Zakon.hr

Poslovni broj: P-2732/2022-31

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SFC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Hrvoje Kardum odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ljubić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 05. veljače 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Karduma, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika SF, odvjetničke vježbenice, dana 13. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o j e

I. Odbija se kao neosnovana točka I. tužbenog zahtjeva tužitelja koja glasi:

"Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SFC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006., i to odredbe o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 3.090,60 EUR, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 0,51 eur od 2.4.2008 godine pa do isplate

- 13,05 eur od 1.11.2008 godine pa do isplate

- 0,21 eur od 1.12.2008 godine pa do isplate

- 16,65 eur od 21.1.2009 godine pa do isplate

- 16,00 eur od 1.2.2009 godine pa do isplate

- 16,92 eur od 1.3.2009 godine pa do isplate

- 14,04 eur od 1.4.2009 godine pa do isplate

- 14,49 eur od 1.5.2009 godine pa do isplate

- 7,53 eur od 1.7.2009 godine pa do isplate

- 9,92 eur od 18.7.2009 godine pa do isplate

- 8,25 eur od 1.8.2009 godine pa do isplate

- 10,09 eur od 1.9.2009 godine pa do isplate

- 9,89 eur od 1.10.2009 godine pa do isplate

- 8,12 eur od 1.11.2009 godine pa do isplate

- 10,62 eur od 5.12.2009 godine pa do isplate

- 13,83 eur od 1.1.2010 godine pa do isplate

- 16,33 eur od 19.2.2010 godine pa do isplate

- 16,70 eur od 1.3.2010 godine pa do isplate

- 23,00 eur od 3.4.2010 godine pa do isplate

- 20,75 eur od 6.5.2010 godine pa do isplate

- 23,73 eur od 5.6.2010 godine pa do isplate

- 35,16 eur od 8.7.2010 godine pa do isplate

- 27,12 eur od 12.8.2010 godine pa do isplate

- 45,41 eur od 3.9.2010 godine pa do isplate

- 35,44 eur od 27.10.2010 godine pa do isplate

- 41,27 eur od 18.11.2010 godine pa do isplate

- 47,17 eur od 8.12.2010 godine pa do isplate

- 55,81 eur od 6.1.2011 godine pa do isplate

- 51,32 eur od 8.2.2011 godine pa do isplate

- 53,49 eur od 17.3.2011 godine pa do isplate

- 46,52 eur od 7.4.2011 godine pa do isplate

- 52,18 eur od 5.5.2011 godine pa do isplate

- 68,22 eur od 7.6.2011 godine pa do isplate

- 63,16 eur od 6.7.2011 godine pa do isplate

- 87,09 eur od 1.8.2011 godine pa do isplate

- 79,09 eur od 1.9.2011 godine pa do isplate

- 70,27 eur od 1.10.2011 godine pa do isplate

- 71,04 eur od 5.11.2011 godine pa do isplate

- 68,63 eur od 3.12.2011 godine pa do isplate

- 72,81 eur od 12.1.2012 godine pa do isplate

- 76,41 eur od 3.2.2012 godine pa do isplate

75,49 eur od 13.3.2012 godine pa do isplate

- 73,34 eur od 6.4.2012 godine pa do isplate

- 74,90 eur od 10.5.2012 godine pa do isplate

- 76,59 eur od 3.6.2012 godine pa do isplate

- 74,39 eur od 6.7.2012 godine pa do isplate

- 75,23 eur od 4.8.2012 godine pa do isplate

- 73,65 eur od 6.9.2012 godine pa do isplate

- 71,03 eur od 6.10.2012 godine pa do isplate

- 75,05 eur od 21.11.2012 godine pa do isplate

- 74,49 eur od 5.12.2012 godine pa do isplate

- 75,32 eur od 1.1.2013 godine pa do isplate

- 68,76 eur od 1.2.2013 godine pa do isplate

- 74,35 eur od 1.3.2013 godine pa do isplate

- 74,62 eur od 1.4.2013 godine pa do isplate

- 72,27 eur od 1.5.2013 godine pa do isplate

- 66,01 eur od 1.6.2013 godine pa do isplate

- 65,84 eur od 1.7.2013 godine pa do isplate

- 67,19 eur od 1.8.2013 godine pa do isplate

- 69,72 eur od 1.9.2013 godine pa do isplate

- 73,59 eur od 1.10.2013 godine pa do isplate

- 71,60 eur od 1.11.2013 godine pa do isplate

- 74,82 eur od 12.12.2013 godine pa do isplate

- 74,11 eur od 1.1.2014 godine pa do isplate

sve do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Privredna banka Zagreb d.d., iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju SFC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos 139,45 EUR-a uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od 11.12.2006. do 31.12.2007. godine po stopi određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine pa do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29 st. 2 i 8 ZOO-a, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuju ništetnim odredbe čl.1., čl. 4., čl. 5., čl. 6. i čl. 11.9 Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena valute CHF.

V. Utvrđuju ništetnim odredbe čl. 1., čl. 5. i čl .6. Ugovora o kreditu broj:

9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena tečaja tuženika.

VI. Utvrđuju ništetnim odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara primjena kamatne stope koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika iznad 4,99%.

VII. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 8. druga alineja Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

VIII. Utvrđuje ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza tužitelja da plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika.

IX. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

"Utvrđuje ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

X. Utvrđuje ništetnom odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita u dijelu u kojem se ugovara obveza plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita.

XI. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 naknaditi tužitelju SFC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.166,98 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja u ovoj pravnoj stvari.

Utvrđuje se da su povučen sljedeće točke tužbenog zahtjeva koje glase:

"VIII. Utvrđuje se ništetnom odredbe čl. 8. druga alineja Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

"X. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10 Ugovora o kreditu broj: 9012126174 od 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita."

Obrazloženje

U ovoj pravnoj stvari tužitelj je podnio tužbu dana11.05.2022.godine te je u njemu postavio glavni zahtjev sa u četiri točke (I. -IV.) te alternativni zahtjev ako se ne prihvati tč. I. glavnog zahtjeva sa točkama V. -XI.

Zatim je tužitelj precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 03.02.2023. godine gdje je dodatno precizirao tč. II. istog. Navedena preinaka je napravljena prije zaključenja prethodnog postupka, a toj preinaci se usprotivio tuženik na ročištu 04.04.2023. godine prije upuštanja u raspravljanje.

Nakon provedenog vještačenja tužitelj je ponovo precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 29.06.2023. godine.

Tužitelj je tijekom postupka precizirao svoj tužbeni zahtjev podneskom od 27.10.2023. godine. Isti je uredno dostavljen tuženiku. Na ročištu 11.03.2024. godine tužitelj je povukao tč. VIII i X istog, a tuženik se tome nije usprotivio već se upustio u raspravljanje.

Nakon toga je tužitelj podneskom od 14.06.2024. godine precizirao svoj tužbeni zahtjev u EUR te sjeo ponovio povlačenje tč. VIII i X iz podneska od 27.10.2023. godine. Kako je to već ranije napravio te se tuženik tome nije protivio već se na ročištu upustio u raspravljanje sud je utvrdio da su ti dijelovi tužbenog zahtjeva povučeni. Na ročištu održanom dana 04. srpnja 2024. godine tužitelj je povukao dijelove tužbenog zahtjeva i to točke I., VI., VII., i VIII., a ostaju točke II., III, IV., V. i IX. Tuženik je zatražio rok za očitovanje i u svom podnesku od 10.07.2024. godine se usprotivio takvom povlačenju.

Slijedom svega naprijed navedenog sud je postupao po tužbenom zahtjevu iz podneska od 14.06.2024. godine te je meritorno odlučio o svom točkama tog tužbenog zahtjev osim o tč. VIII i X iz podneska tužitelja od 27.10.2023. godine za koje je sud utvrdio da je u tom dijelu tužbeni zahtjev povučen.

Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik zaključili dana 28.11.2006. godine, Ugovor o kreditu br: 9012126174 (dalje u tekstu: „Ugovor o kreditu“), prema kojem je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 22.761,84 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio niz odredbi koje su utjecale na cijenu kredita, a koje odredbe su utvrđene ništetnima od strane sudova u Republici Hrvatskoj, te od strane Europskog suda. U pravomoćno okončanom kolektivnom sporu Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 banaka, od kojih je jedna ovdje tuženik, pravomoćnim kolektivnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012, od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž- 6632/17 od 14.6.2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Rev-2221/18 od 3.9.2019. (dalje u tekstu: „Kolektivne presude“) su utvrđene ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ako se kamatna stopa mijenja samovoljnom odlukom tuženika, te ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF.

Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: „ZZP“), Kolektivne presude obvezuju ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite. Kolektivne presude su obvezujuće i na ugovorni odnos između tužitelja i tuženika iz Ugovora o kreditu. Osim navedenog, člankom 502.c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz Kolektivnih presuda, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se stranka na njih pozvati.

Ugovor o kreditu sadrži više bitnih sastojaka (odredbe Ugovora o kreditu o: I. valutnoj klauzuli, II. promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci tuženika, III. način otplate, i IV. isplata i naplata kredita po tečaju tuženika) Ugovora o kreditu koji su Kolektivnim presudama, presudama suda EU, pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine, pravomoćnom presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-415/2019 od 2.ožujka 2021., presudom Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. i pravomoćnom presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine pravomoćno presuđeni kao ništetni, te još niz odredbi koje su pravomoćno presuđene kao ništetne pred Europskim sudom ili sudovima u Republici Hrvatskoj a koje također utječu na cijenu kao bitan sastojak Ugovora o kreditu. Ništetnost tih odredbi uzrokuje ništetnost cijelog Ugovora o kreditu. Nadalje, tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u svoju standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Odredba o valutnoj klauzuli, sadržana u čl.1., čl.4., čl.5. čl.6. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu. Tuženik je ugovaranjem odredbe o valutnoj klauzuli u CHF povrijedio načelo jednake vrijednosti činidbi.

Cilj i svrha valutne klauzule je uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valute obveze, te kao takva, nikako nije sredstvo za zaradu tuženika.

U konkretnom slučaju nije bilo potrebe za uspostavljanjem ravnoteže između činidaba jer u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj. Iz svega proizlazi da je tuženik svjesno sklopio Ugovor koji sadrži nepoštene i neodređene odredbe, kao i štetne klauzule za tužitelja, a da mu je iste pritom i prešutio, odnosno nije mu ih obrazložio.

Valutna klauzula navedena u Ugovoru u kreditu, protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: „ZOO“), načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a.

Sud EU u točki 2. izreke presude u predmetu br. C-26/13 navodi da odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču u ovom slučaju tužitelju te da „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. Navedeno nije bilo jasno iz odredbi Ugovora o kreditu nimalo te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja kao zajmoprimca.

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem od 14.06.2017. godine, posl.br.:Pž-6632/17, zauzeo je stav da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustile informirati potrošače o bitnim činjenicama i rizicima, a što je osobito obrazloženo na str. 46. – 66. navedene presude, te se u ovome predmetu radi o takvom identičnom slučaju.

Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.:Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.:Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine.

Nadalje, u točkama 48. i 52. presude suda EU, br. C-118/17 zauzet je stav da ako ugovor o kreditu ima valutnu klauzulu ona predstavlja bitan sastojak ugovora, te da se u slučaju proglašenja valutne klauzule ništetnom, održavanje valjanosti ugovora ne čini pravno moguće.

Zatim, u drugoj rečenici točke 44. presude suda EU, br. C-260/18 navedeno je da valutna klauzula čini glavni predmet odnosno da predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu. U točki 45. iste presude zaključeno je da takav ugovor ne može postojati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta tog ugovora.

Zatim, sud EU u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C-179/17 u izreci presude i točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena valutna klauzula u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takvu ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni na način da odredi da npr. nema valutne klauzule i da se radi o kunskom kreditu.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i zatim „kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ugovorene u čl.1., čl.4., čl.5. čl.6. i čl. 11.9. Ugovora o kreditu ne mogu ni na koji način revidirati, zamijeniti valjanim niti proglasiti djelomično ništetnim već su one u cijelosti ništetne.

Isto tako vidljivo je kako se ne može niti proglasiti ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli u CHF ili njen dio a ostaviti na snazi ostatak Ugovora o kreditu. Stoga, kada je ništetna odredba o valutnoj klauzuli, ništetan je cijeli Ugovor o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P- 950/18, od 26. studenog 2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu. Tuženik je u Ugovor o kreditu ugradio odredbe koje mu dopuštaju da jednostranim odlukama mijenja visinu kamatne stope bez jasnih i određenih parametara zašto je kamatna stopa promjenjiva, te bez mogućnosti pregovaranja o tome. Na taj način tuženik je postupio protivno odredbama čl. 296. ZOO-a. Također, takvo postupanje je protivno odredbi čl. 82.st.1. alineja 11. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, te se takva odredba ima smatrati ništetnom sukladno odredbi čl. 87. st.1. ZZP- a. Zatim, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom od 14. lipnja 2017. godine, posl.br.: Pž-6632/17, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 4. srpnja 2013., sve temeljem kolektivne tužbe a u vezi s istim ugovornim odredbama koje sadrži Ugovor o kreditu, zauzeo je stav da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nepoštene, pa prema tome ništetne. Tuženik je uložio reviziju na predmetnu presudu, koja je odbijena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.: Rev-2221/18, te je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br.: Pž-6632/17 od 14.6.2017. godine.Tuženik u tom postupku bio je isti kao i u ovom postupku, te se navedene Kolektivne presude odnose upravo na tipske ugovore o kreditu tuženika, a Ugovor o kreditu između tuženika i tužitelja je upravo takav tipski ugovor.

Neovisno od toga što sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna, osobito iz razloga navedenih u obrazloženju navedenih Kolektivnih presuda i rješenja.

Nadalje, odredba čl. 1021. i 1022. ZOO-a propisuje da kamatna stopa određuje novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja te da je ujedno samim time i bitan sastojak Ugovora o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Nadalje, navedeno je potvrđeno i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine, gdje je u zadnjem pasusu na stranici 9. rješenja navedeno: „Obveza plaćanja ugovorene kamate kod drugih ugovora u pravilu nije bitan sastojak ugovora, ali kod ugovora o kreditu jeste jer je to naknada (cijena) koju korisnik plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava.”

Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C- 179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Sukladno odredbama čl.2. t.10, i čl.2.t.11. Zakona o potrošačkom kreditiranju, kamatna stopa nije automatski fiksna, niti promjenjiva, već isto mora biti definirano, kao što moraju biti definirani i parametri promjenjivosti i marža. Dakle, ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takvu ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni na način da odredi da se npr. izuzima promjenjivi parametar kamatne stope a da ostane na snazi samo početna ugovorena fiksna kamatna stopa.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.

Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorena u čl. 4. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.Isto tako vidljivo je kako se ne može niti proglasiti ništetnom odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, ugovorenu u čl. 4. Ugovora o kreditu ili njen dio a ostaviti na snazi ostatak Ugovora o kreditu. Stoga, kada je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, ništetan je cijeli Ugovor o kreditu. Navedeno je utvrđeno i u pravomoćnoj presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26.11.2019. godine, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.:Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Također, takav stav zauzeo je i Općinski građanski sud u Zagrebu presudom posl.br: P-206/2020, od 27.10.2021. godine. Nepoštena odredba sadržana u čl. 8., Ugovora o kreditu, kojom tuženik pridržava pravo na otkaz Ugovora o kreditu u slučaju da tužitelj „ne plati najmanje dva dospjela anuiteta“.

Takva odredba je protivna odredbi čl. 367. ZOO-a, koja ne dopušta jednostrani raskid ugovora od strane tuženika zbog neispunjenja neznatnog dijela obveze tužitelja.Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C- 179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti. U navedenim presudama se radilo o identičnom slučaju kao što je i ovaj.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena odredba o otkazu Ugovora o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.

Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o otkazu Ugovora o kreditu, ugovorena u čl. 8. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Odredba o načinu otplate, sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu.

Kao prvo, na anuitet utječe primjena valutne klauzule. Naime, iznose mjesečnih anuiteta je tuženik knjižio u valuti CHF te su iznosi mjesečnih anuiteta iskazani u otplatnom planu u valuti CHF, a zatim su ti iznosi mjesečnih anuiteta za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu preračunavani u kune svaki mjesec u svrhu izračuna iznosa anuiteta kojeg tuženik potražuje od tužitelja za taj mjesec. Primjenom valutne klauzule tuženik je stvorio složen mehanizam na koji tužitelj ne može utjecati, niti pretpostaviti visinu sljedećeg anuiteta, a tuženik može isti podizati koliko god i kada god želi. Odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli nije bila ugovorena na jasan i razumljiv način u smislu točke 2. izreke presude suda EU u predmetu br. C-26/13. Ugovorena odredba o valutnoj klauzuli je nerazumljiva, nepoštena i time ništetna kao što je presuđeno presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 14.6.2017. godine, posl.br.: Pž-6632/17, koja je potvrđena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u predmetu posl.br.: Rev-2221/18. Odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.1 tužbe. Kao drugo, na anuitet utječe kamatna stopa a Ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja samovoljnom odlukom tuženika. Na taj način ugovorena kamatna stopa nije podložna nikakvoj kontroli niti tužitelja, niti neke treće, nepristrane strane ili tijela. Dakle ugovorena redovna kamatna stopa može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko.

