Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-655/2023.-17.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Nikolina Brnad Resnik, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika OTP banke d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon 5. veljače 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti tužiteljice i punomoćnice tužiteljice te punomoćnika tuženika Dina Komadine, odvjetnika u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava, broj: 45712/07 od dana 15.03.2007., ovjeren u Zagrebu, kod Javnog bilježnika Dubravke Grladinović, pod brojem ovjere Ov-2232/2007 između tužiteljice BŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika Societe Generale - Splitska banka d.d., R. Boškovića 16, Split, OIB: 69326397242, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF (švicarski franak) te odredba ugovora u tom dijelu ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne stranke.

II. Nalaže se OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, isplatiti tužiteljici VŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.687,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja od dana 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od dana 1. kolovoza 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. do isplate u visini stope određene člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22) i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim:

- od dana 23.02.2016. na iznos od 0,87 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 6,82 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 1,78 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 5,32 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 13,38 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 10,38 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 27,50 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 37,03 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 45,74 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 30,45 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 27,73 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 26,20 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 29,28 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 23,13 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 25,92 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 20,90 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 25,39 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 22,94 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 33,98 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 40,44 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 39,72 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 45,51 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 53,84 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 61,27 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 75,51 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 61,59 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 96,96 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 83,44 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 81,99 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 99,07 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 117,73 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 91,21 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 98,04 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 88,38 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 12,75 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 90,05 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 105,32 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 99,69 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 87,14 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 127,46 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 127,38 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 143,58 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 144,32 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 140,15 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 143,09 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 145,22 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 141,50 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 138,59 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 140,24 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 142,17 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 140,41 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 142,00 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 135,04 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 131,86 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 142,25 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 128,64 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 124,37 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 127,34 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 131,94 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 134,55 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 136,26 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 140,57 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 136,18 EUR

- od dana 23.02.2016. na iznos od 14,16 EUR

- od dana 12.02.2014. na iznos od 119,55 EUR

- od dana 12.03.2014. na iznos od 117,66 EUR

- od dana 14.03.2014. na iznos od 118,64 EUR

- od dana 11.04.2014. na iznos od 116,18 EUR

- od dana 13.05.2014. na iznos od 112,06 EUR

- od dana 11.06.2014. na iznos od 112,84 EUR

- od dana 14.07.2014. na iznos od 116,63 EUR

- od dana 14.08.2014. na iznos od 117,55 EUR

- od dana 12.09.2014. na iznos od 118,96 EUR

- od dana 13.10.2014. na iznos od 119,97 EUR

- od dana 13.11.2014. na iznos od 123,62 EUR

- od dana 11.12.2014. na iznos od 123,40 EUR

- od dana 13.01.2015. na iznos od 124,64 EUR

- od dana 12.02.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 13.04.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 15.04.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 18.05.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 15.06.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 14.07.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 13.08.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 14.09.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 14.10.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 12.11.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 14.12.2015. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 13.01.2016. na iznos od 117,36 EUR

- od dana 12.02.2016. na iznos od 117,36 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku OTP banci d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 isplatiti tužiteljici VŽT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.608,86 EUR sa zakonskom zateznom kamatom počam od 01.10.2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovac kim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena te od 01.01.2023. do isplate u visini stope određene člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine",-+ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

