,65 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2018. do isplate, sve po stopi zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 14.775,89 EUR sa zateznom kamatom od 17. svibnja 2016. do isplate, isplatu iznosa od 6.023,66 EUR sa zateznom kamatom od 4. siječnja 2018. do isplate te isplatu iznosa od 7.140,99 EUR sa zateznom kamatom od 28. kolovoza 2018. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 (petnaest) dana naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 6.089,76 EUR sa zateznom kamatom od 13. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da se dana 23. ožujka 1999. dogodila prometna nezgoda na kolniku državne ceste br. 60 Brnaze-Cista Provo u kojoj je nastradao KO kao putnik, a CO kao vozač vozila reg. oznaka [registarska oznaka], i u kojoj nezgodi je sudjelovao i VO kao vozač vozila reg. oznaka [registarska oznaka], koje vozilo je bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja broj 040010249538. Tužitelj nadalje tvrdi da je temeljem nepravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj IP- 3204/05 od 6. siječnja 2014. platio dana 16. svibnja 2016. Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iznos d 371.096,57 kuna te nakon što je navedena presuda postala pravomoćna da je dana 3. siječnja 2018. isplatio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i daljnji dosuđeni iznos od 151.284,33 kune. Tvrdi da je predmet tužbenog zahtjeva u navedenom sporu koji se vodio pred Općinskim sudom u Splitu bila naknada štete koju je Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje imao zbog isplate invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad oštećenika KO koji je stradao u predmetnoj nezgodi. S obzirom da je prema tvrdnjama tužitelja za štetni događaj odgovoran tuženik u omjeru od 80%, tužitelj tužbom potražuje isplatu u navedenom omjeru, odnosno iznos od 296.877,26 kuna sa kamatama od 17. svibnja 2016. te iznos od 121.027,46 kuna sa kamatama od 4. siječnja 2018.

2.1. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi kako iz navoda tužbe nije jasno koja je osnova tužiteljevog potraživanja prema tuženiku niti je jasno koji je to pravni odnos koji postoji između tužitelja i tuženika. S obzirom na navode iz tužbe, tužitelj osporava bilo kakvu odgovornost za nastanaka predmetne nezgode, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor promašene pasivne legitimacije, prigovor zastare te spori visinu tužbenog zahtjeva. Ističe kako nije odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja iz razloga što je za nezgodu isključivo odgovoran vozač motornog vozila VO koji nije poštivao prometna pravila zbog čega je i osuđen za kazneno djelo kršenja prometnih propisa iz nehaja.

2.2. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor promašene pasivne legitimacije navodi kako je tužitelj osigurao vozilo koje je prouzročilo prometnu nezgodu, a da je odredbom članka 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojom odredbom su propisani subrogacijski zahtjevi društva za osiguranje, propisano da društvo za osiguranje koje je nadoknadilo štetu oštećenoj osobi ili platilo osigurani iznos, a na temelju tog zakona nije bilo u obvezi, ima pravo na naknadu od osobe koja je odgovorna za štetu, i to isplaćenog iznosa štete, kamate i troškova te da je odredbom članka 82. st. 1. istog Zakona propisano da je vlasnik, odnosno korisnik motornog vozila i priključnog vozila dužan sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu koju uporabom motornog vozila nanese trećim osobama zbog smrti,. Tjelesne ozljede, narušavanja zdravlja, uništenja ili oštećenja stvari. Kako je presudom Općinskog suda u sinju broj K-91/99 od 22. rujna 1999. vozač motornog vozila prouzročio prometnu nezgodu kršenjem prometnih propisa, tuženik smatra da sukladno odredbi čl. 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi da između tužitelja i tuženika ne postoji nikakav pravni odnos bez obzira koji tužitelj smatra da postoji (koji nije naveden u tužbi) budući je osiguratelj bio u obvezi isplatiti osigurani iznos.

2.3. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tuženik ističe kako iz odredbe članka 14. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu proizlazi da se potraživanje temeljem te odredbe temelji na subrogacijskom zahtjevu pa smatra da zastara teče od trenutka kad je počela teći zastara oštećenog, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, prema odgovornoj osobi. Kako iz presude Općinskog suda u Splitu broj P-3204/05 proizlazi da u skladu s odredbom članka 166. st. 1. Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju zastara nastupa u roku od 3 godine od dana donošenja rješenja HZMO-a kojim je utvrđeno pravo na mirovinu, tuženik smatra da je subjektivni rok od 3 godine oštećenika prema štetniku protekao 30. siječnja 2006., a objektivni rok 30. siječnja 2008. pa da iz navedenog proizlazi da je osnovan istaknuti prigovor zastare potraživanja.

2.4. U odnosu na osporenu visinu tužbenog zahtjeva tuženik u bitnome navodi da iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu P-3204/2005 proizlazi da je tužitelj bio dužan platiti HZMO-u iznos od 18.211,62 kune i iznos od 282.421,88 kuna dok je HZMO odbijen sa zahtjevom za iznos od 27.317,44 kune i 450.950,27 kuna iz razloga što je ovdje tužitelj u tom predmetu istaknuo prigovor limita osiguranja koji je ocijenjen osnovanim, a ne iz razloga što je tužbeni zahtjev bio neosnovan. Stoga ukupno potraživanje HZMO-a iz navedenog postupka iznosi 778.900,59 kuna, a kako je tužitelj temeljem navedene presude bio u obvezi plaćanja iznosa od 300.633,50 kuna, što u odnosu na cjelokupno postavljeni tužbeni zahtjev predstavlja 38,6% ukupne štete prouzročene HZMO-u, iz navedenog prema tvrdnjama tuženika proizlazi da tužitelj tužbom potražuje onaj iznos koji je trebao platiti. Ističe da to što je HZMO odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva zbog ispunjenja limita osiguranja ne znači da, s obzirom na omjer odgovornosti koji tužitelj navodi u tužbi, HZMO ne može ili neće potraživati preostali iznos od ovdje tuženika. Stoga, kada bi sud usvojio tužbeni zahtjev u omjer ukoji je tužitelj naveo u tužbu, a HZMO naplatio preostali iznos štete od ovdje tuženika, to prema tuženiku znači da bi platio više od onoga što bi bio dužan platiti prema tužiteljevom omjeru iz tužbe. Tako smatra da je tužiteljev zahtjev u odnosu na ukupnu štetu koju je HZMO pretrpio neosnovan za iznos od 155.780,12 kuna. Također ističe da je prema ranije navedenoj presudi Općinskog suda u Splitu tužitelj bio u obvezi plaćanja iznosa od 300.633,50 kuna, dok tužbom potražuje iznos od 417.904,72 kune, odnosno, potražuje veći iznos od onoga koji je trebao platiti, i to za iznos od 117.271,22 kune pa smatra tužbeni zahtjev neosnovanim. Tako ističe da je tužbeni zahtjev minimalno neosnovan za iznos od 273.051,34 kune prema omjeru koji je tužitelj izložio u tužbi, a koji omjer je također neosnovan i nerazumljiv.