Zbog toga se i anuitet kredita može od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko. Koncept anuitetne otplate kredita znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate a tek nakon toga glavnicu. Samovoljnim povećavanjem kamata tuženik je nezakonito i protupravno povećavao obavezu tužitelja, kako kroz nezakonito povećavane kamate tako i kroz usporenu otplatu glavnice kredita, što je utvrđeno i presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br: P-950/18, od 26. studenog 2019. godine na str. 3., 4. i 5., koja je potvrđena Presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici posl.br.: Gž-115/20, od 17.9.2020. godine. Odredba Ugovora o kreditu o kamatnoj stopi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.2 tužbe.

Kao treće, na anuitet je utjecala primjena tečaja tuženika. Ugovorom o kreditu ugovorena je primjena tečaja tuženika u čl.1., čl.5. i čl.6. Ugovora o kreditu. Tako je korišten tečaj tuženika za obračun valute, redovne kamatne stope, za isplatu kredita tužitelju, te za obračune anuiteta. Sud EU je u točki 1. izreke presude posl.br.:C- 260/18, odlučio da kada nacionalni sud bilo koje države članice EU utvrdi da je nepoštena ugovorna odredba o primjeni tečaja za kredit koji je izražen u stranoj valuti, tada taj sud sukladno zakonskim odredbama te članice EU može presuditi da takav ugovor o kreditu ne može postojati bez takve nepoštene odredbe. Odredba Ugovora o kreditu o tečaju tuženika je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.7 tužbe.Kao četvrto, na anuitet je utjecala ulazna naknada. Tuženik je naplatio ulaznu naknadu na način da je za iznos ulazne naknade umanjio iznos isplate kredita. Kao što je Ugovorom o kreditu utvrđeno da se interkalarna kamata naplaćuje od iznosa kredita prilikom korištenja kredita i sadržana je u anuitetima tako se isto i Ulazna naknada naplaćuje prije isplate kredita i također je sadržana u anuitetima. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi je ništetna iz razloga koji su detaljnije opisani u točki 3.5 tužbe.

U presudi Europskog suda u predmetu broj: C-377/14 u točki 3. izreke presude navodi se da „ukupni iznos kredita i iznos povlačenja novca obuhvaćaju sve iznose koji su stavljeni na raspolaganje potrošaču, čime su isključeni oni iznosi koji se isplaćuju vjerovniku s osnova troškova koji su povezani s predmetnim kreditom i koji nisu u stvarnosti isplaćeni potrošaču“. Međutim, tuženik je anuitet obračunao prema ukupnom iznosu iz točke 2. tužbe koji nije stvarno isplaćen tužitelju, već je od njega odbijena Ulazna naknada, što je protivno stavu suda EU iz navedene presude u predmetu broj: C-377/14.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovoren način otplate u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da binacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.

Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o načinu otplate, ugovorena u čl. 6. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Ugovorna odredba o načinu otplate predstavlja bitan sastojak ugovora. To je i stav Općinskog građanskog suda u Zagrebu koji presudom br. P-950/18 od dana 26.11.2019. godine, na stranici 6. presude, četvrti pasusu odozgo navodi: „Naime, odredbe čl. 1021. i 1022. ZOO-a jasno propisuju da su bitni sastojci Ugovora o kreditu prije svega sam novčani iznos koji je predmet obveze vraćanja, vrijeme i način vraćanja tog iznosa kao i iznos ugovorenih kamata kao cijene Ugovora o kreditu“. Također, navedeni stav je potvrđen i u presudi Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-415/2019 od 2.3.2021. Zaključno, odredba o načinu otplate sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu je ništetna jer su iznosi anuitetâ obračunati na temelju više ništetnih komponenti, a to su valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, i klauzula o primjeni tečaja tuženika, kao što je detaljnije elaborirano u tekstu tužbe pod točkama 3.1., 3.2., 3.5., i 3.6. Dakle, ugovoreni način anuitetne otplate (koji je sukladno odredbama čl. 1021. i 1022. ZOO- a bitan sastojak Ugovora o kreditu) je nepošten i ništetan.Odredba o jednokratnim troškovima obrade („Ulazna naknada“), propisana u čl. 11.3 Ugovora o kreditu u iznosu od 1% iznosa kredita, te je ista odbijena od iznosa kredita prije isplate.

U Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da ulazna naknada iznosi baš 1% od iznosa kredita. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbuodnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi.

Ulazna naknada je odbijena od strane tuženika od iznosa kredita prilikom isplate kredita tužitelju. Zatim je ulaznu naknadu tuženik uračunao u anuitete, dakle ulazna naknada je sadržana u iznosima anuiteta te je ulaznu naknadu uvećanu za ugovorenu kamatu tužitelj platio tuženiku otplatom anuiteta iz Ugovora o kreditu. Ulazna naknada dakle čini dio anuiteta, a anuitet predstavlja način i vrijeme otplate kredita, sukladno odredbi čl. 1021. i 1022. ZOO-a. Odredba Ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi predstavlja stoga bitan sastojak Ugovora o kreditu.

Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Dakle, odredbe o ulaznim naknadama su jednako netransparentne kao i odredbe o izlaznim naknadama, i nisu utemeljene na troškovima koje banke imaju zbog ugovaranja kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača.

Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.

Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 11.3 Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna.Odredba o izlaznoj naknadi, ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu, kojom u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj treba platiti naknadu sukladno odluci tuženika. Izlazna naknada je ugovorena na netransparentan način, i nije utemeljena na troškovima koje banke imaju zbog prijevremene otplate kredita, nego je to unaprijed formulirana ugovorna odredba koja stvara neravnotežu na štetu potrošača.

Predmetna odredba o izlaznoj naknadi, utvrđena je nepoštenom i ništetnom i mnogim pravomoćnim presudama od kojih predlažemo uvid u presudu Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-1837/14-2, od 5.11.2014. godine, presudu Županijskog suda u Osijeku br.:Gž-1516/19 od 19.11.2020. godine, presudu Županijskog suda u Velikoj Gorici br. Gž-1096/2019 od 26.10.2020. godine, i presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br: Gž-1368/21 od 20.7.2021.

Odredbu o ništetnosti izlazne naknade niti tuženik više ne spori, što je vidljivo iz njegovih današnjih, također tipskih Ugovora o kreditu koji su na tržištu a u kojima se više ne pojavljuju odredbe o izlaznoj naknadi.

Odredba o pravu tuženika na naknadu za prijevremenu otplatu kredita utvrđena je kao ništetna, ukoliko se o istoj nije pregovaralo, na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, Posl. br. Su IV – 308/2020, dana 5. studenog 2020. godine, koji dostavljamo u prilogu. Zatim, Europski sud u odluci u spojenim predmetima posl.br.: C-70/17 i C- 179/17 u točkama br. 53, 54 i 55 odluke, utvrdio je da bi bilo protupravno da se odredbu ugovora o zajmu za koju se utvrdi da je nepoštena djelomično održi na snazi uklanjanjem elemenata koji je čine nepoštenom te da se dopuni ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe. Takav stav zauzeli su i hrvatski sudovi u presudama Općinskog suda u Kutini br. P-211/2019-18 od 4.11.2019., Županijskog suda u Zadru br. Gž-1584/2019-2 od 30.4.2020. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revd 1581/2020-2 od 27.10.2020. kojima je utvrđeno da je jedna odredba ugovora nepoštena te je proglašena ništetnom u cijelosti.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnim propisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovorena izlazna naknada u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.

Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o izlaznoj naknadi ugovorena u čl. 9. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Odredba o tečaju tuženika, sadržana u čl.1., čl.5. i čl.6. Ugovora o kreditu.

Sud EU u izreci presude posl.br.: C-26/13, iznosi sljedeće stavove: 1. U slučaju kredita koji je izražen u stranoj valuti, ali isplaćen u domaćoj valuti te ga potrošač otplaćuje isključivo u domaćoj valuti, ugovorna odredba koja utvrđuje mjerodavni tečaj, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, obuhvaćena je pojmom „glavnog predmeta ugovora“ odnosno bitnog sastojka ugovora ako sud koji vodi postupak utvrdi da ta odredba „predstavlja bitnu činidbu tog ugovora“.

2. Odredba o valuti i tečaju kao što je iz Ugovora o kreditu mora biti jasna i razumljiva (i to ne samo gramatički) potrošaču te „ugovor treba razvidno izložiti funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanog drugim odredbama koje se tiču isplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze“. U ovom slučaju odredbe Ugovora o kreditu definiraju primjenu tečaja tuženika na obračun anuiteta. Dakle navedene odredbe o primjeni tečaja tuženika se provlače kroz sve pore Ugovora o kreditu jer se tečaj primjenjuje prilikom određivanja anuiteta kojeg tužitelj plaća tuženiku što predstavlja protučinidbu tužitelja za iznos primljenog kredita. Dakle tečaj se primjenjuje na izračun svih plaćanja tužitelja po Ugovoru o kreditu, a isplata zajma od strane tuženika tužitelju i isplate povrata zajma od strane tućitelja tuženiku su jedina svrha Ugovora o kreditu. Stoga odredba Ugovora o kreditu o tečaju predstavlja bitan sastojak ugovora.Nadalje, odredbe Ugovora o kreditu o valuti i tečaju nisu bile jasne i razumljive, te se iz odredbi Ugovora o kreditu nije moglo vidjeti koji je to mehanizam konverzije u stranu valutu niti se moglo objektivno procijeniti ekonomske posljedice primjene valutne klauzule na položaj i obaveze tužitelja kao zajmoprimca.

Zatim, tužitelj naglašava da su odredbe Ugovora o kreditu kojima je definirana primjena tečaja tuženika na iznose anuiteta omogućile tuženiku da samovoljno odredi sve te iznose, jer je tečaj određivao jedino tuženik svojom samovoljnom odlukom bez ikakve mogućnosti utjecaja na to od strane tužitelja ili nekog trećeg tijela. Dakle, tuženik je mogao odrediti kakav god tečaj je želio prilikom određivaja iznosa mjesečnog anuiteta kojeg je plaćao tužitelj tuženiku. Jednako kao što je tuženik temeljem odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi mogao samovoljnom odlukom (na koju nije imao utjecaja niti tužitelj niti neka treća nepristrana strana) mijenjati visinu ugovorene kamatne stope, isto je tako tuženik mogao samovoljno mijenjati i tečaj (jer je svoju tečajnu listu određivao jedino sam tuženik) a time je mogao manipulirati i anuiteta putem kojeg tužitelj otplaćuje kredit. Stoga je koncept takve odredbe Ugovora o kreditu o primjeni tečaja tuženika u svojoj biti vrlo sličan konceptu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. I jednako tako kao što je Kolektivnim presudama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi proglašena nepoštenom i posljedično ništetnom, iz istih tih razloga je nepoštena i ništetna i odredba Ugovora o kreditu o tečaju tuženika. Zatim, primjena odredbe Ugovora o kreditu o tečaju protivna je načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz čl. 3. ZOO-a, načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelu zabrane zlouporabe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelu jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, i načelu zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a.

Nadalje, odgovarajući na postavljeno prethodno pitanje Sud EU je točki 1. izreke presude u predmetu C-260/18, odlučio da kada nacionalni sud bilo koje države članice EU utvrdi da je nepoštena ugovorna odredba o primjeni tečaja za kredit koji je izražen u stranoj valuti, tada taj sud sukladno zakonskim odredbama te članice EU može presuditi da takav ugovor o kreditu ne može postojati bez takve nepoštene odredbe, te u točki 45. presude da ugovor o kreditu ne može opstati bez tih odredaba iz razloga što bi njihovo uklanjanje za posljedicu imalo izmjenu prirode glavnog predmeta, odnosno bitnog sastojka tog ugovora. S obzirom da je takav i Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka, isti je nepošten i ništetan.

Zatim, u četvrtom odlomku na stranici 7. rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl.br.:Rev-3740/18, od 4.3.2020. godine navedeno je: „U vezi s navedenim, prilikom odlučivanja valja imati na umu da sud može utvrditi da je ugovor ili pojedine odredbe ugovora (ako ugovor može opstati bez tih odredbi) ništetan jer je protivan Ustavu, prisilnimpropisima ili moralu.“ Dalje u istom pasusu istog rješenja Vrhovni sud RH navodi: „Dakle ne može sud “nadomjestiti“ ništav ugovor ili pojedine njegove odredbe, osim izuzetno i kada je to propisano i na način koji je propisan.“ Stoga, kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, ne može sud mimo volje potrošača u ovom slučaju tužitelja mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati. Dakle, ako je ugovoren tečaj tuženika u Ugovoru o kreditu, i ako sud utvrdi da je ništetna ta ugovorna odredba ili da je ništetan njen dio, onda sud ne može održati takav ugovornu odredbu na snazi tako da je izmijeni.

Nadalje, u točkama 30. i 31. odluke Europskog suda posl.br.: C-269/19, od 25.11.2020. godine navodi se: “kada nacionalni sud utvrdi ništetnost nepoštene odredbe u ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, taj sud ne može dopuniti taj ugovor uz izmjenu sadržaja te ugovorne odredbe“ i „Sud je utvrdio da kada bi nacionalni sud mogao izmijeniti sadržaj nepoštenih odredbi u takvom ugovoru, takva mogućnost mogla bi naštetiti ostvarenju dugoročnog cilja postavljenog člankom 7. Direktive 93/13. Ta mogućnost pridonijela bi gubitku preventivnog učinka prema prodavateljima robe ili pružateljima usluga jednostavnim izuzimanjem nepoštenih ugovornih odredbi od primjene u odnosu na potrošača, s obzirom na to da bi prodavatelji robe ili pružatelji usluga ostali u napasti da koriste navedene odredbe znajući da bi nacionalni sud, čak i kada bi ih morao proglasiti ništetnima, mogao nadopuniti ugovor koliko je potrebno da se zaštiti interes navedenih prodavatelja robe ili pružatelja usluga“. Dakle, stav Europskog suda je također da kada sud utvrdi ništetnost neke ugovorne odredbe ili dijela ugovorne odredbe, sudovi ne mogu mijenjati dio te ništetne odredbe, ili cijelu tu odredbu i time je konvalidirati.

Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o tečaju tuženika ugovorena u čl.1., čl.5. i čl.6. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Parnične stranke su u čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorile u slučaju spora nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Međutim, ta je odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 49. st. 1. ZZP-a i to zbog toga jer se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Pravna posljedica takve odredbe propisana je ZZP-om u čl. 50. st. 1. i sastoji se u tome da je takva nepoštena ugovorna odredba ništetna. Isto proizlazi i iz stava suda EU izraženog u presudi u predmetu br. C-240/98 do C-244/98.Sve navedeno, čini čak šest ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu koje se tiču cijene, te tužitelj smatra kako s obzirom da je temeljem svih tih odredbi tuženik bez osnove stekao određeni novčani iznos od tužitelja, bilo u vidu umanjenja isplaćene glavnice tužitelju ili uvećanja postojećeg duga, cjelokupan Ugovor o kreditu treba proglasiti ništetnim, jer svaka pojedina odredba koja se tiče predmeta ili cijene ugovora (bitan sastojak) već sama po sebi dovodi do cjelokupne ništetnosti ugovora, sukladno postojećoj hrvatskoj zakonskoj regulativi i pravu Europske unije, a svaka od navedenih odredbi utječe drastično na neotplaćenu glavnicu kredita, kao i na zatezne kamate koje ovrhovoditelj obračunava temeljem neosnovano uvećane glavnice. Tužitelj nastavno naglašava kako je ovakav Ugovor o kreditu zbog svih ranije pobrojenih ništetnih odredbi protivan i odredbama ZOO-a i moralu društva, te je stoga cijeli Ugovor o kreditu ništetan sukladno odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a.

Tuženik je temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli CHF (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.1. gore) naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos kojeg će tužitelj specificirati po provedbi financijskog vještačenja i kojeg potražuje u točki II petita tužbe. Navedeni iznos se može utvrditi iz Početnog otplatnog plana, Pregleda uplata, Plana otplate i Knjigovodstvene kartice, koje dokumente tužitelj dostavlja u prilogu tužbi. Tužitelj predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke na okolnost utvrđivanja navedenog iznosa. Tuženik je temeljem Ugovora o kreditu koji sadrži ništetnu odredbu o Ulaznoj naknadi (a kako je detaljnije elaborirano u točki 3.5. gore), naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos kojeg tužitelj sada potražuje u točki III petita tužbe, a točan iznos će se specificirati po dostavi specifikacije od strane tuženika. Tužitelj nastavno na navedeno predlaže da sud naloži tuženiku da se očituje i dostavi u spis specifikaciju iznosa Ulazne naknade naplaćene od tužitelja po Ugovoru o kreditu.

Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi da tužitelj postavlja tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje ništetnim dijelova odredbi ugovora o kreditu broj 9012126174 zaključenog između stranaka dana 28. studenog 2006.g. u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, u kojima je ugovorena izlazna naknada, te na isplatu iznosa od 10.001,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem ugovora o kreditu uslijed promjena tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tužitelj zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/2017 i presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12. U odnosu na tako postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe slijedeće: Prvenstveno, tuženik ističe prigovor zastare te osporava i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva! Nadalje, tuženik posebno ističe kako se presuda u tužbi Potrošač odnosi na stambene kredite, pa nije i ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju obzirom da je ovdje riječ o auto kreditu koji je uz to u cijelosti otplaćen! Nastavno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a ZZP i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja.