IV. Odbija se kao neosnovan dio zahtjeva tužitelja za isplatom zakonske zatezne kamate:

- od 11.02.2008. do 22.02.2016. na iznos od 0,87 EUR

- od 10.03.2008. do 22.02.2016. na iznos od 6,82 EUR

- od 10.04.2008. do 22.02.2016. na iznos od 1,78 EUR

- od 10.10.2008. do 22.02.2016. na iznos od 5,32 EUR

- od 10.11.2008. do 22.02.2016. na iznos od 13,38 EUR

- od 10.12.2008 do 22.02.2016. na iznos od 10,38 EUR

- od 12.01.2009. do 22.02.2016. na iznos od 27,50 EUR

- od 10.02.2009. do 22.02.2016. na iznos od 37,03 EUR

- od 10.03.2009. do 22.02.2016. na iznos od 45,74 EUR

- od 10.04.2009. do 22.02.2016. na iznos od 30,45 EUR

- od 11.05.2009. do 22.02.2016. na iznos od 27,73 EUR

- od 10.06.2009. do 22.02.2016. na iznos od 26,20 EUR

- od 10.07.2009. do 22.02.2016. na iznos od 29,28 EUR

- od 10.08.2009. do 22.02.2016. na iznos od 23,13 EUR

- od 10.09.2009. do 22.02.2016. na iznos od 25,92 EUR

- od 13.10.2009. do 22.02.2016. na iznos od 20,90 EUR

- od 10.11.2009. do 22.02.2016. na iznos od 25,39 EUR

- od 10.12.2009. od 22.02.2016. na iznos od 22,94 EUR

- od 12.01.2010. do 22.02.2016. na iznos od 33,98 EUR

- od 11.02.2010. do 22.02.2016. na iznos od 40,44 EUR

- od 10.03.2010. do 22.02.2016. na iznos od 39,72 EUR

- od 12.04.2010. do 22.02.2016. na iznos od 45,51 EUR

- od 10.05.2010. do 22.02.2016. na iznos od 53,84 EUR

- od 10.06.2010. do 22.02.2016. na iznos od 61,27 EUR

- od 12.07.2010. do 22.02.2016. na iznos od 75,51 EUR

- od 10.08.2010. do 22.02.2016. na iznos od 61,59 EUR

- od 10.09.2010. do 22.02.2016. na iznos od 96,96 EUR

- od 13.10.2010. do 22.02.2016. na iznos od 83,44 EUR

- od 10.11.2010. do 22.02.2016. na iznos od 81,99 EUR

- od 13.12.2010. do 22.02.2016. na iznos od 99,07 EUR

- od 10.01.2011. do 22.02.2016. na iznos od 117,73 EUR

- od 10.02.2011. do 22.02.2016. na iznos od 91,21 EUR

- od 10.03.2011. do 22.02.2016. na iznos od 98,04 EUR

- od 11.04.2011. do 22.02.2016. na iznos od 88,38 EUR

- od 11.05.2011. do 22.02.2016. na iznos od 12,75 EUR

- od 10.06.2011. do 22.02.2016. na iznos od 90,05 EUR

- od 13.07.2011 do 22.02.2016. na iznos od 105,32 EUR

- od 15.09.2011. do 22.02.2016. na iznos od 99,69 EUR

- od 10.10.2011. do 22.02.2016. na iznos od 87,14 EUR

- od 11.11.2011. do 22.02.2016. na iznos od 127,46 EUR

- od 12.12.2011. do 22.02.2016. na iznos od 127,38 EUR

- od 13.02.2012. do 22.02.2016. na iznos od 143,58 EUR

- od 14.03.2012. do 22.02.2016. na iznos od 144,32 EUR

- od 12.04.2012. do 22.02.2016. na iznos od 140,15 EUR

- od 10.05.2012. do 22.02.2016. na iznos od 143,09 EUR

- od 14.06.2012. do 22.02.2016. na iznos od 145,22 EUR

- od 13.07.2012. do 22.02.2016. na iznos od 141,50 EUR

- od 16.08.2012. do 22.02.2016. na iznos od 138,59 EUR

- od 12.10.2012. do 22.02.2016. na iznos od 140,24 EUR

- od 14.11.2012. do 22.02.2016. na iznos od 142,17 EUR

- od 11.12.2012. do 22.02.2016. na iznos od 140,41 EUR

- od 11.01.2013. do 22.02.2016. na iznos od 142,00 EUR

- od 12.02.2013. do 22.02.2016. na iznos od 135,04 EUR

- od 12.03.2013. do 22.02.2016. na iznos od 131,86 EUR

- od 15.04.2013. do 22.02.2016. na iznos od 142,25 EUR

- od 13.05.2013. do 22.02.2016. na iznos od 128,64 EUR

- od 10.07.2013. do 22..02.2016. na iznos od 124,37 EUR

- od 16.08.2013. do 22.02.2016. na iznos od 127,34 EUR

- od 13.09.2013. do 22.02.2016. na iznos od 131,94 EUR

- od 14.10.2013. do 22.02.2016. na iznos od 134,55 EUR

- od 13.11.2013. do 22.02.2016. na iznos od 136,26 EUR

- od 16.12.2013. do 22.02.2016. na iznos od 140,57 EUR

- od 13.01.2014. do 22.02.2016. na iznos od 136,18 EUR

- od 12.02.2014. do 22.02.2016. na iznos od 14,16 EUR.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 672,50 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude 13. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je s prednikom tuženika zaključila dana 15. ožujka 2007. ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini. Ugovor o kreditu predstavlja unaprijed formulirani standardni ugovor koji je bio unaprijed formuliran i sastavljen od strane tuženika. Tužiteljici je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 95.600,00 CHF prema prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Obvezala se vratiti kredit u jednakim vremenskim razmacima u 300 mjesečnih anuiteta i to 299 anuiteta od po 517,37 CHF i jednog od 520,29 CHF.