2.5. Tuženik spori i utuženi tijek zatezne kamate smatrajući da kamate mogu teći tek od podnošenja tužbe.

3. Tužitelj se na odgovor na tužbu očitovao podneskom od 23. srpnja 2019. u kojem podnesku je naveo da se prometna nezgoda dogodila na način da se osiguranik tužitelja VO prilikom pretjecanja teretnog vozila ispred sebe izravno sudario s vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao CO, a da je tuženik na mjestu štetnog događaja trebao postaviti horizontalnu prometnu signalizaciju-punu liniju, koja bi vozačima zabranila pretjecanje na navedenoj dionici ceste, kao i vertikalnu prometnu signalizaciju-zabrana pretjecanja za sva vozila i ulegnuće na cesti. Navodi da je tuženik društvo koje se u okviru svoje djelatnosti profesionalno bavi održavanjem prometnica, što među ostalim uključuje i postavljanje prometne signalizacije, a činjenica da je tuženik nakon nezgode na mjestu štetnog događaja postavio središnju punu liniju ukazuje na njegovu svijest da u vrijeme štetnog događaj signalizacija na prometnici nije bila odgovarajuća, što je u izravnoj uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. Tužitelj u spis dostavlja presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4148/00 u sporu između osiguranika tužitelja VO i ovdje tuženika u kojem je utvrđena odgovornost tuženika za štetni događaj u omjeru od 80%, a koju presudu je potvrdio Županijski sud u Zagrebu presudom broj Gžn-1878/09 od 11. siječnja 2011. Smatra neosnovanim istaknuti prigovor visini tužbenog zahtjeva navodeći da se početak roka zastarijevanja računa od dana kada je tužitelj naknadu isplatio, a da od izvršenih plaćanja HZMO-u do utuženja nije prošlo niti tri godine. Također ističe kako je tužitelj plaćanja vršio u dva navrata u ukupnom iznosu od 522.380,90 kuna, a kako smatra da je tuženik odgovoran u omjeru od 80%, ovom tužbom potražuje utuženi iznos od 417.904,72 kune. Navodi da kod visine štete treba uzeti u obzir iznos koji je plaćen te sukladno njemu utvrditi iznos koji bi tuženik trebao platiti sukladno omjeru svoje suodgovornosti.

4. Tuženik se u odnosu na navedene navode očitovao podneskom od 25. rujna 2019. navodeći kako je presudama Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn- 165/06 i Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1878/09 na koje se tužitelj poziva povrijeđeno tuženikovo ustavno pravo na pravično suđenje te su bez ikakvog utjecaja u ovoj pravnoj stvari. Ističe kako je pravomoćno kaznenom presudom utvrđeno da je do prometne nezgode došlo do teškog kršenje propisa o sigurnosti prometa od strane osiguranika tužitelja, smatra da se isti ne može osloboditi od odgovornosti te smatra da ne postoji odgovornost tuženika budući da cesta nije prouzročena stanjem ceste nego kršenjem prometnih propisa. Tuženik nadalje navedenim podneskom elaborira o tome da institut subrogacije i institut regresa nisu isti pojmovi te da je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2161/2011 na koju se poziva tužitelj u pogledu zastare neutemeljena, nelogična i proturječna te nije primjenjiva u ovoj pravnoj stvari.

5. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim da je tužitelj isplatio HZMO-u utužene iznose, no i dalje osporava osnovanosti i visinu tužbenog zahtjeva.

6. Ovaj sud je na prijedlog tužitelja i uz suglasnost tuženika rješenjem od 7. prosinca 2020. radi zajedničkog raspravljanja i smanjenja troškova spojio ovaj spis sa spisom poslovni broj P-1523/2019, a koji spis se odnosio na isti štetni događaj uz dopunu regresnog potraživanja.

7. Tijekom postupka tužitelj je predložio da se na ovaj spis spoji i predmet P- 1729/2021, međutim, nakon izvršenog uvida u navedeni spis ovaj sud je odlučio da neće izvršiti spajanje radi zajedničkog raspravljanja jer se, imajući u vidu fazu u kojoj se taj postupak nalazio, ne bi ubrzalo raspravljanje u ovoj pravnoj stvari.

8. Uvidom u tužbu prvotno podnesenu pod brojem P-1523/2019 razvidno je da tužitelj tvrdi da je temeljem Izvansudske nagodbe od 1. kolovoza 2018., povodom istog štetnog događaja, isplatio CO ukupni iznos od 179.346,00 kuna (iznos od 130.000,00 kuna na ime izgubljene zarade te iznos od 49.346,00 kuna na ime odvjetničkog troška). Kako tužitelj tvrdi da je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj u omjeru od 80%, tužbom u tom predmetu je zahtijevao od tuženika isplatu iznosa od 143.476,80 kuna sa kamatama od 28. kolovoza 2018.

9. Tuženik je i u tom, sada spojenom predmetu, u bitnome istaknuo iste prigovore na način da je osporio odgovornost za nastanak predmetne nezgode, istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije i prigovor promašene pasivne legitimacije te prigovor zastare, a osporio je i visinu tužbenog zahtjeva i utuženi tijek zatezne kamate. Ističe da je za nastanak predmetne nezgode isključivo odgovoran vozač motornog vozila VO zbog čega je osuđen i za kazneno dijeli kršenja prometnih propisa iz nehaja pravomoćnom kaznenom presudom pa stoga tvrdi da se osiguranik tužitelja ne može osloboditi odgovornosti. Tijekom postupka tuženik se protivio provođenju očevida na licu mjesta jer je od štetnog događaja došlo do rekonstrukcije predmetne prometnice uslijed izgradnje autoceste zbog čega stvarno stanje više ne odgovara stanju prometnice u vrijeme nastanka štete. Nadalje, tuženik je u spis dostavio i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-91/2011 te odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-3344/2016 navodeći da iz istih nedvojbeno proizlazi da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom iz razloga što se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu. Tuženik je tijekom postupka istaknuo i prigovor presuđene stvari imajući u vidu navedene presude.

10. Tužitelj se u sada spojenom predmetu sada P-1523/2019 očitovao na odgovor na tužbu na način da je do predmetne nezgode došlo tako da se osiguranik tužitelja VO prilikom pretjecanja teretnog vozila ispred sebe izravno sudario s vozilom reg. oznaka [registarska oznaka] kojim je upravljao CO, ali da je tuženik na mjestu štetnog događaja trebao postaviti horizontalnu prometnu signalizaciju-punu liniju koja bi vozačima zabranila pretjecanje na navedenoj dionici ceste kao i vertikalnu prometnu signalizaciju-zabrana pretjecanja za sva vozila i ulegnuće na cesti. Ističe da činjenica da je tuženik nakon nezgode na mjestu štetnog događaja postavio središnju punu liniju ukazuje na njegovu svijest o tome da signalizacija na prometnici nije bila odgovarajuća što je u izravno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. I u tom predmetu tužitelj navodi da iz presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Pn-4148/2000 proizlazi odgovornost tuženika za predmetni štetni događaj u omjeru od 80% u kojem omjeru je zahtjevom i tražio isplatu iznosa isplaćenog oštećenom CO. Također ističe da je tužitelj navedenom oštećeniku ispatio i iznos od 179.346,00 kuna dana 1. kolovoza 2018., a kako je tužba podnesena 26. srpnja 2019., navodi kako je od tuženika istaknuti prigovor zastare neosnovan.

11. Tužitelj je nakon spajanja ovog postupka i predmeta koji se vodio pod brojem P-1523/2019 podneskom od 12. veljače 2021. odredio tužbeni zahtjev na način da je objedinio tužbene zahtjeve iz oba navedena predmeta ukupno zahtijevajući iznos od 561.381,52 kune. Istim podneskom tužitelj, u odnosu na dostavljenu presudu ovog suda P-91/2011, potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-3344/2016, upire na ranije dostavljenu presudu Općinskog suda u Zagrebu broj Pn- 4148/2000 i onu Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-1878/2009, u kojoj je iz istog štetnog događaja, odnosno iste činjenične i pravne osnove utvrđena suodgovornost tuženika za štetni događaj u omjeru od 80% pri čemu upire kako sud u predmetu ovog suda broj P-91/2011 nije u izreci odlučivao o odgovornosti za štetni događaj zbog čega predmet odlučivanja u ovoj parnici može biti odluka o istoj. Također tužitelj smatra tuženikov prigovor presuđene stvari neosnovanim jer se u predmetu P-91/2011 odlučivalo o povratu plaćenog iznosa GO s naslova izgubljene zarade koja je isplaćene na temeljem presude Općinskog suda u Imotskom broj P-5402/22 te iznos a koji je tužitelj isplatio njemačkom zavodu za mirovinsko osiguranje radi isplate iznosa mirovine oštećenom CO zbog djelomične nesposobnosti za rad 12. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim da je tužitelj postupio po presudi Općinskog suda u Splitu P-3204/2005 i isplatio HZMO-u dosuđeni iznos, koji je u ovom postupku umanjen za postotak doprinosa, te je učinio nespornom osnovanost potraživanja HZMO-a s osnove isplaćenih invalidskih mirovina.

13. Tužitelj je podneskom predanim na ročištu 13. siječnja 2023. konačno odredio tužbeni zahtjev s obzirom na Zakon o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj.

14.1. Tijekom postupka sud je izveo dokaze uvidom u sadržaj isprava priloženih spisu predmeta i to u: Zapisnik o očevidu sa situacijskim planom (list 3. do 5., 77. do 79. spisa), sudska praksa (list 6. do 12., 25. do 28., 31. do 35., 39. do 41., 82. do 90., 101. do 106., 126. do 133. spisa), nalog za isplatu štete (list 13.,15., 92. spisa), prometi izvadaka po zadanim uvjetima (list 14.,16., 93., 155., 215. spisa), polica automobilska odgovornost broj 01010249538 (list 80. do 81. spisa), izvansudska nagodba od 1. kolovoza 2018. (list 91. spisa), Odluka o razvrstavanju javnih cesta (list 116. do 121. spisa), arhivske sentence (list 159. do 165. spisa), dijelovi teksta "Zastara" ĆO (list 195. do 199. spisa), provedeno je prometno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Nevenu Erešu (nalaz i mišljenje na listu 169. do 173. spisa), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću (nalaz i mišljenje na listu 216. do 246. spisa), izvršen je dokaz uvidom u spis Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-165/06 (ranije Pn-4148/00), izvršen je dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Makarskoj, Stalna služba u Imotskom poslovni broj P-113/19 (ranije Pn-110/15), izvršen dokaz uvidom u spis Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3204/05 te u spis ovog suda poslovni broj P-91/11.

14.2. Sud nije izveo dokaz saslušanjem predloženog svjedoka VO jer je isti u međuvremenu preminuo.

14.3. Tužitelj je tijekom postupka odustao od prijedloga da se kao svjedok sasluša CO te je odustao od prijedloga da se provede medicinsko vještačenje po vještaku medicine rada, pa sud te dokaze nije provodio.

15. Sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je konačno određeni tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

16.1. Predmet spora je regresni zahtjev za isplatu iznosa od 39.402,38 EUR i daljnjeg iznosa od 16.063,10 EUR, koje iznose je tužitelj na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-3204/2005 isplatio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje (dalje u tekstu: HZMO) po osnovi invalidske mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad oštećenog GO i troškova postupka, kao i iznosa od 19.042,64 EUR koje je tužitelj isplatio na temelju izvansudske nagodbe CO s osnove izgubljene zarade i odvjetničkog troška, a povodom čega se vodio postupak pred Općinskim sudom u Imotskom pod brojem P-955/1999 (kasnije spis Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Imotskom poslovni broj Pn-110/2015).

16.2. Navedeni iznosi predstavljaju iznose koje je tužitelj platio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje i CO umanjene za doprinos osiguranika tužitelja za nastanak štetnog događaja u omjeru od 20%, u kojem omjeru tužitelj tvrdi da je njegov osiguranik suodgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja, dok tvrdi da je tuženik odgovoran za nastanak predmetnog štetnog događaja u omjeru od 80% iz razloga što je bio u obvezi postavljanja horizontalne i vertikalne prometne signalizacije na mjestu štetnog događaja, a što je prema njegovim tvrdnjama u uzročno posljedičnoj vezi s nastankom predmetnog štetnog događaja. Iz navedenog proizlazi kako tužitelj tvrdi da je stoga predmetnu štetu prouzročilo više osoba koje odgovaraju solidarno, odnosno njegov osiguranik te tuženik iz navedenih razloga, pa ovom tužbom (sada spojeni predmeti) zahtjeva od tuženika kao od drugog dužnika da mu naknadi ono što je kao solidarni dužnik za njega platio (čl. 1109. Zakona o obveznim odnosima), slijedom čega se od tuženika istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije te prigovor promašene pasivne legitimacije ocjenjuju neosnovanima.

17. Prvenstveno se ističe kako nije osnovan tuženikov prigovor neurednosti tužbe jer, suprotno tuženikovim tvrdnjama, tužitelj u tužbi nije dužan naznačiti pravnu osnovu tužbenog zahtjeva. Odredbom članka 186. stavka 1. ZPP-a je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a i druge podatke koje mora imati svaki podnesak (članak 106). Odredbom članka 186. stavka 3. ZPP-a propisano je da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva; a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud nije za nju vezan. Iz citiranih odredaba ZPP-a proizlazi da je tužitelj u tužbi dužan navesti činjenice na kojima tužitelj temelji zahtjev, dakle, činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, ali ne i pravnu osnovu tužbenog zahtjeva kao što to neosnovano ističe tuženik. Naprotiv, u slučaju kada je tužitelj naznačio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, sud nije vezan tom pravnom osnovom, već je vezan isključivo činjeničnom osnovom. U konkretnom slučaju tužitelj je postavio određeni tužbeni zahtjev za isplatu točno određenog novčanog iznosa i pripadajućih zakonskih zateznih kamata te je iznio činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev, dakle, činjeničnu osnovu tužbe. Osim toga, tužba u konkretnom slučaju sadrži i sve ostale podatke propisane odredbama članka 106. u vezi s odredbom članka 186. stavka 1. ZPP-a. Nadalje, tužitelj je nakon primitka odgovora na tužbu u oba sada spojena predmeta dodatno činjenično obrazložio svoj zahtjev.

18. U odnosu na prigovor presuđene stvari ističe se kako niti taj prigovor tuženika nije osnovan. Uvidom u pravomoćnu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-91/11 od 27. siječnja 2016. utvrđeno je da su u tom postupku sudjelovale iste parnične stranke kao i u ovom postupku, dakle, tužitelj iz ovoga postupka u svojstvu tužitelja i tuženik iz ovog postupka u svojstvu tuženika. Dakle, u tom postupku su parnične stranke sudjelovale u istim stranačkim ulogama kao i u ovom postupku zbog čega nesporno postoji subjektivni identitet spora. Međutim, u konkretnom slučaju ne postoji objektivni identitet spora. Naime, uvidom u navedenu presudu utvrđeno je da se u tom postupku tužbeni zahtjev odnosio na predmetnu prometnu nezgodu koja se dogodila 23. ožujka 1999. na kolniku državne ceste br. 60 Brnaze-Cista Provo u kojoj je nastradao KO kao putnik i CO kao vozač u vozilu registarske oznake [registarska oznaka] i da je u prometnoj nezgodi sudjelovalo i vozilo registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao vozač VO koje je bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja br. 040010240538. Dakle, u tom postupku se tužbeni zahtjev odnosio na isti štetni događaj kao i u ovom postupku - prometnu nezgodu koja se nesporno dogodila 23. ožujka 1999. na kolniku državne ceste br. 60 Brnaze-Cista Provo, u kojoj je nastradao KO kao putnik i CO kao vozač u vozilu registarske oznake [registarska oznaka], u kojoj prometnoj nezgodi je sudjelovalo i vozilo registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao vozač VO koje je bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja br. 040010240538. Osim toga je utvrđeno da je navedenom presudom pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 203.718,51 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Konačno je utvrđeno da je u tom postupku tužitelj zahtijevao isplatu navedenog iznosa u bitnome navodeći da je na temelju presude Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P-542/02 od 22. srpnja 2009. tužitelj isplatio KO nastalu štetu, i to 31. srpnja 2009. iznos od 198.898,51 kn i 13. veljače 2009. iznos od 1.500,00 kn, odnosno ukupno 200.398,51 kn. U odnosu na oštećenog CO tužitelj je naveo da na temelju regresa njemačkog mirovinskog osiguranja isplaćuje mirovinu koja mu je priznata zbog utvrđene djelomične nesposobnosti za rad pa je tužitelj njemačkom osiguravajućem društvu 19. listopada 2007. isplatio mirovinu u iznosu od 1.472,34 EUR, 18. listopada 2008. iznos od 2.985,18 EUR i 20. ožujka 2009. kapitalizirani iznos mirovine u iznosu od 16.430,22 EUR, odnosno sveukupno 20.887,74 EUR. Dakle, u tom postupku je predmet spora bio regresni zahtjev za isplatu iznosa od 203.718,51 kn kojeg je tužitelj isplatio KO na temelju presude Općinskog suda u Imotskom poslovni broj P- 542/02 od 22. srpnja 2009. i kojeg je tužitelj isplatio njemačkom zavodu za mirovinsko osiguranje radi isplate iznosa mirovine CO zbog djelomične nesposobnosti za rad. S druge strane, u ovom postupku je predmet spora regresni zahtjev za isplatu iznosa koje je tužitelj na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj IP-3204/2005 tužitelj isplatio Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje po osnovi invalidskih mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad oštećenog GO te iznosa kojeg je temeljem Izvansudske nagodbe isplatio CO s osnove izgubljene zarade i odvjetničkog troška. Dakle, radi se o različitim tužbenim zahtjevima i različitoj činjeničnoj osnovi na kojoj tužitelj temelji svoj regresni zahtjev zbog čega u konkretnom slučaju ne postoji objektivni identitet spora. Stoga je tuženikov prigovor presuđene stvari ocijenjen neosnovanim.

19. Tuženik nadalje neosnovano ističe da je sud vezan navedenom presudom ovog suda poslovni broj P-91/2011 iz razloga što samo izreka presude stječe svojstvo pravomoćnosti, a izrekom koje presude nije odlučeno o odgovornosti za predmetni štetni događaj. U toj presudi je o odgovornosti za predmetni štetni događaj odlučeno u obrazloženju kao o prethodnom pitanju (članak 12. stavak 1. ZPP), a prema odredbi članka 12. stavak 2. ZPP-a, odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno. Stajališta suda o prethodnom pitanju iznesena u obrazloženju presude ne postaju pravomoćni zbog čega, suprotno tuženikovoj tvrdnji, sud u ovom postupku nije vezan navedenom presudom niti je vezan stajalištima suda o odgovornosti za predmetni štetni događaj koja su u toj presudi iznesena u obrazloženju i o kojoj odgovornosti je odlučeno kao o prethodnom pitanju. Stoga činjenica što je navedenom presudom odlučeno o odgovornosti za predmetni štetni događaj kao o prethodnom pitanju nije zapreka da sud u ovom postupku, između istih stranaka i istog štetnog događaja, ponovno odluči o toj odgovornosti. Iz navedenog razloga sud u ovom parničnom postupku nije vezan niti stajalištima suda o odgovornosti za predmetni štetni događaj koja su iznesena u obrazloženju pravomoćne presude Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4148/00 od 3. listopada 2003. jer je i tom presudom o odgovornosti odlučeno kao o prethodnom pitanju.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare ističe se sljedeće. U konkretnom predmetu predmet spora je regresni zahtjev za isplatu spornog iznosa kojeg je tužitelj platio trećim osobama, HZMO-u i CO. Stoga, suprotno tuženikovim tvrdnjama, u konkretnom predmetu radi se o regresnoj tražbini, a s obzirom da za tu vrstu tražbine zakonom nisu propisani posebni zastrani rokovi, za zastaru predmetne tražbine je mjerodavna odredba članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisan opći zastarni rok od 5 godina.

21.1. Tuženik je tijekom postupka učinio nespornim da je tužitelj postupio po presudi Općinskog suda u Splitu P-3204/2005 i isplatio HZMO-u dosuđeni iznos, a iz prometa izvadaka po zadanim uvjetima na listovima 14. i 16. spisa razvidno je da je tužitelj HZMO-u platio iznos od 49.252,98 EUR/371.096,57 kuna dana 16. svibnja 2016. te daljnji iznos od 20.078,88 EUR/151.284,33 kune dana 3. siječnja 2018. Kako je tužitelj tužbu u ovom predmetu u odnosu na taj dio tražbine podnio 31. srpnja 2018. razvidno je tužba u odnosu na taj dio utuženog potraživanja podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka pa stoga nije nastupila zastara kako to tuženik tvrdi te je tuženikov prigovor zastare ocijenjen neosnovanim.

21.2. Uvidom u potvrdu o izvršenoj transakciji na listu 205. spisa razvidno je da je tužitelj CO po Izvansudskoj nagodbi izvršio isplatu iznosa od 23.803,30 EUR/179.346,00 kuna dana 28. kolovoza 2018. Iako se tuženik protivio korištenju navedene potvrde, valja istaknuti kako je navedena činjenica razvidna i iz izvatka na listu 93. spisa, koji izvadak je tužitelj dostavio u prilogu tužbe (u sada spojenom spisu P-1523/2019). Imajući u vidu da je u odnosu na taj dio utuženog potraživanja tužitelj tužbu podnio 26. srpnja 2019., razvidno je kako je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka pa niti u odnosu na taj dio utuženog potraživanja također nije nastupila zastara slijedom čega je tuženikov prigovor zastare i u tom dijelu ocijenjen neosnovanim.

22.1. Tuženik je tijekom postupka isticao i prigovor iscrpljenosti svote limita po tužiteljevoj polici osiguranja, odnosno sporio je jesu li isplaćeni iznosi koje tužitelj regresno potražuje od tuženika isplaćeni unutar ugovorene svote osiguranja pa je sud na tužiteljev prijedlog na navedenu okolnost proveo financijsko vještačenje po društvu Darfin d.o.o., koje društvo je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire Darku Prpiću. Vještak je pisani nalaz i mišljenje podnio 27. rujna 2022. (list 216. do 246. spisa) te je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu održanom 13. siječnja 2023. na kojem se očitovao i na prigovore tužitelja.

22.2. Financijski vještak je u okviru nalaza analizirao svu dokumentaciju vezanu za konkretne tužbene zahtjeve kao i onu u priklopljenim spisima ovom spisu radi uvida, koji su detaljno navedeni pod točki 2. nalaza (2.1. do 2.4. nalaza). Vještak je također analizirao i svu dokumentaciju o obradama i isplatama štete po predmetnoj polici osiguranja broj [broj police osiguranja] temeljem koje je kod tužitelja bilo osigurano vozilo kojim je u predmetnom štetnom događaju upravljao VO. Vještak je za potrebe izrade nalaza i mišljenja zatražio od tužitelja i dodatnu dokumentaciju o isplatama, što tužitelj na traženje vještaka do dana izrade nalaza i mišljenja nije dostavio, a što je vještak naznačio u točki 3. mišljenja.

22.3. Vještak je nakon detaljne analize iznio mišljenje da je, imajući u vidu razliku između osigurane svote i iscrpljene svote osiguranja (koju razliku je u točki 2. mišljenja vještak i tabelarno iskazao), preostala svota osiguranja u iznosu od 38.367,84 EUR (289.082,50 kuna).

22.4. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještaka, ali je tužitelj podneskom od 19. listopada 2022. postavio određena pitanja vještaku vezana za izvršene isplate i zaključak, odnosno mišljenje pod točkom 2. Vještak je na navedeno pitanje odgovorio na ročištu na kojem je usmeno iznosio nalaz i mišljenje i to na način da je od tužitelja zatražio dokumentaciju o isplatama ugovorene svote osiguranja zajedno s dokumentacijom o plaćanju, a budući navedenu dokumentaciju nije primio, prikazao je izvršene isplate koje su bile dostupne uvidom u konkretni spis i priklopljene spise te se nije mogao očitovati postoje li još kakve dodatne isplate po predmetnoj polici osiguranja. Tužitelj se potom očitovao kako osim plaćanja koje je vještak utvrdio, tužitelj nije vršio nikakve daljnje isplate temeljem predmetne police te je potvrdio da je vještak pravilno utvrdio iznose izvršenih isplata. Vještak se također na ročištu očitovao da je prilikom izrade izračuna uzeo u obzir pune iznose koje je tužitelj isplaćivao bez umanjenja s osnove suodgovornosti.

22.5. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka iz razloga što je prema ocjeni ovog suda vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pri čemu stranke na nalaz i mišljenje nisu imale prigovora.

22.6. Ovaj sud je iz provedenog vještačenja utvrdio kako je tužitelj sva plaćanja iznosa koje u ovom postupku regresno potražuje od tuženika platio HZMO-u i CO unutar ugovorene svote osiguranja pa je stoga ovaj sud ocijenio neosnovanim i od tuženika istaknuti prigovor iscrpljenosti svote osiguranja po predmetnoj polici osiguranja.

23. U konkretnom predmetu sporna je i odgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja. Naime, tužitelj tvrdi da je za predmetni štetni događaj odgovoran tuženik u omjeru od 80%, dok tuženik tvrdi da je za nastanak predmetnog štetnog događaja isključivo odgovoran vozač vozila VO, koje vozilo je u trenutku nastanka predmetnog štetnog događaja nesporno bilo osigurano kod tužitelja policom obveznog osiguranja broj 04010249538.

24. U konkretnom slučaju nije sporna činjenica da se 23. ožujka 1999. dogodila prometna nesreća na kolniku državne ceste br. 60 Brnaze-Cista Provo, u kojoj je nastradao KO kao putnik i CO kao vozač u vozilu registarske oznake [registarska oznaka], u kojoj prometnoj nezgodi je sudjelovalo i vozilo registarske oznake [registarska oznaka], kojim je upravljao vozač VO, a koja činjenica proizlazi i iz Zapisnika o očevidu (list 3. do 4. spisa). Uvidom u navedeni Zapisnik o očevidu, koji predstavlja javnu ispravu zbog čega dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje (članak 230. stavaka 1. ZPP), utvrđeno je da se predmetna prometna nezgoda dogodila na državnoj cesti br.60 Brnaze- Cista Provo, u mjestu Čaporice, općina Trilj, odnosno da se predmetna prometna nesreća dogodila u naseljenom mjestu kao što to ističe tuženik, dok tužitelj nije tvrdio niti dokazao suprotno.

25. Nadalje, uvidom u navedeni Zapisnik o očevidu utvrđeno je da se radilo o kolniku u oba smjera, bez biciklističke staze, s podijeljenim kolnikom u oba smjera bez nogostupa, asfaltiranim, da je cesta bila ravna, bez prijelaza za pješake, da je postojao pad, da se radilo o asfaltnom kolničkom zastoru, da je stanje kolnika bilo slabo i mokro, da je širina kolnika iznosila 7,40 metara te da je stanje prometa bilo normalno. U odnosu na vremenske prilike je utvrđeno da je bilo oblačno i kišno te da je bila dnevna svjetlost, dok u rubrici "oprema ceste, prometni znakovi, oznake na kolniku, svjetlosne naprave" nisu upisane nikakve napomene niti utvrđenja.

26. Uvidom u presudu Općinskog suda u Sinju poslovni broj K-91/99 od 22. rujna 1999. (list 25. spisa) utvrđeno je da je VO proglašen krivim što je dana 23. ožujka 1999., oko 05,55 sati u Čaporicama, upravljajući osobnim vozilom marke "Škoda Felicija" registarskih oznaka [registarska oznaka] postupio suprotno odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. Zakona o sigurnosti prometa na cestama na način da je vozeći državnom cestom Brnaze – Cista provo u smjeru Ciste Provo, na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzima radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće, što se dogodilo jer je poduzimajući navedenu radnju prešao vozilom na lijevu stranu kolnika i time se ispriječio osobnom vozilu na marke "VW Golf", registarske oznake [registarska oznaka] kojim je iz suprotnog smjera svojom prometnom trakom upravljao CO uslijed čega dolazi do direktnog sudara između vozila pri čemu je CO zadobio prijelom lijevog ivera, a GO prijelom nosa i desne noge sa više fragmenata, koje ozljede su kod obojice teške naravi, dakle, kršenjem propisa o sigurnosti prometa iz nehaja je tako ugrozio promet da je izazvao nesreću u kojoj su druge dvije osobe teško tjelesno ozlijeđene, čime je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti prometa - izazivanje prometne nesreće - djelo označeno i kažnjivo po članku 272. stavku 1. Kaznenog zakona te je osuđen na novčanu kaznu u iznosu od 15 njegovih dnevnih dohodaka (što iznosi 1.500,00 kuna).

27. Valja istaknuti da je u skladu s odredbom članka 12. stavka 3. ZPP-a, u parničnom postupku sud u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca vezan za pravomoćnu presudu kaznenog suda kojom se optuženik oglašava krivim. Vozač vozila osiguranog kod tužitelja VO je pravomoćnom kaznenom presudom proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće kršenjem propisa o sigurnosti prometa iz nehaja, kako je to u prethodnoj točki obrazloženja detaljno navedeno, međutim, ta činjenica sama za sebe ne znači da postoji isključiva (građanskopravna) odgovornost vozača VO za predmetni štetni događaj kao što to neosnovano ističe tuženik, već je u ovom postupku u kojem se odlučuje o građanskopravnoj odgovornost za predmetni štetni događaj i regresnom zahtjevu tužitelja (članak 1107. stavak 3. i članak 1109. ZOO-a), sud ovlašten utvrđivati postoji li suodgovornost tuženika za predmetni štetni događaj jer o tome nije odlučivano u navedenom kaznenom postupku i na temelju izvedenih dokaza utvrditi omjer takve eventualne suodgovornosti.

28. Prema odredbi članka 9. stavka 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 84/92, 6/93, 5/93, 26/93, 29/94, 43/96, 46/96 i 54/96; dalje u tekstu: ZSPC), sudionici u prometu dužni su postupati u skladu s propisima o prometnim pravilima, prometnim znakovima postavljenim na cesti te znakovima i naredbama ovlaštenih osoba. Odredbom članka 41. stavka 1. ZSPC-a propisano je da pretjecati i obilaziti vozač smije samo ako time ne ometa normalno kretanje vozila koja dolaze iz suprotnog smjera i ako na cesti ima dovoljno prostora za sigurno izvođenje tih radnji. Vozač ne smije pretjecati i obilaziti kad time, s obzirom na karakteristike ceste i postojeće okolnosti na cesti i u prometu ili s obzirom na tehnička svojstva vozila kojim upravlja, ugrožava druge sudionike u prometu (članak 41. stavak 2. ZSPC). Prema odredbi članka 28. stavka 1. ZSPC-a, na cesti u naselju vozač se ne smije vozilom kretati brzinom većom od 50 km na sat, odnosno brzinom većom od brzine dopuštene postavljenim prometnim znakom za cijelo naselje ili njegov dio.

29. Odredbama članka 14. stavka 1. Zakona o javnim cestama ("Narodne novine" broj 100/96 i 76/98; dalje u tekstu: ZJC) propisani su poslovi održavanja javnih cesta, koji, između ostalog uključuju i poslove planiranja održavanja i mjera zaštite javnih cesta i prometa na njima. Odredbom članka 33. stavka 1. ZJC-a propisano je da se prometna signalizacija i oprema postavlja na javnoj cesti na temelju prometnog projekta. Za ceste koje su izgrađene do stupanja na snagu toga Zakona, a nemaju prometni projekt mjerodavno je postojeće stanje prometne signalizacije i opreme (članak 33. stavak 2. ZJC).

30. U konkretnom slučaju je pravomoćnom presudom kaznenog suda vozač vozila osiguranog kod tužitelja VO proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće zbog postupanja suprotno citiranim odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. ZSCP-a jer je upravljajući osobnim vozilom marke na način da je vozeći državnom cestom Brnaze – Cista provo u smjeru Ciste Provo, na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće, što se dogodilo jer je poduzimajući navedenu radnju prešao vozilom na lijevu stranu kolnika i time se ispriječio osobnom vozilu na marke "VW Golf", registarske oznake [registarska oznaka] kojim je iz suprotnog smjera svojom prometnom trakom upravljao CO uslijed čega je došlo do direktnog sudara.

31.1. Ovaj sud je radi utvrđivanja dinamike nastanka predmetnog štetnog događaja, kao i na mogućnost izbjegavanja sudara od strane VO koji je upravljao vozilom osiguranim kod tužitelja, a posebice na okolnost jesu li prometna signalizacija i oprema ceste bili sukladni konfiguraciji kolnika u smislu standarda propisa koji su bili na snazi u vrijeme predmetnog štetnog događaja, proveo prometno vještačenje po društvu Ereš vještačenja d.o.o., koje društvo je nalaz i mišljenje izradilo po stalnom sudskom vještaku za promet i strojarstvo Nevenu Erešu.

31.2. Prometni vještak je u okviru izrade nalaza i mišljenja analizirao opće podatke o predmetnoj nezgodi, oštećenja na vozilima koja su sudjelovala u predmetnom štetnom događaju, sudarni položaj i mjesto sudara, brzine vozila i samu dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja, nakon čega je iznio mišljenje da je vozilo osiguranika tužitelja svojim prednjim dijelom naletjelo na prednji dio vozila CO pri čemu su uzdužne simetrale vozila u trenutku sudara bile praktički paralelne. Mjesto sudara, gledano u smjeru kretanja vozila osiguranika tužitelja, nalazilo se na suprotnoj, lijevoj polovini kolnika uz sami lijevi rub kolnika. Neposredno prije i u trenutku sudara vozilo osiguranika tužitelja nalazilo se u radnji pretjecanja čitavom svojom širinom na suprotnoj lijevoj polovini kolnika, dok se vozilo kojim je upravljao CO nalazilo čitavom svojom širinom na svojoj desnoj polovini kolnika. S obzirom na konfiguraciju kolnika na mjestu štetnog događaja tehničkim putem vještak nije mogao isključiti mogućnost da osiguranik tužitelja u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo kojim je upravljao CO, a koje vozilo se tada moglo nalaziti u «ulegnuću». Provedena analiza pokazuje da zbog konfiguracije kolnika i smanjene preglednosti na manje od 100 m na mjestu štetnog događaja nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnju pretjecanja, što prema mišljenju vještaka znači da u trenutku štetnog događaja na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija, a koja je u konačnici bila uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja.

31.3. Tužitelj se podneskom od 12. kolovoza 2021. očitovao da nema prigovora na nalaz i mišljenje prometnog vještaka, dok je tuženik u cijelosti prigovorio nalazu i mišljenju podneskom od 30. srpnja 2021. i to na način da iz nalaza i mišljenja nije jasno iz kojeg razloga je vještak došao do zaključka da nije bila postavljena odgovarajuća signalizacija jer nije razumljivo koja signalizacija nije bila pravilno postavljena, kako se postavlja vertikalna i/ili horizontalna signalizacija i na temelje čega je postavljena na mjestu predmetnog štetnog događaja te je li prometna signalizacija na mjestu predmetnog štetnog događaja postavljena u skladu s tehničkim propisima i tehničkim normativima na temelju koje se postavlja prometna signalizacija, ako nije protivno kojem pozitivnom propisu ili tehničkom normativu je bila postavljena i na koji način je trebala biti postavljena.

31.4. Vještak je usmeno iznio nalaz i mišljenje na ročištu održanom 10. studenog 2021. na kojem se ujedno očitovao i na prigovore tuženika. Tom prilikom se vještak očitovao da je pisani nalaz i mišljenje izradio na temelju stanja predmetnog spisa te opažanja i mjerenja na mjestu štetnog događaja koje je vještak izradio za potrebe vještačenja u predmetu Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-148/00 od dana 25. svibnja 2021. Tom prilikom je vještak utvrdio da je prometna signalizacija u smislu uzdužne središnje crte na kolniku promijenjena na način da je tada bila puna, uzdužna središnja crta, a u vrijeme štetnog događaja bila je isprekidana uzdužna središnja crta i to na način kako je detaljno opisano u nalazu. Kako je konfiguracija kolnika bila takva da je na mjestu štetnog događaja bila bitno smanjena preglednost, tako je od početka puštanja u rad predmetne prometnice kolnik trebao biti podijeljen punom uzdužnom središnjom crtom jer se na tehnički siguran način nije mogla obaviti radnja pretjecanja. Promjena navedene prometne signalizacije napravljena je naknadno nakon predmetnog štetnog događaja pri čemu vještak nije mogao reći na temelju kakve dokumentacije je takva promjena izvršena. U pravilu prilikom projektiranja prometnice izrađuje se i projekt prometne signalizacije koji se opet naknadno može mijenjati nekakvim izmjenama projekta. Kakav je ovdje konkretno bio projekt i kakve su bile izmjene vještak nije imao saznanja pa se o tome nije mogao konkretno niti očitovati. U odnosu na podnesak tuženika kojim prigovara nalazu mišljenju vještak se očitovao da horizontalna prometna signalizacija u vidu uzdužne središnje crte nije bila pravilno postavljena. Kako se već i ranije očitovao, prometna signalizacija postavlja se na temelju određene projektne dokumentacije. Što se tiče trećeg prigovora kao vještak se očitovao da prema njegovom mišljenju prometna signalizacija u vrijeme štetnog događaja nije bila postavljena u skladu sa tehničkim normativima u smislu da je preglednost bila premala da bi se dopustila radnja pretjecanja vozila, a kako je to ranije također objasnio.

31.5. Vještak se očitovao, nakon što je tuženik tražio da se decidirano izjasni o kojim se konkretno pozitivnim propisima i tehničkim normativima radi, da su mu poznati propisi o tehničkim normativima postavljanja prometne signalizacije u mjeri u kojoj je njemu to potrebno, a radi se o Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama te je istaknuo da je preglednost na mjestu štetnog događaja bila premala da bi se na tehnički siguran način mogla obaviti radnja pretjecanja pa stoga kolnik na mjestu štetnog događaja nije smio biti podijeljen isprekidanom uzdužnom središnjom crtom. Sama činjenica da je kasnije na tom mjestu promijenjena prometna signalizacija u punu uzdužnu središnju crtu koja u tehničkim smislu zabranjuje i ne dopušta radnju pretjecanja zapravo prema mišljenju vještaka pokazuje da je prije bila tehnički neodgovarajuća prometna signalizacija pri čemu mu nije znan razlog promjene signalizacije na licu mjesta predmetne nezgode, odnosno je li promijenjena radi ovog konkretnog štetnog događaja ili iz razloga što se na tom mjestu događalo više prometnih nezgoda ili pak iz nekog trećeg razloga koji njemu nije poznat.

31.6. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje prometnog vještaka iz razloga što je prema ocjeni ovog suda vještak brižljivo razmotrio predmet vještačenja, točno je naveo sve što je opazio i našao te je svoje mišljenje iznio savjesno i u skladu sa pravilima znanosti i vještine, pri čemu se u bitnome jasno očitovao na prigovore tuženika i isto otklonio.

31.7. Tako je ovaj sud temeljem provedenog prometnog vještačenja utvrdio da se neposredno prije i u trenutku sudara vozilo osiguranika tužitelja nalazilo u radnji pretjecanja čitavom svojom širinom na suprotnoj lijevoj polovini kolnika te da je svojim prednjim dijelom naletjelo na prednji dio vozila kojim je upravljao CO pri čemu su uzdužne simetrale vozila u trenutku sudara praktički bile paralelne. S obzirom na konfiguraciju kolnika nije moguće tehničkim putem isključiti mogućnost da vozač vozila osiguranog kod tužitelja u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo kojim je upravljao CO koje se tada moglo nalaziti u "ulegnuću". Iz provedene analize proizlazi da zbog konfiguracije kolnika i smanjene preglednosti na manje od 100 metara na mjestu štetnog događaja nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnju pretjecanja, što znači, kako to i iz nalaza i mišljenja proizlazi, da na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća signalizacija, koja je u konačnici bila uzrokom nastanka predmetnog štetnog događaja.

32. Na temelju provedenih dokaza tijekom postupka te uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i ovom spisu priklopljenim spisima radi uvida, posebno iz sadržaja Zapisnika o očevidu i provedenog prometnog vještačenja, proizlazi da se predmetna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu u kojem je brzina kretanja u skladu s odredbom članka 28. stavka 1. ZSPC-a bila ograničena na 50 km/h. Nadalje, kako je to već prethodno detaljno navedeno, na mjestu predmetne prometne nesreće kolnik je u oba smjera bio asfaltiran, bez biciklističke staze s podijeljenim kolnikom u oba smjera bez nogostupa, cesta je ravna te na njoj postoji pad ("ulegnuće"), a na tom dijelu ceste nije u vrijeme štetnog događaja bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija, odnosno u vrijeme štetnog događaja na kolniku nije bila postavljena niti puna uzdužna crta kolnika niti vertikalna prometna signalizacija u vidu prometnog znaka opasnosti neravan kolnik (ulegnuće kolnika) s dopunskom pločom koja označava udaljenost između prometnog znaka i mjesta prestanka značenja znaka. Tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a tvrdio niti dokazao suprotno. Da je u vrijeme predmetnog štetnog događaja na kolniku bila postavljena tehnički odgovarajuća prometna signalizacija ista bi prema ocjeni ovog suda davala jasnu i nedvojbenu obavijest vozačima da ne započinju s radnjom pretjecanja vozila.

33. Vozač vozila osiguranog kod tužitelja VO pravomoćnom je kaznenom presudom proglašen krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti prometa – izazivanje predmetne prometne nesreće zbog postupanja suprotno citiranim odredbama članka 9. stavka 1. i članka 41. ZSCP-a jer je na djelu gdje cesta čini pravac te blagi pad, poduzeo radnju pretjecanja vozila koje se kretalo ispred njega u istom smjeru premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće. Međutim, na temelju provedenog prometnog vještačenja utvrđeno je da tehničkim putem nije moguće isključiti mogućnost da on u trenutku započinjanja radnje pretjecanja nije mogao uočiti nadolazeće vozilo iz suprotnog smjera koje se tada moglo nalaziti u "ulegnuću". Također iz provedenog prometnog vještačenja proizlazi da zbog konfiguracije kolnika na mjestu štetnog događaja i smanjene preglednosti nije bilo moguće na tehnički siguran način obaviti radnu pretjecanja slijedom čega je uzrok nastanka predmetnog štetnog događaja i činjenica da na kolniku nije bila postavljena tehnički odgovarajuća signalizacija, kako to tužitelj tvrdi.

34. Uzevši u obzir navedeno, sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako za predmetnu prometnu nesreću postoji odgovornost vozača vozila osiguranog kod tužitelja VO, koji je u naseljenom mjestu na dijelu gdje cesta čini pravac i blagi pad, pretjecao vozilo ispred sebe premda se nije prethodno uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za ostale sudionike u prometu, lakomisleno smatrajući da neće doći do nesreće, zbog čega je i pravomoćno kaznenom presudom proglašen krivim, ali da osim toga postoji i tuženikova odgovornost jer nije pravilno postavio horizontalnu prometnu signalizaciju u vidu pune uzdužne crte kolnika, niti vertikalnu prometnu signalizaciju u vidu prometnog znaka opasnosti neravan kolnik (ulegnuće kolnika) s dopunskom pločom koja označava udaljenost između prometnog znaka i mjesta prestanka značenja znaka, koja bi davala jasnu i nedvojbenu obavijest vozačima da ne započinju s radnjom pretjecanja vozila. Ocjena je stoga ovog suda, temeljem izvedenih dokaza, da su vozač vozila osiguranog kod tužitelja te tuženik doprinijeli nastanku predmetnog štetnog događaja, i to svaki u omjeru od 50% te da u tom omjeru postoji njihova suodgovornost za nastanak predmetnog štetnog događaja.

35. Tužitelj je u ovom postupku zahtijevao od tuženika 80% ukupno isplaćenih iznosa HZMO-u temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu broj IP- 3204/2005 te 80% isplaćenog iznosa CO temeljem Izvansudske nagodbe (list 91. spisa) s osnove izgubljene zarade i troškova odvjetničkog zastupanja jer je tvrdio da u navedenom omjeru postoji odgovornost tuženika za nastanak predmetnog štetnog događaja. Tako je tužitelj već prilikom utuženja umanjio tako plaćene iznose za 20%

36.1. Imajući u vidu da je u ovom postupku temeljem izvedenih dokaza utvrđena odgovornosti tuženika u omjeru od 50%, a ne 80% kako je o tvrdio tužitelj, valjalo je tužitelju dosuditi iznose plaćene HZMO-u i CO u navedenom omjeru. Tužitelj je temeljem presude Općinskog suda u Splitu broj IP-3204/2005 platio HZMO- u dana 16. svibnja 2016. prvotno iznos od 49.252,98 EUR/371.096,57 kuna te potom dana 3. siječnja 2018. daljnji iznos od 20.078,88 EUR/151.284,33 kuna (izvadak na listu 14. spisa te izvadak na listu 16. spisa) pa je stoga tužbeni zahtjev u tom dijelu ocijenjen osnovanim za iznos od 24.626,49 EUR/185.548,29 kuna (50% plaćenog iznosa od 49.252,98 EUR/371.096,57 kuna) te za iznos od 10.039,44 EUR/75.642,17 kuna (50% plaćenog iznosa od 20.078,88 EUR/151.284,33 kune), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, i to za iznos od 14.775,89 EUR (razlika između utuženog iznosa od 39.402,38 EUR i dosuđenog iznosa od 24.626,49 EUR uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti) te za iznos od 6.023,66 EUR (razlika između utuženog iznosa od 16.063,10 EUR i dosuđenog iznosa od 10.039,44 EUR uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti).

36.2. Tužitelj je temeljem Izvansudske nagodbe platio CO dana 28. kolovoza 2018. ukupan iznos od 23.803,30 EUR/179.346,00 kuna (Izvadak na listu 93. spisa) pa je uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti od 50% s te osnove tužiteljev tužbeni zahtjev ocijenjen osnovanim za iznos od 11.901,65 EUR/89.673,00 kune (50% ukupno plaćenog iznosa od 23.803,30 EUR/179.346,00 kuna), dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, i to za iznos od 7.140,99 EUR (razlika između utuženog iznosa od 19.042,64 EUR i dosuđenog iznosa od 11.901,65 EUR uzimajući u obzir utvrđeni omjer suodgovornosti).

37. Slijedom svega navedenog ovaj sud je, na temelju odredba članka 1107. stavka 3. i odredaba članka 1109. ZOO-a, odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude.

38. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Odredbom članka 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, a koja šteta je tužitelju nastala na dane kada je izvršio plaćanja HZMO- u i CO, pa je tužiteljev zahtjev za isplatom zatezne kamate na dosuđene iznose ocijenjen osnovanim, i to po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose jer se u konkretnom slučaju ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, niti iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

39. Odluka o zahtjevu tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2., čl. 155. st. 1. i 2. ZPP, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/2023, dalje u tekstu: Tarifa), prema zahtjevu za naknadu troškova (list 295. i 296. spisa) uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora i vrijednost boda od 2,00 EUR.

40. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

41. Budući da je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen za ukupni iznos od 46.567,58 EUR, a odbijen za ukupni iznos od 27.940,54 EUR, proizlazi da je tužitelj uspio u sporu s 62,50%, a tuženik s 37,50%. U skladu s citiranom odredbom 154. st. 2. ZPP-a, sud je od postotka tužitelja koji je u većoj mjeri uspio u sporu oduzeo postotak tuženika koji je u manjoj mjeri uspio u sporu (62,50%-37,50%=25%) te je tako utvrdio da tužitelju nakon utvrđenja iznosa pojedinih i ukupnih troškova potrebnih za svrhovito vođenje postupka treba odmjeriti naknadu troškova u postotku od 25%.

42. Tužitelju je kao potreban priznat sljedeći trošak:

-trošak sastava tužbe (P-2030/2018, Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR,

-trošak sastava podneska od 23. srpnja 2019. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR

-trošak sastava tužbe (P-1523/2019, Tbr. 7.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR,

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 29. listopada 2019. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR

-trošak sastava podneska od 31. kolovoza 2020. (P-1523/2019, Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 25. studenog 2020. (P- 1523/2019, Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 500,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 125,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 7. prosinca 2020. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.000,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 250,00 EUR

-trošak sastava podneska od 12. veljače 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00

EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 3. ožujka 2021. (Tbr. 9.5. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00 EUR

-trošak sastava podneska od 12. kolovoza 2021. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00

EUR

-trošak sastava podneska od 27. listopada 2021. (Tbr. 8.4. Tarife) u iznosu od 100,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 25,00

EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. studenog 2021. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak sastava podneska od 20. siječnja 2022. (Tbr. 8.3. Tarife) u iznosu od 200,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 50,00

EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 16. ožujka 2022. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. lipnja 2022. (Tbr. 9.2. Tarife) u iznosu od 562,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 140,50 EUR

-trošak sastava podneska od 19. listopada 2022. (Tbr. 8.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00

EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 13. siječnja 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 25. travnja 2023. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 10. siječnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 14. svibnja 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. siječnja 2025. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 1.124,00 EUR uvećano za pripadajući PDV po stopi od 25% (Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 281,00 EUR

-trošak predujma za prometno vještačenje u iznosu od 398,17 EUR

-trošak predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 663,61 EUR

-trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 601,10 EUR

-trošak sudske pristojbe za tužbu u sada spojenom predmetu P-1523/19 u iznosu od 236,91 EUR

-trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 331,81 EUR, odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 24.359,10 EUR.

43. Tužitelju nisu kao potrebni priznati troškovi sastava podnesaka od 20. kolovoza 2018., 17. ožujka 2021., 21. ožujka 2022. i 20. srpnja 2022. iz razloga što je tužitelj bio dužan već uz tužbu dostaviti dokaz o plaćenoj pristojbi na tužbu, a navedeni dokaz o plaćanju sudske pristojbe je, jednako kao i dokaze o plaćenim predujmovima za provođenje vještačenja, mogao dostaviti u spis i bez troškova popratnih podnesaka pa se taj trošak ukazuje nepotrebnim za vođenje ovog postupka, pri čemu se napominje da se navedeni podaci o plaćanju i automatski ažuriraju u sustavu e-Spis. Nadalje, tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno neosnovano zatraženi trošak sastava podneska od 20. siječnja 2022. iz razloga što se prema sadržaju tog podneska, uzimajući u obzir i sve navode koje je tužitelj do tada u postupku iznio, radi o podnesku za koji je nagrada propisana Tbr. 8.3. Tarife, a ne Tbr. 8.1. Tarife kako je to tužitelj zatražio. Tužiteljev zahtjev odbijen je kao neosnovan u odnosu na zatraženi trošak sastava podneska od 2. veljače 2022. iz razloga što se istim podneskom tužitelj nepotrebno očituje na priklopljeni spis P-91/2011. Također, tužiteljev zahtjev odbijen je u odnosu na prekomjerno zatraženi trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 15. lipnja 2022. iz razloga što se na tom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima te se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi pa tužitelju nagrada za pristup na to ročište pripada prema Tbr. 9.2. Tarife, a ne Tbr. 9.1. Tarife kako je to zahtijevao tužitelj. Nepotrebnim se ukazuju i troškovi sastava podnesaka od 5. srpnja 2024. i 30. rujna 2024. kojima tužitelj požuruju postupanje u ovoj pravnoj stvari pa je u tom dijelu zahtjev odbijen kao neosnovan, kao i u odnosu na troškove pristupa na ročište za objavu presude koji trošak tužitelju nije ni nastao jer na navedeno ročište nije ni pristupio. Stoga tužitelju nisu kao potrebni priznati zatraženi troškovi u iznosu od 4.469,30 EUR.

44. S obzirom na to da je tužitelju valjalo u skladu s odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a odmjeriti naknadu troškova u omjeru koji odgovara postotku koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici, odnosno u postotku od 25% slijedom čega je tužitelju valjalo dosuditi parnični trošak u iznosu od 6.089,76 EUR slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

45. Odluku o zateznoj kamati na dosuđeni iznos parničnog troška sud je donio na temelju odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je visinu stope zatezne kamate odredio u skladu sa odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Valja istaknuti da je tužitelj neosnovano zahtijevao zateznu kamatu na stvarne izdatke – sudske pristojbe i predujmove od dana od kada su isti učinjeni, iz razloga što mu u skladu s navedenim čl. 151. st. 3. ZPP-a zatezne kamate pripadaju tek od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, odnosno od dana donošenja ove presude (13. ožujka 2025.), pri čemu treba istaknuti kako u času donošenja odluke tužitelj još niti nije platio sudsku pristojbu na presudu obzirom mu ta obveza nastaje prilikom donošenja same presude.

U Zagrebu 13. ožujka 2025.

S U D A C

Iva Karin Šipek

POUKA O REDOVITOM PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.