Tužitelj svoje tužbene navode paušalno temelji na tvrdnji da se o naknadi za obradu

kredita nije pojedinačno pregovaralo, no pritom ne dokazuje na koji je način u konkretnom slučaju došlo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, pa da bi takva ugovorna odredba bila ništetna. Tuženik ukazuje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju. Naime, tuženik je tužiteljici ponudio sklapanje ugovora o kreditu uz određenu naknadu kao protučinidbu za pruženu uslugu, a koja je ugovorena u iznosu od 1% od iznosa kredita, stoga je tužitelju, na temelju jasne i određene odredbe ugovora, moglo biti poznato koliko će takva naknada iznositi te je mogao donijeti informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora.Postupanje tuženika je prije i u vrijeme sklapanja ugovora bilo transparentno, a s time i savjesno i pošteno te nema osnove za suprotni zaključak, pogotovo uzimajući u obzir okolnost da tuženik nije jedini na tržištu nudio sklapanje ugovora o kreditu, pa stoga niti jednostrano definirao cijenu svojih usluga. Dakle, iznos naknade je tužitelju prije samog sklapanja ugovora bio poznat s obzirom da je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu, osim načela konkurentnosti na tržištu koji jedino može ići u korist potrošaču. Iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen.

Nadalje, nigdje nije propisana obveza banke kako je nužno u samom ugovoru o kreditu navoditi što točno i konkretno naknada predstavlja. Pitanje naknade za obradu kredita danas je jednako uređeno kao i u vrijeme kada je sam tužitelj sklapao ugovor s tuženikom.

Dakle, naknada za obradu kredita je dovoljno jasno određena da se na temelju nje može utvrditi njezina konkretna visina, a koju se tužitelj u konačnici prihvatom ponude obvezao platiti.

Nadalje, sama naknada plaćena je iz ugovorenog kredita, stoga je nemoguća pretpostavka da tužitelj nije bio upoznat i suglasan s predmetnom ugovornom odredbom. Tužitelj je digao namjenski kredit za određeni iznos i taj je kredit trebao biti dostatan ne samo za iznos kupovnine koju je podmirio iz ugovorenog namjenskog kredita, već i za druge unaprijed komunicirane iznose, kao primjerice iznos same naknade za obradu kredita. Da se o svim predviđenim iznosima koji bi ulazili u iznos kredita nije pojedinačno pregovaralo, tužitelj ne bi tražio upravo ugovoreni iznos kredita, već bi mu odobreni kredit bio manji.

Potpuno je paušalna tvrdnja tužitelja da ništetnost odredbe proizlazi iz činjenice da se o njoj navodno nije pregovaralo te pritom ni ne pokušava dokazati da bi tom odredbom, protivno načelu savjesnosti i poštenja, bila uzrokovana znatna neravnoteža na tužiteljevu štetu. Na navedenu okolnost Sud Europske unije već je iznio stajalište u presudi C-621/17 od 03.10.2019., a koje je bazirano na tumačenju čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, citiramo:„1. Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju uzamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Tužitelj na pogrešan način tumači naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, pokušava istu podvesti pod pogrešne pravne institute i neosnovano zaključuje da je odredba ugovora o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna.

Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Niti Zakon o bankama (NN84/02 i 12/06) koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora, nije zbranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao općenito pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Te iste naknade prepoznate su i kao takve unesene u naknadno donesene, odnosno mijenjane zakone, kao npr. Zakon o kreditnim institucijama (ZOKI) i Zakon o potrošačkom kreditiranju (ZPK).

Upravo je kroz ZOKI i ZPK, zakonodavac detaljno uredio pitanje naknade za obradu kredita i na taj način priznao opravdanim naplatu takve naknade kao posebne usluge.

Dodatno se ističe da je na temelju ZPK, Ministarstvo financija donijelo i Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (NN 15/14) kojim je, među naknadama koje je vjerovnik ovlašten naplatiti dužniku – korisniku kredita, izričito navedena i naknada za obradu kreditnog zahtjeva.

Na ovakav način, naknadi je priznat status posebne usluge koju su banke i do tada uobičajeno naplaćivale i ona nikada nije imala kompenzacijski karakter u odnosu na izgubljenu zaradu niti je intencija Banke bila bezrazložno bogaćenje naplatom naknada kako to potpuno promašeno sugerira tužitelj.

Slijedom navedenoga, jasno je kako naplata naknade za obradu kredita ne predstavlja niti naknadu štete niti ugovornu kaznu, nego cijenu za uslugu tuženika, koju tuženik nesporno ima pravo naplaćivati, i koja očito, a kako je ranije detaljno obrazloženo, proizlazi u cijelosti iz svih relevantnih propisa.

Dakle, ugovorna odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ima nesporno uporište kako u hrvatskom zakonodavstvu, tako i u pravu Europske unije, što čini neosnovanom svaku tvrdnju o ništetnosti takve ugovorne odredbe, bilo zbog njezinog sadržaja, bilo zbog načina ugovaranja.

U konkretnom slučaju riječ je o ugovoru – obveznopravnom odnosu, koji je sklopljen potpisom obaju ugovornih strana, ovdje stranaka. Obje ugovorne strane pristale su na odredbe predmetnoga ugovora o kreditu i potpisale ga te solemnizirale po javnom bilježniku, a sam ugovor sastavljen je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika i tada važećim zakonskim propisima.Nadalje, u pogledu navoda tužitelja koji se odnose na naknadu za prijevremenu otplatu kredita tuženik se očituje kako slijedi. Člankom 9. predmetnoga ugovora o kreditu propisana je obveza korisnika kredita, ovdje tužitelja, u slučaju vraćanja kredita prije ugovorenog roka, platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika na dan prijevremene otplate.

Tuženik, nadalje, ukazuje na članak 3.8. Općih uvjeta poslovanja s građanima, važećih u vrijeme prijevremene otplate kredita, kojim je propisano da korisnik kredita plaća tuženiku naknadu za određene usluge, koje naknade su iskazane u pisanom obliku i dostupne klijentima.

Tuženik izdaje cjenik naknada za usluge koje pruža klijentima, a na kojemu popisu naknada se nalazi i naknada za prijevremenu otplatu kredita.Dakle, mogućnost prijevremene otplate kredita je usluga koju tuženik pruža klijentima, koju je konkretno pružio tužitelju i za tu uslugu obračunava naknadu, koja predstavlja cijenu te usluge. Kao što je već ranije navedeno, tuženik još jednom naglašava kako je ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama, Zakonom o zaštiti potrošača i Zakonom o potrošačkom kreditiranju. Tuženik ukazuje kako naknada za prijevremenu otplatu kredita nije niti ugovorna kazna, niti naknada štete, nego naknada za uslugu tuženika, na koju isti ima pravo sukladno svojim internim propisima, sastavljenima sukladno Zakonu o kreditnim institucijama i Zakonu o potrošačkom kreditiranju, koji su lex specialis za predmetni ugovorni odnos, u odnosu na Zakon o obveznim odnosima.

Samom činjenicom da je kredit vraćen prije roka otplate određenoga ugovorom o kreditu, zbog same prirode ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženiku prijevremenom otplatom kredita od strane tužitelja nastala šteta, u vidu izgubljene kamate koja bi mu bila plaćena da se kredit redovno otplaćivao.

Notorna je činjenica da vjerovnik trpi štetu zbog prijevremene otplate kredita od strane dužnika, tako da bi i u slučaju primjene ZOO na ovaj ugovorni odnos, tuženik svejedno imao pravo potraživati od tužitelja naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita je cijena za uslugu tuženika, koja je u potpunosti zakonita po svim zakonskim osnovama koje bi dolazile u obzir. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, solemniziranom po javnom bilježniku, stranke su potvrdile da su upoznate sa svim pravima i obvezama koje proizlaze iz toga ugovora i da ih prihvaćaju. Tuženik je kredit prijevremeno otplatio, slijedom čega mu je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, temeljem čl. 9. toga ugovora o kreditu, u skladu s popisomnaknada tuženika i Općim uvjetima poslovanja tuženika. Ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita u potpunosti je u skladu sa Zakonom o kreditnim institucijama, a nije protivno niti sada važećem Zakonom o potrošačkom kreditiranju, usklađenim s pravnom stečevinom Europske unije. Dakle, navodi tužitelja o ništetnosti odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u cijelosti su neosnovani, a tužitelj u korist svojih tvrdnji iznosi činjenice koje nisu relevantne ovaj ugovorni odnos te se poziva na zakonske odredbe, primjeni kojih ne podliježe ovaj ugovorni odnos.

Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša.

Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika.

Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 6., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune, a osobito iznosi koje navodi tužitelj nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja.

Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak davalutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO- a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO.

Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“

Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24. ZOO).“

Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule.

Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti.

Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan.U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“

Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara.

Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio.

Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“

Iz odredbi Ugovora o kreditu, konkretno čl.11.9. proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja.

U odnosu na zahtjev za isplatom, jedino nedvojbeno proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje.

Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-6632/17, te nadalje očito pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena.

Proizlazi da tužitelj smatra kako ima pravo na utuženi iznos, samo iz razloga što se mijenjao tečaj, a što je pogrešno, te se iz navedenog razloga izričito protivi korištenju tzv. Izračuna više plaćenog kredita po valutnoj klauzuli u CHF/EUR, obzirom da se radi o provatnom Izračunu naručenom i izrađenom prema instrukcijama tužitelja, te je isti kao takav nevjerodostojan i ne može biti relevantan za utvrđivanje relevantnih činjenica. Tuženik se, nadalje, protivi i provođenju dokaza financijskim vještačenjem na okolnost utvrđivanja razlike između početno ugovorenog tečaja i svih kasnijih izmjena. Naime, ukoliko tužitelj tvrdi da bi odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena, a s druge strane je nesporno da je odredba kojom se ugovara valutna klauzula dopuštena i u skladu sa zakonom, te je ista uobičajena u kreditnim odnosima između banaka i klijenata, tada je upravo na tužitelju da dokaže koja je to promjena tečaja, odnosno iznos obračunat po osnovi tečaja ugovorenog spornim ugovorom o kreditu nepošteno i protuzakonito naplaćen i na čemu isti temelji svoj tužbeni zahtjev jer niti pravna osnova, niti visina zahtjeva ne proizlaze iz tužbe niti iz dokumentacije priložene uz tužbu, a konačno, tužitelj osnovanost tužbenog zahtjeva očigledno ne može dokazati niti ostalim dokazima predloženima u tužbi, posebice ne predloženim financijskim vještačenjem.

Tuženik se, nadalje, izričito protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje na okolnost utvrđivanja tečajne razlike iz svih ranije navedenih razloga.

Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovoranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare.

Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao dopis tuženika Ugovor o kreditu (list 222-7 spisa), Otplatnu tablicu (list 28-29, 487-488 spisa), sudsku praksu (list 30-483, 533-536, 565-587 spisa), Izvod iz zapisnika (list 484-486 spisa), pregled uplata po kreditu (list 489-492 spisa), plan otplate (list 493-494 spisa), knjigovodstvena kartica (list 495-509 spisa), opće uvjete (list 524-532 spisa), arhivu tečajne liste (list 588 spisa), financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. (list 595-601 spisa), dokaz saslušanjem tužitelja osobno na ročištu dana 24.10.2023. (list 622 spisa), dokaz usmenim očitovanjem vještaka Darka Prpića na ročištu dana 24.10.2023. (list 621-622 spisa).

Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u dijelu, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012126174 te je utvrdio da je isti sklopljen između tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (dalje PBZ d.d.) kao banke kreditora i tužitelja SFC kao korisnika kredita dana 28.11.2006. godine. Navedenim Ugovorom o kreditu kreditor je korisniku dao na raspolaganje kredit u iznosu od CHF 22.761,84 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita. Točkom 2.1. Ugovora određena je svrha kredita, a to je kupnja vozila. Čl. 4 Ugovora je ugovorena redovna kamata od 4,99 % i to promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila. Odredba o valutnoj klauzuli u CHF je sastavni dio odredbi čl. 1, 4, 5 i 6 Ugovora. Rok otplate je 84 mjeseca u anuitetima. Odredbom čl. 9 regulirano je pravo korisnika kredita da isti vrati prijevremeno uz plaćanje naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan otplate kredita. Točkom 11.3 ugovora o kreditu je određena obveza korisnika kredita da banci prije korištenja kredita plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita od 2,00 % sukladno odluci banke.

U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 24.10.2023. godine tužiteljica je iskazala da je kod banke tuženika zaključila ugovor u svrhu kupnje osobnog vozila, koliko se sjeća, ali ne može sa sigurnošću reći, otišla je prvo u auto kuću gdje su je uputili za kredit u banku tuženika, u banci su joj ponudili samo kredit s valutnom klauzulom u CHF i mogla ga je ili uzeti ili odustati, u banci nije dobila nikakva upozorenja koliko bi mogla porasti kamatna stopa i valuta u budućnosti, nisu je upozorili da HNB ne štiti tečaj prema CHF na način kao prema EUR, nema nikakvih specifičnih znanja iz bankarstva i međunarodnih tečajeva valuta, nikada nije imala obrt i auto je koristila za osobne potrebe, išla je kod javnog bilježnika i procedura je bila vrlo kratka, svela se na potpisivanje ugovora. Pročitala je ugovor tek nakon potpisivanja kod javnog bilježnika, pročitala je ugovor i općenito zna što znače promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, a što se tiče naknadu za prijevremenu otplatu kredita o tome joj nitko nije ništa govorio, niti su o tome pojedinačno pregovarali, ni u banci kao ni kod javnog bilježnika nitko nije spominjao odredbe koje se odnose na otkaz ugovora, u banci su je uputili kod točno određenog javnog bilježnika gdje ju je čekao šprancirani ugovor koji je samo trebala potpisati, nitko nije govorio ništa o ulaznim naknadama niti se o tome pregovaralo, ranije nije imala ugovor s valutnom klauzulom.

Iz predmetnog Ugovora o kreditu i naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da isti ima sva obilježja potrošačkog kredita obzirom da je korisnik privatna fizička osoba te da je njegova namjena kupnja vozila. Iz iskaza tužitelja proizlazi da u procesu realizacije kredita banke tuženika nije dobio nikakva upozorenja uz moguće opasnosti koje mogu nastati vezano uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatu stopu, a pogotovo ne da bi zbog promjene istih rata kredita mogla značajno porasti kako se to dogodilo u ovom slučaju. Također, sud osim što je utvrdio da banka nije tužitelja upozorio na sve opasnosti koje proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, a koje mogu nastati tijekom otplatnog razdoblja, utvrdio da tuženik kao banka nije upozorila tužitelja o tome koliki bi trošak prijevremenog raskida ugovora zbog prijevremene otplate mogao biti, zatim zašto postoji ta naknada te koje troškove ta naknada pokriva. Dapače, sud je utvrdio da se o tom uopće nije pregovaralo te da odredba u Ugovoru zapravo daje banci jednostrano pravo da manipulira s određivanjem visine te naknade. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji glasi: "I. Utvrđuje se da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu broj: 9012126174 od dana 28.11.2006. godine sklopljen između tuženika kao kreditora, i tužitelja kao korisnika kredita." sud je utvrdio slijedeće.

Vezano uz ovu točku tužbenog zahtjeva sud naglašava da smatra da predmetni Ugovor o kreditu broj 9012175395, 035-50-3461815 od dana 12.05.2006. godine između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke kreditora nije ništetan u cijelosti već samo u dijelu u kojem je određena mogućnost da banka jednostrano i bez ikakvog obrazloženja odlučuje o promjeni kamatne stope.

Ovaj sud smatra da zaključeni Ugovor o kreditu nije ništetan u cijelosti, jer isti da može opstati i bez djelomično ništetnih odredaba (članak 324. ZOO/05), a predmetni Ugovor o kreditu da je zaključen kao nenamjenski za potrošnju, te da je za pretpostaviti da je tužitelj primljenim iznosom novca iz kredita platio, odnosno podmirio novčana davanja za svoje potrebe, pa da je stoga odlučujuća pobuda na strani tužitelja (namicanje sredstava za podmirenje obveza) ispunjena.

Slijedom svega naprijed navedenog ovaj sud smatra da ispravan pravni put upravo pravni put koji s jedne strane utvrđuje djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba u kojima su povrijeđena prava potrošača i s druge strane nalaže tuženiku da tužitelju vrati ono što je temeljem djelomično ništetnih odredaba ugovora stekao, zbog čega da nema uvjeta da se predmetni Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila utvrdi ništetnim u cijelosti (slično i VSRH u odluci Rev-3142/2018).

Presudom i rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. presuđeno je: pod 4. izreke, pored ostaloga, da je banka u razdoblju od 01.01.2004.godine do 31.12.2008., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008.godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženika - banke kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika - banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik ako banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82.i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuđeno je, pored ostaloga, da se preinačuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke i suđeno je da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da je, između ostaloga, tuženik kako banka u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo da se djelomično odbija žalba tuženika

- banke kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

Dakle, ovaj sud obvezuje presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odnosno ovaj sud je vezan za utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Iako se u ovom sporu ne traži utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi već se ista odnosi na valutnu klauzulu u CHF i tečaj te valute, ovaj sud smatra bitnim navesti kako je uopće počela cijela pravna situacija u Republici hrvatskoj koje ja vezana uz ništetnost potrošačkih ugovora koji su uglavnom kako svoje odredbe imali i promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF.

Nadalje, prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva sud je pošao od slijedećih zakonskih propisa.

Članak 118. Zakona o zaštiti potrošača određuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i, u pravilu, obvezuju kao i ove.

Prema čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

Prema čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava.

Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka.

Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

Odredbom čl. 1111 st. 1 ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

Odredbom čl. 1115 ZOO-a određeno je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Pravna zaštita potrošača izvire iz Direktive 93/13 EEZ, koja je u nacionalno pravo transponirana Zakonom o zaštiti potrošača iz 2003. godine te su sve naknadne izmjene i dopune zakonodavstva usmjerenog zaštiti potrošača išle u smjeru harmonizacije sa europskom pravnom stečevinom. Članak 6 st.1 Direktive određuje da: "Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio sa potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke, ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba." Navedeno predmetno shvaćanje preneseno je i u hrvatski Zakon o zaštiti potrošača, na način da je utvrđeno da su nepoštene odredbe ništetne, te da ugovor može opstati ukoliko je to moguće bez ništetne odredbe.

Temeljem sudske prakse Europskog suda, izražene u slučaju C-618/10, Banco Espanol de Credito v. NFC od 14.06.2012. godine, točka 73. utvrđeno je da se članak 6 (1) Direktive 93/13/EEZ mora tumačiti na način da onemogućava (prekludira) članicu unije koja bi omogućila zakonsku odredbu, u slučaju da nađe da postoji ništetna odredba u potrošačkom ugovoru, kojom bi bilo dozvoljeno sudu da revidira sadržaj odredbe koja je utvrđena ništetnom. Nacionalni sudovi su ovlašteni samo isključiti iz primjene takvu odredbu, a ne revidirati i mijenjati njen sadržaj, čak i kada je zakonom predviđena mogućnost revizije odredbe, a sve zbog obveze tumačenja vlastite legislative u skladu sa pravnom stečevinom EU.

Sukladno naprijed navedenom, a vezano uz odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke ovaj sud smatra da je odredba čl. 4. Ugovora broj 9012126174 u dijelu u kojem se utvrđuje da je korisnik kredita obvezan platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke ništetna i to vezano uz upravo onaj dio odredbe koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope te da je stoga, a zbog primjene tog ništetnog dijela navedenog članka ugovora između stranaka došlo do stjecanja bez osnove u korist tuženika i to u visini razlike koja je nastala naplatom po promijenjenoj, višoj kamatnoj stopi od početne, a koju odluku je donijela banka tuženika na teret tužitelja. Iz istog razloga je sud prihvatio i tč. VI. tužbenog zahtjeva.

Imajući u vidu sva naprijed navedena utvrđenja kao i gore citirane odredbe zakonskih propisa ovaj sud smatra da je došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača i nepoštene jednostrane promjene ugovorene kamatne stope povećanjem iste na viši iznos zbog čega je došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika kao banke kreditora.

Zatim, a vezano uz ugovaranje valutne klauzule u CHF, ovaj sud smatra da je u i vezano uz ovu ugovornu odredbu došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem navedene ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Imajući u vidu sva naprijed navedena utvrđenja kao i gore citirane odredbe zakonskih propisa ovaj sud smatra da je došlo do povrede prava tužitelja kao potrošača i nepoštene primjene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF u dijelu u kojem je zbog povećanja tečaja u odnosu na hrvatsku kunu došlo do povećanja obveze tužitelja kao korisnika kredita i potrošača s jedne strane te da je zbog navedenog došlo do neosnovanog bogaćenja na strani tuženika kao banke kreditora.

Sud smatra da tužitelju kao potrošaču nisu na svima jasan način prilikom ugovaranja Ugovora o kreditu obrazloženi svi dosezi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te da mu nisu objašnjeni na koji način i po kojim parametrima može doći do povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je tuženik kao banka kreditor omogućio tužitelju kao ugovaratelju i potrošaču da na ravnopravnoj bazi pregovara s bankom o toj ugovornoj odredbi.

Naime, sud podsjeća i na obrazloženje odluke VSRH Rev-2221/18 od 03.09.2019. godine iz koje proizlazi da banke (uključujući i ovdje tuženika) vezano za pružanje odgovarajućih informacija potrošačima prije i prilikom sklapanja ugovora o kreditima temeljem propustile dati svojim klijentima sve potrebne informacija na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumijete značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u ugovorima o kreditu te sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose.

Stoga je vezano uz valutu CHF koja je dio valutne klauzule došlo do znatne neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja te je stoga vezano uz samu valutu u valutnoj klauzuli sud utvrdio ništavim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu, a što je sud utvrdio i time usvojio dio tužbenog zahtjeva kao u izreci ove presude.

Slijedom navedenog sud smatra da je temeljem tog ništetnog dijela odredbe čl. 1, 4, 5. 6. i 11.9 predmetnog Ugovora o kreditu došlo do neosnovanog bogaćenja tuženika kao banke na teret tužitelja te stoga smatra osnovanim zahtjev tužitelja kojim potražuje isplatu iznosa koji je nastao uslijed promjene tečaja valute u valutnoj klauzuli

- CHF na način da je tečajem došlo do značajnog povećanja vrijednosti valute CHF u valutnoj klauzuli predmetnog ugovora. Stoga je vezano uz te dijelove ugovora o kreditu odlučeno kao u izreci ove presude.

Nadalje, sud je utvrdio ništetnom i dio Ugovora o kreditu u kojem se tečaj za CHF veže uz jednostranu odluku tuženika jer tijekom postupka nije dokazano da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, a takvom odredbo je tuženik mogao proizvoljno određivati tečaj bez utjecaja druge strane i time oštetiti tužitelja kao potrošača koji na to nije mogao nikako utjecati.

Vezano uz odredbu čl. 8. druga alineja Ugovora o kreditu ovaj sud je uvidom u isti utvrdio da se navedeni članak odnosi na pitanje otkaza Ugovora o kreditu. u navedenom članku se poimenično navode odredbe zbog kojih banka može otkazali ovaj Ugovor i koje sud posljedice takvog otkazivanja. među najvažnijim razlozima su kada se kredit ne koristi za namjernu za koji je odobren, kad se ne plate dva dospjela anuiteta, kad se otuđi vozilo, kad se ne obavijesti banku o promjeni važnih privatnih podataka korisnika kredita te kada korisnik kredita ne dostavit određene dokumente koji prate vozilo kupljeno predmetnim kreditom banci. Ovaj sud smatra da se radi o razumnim razlozima za otkaz Ugovora o kreditu te da se isti ne primjenjuju ako tužitelj klao korisnik kredita uredno ispunjava svoje obveze iz Ugovora s tim da zahtjevu koji su njemu stavljeni tom točkom ne predstavljaju nerazumne ili osobito teške zahtjeve koje bi dobili do neravnopravnog položaja između ugovornih strana. Stoga je sud odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva.

Nadalje, sud je odbio tužbeni zahtjev vezano uz točku 10. Ugovora o kreditu iz razloga što je tom točkom ugovorena nadležnost suda prema sjedištu podružnice banke koja se nalazi na adresi [adresa]. Obzirom da i tužitelj ima adresu u Zagrebu, zatim obzirom da Zakon o parničnom postupku dopušta ovakvo ugovaranje nadležnosti te osobito zato što ovakva odredba ni na koji način ne dovodi u neravnopravan položaj tužitelja te nije ni u kom slučaju za njega otegotna i ne dovodi ga u neravnopravan položaj to je sud odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan. Prilikom gore navedenog utvrđenja ovog suda, ovaj sud je imao u vidu i presudu VSRH Rev-18/2018 od 26.05.2020. godine iz koje jasno proizlazi vezanost sudova za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu. Naime, iz te odluke proizlazi da se treba uzeti u obzir da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013. godine utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valutu uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojom je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te da je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502. c. ZPP-a obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima te je stoga ovaj sud vezan za ta utvrđenja i dužan ih je primijeniti. Stoga sud suprotne navode tuženika o nevezanosti suda za rezultate kolektivnog spora nije prihvatio.

Na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

Provedenim financijskim vještačenjem je utvrđeno da su Privredna banka Zagreb d.d. kao kreditor i NF kao korisnik kredita zaključili su dana 28.11.2006. godine Ugovor o kreditu (list: 22-26) broj: 9012126174 (u daljnjem tekstu: Ugovor) na iznos od 22.761,84 CHF. Člankom 4. Ugovora ugovorena je redovna kamatna stopa u visini 4,99%, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Ugovoreni rok otplate iznosi 84 mjeseci. Člankom 6. Ugovora ugovoreno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke za CHF, važećem na dan plaćanja.

Nadalje, financijskom vještačenjem je utvrđeno da ukupna razlika u iznosu anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 22.313,73 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 2.961,55 EUR (pozitivne i negativne razlike).

Zatim je utvrđeno da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 23.286,20 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 3.090,60 EUR.

Na kraju je utvrđeno da ukupno naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 227,62 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 1.050,68 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 139,45 EUR i to dana 11.12.2006. godine.

Obzirom na postavljena pitanja i prigovore sud je pozvao financijskog vještaka na ročište radi odgovora na pitanja i prigovore stranaka.

U svom usmenom iskazu danom na ročištu koje je održano dana 24.10.2023. godine stalni sudski vještak Darko Prpić je iskazao da ostaje u cijelosti kod danog pisanog nalaza i mišljenja, u odnosu na podnesak tuženika izjavio je da je pravno pitanje da li se može primjenjivati valutna klauzula sa fiksnim tečajem i da li se treba uzimati u obzir neki drugi vanjski kriteriji, te je u svom nalazu na stranici 325. pod točkom 3. prikazao i pozitivne i negativne tečajne razlike, a u zaključku pod točkom 1. samo pozitivne razlike, pravno pitanje koje će sud uzeti u obzir.

Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Darka Prpića iz "Darfin d.o.o." obzirom da je isti dan po stručnoj osobi, nakon izvršenog uvida u financijsku dokumentaciju u spisu, a nalaz i mišljenje valjano je obrazloženo i dano u suglasju sa suvremenim dostignućima financijske znanosti.

Slijedom navedenog sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem se potražuje isplata vezano uz valutnu klauzulu u CHF utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u iznosu od 3.090,60 EUR te je iste iznos dosudio tužitelju na teret tuženika kako je to navedemo u tč. II. izreke ove presude.

Što se tiče pitanja tijeka kamata, ovaj sud smatra da se radi o stjecanju bez osnove nepoštenog stjecatelja koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja ugovorio ništetne odredbe pa stoga sud smatra da zakonske zatezne kamate teku od dana plaćanja anuiteta, ali kako su stranke učinile nespornim i sam tijek kamata na glavnicu to je sud prihvatio taj tijek i isti dosudio.

Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 277 ZOO-a, Zakonu o visini stope zatezne kamate (NN br. 53/91), te Uredbama o visini stope zatezne kamate (NN br. 95/93, 8/94, 19/94, 22/94, 50/94, 36/96, 76/96, 72/02 i 153/04) i to za razdoblje do 31.12.2007. godine, od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 i 8 ZOO NN 35/05, od 01.01.2023. godine pa do 29.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 156/22), a od 30.12.2023. godine temeljem odredbe čl. 29 st. 2 ZOO-a (NN 114/22 i NN 155/23).

Sud je u ovoj pravnoj stvari dopustio preinaku tužbenog zahtjeva sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu, 26. studenoga 2021. godine gdje je utvrđen stav da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem (VSRH, Su IV-162/21).

Vezano uz pitanje zastare, a koji je prigovor tuženik iznio u svom odgovoru na tužbu, sud je krenuo od odredbe čl. 225 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO-a) kojim je određeno da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

Uvidom u prijemni štambilj ovog suda na tužbi tužitelja sud je utvrdio da je tužba podnesena dana 11.05.2022. godine.

Prvenstveno sud upozorava da europska sudska praksa određuje da podnošenjem kolektivne tužbe dolazi do prekida zastare u pojedinačnim predmetima koje fizičke i pravne osobe radi naknade štete proistekle iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

Nadalje, sud upozorava i na tekst presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/17 i VSRH Rev-2245/17 koji su relevantni za pitanje zastare u ovom predmetu.

Ovaj sud smatra da je podnošenjem tužbe radi zaštite kolektivnih prava i interesa koja je podnijeta Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 04.04.2012. godine, a što je sud utvrdio uvidom u tekst dostavljene presude broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, došlo do prekida zastare te da je ista ponovo počela teći pravomoćnošću te presude, odnosno dana 13.06.2014. godine kada je donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4. Dakle, ovaj sud smatra da je vezano uz pitanje promjenjive kamatne stope zastarni rok od pet godina počeo ponovo teći dana 13.06.2014. godine.

Što se tiče pitanje valutne klauzule u CHF ovaj sud smatra da je po tom pitanju odlučujuća pravna shvaćanja zauzeta u presudi Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine te da zastarni rok od pet godina vezano uz valutnu klauzulu počeo ponovo teći od pravomoćnosti te odluke dana 14.06.2018. godine. Kako je u ovom predmetu tužba podnijeta dana 11.05.2022. godine to između pravomoćnosti kolektivne presude i dana podnošenja tužbe s druge u ovoj pravnoj stvari nije prošlo više od pet godina zastarnog roka iz čl. 225 ZOO-a pa stoga za niti jedan od dosuđenih iznosa nije nastupila zastara potraživanja.

Na kraju, sud je imao u vidu i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine (Su- IV-123/2024-5) koje glasi: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Slijedom svega naprijed navedenog, unatoč preinaci nije došlo do zastare tužbenog zahtjeva u tč. II. istog.

Vezano uz pitanje oko postojanja tzv. pozitivnih razlika kada je tečaj za CHF bio niži od onog u vrijeme korištenja kredita, a na što je ukazao i financijski vještak u svom nalazu i mišljenju, sud ukazuje na pravno mišljenje izneseno u odluci vrhovnog suda Republike Hrvatske VSRH Rev-677/23 da nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba. Kako u ovoj pravnoj stvari tuženik nije istaknuo prigovor kompenzacije ili protutužbeni zahtjev, to sud nije prihvatio taj dio nalaza i mišljenja vještaka niti je iste iznose uračunao prilikom odlučivanja o tč. II. zahtjeva tužitelja.

Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 1,00 % te odredbe o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke tuženika, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 9. Ugovora koje reguliraju pitanje naknade koju korisnik treba platiti za prijevremenu otplatu kredita te čl. 11.3 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.

Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 9 i čl. 11.3 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 139,45 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11.12.2006. godine, odnosno od dana kada je taj iznos tužiteljici naplaćen pa do isplate.

Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare za ovaj dio tužbenog zahtjeva imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja nije u zastari.

Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12 i dr.).

Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 11.05.2022. godine sa 100 bodova (tbr. 7/1), trošak pristupa na ročišta 04.04.2023., 24.10.2023., 11.03.2024., 04.07.2024., 02.09.2024., 19.12.2024. i 05.02.2025. godine sa 100 bodova za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 03.02.2023. godine sa 50 bodova (tbr. 8/3), trošak sastava podneska od 24.10.2023., 27.10.2023. i 14.06.2024. godine sa 100 bodova za svaki podnesak (tbr. 8/1) ili ukupno 1.150 bodova, a što uz cijenu jednog boda od 2 EUR iznosi 2.300,00 EUR. Tom iznosu valja pribrojiti i pripadajući PDV (tbr. 46) u iznosu od 575,00 EUR, trošak pristojbe na tužbu od 26,54 EUR te trošak financijskog vještačenja od 265,44 EUR pa se dobiva iznos od pa se dobiva iznos od 3.166,98 EUR, a koji iznos je u cijelosti dosuđen tužitelju na teret tuženika obzirom da tužitelj u ovoj pravnoj stvari nije uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

Sud tužitelju nije priznao trošak računa za preliminarni izračun jer niti je bio točan niti je bio potreban za vođenje ovog postupka. zatim sud nije priznao tužitelju niti trošak sastava podneska od 29.3.2023. u kojem se nalazio jedan od preciziranih tužbenih zahtjeva obzirom da ni sam tužitelj nije ostao kod njega već je podneskom od 27.10.2023. godine nanovo precizirao tužbeni zahtjev.

Odredbom čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama izmijenjen je čl. 11 st.1 tč. 20 Zakona sudskim pristojbama na način da su od plaćanja pristojbi oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa. Navedeno je stupilo na snagu 20.05.2023. godine (NN 51/23 od 12.05.2023. godine). Stoga sud nije tužitelju dosudio trošak sudske pristojbe na presudu.

Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 13. ožujka 2025. godine pa do isplate.

Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 13. ožujka 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun.

2. Tuženiku po pun.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte