Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

Slavonski Brod

Poslovni broj P-438/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Mirandi Gavrić Jularić, u pravnoj stvari tužiteljice EP, OIB [osobni identifikacijski broj], Ive Vojnovića 13, Slavonski Brod zastupane po punomoćnici Kseniji Penić odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, Zelinska 4, temeljem generalne punomoći, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 26. veljače 2025. u nazočnosti tužiteljice uz zamjenicu punomoćnice odvjetnicu Ivanu Đurinac Vuković i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnika Mirka Jelića, a presude javno objavljene dana 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i nepoštena odredba članka 3. Ugovora o kreditu, broj: 918-50-3628882 od 29. kolovoza 2006., sklopljenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kao kreditora i tužiteljice EP, Ive Vojnovića 13 a, Slavonski Brod, OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu iz članka 3./treće/NAKNADA koji glasi: „Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. isplatiti tužiteljici EP iznos od 418,67 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.9.2006. do 31.12.2007. po stopi od 15% godišnje, od 01.01.2008. do 30. 06. 2011. po stopi od 14 % godišnje, od 01. 07. 2011. do 31.07.2015. po stopi od 12 % godišnje, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječene kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska

Poslovni broj P- P-438/2024-10

središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 450,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi kako su ona i tuženik 29.8.2006. sklopili Ugovor o kreditu broj : 918-50-362882, potvrđen kod javnog bilježnika Nade Kemec 30.8.2006., pod brojem OU-636/06, a prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužiteljici, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit od 20.563,65 CHF, u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju kreditora, na dan korištenja kredita. Istim Ugovorom ugovoren je rok vraćanja kredita od 84 mjeseci, uz promjenjivu kamatnu stopu od 2,95 % godišnje. Tužiteljica prvenstveno napominje kako se ovdje radi o tipskom ugovoru o kreditu, u kojem je u članku 3. ugovoreno da je tužiteljica u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30 % iznosa kredita, koja je tužiteljici naplaćena prilikom prvog korištenja kredita. Ugovorna odredba iz članka 3. predmetnog Ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne tzv. „ulazne naknade” je nepoštena i ništetna. Tužiteljica se na pravnu osnovu svog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ugovorne naknade za obradu kredita, poziva na presudu EU, koja je obvezujuća za sudove u Republici Hrvatskoj te pozitivne hrvatske propise. Presudama suda EU u predmetu C- 84/19 i u predmetu C-224/19 odlučeno je kako i pod kojim okolnostima je nacionalni sud dužan utvrditi da li je odredba koja sadrži troškove obrade kredita ništetna. U citiranim predmetima u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (sud koristi termin "naknade za otvaranje") utvrđeno je da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takvog određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma nije njegova bitna činidba. U svakom slučaju, sud države članice dužan je provjeriti jasnoću i razumljivost ugovorne odredbe koja se odnosi na glavni predmet ugovora, i to neovisno

Poslovni broj P- P-438/2024-10

o prenošenju članka 4 stavka 2 te direktive u pravni poredak te države članice. Članak 3., stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri. Stoga nije sporno kako ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne spada pod "ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene" te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

Test nepoštenosti preuzet je iz članka 3. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ i u vrijeme sklapanja spornog ugovora bio je sadržan u članku 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03). Činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale. U ovom konkretnom slučaju tuženik nije tužitelju iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužitelj morao nadoknaditi. Nije mu objašnjena niti struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji s iznosom kredita koji se traži. Nadalje, u ugovoru o kreditu nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada ( kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita, ili na neki treći dan.

Kako se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da bi se ista smatrala nepoštenom treba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, na način da je tužiteljici zaračunata naknada za kredit u visini 3,30 % iznosa kredita, što je iznosilo 678,60 CHF . Tečaj CHF je na dan korištenja kredita, 1. 9. 2006., iznosio 4,648458 kn, po srednjem tečaju za devize, pa 3,30 % isplaćenog kredita, preračunat u eure, iznosi 418,67 eura, što predstavlja visinu tužbenog zahtjeva, a koji iznos je tuženik, prilikom isplate kredita, tužiteljici neosnovano uskratio od glavnice kredita te ga je tuženik, kao nepošten stjecatelj, obvezan vratiti tužiteljici, sa zakonskom zateznom kamatom, od dana stjecanja

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi kako nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 29.08.2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 918-50-3628882 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.563,65 a da je ugovorena redovna kamata 2,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik ističe da je

Poslovni broj P- P-438/2024-10

Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. U odnosu na navode tužitelja da je odredba koja se odnosi na jednokratnu naknadu ništetna U čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno je: „Čl. 3. NAKNADA Naknada za obradu kredita: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita“. Odredba čl. 3. predmetnog ugovora je jasna, lako uočljiva i razumljiva! Pravnu osnovu za naplatu predmetne naknade predstavljaju upravo odredba čl. 3. Ugovora o kreditu i opći akti tuženika, a tužitelju ne samo da je pojašnjena sporna odredba Ugovora, već je isti razumijevanje i prihvat potvrdio javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije Ugovora. Tuženik ističe kako nikada nije zaprimio prigovor tužitelja u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena odredba nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika. Prije zaključenja ugovora, tuženik je objasnio svaku odredbu ugovora tužitelju, a obzirom tužitelj nije prigovarao odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik ističe prigovor zastare. Sukladno čl. 225. Zakona o obveznim odnosima: „Tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.“ Obzirom da je tužitelj podnio tužbu 25.09.2024.g. razvidno je da je tražbina zastarjela. Nesporno je da je tužitelj slobodnom voljom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, te da su mu prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora te da se tužitelj svojim potpisom usuglasio sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): a) da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i b) da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što mu je objašnjena svaka odredba Ugovora o kreditu, isti potpisao razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva. Slijedom svega navedenog, vidljivo je da je tužbeni zahtjev očito neosnovan te predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid i pročitao isprave i to Ugovor o kreditu broj: 918-50-362882, potvrdu ( solemnizaciju) privatne isprave od 30. kolovoza 2006. broj OU-636/2006, otplatni plan za tužiteljicu, tečajna lista broj 168, te je saslušana tužiteljica kao stranka u postupku.

4. Tuženik na pripremnom ročištu 8. siječnja 2025. je naveo kako ne osporava visinu tužbenog zahtjeva.

Poslovni broj P- P-438/2024-10

5. Analizom izvedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje: ZPP) kao i rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud (1) utvrdi ništetnim članak 3. Ugovor o kreditu broj : 918-50-362882 kojim je ugovoreno da je tužiteljica u obvezi isplatiti tuženiku jednokratnu naknadu od 3,30 % iznosa kredita, koja je tužiteljici naplaćena prilikom prvog korištenja kredita te da joj tuženik (2) isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita, jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo. Dakle, sporno je među strankama da li je predmetna odredba ugovora ništetna, te da li tužiteljica ima pravo na isplatu naplaćenog iznosa na ime ulazne naknade.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj : 918-50-362882 i potvrdu ( solemnizaciju) privatne isprave od 30. kolovoza 2006. broj OU-636/2006 utvrđeno je kako su tužiteljica i tuženik sklopili ugovor, namjena kredita je za kupnju automobila te je čl. 3. navedenog ugovora navedeno 3 ./treće/NAKNADA „Naknada 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita”

8. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je kako je predmetni ugovor o kreditu sklopila sa RBA bankom radi kupnje automobila za svoje osobne potrebe i kada je došla u banku ugovor je bio unaprijed pripremljen te ga je potpisala. Nije pojedinačno pregovarala o odredbama ugovora niti joj je objašnjeno na što se odnosi odredba o ulaznoj naknadi niti na koji način će se ista izračunati, niti je odredbe mogla mijenjati.

9. Sud prihvaća iskaz tužiteljice da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj nije mogao pregovarati, a tome u prilog ide i dokumentacija u spisu, prema kojoj korisnik kredita nije mogao pregovarati o visini naknade, već je ista unaprijed određena.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

11. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim

Poslovni broj P- P-438/2024-10

aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbuprema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu.

13. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

14. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 3 Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 3 Ugovora o kreditu kreditu primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan navedeni članak.

15. Kako je odredba čl. 3 Ugovora o kreditu ništetna, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 418,67 EUR, a koju visinu tuženik nije osporavao.

16. Neosnovan je prigovor zastare, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka 10. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te Poslovni broj P- P-438/2024-10

je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO- a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelji je u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, a sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Troškovi postupka odmjereni su prema vrijednosti predmeta spora, troškovniku punomoćnika i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne novine" br. 138/2023) Stoga je sud kao opravdan tužiteljici priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na ročištu od 8. siječnja 2025. i 26. veljače 2025. ukupno 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. t. 1. Tarife, ročište za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od 50,00 EUR, trošak sastava podneska od 11. studenog 2024. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. t. 4. Tarife. Tužitelju je dakle priznat trošak od ukupno 450,00 EUR.

Slijedom svega naprijed izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 13. ožujka 2025.

Sutkinja

Miranda Gavrić Jularić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dozvoljena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelj po punomoćniku

2. tuženik po punomoćniku