1.1. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 14. srpnja 2013. te je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

1.2. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije ugovora iz valute CHF u valutu EUR, koji prijedlog je tužitelj prihvatio te je s tuženikom 18. veljače 2016. zaključio dodatak br. 1. ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava. Unatoč provedenoj konverziji, tuženik nije u cijelosti vratio tužitelju preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi. U to vrijeme još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u priležećem ugovoru koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova te mu je osim iznosa priznatog u konverziji i dalje u obvezi isplatiti novčani iznos od 8.274,81 EUR.

1.3. Činjenica da su strane zaključile dodatak ugovora o kreditu temeljem odredbi zakona ne znači da je time tužitelj kao potrošač izgubio pravo na utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora ništetne, kao i pravo na povrat preplaćenog iznosa, a postojanje kojeg interesa je u ovakvim identičnim slučajevima utvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju poslovni broj Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. isto proizlazi i iz presuda Suda Europske unije posebice presude poslovni broj c-118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu Dunai / Erste bank Hungary ZRT. Aneksom ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te tužiteljica kao potrošač nije dovedena u stanje kao da nikada nije ugovorila ništetne odredbe.

1.4. Kako su odredbe ugovora o valutnoj klauzuli ništetne, to je na dan stvarne provedbe konverzije postojala i razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF u odnosu na početni tečaj CHF tako da je ukupna razlika s osnove iznosa razlike u tečaju za glavnicu nakon konverzije iznosila 2.639,85 EUR. Tuženik je po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima dužan vratiti tužiteljici sve što je primio na temelju takve odredbe ugovora. Poziva se i na čl. 1111. st. 1. i 1115. Zakona o obveznim odnosima i čl. 502. c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, to se naprijed navedene odluke primjenjuju i u ovom postupku.

2. Podneskom od 4. veljače 2025. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka na način pobliže naveden u izreci ove presude.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbeni zahtjev tužiteljice i to kako osnovu i tako i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Ugovor o kreditu je izmijenjen u dijelu valute obveze sklapanjem aneksa ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015) i konverzijom kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR dana 18. veljače 2016. Osporio je tužiteljici svojstvo potrošača, istaknuo je prigovor zastare tražbine tužiteljice jer podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, niti je tužiteljica bila stranka kolektivnog spora. Smatra da odredbe ugovora o valutnoj obvezi nisu ništetne, da je tužiteljica o istima u razumnoj mjeri bila obaviještena. Uvjeti na tržištu su se naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran niti je za njih mogao znati ili na iste utjecati. Smatra da kolektivna presuda ne obvezuje sud u ovom postupku zbog navodnog stjecanja bez osnove jer se u ovom predmetu ne radi o naknadi štete, a i izvršena je konverzija ugovora o kreditu sukladno zakonu. Tužiteljica nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

3.1. Tužiteljica je od trenutka primitka ponude konverzije do isteka zakonom određenog roka za prihvaćanje konverzije imala mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije. Nije imala primjedbi na izračun konverzije, već je prihvatila ponudu za konverziju kredita o čemu je samostalno izrazila volju i suglasnost. Konverzijom su promijenjeni bitni sastojci ugovora o kreditu i to kamatna stopa iz osnovnog ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF. Tužiteljica je sve iznose koje više platila zbog promjene kamatne stope i tečaja odlučila koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu do 30. rujna 2015.

3.2. Sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020. donesenom u oglednom postupku Gos 1/2019, tuženik smatra da je aneksom provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz kojeg razloga tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, a niti bilo kakvo pravo na dodatnu isplatu.

3.3. Smatra da zastarni rok od 5 godina teče od dana svake pojedine uplate. Kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja, već radnja treće osobe te se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog prava na isplatu. Ne postoji mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u povodu kolektivne tužbe, Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe te ne ma mjesta primjeni čl. 502. c Zakona o parničnom postupku o proširenju granica pravomoćnosti.

3.4. Nadalje, Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Potrošač je ponekad slabija stranka ugovora u odnosu prema trgovcu, no radi se o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija ili pojašnjenje nejasnoća te je tužiteljica trebala biti pažljiva i oprezna u pogledu svojeg tržišnog djelovanja. Tužiteljica je u čl. 2. ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata s promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućega nepovoljnog tečaja u odnosu na kunu i da tuženik za taj rizik nije odgovoran. Tužiteljica se mogla obratiti tuženiku kako bi zajednički razmotrili mogućnost otklanjanja okolnosti zbog kojih je bila nezadovoljna.

3.5. U vrijeme zaključenja ugovora stanje tržišta je bilo povoljno za tužiteljicu te je jasno zašto se tužiteljica u trenutku zaključenja ugovora odlučila za ovu vrstu ugovora. Ima la je mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i kamatnih stopama te je odluka bila isključivo njezina. Tuženik nije mogao predvidjeti kakvo će stanje na tržištu biti u sljedećih 25 i više godina te nije mogao obavijestiti tužiteljicu o nečemu o čemu ni sam nije imao nikakvih saznanja. Tuženik je na rizik ugovaranja valutne klauzule svjesno upozorio tužiteljicu, što je jasno i razumljivo navedeno u ugovoru. Tužiteljica je mogla zahtijevati izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Ugovorena CHF valutna klauzula više ne postoji, tužiteljica je prihvatila izračun konverzije sukladno zakonu u EUR valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu za EUR kredit s retroaktivnim učinkom, tuženik je konverziju proveo upravo na taj način te je ugovorena valuta kredita EUR primijenjena na ugovorni odnos stranaka od zaključenja osnovnog ugovora. Tužiteljica je 2016. izabrala opet kredit u kojem je glavnica vezana uz stranu valutu. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice uz naknadu troška tuženiku.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini na str. 12-14 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 16 spisa, u ugovor o kupoprodaji nekretnina na str. 17-20 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu uz pregled povijesnih vrijednosti Euribora na str. 15 spisa, u izvadak iz zemljišne knjige na str. 16 spisa, u otplatni plan i podatke Splitske banke d.d. na str. 19-23 spisa, u dopis na str. 24-24 spisa, u obrazac dodatka ugovoru o kreditu na str. 26-27 spisa, u otplatni plan i pregled uplata na str. 28-31 spisa, u ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na str. 32- 40 spisa, u otplatni plan na str. 41-47 spisa, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darfin d.o.o., pročitao nalaz i mišljenje financijskog vještaka te saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP-a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice na isplatu po osnovi razlike anuiteta po osnovi valutne klauzule uz koju je vraćan kredit osnovan, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice, kao ni dio zahtjeva za zakonskom zateznom kamatom na pojedine dosuđene mjesečne iznose razlike anuiteta po osnovi valutne klauzule.

5.1. Sud je dopustio preinaku tužbe kako je to učinjeno podneskom tužitelja od 4. veljače 2025. jer je istim tužbeni zahtjev usklađen s rezultatima financijskog vještačenja, odnosi se na istu činjeničnu i pravnu osnovu te je bilo i svrsishodno dopustiti takvu preinaku za konačno rješenje odnosa među strankama.

6. Nije bila sporna činjenica da su tužiteljica i pravni prednik tuženika zaključili 15. ožujka 2007. predmetni ugovor o kreditu.

7. Istim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 95.600,00 CHF obračunato po prodajnom deviznom tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za kupovinu stana. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, u iznosu od 517,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora za devize na dan plaćanja, s rokom otplate 300 mjeseci.

8. Nadalje, među strankama je bilo nesporno da su zaključile dodatak ugovoru o kreditu radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanima Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/2015, u daljnjem tekstu: ZIDZPK). Istim je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 22. veljače 2016. u iznosu od 47.702,86 EUR i otplaćuje se u jednakim vremenskim razmacima i to prvi anuitet u iznosu od 290,15 EUR te 197 anuiteta u iznosu od 391,76 EUR i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 391,26 EUR i to zapljenom primanja korisnika kredita.

9. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor zaključila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

9.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., B,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

9.2. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe i to u svrhu rješavanja stambenog pitanja te je cijeli kreditni iznos i utrošen u tu svrhu. Niti tada, a niti poslije nije bila vlasnica OPG-a, obrta ili nekog trgovačkog društva. Na pitanje kako se odlučila na zaključenje ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana uz valutu CHF, navela je da nije imala nikakvu drugu ponudu od banke niti joj je predočena neka druga opcija. Investitor građenja zgrade u kojoj je kupila stan je bila Splitska banka. Dio novca za stan su joj darovali roditelji, a za ostalo je podigla predmetni kredit. U banci joj je rečeno da je jedino kreditno sposobna za kredit u CHF te nije bilo nikakvog daljnjeg razgovora odnosno dijaloga vezano uz neku drugu valutu. Rečeno je, naprotiv, da je CHF jedna od najstabilnijih valuta, da nije imala značajnih promjena u zadnjih 20, 25 ili 30 godina te da ne treba imati nikakvu bojazan vezano uz taj kredit, da je to kredit kao i svaki drugi kredit, da je promjenjiva kamatna stopa, da je prvih godinu dana kamatna stopa fiksna. Na nikakav drugi valutni rizik vezano uz CHF nije upozorena. S obzirom da nije pravnik ni ekonomist, bila je informirana koliko je to mogla biti, a objašnjeno joj je što je promjenjiva kamatna stopa, što je mjesečni anuitet, a što je hipoteka. Nije joj rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne i u odnosu na CHF. Ugovor je sastavila banka, ugovor joj je predan na čitanje i potpisivanje, nisu pregovarali oko pojedinih ugovornih odredbi. Rečeno je da je kamatna stopa u startu puno povoljnije te da neće biti u tome neke razlike. Zaključila je ugovor o konverziji kredita u kredit u EUR jer joj je to bilo prezentirano kao preporučena praksa s obzirom na situaciju vezano uz CHF. Mjesečni anuitet je s početnih 420,00 ili 450,00 CHF narastao za 30 ili 40%. Smatra izrazito nekorektnim i nedopuštenim što joj je u vrijeme porasta tečaja CHF banka plijenila praktički cijelu rodiljnu naknadu tijekom 6 mjeseci. Rodiljna naknada je iznosila 2.660,00 kn, a na kredit je odlazilo oko 2.400,00 kn mjesečno te joj je tada egzistencija bila bitno ugrožena. Vratila se na posao s velikim minusom na računu i bila je primorana računati na pomoć roditelja, a ni suprug nije mogao privređivati dovoljno u to vrijeme. Ne sjeća se je li joj kod zaključenja ugovora o konverziji bilo rečeno da bi time izgubila pravo osporavati odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Pročitala je u cijelosti ugovor o kreditu posebno ono što joj je objašnjeno i naglašeno. Razumjela je to u okvirima uobičajenog, a susrela se s novim terminima. Valutnu klauzulu je naknadno razumjela, a u vrijeme kad se zaključivao ugovor razumjela je tu u okiviru uobičajenih pojmova. Nije bila svjesna činjenice da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kn u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF. Prije zaključenja ugovora o kreditu se nije informirala o tečaju kretanja CHF. Tijekom sveučilišnog obrazovanja nije imala nikakve ekonomske predmete. Nikad prije predmetnog ugovora o kreditu nije zaključivala drugi ugovor o kreditu s valutnom klauzulom.

9.3. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tužitelj ugovor o kreditu sklopio kao fizička osoba i za vlastite potrebe te potrebe stanovanja. Isto proizlazi i iz same svrhe ugovora o kreditu.

9.6. Kako je tužiteljica zaključila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-

2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11. Prigovor zastare u odnosu na tražbinu po osnovi isplate temeljem ništetne odredbe o otplati kredita u valutnoj klauzuli u CHF prema tečaju na dan pojedine isplate anuiteta nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada u odnosu na isplatu stečenog bez osnove po osnovi ništetnosti dijela valutne klauzule u CHF nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO), sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj dana 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje, koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Isto potvrđuje i objedinjeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem je pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017-2) te zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kod pojedinačnih tužbi na koje se odnose pravni učinci tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti presude donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

12. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada pa do podnošenja tužbe 13. lipnja 2023. nije protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje tužbe po toj osnovi.

12.1. Zastara za dio tražbine koja se odnosi na povećani dio tužbenog zahtjeva također nije nastupila jer se radi o usklađenju tužbenog zahtjeva s nalazom i mišljenjem vještaka, što znači o istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi te se ne radi o novom zahtjevu, što potvrđuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. prema kojem u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (tzv. neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj je tužitelj dužan vraćati anuitete kredita prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta.

15.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

16. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

16.1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze na tu okolnost.

16.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužiteljici sama banka ponudila upravo ovaj kredit vezan uz CHF, prezentirajući ga kao kredit za kojeg je jedino kreditno sposobna, da se kamatna stopa neće bitno mijenjati, tužiteljica nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tuženik je barem mogao i trebao obavijestiti tužiteljicu da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, što mu nije moglo ostati nepoznato. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužiteljica platila na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju.

18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

19. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku društvu Darfin d.o.o. iz Zagreba.

19.1. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da razlika između iznosa anuiteta po tečaju na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 8.687,27 EUR.

19.2. Istim je vještačenjem utvrđeno da manje plaćeni iznos anuiteta iznosi -82,17 EUR. Zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta do dana konverzije iznose 2.939,17 EUR. Preplata utvrđena konverzijom iznosi 2.618,31 EUR. Prema rekapitulaciji tražbine tužitelja umanjen za preplatu iz konverzije, kad se uzme u obzir zatezna kamata obračunata na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja obračunate do konverzije, više plaćane razlike anuiteta s osnove valutne klauzule i preplata utvrđena konverzijom, ukupna tražbina tužitelja iznosi 9.008,13 EUR.

19.3. Tuženik se nije posebno očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, već je postavio materijalnopravni prigovor prijeboja i prigovor prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, niti je tužiteljica na isto stavljala primjedbe.

19.4. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

19.5. Vještak je napomenuo da način na koji će se preplata priznata tužitelju u konverziji uzeti u obzir, odnosno hoće li se ista oduzimati od zateznih kamata obračunatih na razlike anuiteta zbog promjene tečaja ili samih razlika anuiteta zbog promjene tečaja te hoće li se uzimati u obzir i manje plaćene razlike s osnove promjene tečaja ili ne, predstavlja pravno pitanje.

19.6. Intencija zakonodavca prilikom donošenja ZID ZPK/15 bila je izjednačiti potrošače koji su ugovorili kredite denominirane u CHF s potrošačima koji su ugovorili takve kredite u EUR, a time nije bilo obuhvaćeno obeštećenje potrošača. Vještačenjem je u bitnome bilo potrebno matematički usporediti ono što bi potrošač platio po početnim uvjetima ugovora o kreditu s onim što je uistinu platio uz uvažavanje efekta konverzije, što znači uzevši u obzir ono što je potrošaču konverzijom priznato kao preplata. Time se matematički provjerava je li potrošač prilikom konverzije u potpunosti obeštećen. Ako matematički izračuni vještačenja pokažu da u tome postoji preplata, tada nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

20. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za iznos razlike u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

21. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužitelj nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećen iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužitelj u sporazumu o konverziji nije odrekao prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužitelja kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

21.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili steka bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen.

21.3. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužitelj nije dokazao niti je tvrdio da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužitelj na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazao da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti u okviru iznijetih činjenica), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne. Zato je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan.

21.4. No, tužiteljica je nakon dostave nalaza i mišljenja financijskog vještaka i dalje ostala u odnosu na više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule kod zahtjeva za glavnicom i opisno zahtijevanom zakonskom zateznom kamatom na svaki od pojedinih mjesečnih više plaćenih iznosa od dospijeća pa do isplate te nije posebno zatražila apsolutni iznos zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do dana konverzije.

21.5. Nedvojbeno je da iznos preplate utvrđene konverzijom treba uzeti u obzir i umanjiti tražbinu tužiteljice za taj iznos, a što tužitelj tužbenim zahtjevom nije učinio. Prema pravilima o uračunavanju iz čl. 172. ZOO-a za isti iznos preplate ne može se umanjiti glavnica, već prvenstveno kamata. Sud je o tome bio dužan voditi računa te je, u situaciji kad tužiteljica nije u tužbenom zahtjevu apsolutno izrazila zateznu kamatu obračunatu na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunatu do dana konverzije, od kojeg iznosa bi jedino bilo pravilno oduzeti preplatu priznatu u konverziji od 2.618,27 EUR, sam izvršio uračunavanje preplate priznate u konverziji temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka jer je iz točke 4. nalaza i mišljenja i pripadajuće tabele (stupac 6. tabele) bilo moguće za najstarije mjesečne iznose razlike anuiteta po osnovi tečaja utvrditi iznos zateznih kamata za svaki pojedini mjesec, koje je sud zbrajao sve dok nije dosegnut iznos preplate utvrđene konverzijom, tj do iznosa od 2.618,31 EUR. Zbroj apsolutnog iznosa zateznih kamata iz stupca 6. tabele iz točke 4. nalaza i mišljenja na najstarije mjesečne iznose razlika anuiteta iznosi upravo 2.618,31 EUR i zatvoren je s iznosom anuiteta od 14,16 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 12. veljače 2014. pa do dana konverzije 22. veljače 2016. Za taj je dio odbio zahtjev tužiteljice za isplatom zakonske zatezne kamate do dospijeća do dana konverzije (do 22. veljače 2016. - točka IV. izreke). Za ove mjesečne iznose sud je dosudio tužitelju zakonsku zateznu kamatu na sve priznate iznose razlike anuiteta od dana konverzije pa do isplate.

21.6. Sud je za preostale mjesečne iznose dosudio tužitelju opisno zakonsku zateznu kamatu od dospijeća pa do isplate.

22. Povodom materijalnopravnog prigovora prijeboja kojeg je tuženik doista bio ovlašten istaknuti sve do zaključenja glavne rasprave temeljem čl. 288. a st. 6. ZPP-a, ali nije mogao u vezi istoga isticati nove činjenice ni dokazne prijedloga, valja reći da je isti neosnovan zbog razloga navedenih u točci 21.2. ove presude. Kako se radi o materijalnopravnom prigovoru, to o istom sud nije bio dužan odlučivati u izreci, već se o njemu očitovao u ovom obrazloženju. Isto vrijedi i u povodu prigovora prijeboja koristi sa štetom sukladno čl. 346. st. 3. ZOO-a, time da se iz istih razloga uopće ne može ni govoriti o eventualnoj šteti.

23. Zakonska zatezna kamata dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 76,90% (8.687,27/11.296,13), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (76,90%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (76,90%-23,10%) dobiva se iznos od 53,80% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištima 16. listopada 2024. i 5. veljače 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 10. travnja 2024. i 4. veljače 2025. (tbr. 8/1-100 bodova), što ukupno iznosi 500 bodova ili 1.000,00 EUR. PDV na taj iznos jest 250,00 EUR, što ukupno iznosi 1.250,00 EUR. No, kako je tužiteljica uspjela u parnici sa 53,80%, to joj je dosuđen razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 672,50 EUR.

22.3. Tužiteljici ne pripada trošak sudskih pristojbi jer je po zakonu kao potrošač istih oslobođena.

22.5. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 13. ožujka 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Nikolina Brnad Resnik, Zagreb, Međimurska 19

2. Odvj. Sanja Vukina, Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, uz rješenje o troškovima delegacije

3. eOglasna ploča suda

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte