Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-709/2019-92.

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja TV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Zlatko Gregurić, Tatjana Figač-Gregurić, Hrvoje Mladinić, odvjetnicima iz Bjelovara, Mihanovićeva 15b, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 27. siječnja 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 13. ožujka 2025. godine,

p r e s u d i o j e

I Utvrđuje se da je djelomično ništetan ugovor o kreditu od dana 12. srpnja 2005. godine broj 2402006-1031262160/51400607-5102518629 koji je solemniziran po javnom bilježniku Branki Škalički u Garešnici, Trg hrvatskih branitelja 1/II pod brojem OU-250/2005 dana 13. srpnja 2005., zaključen između tužitelja MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužene ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3A, u dijelu članka 7. koji glasi: "Valutna klauzula: povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama na svim eventualnim rizicima promjene tečaja.", i u dijelu članka 8. koji glasi: "Kamata: kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,500% (četiri cijelih pedeset posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa važećim odlukama banke." II Nalaže se tuženoj ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. , Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati novčani iznos s osnova više plaćenih kamata, tečajnih i razlike glavnice uslijed primjene promjenljive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te razlike glavnice po konverziji :

- iznos od 1.191,79 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od:

01.02.2008 na iznos od 21,11 EUR

01.03.2008 na iznos od 21,10 EUR

01.04.2008 na iznos od 21,08 EUR

01.05.2008 na iznos od 21,07 EUR

01.06.2008 na iznos od 21,05 EUR

01.07.2008 na iznos od 21,03 EUR

01.08.2008 na iznos od 21,01 EUR

01.09.2008 na iznos od 21,00 EUR

01.10.2008 na iznos od 20,97 EUR

01.11.2008 na iznos od 20,96 EUR

01.12.2008 na iznos od 20,94 EUR

01.01.2009 na iznos od 20,92 EUR

01.02.2009 na iznos od 20,90 EUR

01.03.2009 na iznos od 20,88 EUR

01.04.2009 na iznos od 20,86 EUR

01.05.2009 na iznos od 33,86 EUR

01.06.2009 na iznos od 33,83 EUR

01.07.2009 na iznos od 33,80 EUR

01.08.2009 na iznos od 33,78 EUR

01.09.2009 na iznos od 33,75 EUR

01.10.2009 na iznos od 33,72 EUR

01.11.2009 na iznos od 33,68 EUR

01.12.2009 na iznos od 33,65 EUR

01.01.2010 na iznos od 33,61 EUR

01.02.2010 na iznos od 33,58 EUR

01.03.2010 na iznos od 33,55 EUR

01.04.2010 na iznos od 33,51 EUR

01.05.2010 na iznos od 33,48 EUR

01.06.2010 na iznos od 33,44 EUR

01.07.2010 na iznos od 33,41 EUR

01.08.2010 na iznos od 33,38 EUR

01.09.2010 na iznos od 33,34 EUR

01.10.2010 na iznos od 33,30 EUR

01.11.2010 na iznos od 24,33 EUR

01.12.2010 na iznos od 24,30 EUR

01.01.2011 na iznos od 24,27 EUR

01.02.2011 na iznos od 24,24 EUR

01.03.2011 na iznos od 24,21 EUR

01.04.2011 na iznos od 24,18 EUR

01.05.2011 na iznos od 24,15 EUR

01.06.2011 na iznos od 13,57 EUR

01.07.2011 na iznos od 13,56 EUR

01.08.2011 na iznos od 13,54 EUR

01.09.2011 na iznos od 13,51 EUR

01.10.2011 na iznos od 13,50 EUR

01.11.2011 na iznos od 1,34 EUR

01.12.2011 na iznos od 1,34 EUR

01.01.2012 na iznos od 1,34 EUR

01.02.2012 na iznos od 1,33 EUR

01.03.2012 na iznos od 1,33 EUR

01.04.2012 na iznos od 1,32 EUR

01.05.2012 na iznos od 1,32 EUR

01.06.2012 na iznos od 1,31 EUR

01.07.2012 na iznos od 1,31 EUR

01.08.2012 na iznos od 1,31 EUR

01.09.2012 na iznos od 1,30 EUR

01.10.2012 na iznos od 1,30 EUR

01.11.2012 na iznos od 1,30 EUR

01.12.2012 na iznos od 1,30 EUR

01.01.2013 na iznos od 1,29 EUR

01.02.2013 na iznos od 1,28 EUR

01.03.2013 na iznos od 1,28 EUR

01.04.2013 na iznos od 1,28 EUR

01.05.2013 na iznos od 1,27 EUR

01.06.2013 na iznos od 1,26 EUR

01.07.2013 na iznos od 1,26 EUR

01.08.2013 na iznos od 1,26 EUR

01.09.2013 na iznos od 1,26 EUR

01.10.2013 na iznos od 1,25 EUR

01.11.2013 na iznos od 1,25 EUR

01.12.2013 na iznos od 1,25 EUR

01.01.2014 na iznos od 1,24 EUR

- iznos od 5.762,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od:

01.09.2005 na iznos od 7,17EUR

01.10.2005 na iznos od 5,96 EUR

01.11.2005 na iznos od 5,54 EUR

01.12.2005 na iznos od 5,29 EUR

01.01.2006 na iznos od 5,52 EUR

01.02.2006 na iznos od 3,44 EUR

01,09.2006 na iznos od 0,07 EUR

01.11.2008 na iznos od 14,46 EUR

01.01.2009 na iznos od 17,68 EUR

01.02.2009 na iznos od 18,99 EUR

01.03.2009 na iznos od 20,31 EUR

01.04.2009 na iznos od 16,37 EUR

01.05.2009 na iznos od 16,60 EUR

01.06.2009 na iznos od 12,15 EUR

01.07.2009 na iznos od 6,94 EUR

01.08.2009 na iznos od 9,08 EUR

01.09.2009 na iznos od 12,86 EUR

01.10.2009 na iznos od 9,18 EUR

01.11.2009 na iznos od 8,82 EUR

01.12.2009 na iznos od 13,19 EUR

01.01.2010 na iznos od 16,70 EUR

01.02.2010 na iznos od 21,28 EUR

01.03.2010 na iznos od 20,17 EUR

01.04.2010 na iznos od 28,05 EUR

01.05.2010 na iznos od 26,35 EUR

01.06.2010 na iznos od 28,22 EUR

01.07.2010 na iznos od 49,20 EUR

01.08.2010 na iznos od 44,56 EUR

01.09.2010 na iznos od 61,63 EUR

01.10.2010 na iznos od 53,16 EUR

01.11.2010 na iznos od 44,93 EUR

01.12.2010 na iznos od 66,31 EUR

01.01.2011 na iznos od 77,21 EUR

01.02.2011 na iznos od 69,05 EUR

01.03.2011 na iznos od 71,57 EUR

01.04.2011 na iznos od 64,73 EUR

01.05.2011 na iznos od 65,49 EUR

01.06.2011 na iznos od 85,06 EUR

01.07.2011 na iznos od 88,57 EUR

01.08.2011 na iznos od 112,65 EUR

01.09.2011 na iznos od 109,25 EUR

01.10.2011 na iznos od 90,34 EUR

01.11.2011 na iznos od 87,38 EUR

01.12.2011 na iznos od 86,10 EUR

01.01.2012 na iznos od 90,85 EUR

01.02.2012 na iznos od 96,17 EUR

01.03.2012 na iznos od 96,29 EUR

01.04.2012 na iznos od 92,97 EUR

01.05.2012 na iznos od 94,06 EUR

01.06.2012 na iznos od 96,11 EUR

01.07.2012 na iznos od 94,16 EUR

01.08.2012 na iznos od 94,31 EUR

01.09.2012 na iznos od 92,44 EUR

01.10.2012 na iznos od 88,74 EUR

01.11.2012 na iznos od 93,00 EUR

01.12.2012 na iznos od 94,21 EUR

01.01.2013 na iznos od 94,31 EUR

01.02.2013 na iznos od 88,14 EUR

01.032013 na iznos od 92,11 EUR

01.04.2013 na iznos od 93,18 EUR

01.05.2013 na iznos od 90,80 EUR

01.06.2013 na iznos od 84,12 EUR

01.07.2013 na iznos od 81,48 EUR

01.08.2013 na iznos od 84,23 EUR

01.09.2013 na iznos od 87,04 EUR

01.10.2013 na iznos od 92,20 EUR

01.11.2013 na iznos od 89,71 EUR

01.12.2013 na iznos od 91,06 EUR

01.01.2014 na iznos od 91,99 EUR

01.02.2014 na iznos od 86,24 EUR

01.03.2014 na iznos od 87,68 EUR

01.04.2014 na iznos od 86,66 EUR

01.05.2014 na iznos od 84,82 EUR

01.06.2014 na iznos od 83,90 EUR

01.07.2014 na iznos od 84,69 EUR

01.08.2014 na iznos od 86,89 EUR

01.09.2014 na iznos od 89,71 EUR

01.10.2014 na iznos od 90,18 EUR

01.11.2014 na iznos od 91,15 EUR

01.12.2014 na iznos od 92,80 EUR

01.01.2015 na iznos od 91,84 EUR

01.02.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.03.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.04.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.05.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.06.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.07.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.08.2015 na iznos od 93,11 EUR

01.09.2015 na iznos od 93,11 EUR

- iznos od 5.912,36 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01.10.2015.g. po stopi koja do 31.12.2007. godine teče po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve do isplate, u roku od 15 dana.

III Utvrđuje se da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužitelju s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u iznosu od 767,45€ te uslijed ništetnosti valutne klauzule u iznosu od 239,07€ zajedno sa potraživanim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose od dospijeća pa do isplate, te se odbija prigovor tuženika radi prijeboja kao neosnovan.

IV Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. , Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužitelju MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnične troškove u iznosu od 3.771,04€, sve zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamate stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećana za tri postotna poena, počam od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, u roku od 15 dana.

V O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio ugovor o kreditu sa tuženikom broj 2402006-1031262160/51400607-5102518629 koji je solemniziran po javnom bilježniku Branki Škalički u [adresa] pod brojem OU-250/2005 dana 13. srpnja 2005. godine.

Navedenim ugovorom tuženik se kao kreditor obvezao tuženiku kao korisniku kredita staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama a koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 79.000,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj te je rok korištenja kredita utvrđen zaključno kao dan 31. srpnja 2005., a kredit je bio namijenjen za kupovinu nekretnine.

Člankom 8. ugovora ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje banci platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,500% godišnje a koja se obračunava primjenom direktne metode. Visina kamatne stope kao i način obračuna i naplate sukladno odredbi čl. 8. st. 2. Ugovora mogla je biti promijenjena u skladu s odlukom banke a ugovorena je i interkalarna kamata u visini ugovorene kamate na iskorišteni dio kredita od početka korištenja do stavljanja kredita u otplatu.

Člankom 9. ugovora ugovoreno ja da sva dospjela a neplaćena novčana potraživanja kao i na iznos kredita koji se koristi protivno ugovoru zaračunava kamata u visini zakonom propisane zatezne kamate. Rok otplate kredita je iznosio 300 mjeseci te se je imao otplatiti u 300 jednaka mjesečna anuiteta koji su dospijevali svakog 1-og u mjesecu plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za valutu CHF, tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Prema tablici predviđeno je da tužitelj ukupno treba platiti na ime primljene glavnice s kamatama 131.733,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti.

U slučaju promjene kamatne stope iz točke 8. ugovora korisnik kredita je pristao da banka promijeni iznos anuiteta te se obvezao plaćati tako izmijenjene anuitete. Korisnik kredita je radi osiguranja plaćanja tražbine iz ugovora imao dva sudužnika te je uručio banci dvije vlastite mjenice korisnika kredite indosirane od strane sudužnika javnobilježnički ovjerene suglasnosti o zapljeni primanja sudionika u kreditu. Za osiguranje vraćanja kredita stranke su ugovorile upis založnog prava na nekretnini upisanoj u zk. ul. broj [broj ZK uloška] kčbr. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina], ZK odjel Garešnica te depozit u visini od 10,00% od iznosa kredita po ugovoru o oročenom depozitu.

Tužitelj je sa tuženikom zaključio Aneks broj 2. Ugovora o kreditu dana 7. travnja 2016. godine kojim je kredit konvertiran u valutu EUR i kredit je i dalje u otplati. Ugovorom o kreditu bila je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koju je banka bila ovlaštena mijenjati jednostranim odlukama a tužitelj nije bio unaprijed upoznat na osnovu kojih mjerila i parametara se mijenja kamatna stopa niti je o izmjenama kamatnih stopa bio obavještavan pravodobno i na prikladan, jasan i razumljiv način. Tužitelj je u dobroj vjeri s povjerenjem u stručnjaka –banku pristupio zaključenju ugovora koji je bio tipski ugovor tuženika te tužitelj nije imao utjecaja na sastavljanje sadržaja ugovora niti je sudjelovao u kreiranju sadržaja pojedinih ugovornih odredbi. Tužitelju je ponuđen ugovor koji mu je prikazan kao najpovoljniji za njega i njegove potrebe, te nije bio upozoren na bilo koji mogući rizik koji nosi ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik nije upoznao tužitelja niti s rizicima vezivanja glavnice kredita za valutu CHF na način da je rizik promjene u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na valutu EUR kao i to da je rast tečaja CHF bio gotovo potpuno izvjestan.

Tuženik je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja a što je rezultiralo znatnom neravnotežom u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača zbog čega je odredba o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz ugovora o kreditu nepoštena a time i ništetna.

Isto tako u odnosu na čl. 8. Ugovora o kreditu kojom je tuženiku dopušteno da jednostrano mijenja kamatnu stopu bez valjanog unaprijed ugovorom predviđenog razloga što je prouzročilo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za tužitelja rasla sve do trenutka kada je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju izvršena konverzija.

Iz sadržaja ugovora nije razvidno koji su razlozi zbog kojih je moglo doći do promjene ugovorene kamatne stope pa je odredba čl. 8. navedenog pravnog posla ostavljala mogućnost tuženoj da jednostrano i proizvoljno mijenja odredbu o visini kamatne stope pa je navedena odredba nepoštena jer takvo postupanje tuženika uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Člankom 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-29/18) predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni a čl. 4. ZOO-a propisuje da su u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

Ugovaranje uvjeta u kojima promjene kamatne stope ovisi o jednostranim odlukama tuženika koje on donosi autonomno i proizvoljno bez bilo kakvog utjecaja bilo kojeg potrošača pa i tužitelja kao stranke konkretnog ugovora o kreditu ne odgovara načelu obveznog prava koja slijedi iz citiranih odredbi ZOO-a, već suprotno iskorištavanje svoje pozicije jače ugovorne strane koja je unaprijed sastavila ugovor na svom standardnom tipskom i unaprijed jednostrano pripremljenom obrascu te koja je u tom ugovoru za sebe priskrbila mogućnost izmjene kamatnih stopa rukovodeći se sa svojim vlastitim odlukama na koje tužitelj nije mogao utjecati ni na koji način te kojemu nikada nisu uručena što znači da tužitelj nije bio upoznat pa je tuženik time postupao suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

Tuženik u sadržaj ugovora nije unio podatak o tome kakav je to valjani i unaprijed predviđeni razlog zbog kojeg bi mogla jednostrano mijenjati odredbe ugovora o kreditu. Tužitelj nije inzistirao na kreditu u valutnoj klauzuli u CHF a iz samog ugovora o kreditu razvidno je da se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje novčani iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti u CHF. Namjena kredita je bila kupovina nekretnine u Hrvatskoj što je sve isplaćeno u kunama pa uopće nije bilo potrebe da ugovor tužitelja i tuženika bude vezan uz valutnu klauzulu i to uz valutu CHF. Banka prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirala tužitelja o općem riziku vezanom uz valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR te o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Tužitelj nije prilikom zaključenja ugovora upozoren na njemu jasan i razumljiv način niti je bio upoznat s mogućim rizicima rasta kamata na kredit kao ni rasta pojedine rate kredita uslijed promjene tečaja za CHF i uslijed promjene kamatne stope. Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli za tužitelja su bile nejasne i nerazumljive a o njihovom značaju i posljedicama nije bio cjelovito informiran u kreiranju sadržaja ugovora nije mogao sudjelovati tako da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku što je za njega prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama. Stanje se očitovalo porastom anuiteta koji je obuhvaćao i ratu i kamatu sa početnih 439,11CHF što je iznosilo prema tečajnoj listi na dan početka otplate kredita 1. rujna 2005. godine cca 2.100,00 kuna sve do cca 2.800,00 kuna smatra da su uglavci ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o primjeni valutne klauzule u CHF bili protivni važećim propisima te su odredbe bile nepoštene a posljedice nepoštenih ugovornih odredbi je ništetnost tih ugovornih odredbi. Tužitelj se kao potrošač poziva na primjenu sudske prakse u kolektivnim sporovima i to na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine koja je potvrđena presudom VTS RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita tako što je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine u potrošačkim ugovorima o kreditima korištena nepoštena ugovorna odredba kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom trajanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo slijedom čega je takva ugovorna odredba ništetna, odluku VS RH broj Revt-249/14 kojom je ugovorena odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranom odlukom banke proglašena kao nepoštena ugovorna odredba potrošačkog kredita a time i ništetna, na presudu VTS RH broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine u kolektivnom sporu kojom odukom je utvrđeno da je nepoštena ugovorena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana u valuti CHF tj. utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, presudu VS RH Rev-2245/17 kojom je potvrđen učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava na prekid zastare u pojedinačnom slučaju potrošača.

U donošenju oduke o pojedinačnim pravima tužitelja sud je vezan na zauzete stavove sudova koji su sudili u postupcima radi zaštite kolektivnih prava i interesa sukladno čl. 502.c ZPP-a.

Europski sud za ljudska prava ima ustaljenu praksu glede primjene Direktive 93/13 o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora a ista je direktno implementirana u pravni sustav RH pa time i direktno primjenjiva.

Tužitelj smatra da je značajno preplatio svoje obveze po kreditu kako s osnove glavnice tako i kamate, uslijed nepoštenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

Kako su otplatne rate dospijevale mjesečno svakog 1-og dana u mjesecu, tužitelju na svakomjesečni iznos preplate pripadaju zakonske zatezne kamate tekuće od pojedine izvršene uplate do isplate što mu je tuženik dužan platiti jer bi tuženik u protivnom stekao bez osnove ono što je tužitelj platio temeljem ništetnih odredbi ugovora. Tužitelj nije u mogućnosti određeno postaviti zahtjev za isplatom novčanih iznosa koji su preplaćeni u svakom mjesecu s osnove previše plaćenih kamata zbog primjene promjenjive kamatne stope koja je bila viša od početno ugovorene kao i zbog porasta tečaja CHF u odnosu na početni odobreni iznos kredita isplaćen u kunama kao i po osnovi izvršene konverzije dok se od tuženika ne pribave svi podaci i provede adekvatno vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke radi utvrđivanja točnog iznosa radi čega tužitelj postavlja zahtjev sukladno čl. 186.b ZPP-a. Obzirom da tuženik nije u cijelosti otklonio štetne posljedice provođenjem konverzije a sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona i potrošačkom kreditiranju, tužitelj ustaje s tužbom i traži povrat preplaćenih iznosa kao i razliku glavnice zbog pogrešnih učinaka konverzije sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedini više plaćeni iznos od dana plaćanja do isplate odnosno od provedene konverzije po stopi propisanoj zakonom.

Predlaže da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će se utvrditi da je djelomično ništetan ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102518629 u dijelu čl. 7. u odnosu na valutnu klauzulu i u dijelu čl. 8. u odnosu na kamatnu stopu te da se naloži tuženiku da mu plati novčani iznos s osnova više plaćenih kamata, razlike glavnice i tečajnih razlika uslijed primjene promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane uz CHF te razliku po konverziji za razdoblje od 12. srpnja 2005. do 2. veljače 2016. uz nadoknadu troškova parničnog postupka.

Tužitelj je postavio i supsidijarni zahtjev u kojem navodi da ukoliko sud smatra da tužitelj nije ovlašten postaviti zahtjev kao pod točkom II u vidu stupnjevite tužbe, tako da postavlja tužbeni zahtjev kao pod točkom II koji glasi da se nalaže tuženiku da tužitelju plati novčani iznos od 80.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 12. srpnja 2005. godine pa nadalje do isplate.

Tijekom postupka tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u odnosu na točku II a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja sukladno čl. 186.b ZPP- a, tako što je potraživao iznos od 9.916,33 kune na ime preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja je dospijevala na pojedinačne iznose do isplate te iznos od 46.796,01 kunu zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedinačne iznose do isplate a što se odnosi na promjenu valute te iznos od 44.546,48 kuna na ime razlike glavnice po konverziji ili ukupno 101.258,82 kune.

Isto tako, tužitelj je tijekom postupka mijenjao tužbeni zahtjev da bi konačno postavio tužbeni zahtjev kao u izreci tako što je isti smanjio u odnosu na prvotno postavljeni tužbeni zahtjev pa onda nije došlo do preinake tužbe.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je odredbom čl. 16. st.5. Ugovora o kreditu broj 5102518629 od 12. srpnja 2005. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača a u svezi čl. 230. ZOO-a. Ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Ističe da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu čime su ugovorne strane regulirale međusobne odnose a iz čega proizlazi da tužitelj ne bi imao niti pravni interes voditi ovaj postupak.

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. SV i dr.sc. PV s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Tuženik ističe i prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari te navodi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanje koje je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (u nastavku ZZP), pa uzimajući u obzir da je tužitelj utužio razdoblje od 2. srpnja 2009. do 2. rujna 2015. godine, cjelokupno potraživanje tužitelja je u zastari s obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. godine s obzirom da je prošlo više od tri godine od plaćanja koje je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupka budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004.

Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke.

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula". Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Nadalje se ističe, da tuženik nije ostvario "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imao bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje se navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe se, da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 4,500 % godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (DV, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan.

Nadalje se navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Ukoliko bi sud ocijenio ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule tada postavlja prijebojni zahtjev s osnova postojanja tražbine tuženika prema tužitelju (kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene i tečaj niži od početnog).

Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnova otplaćenih i ovlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.801,34 kune, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose do isplate.

U odnosu na tužbeni zahtjev kojima zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnom odredbu o načinu promjene kamatne stope te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o načinu podešavanja kamatne stope, tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 4,50% koja bi postala fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita.

U tom slučaju tužitelj više ne bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom.

Tuženik predlaže sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju koja iznosi 1.243,68CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na mjesečni iznose do isplate.

Također, predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika sa tražbinom tužitelja. Predlaže da sud odbije tužbu uz nadoknadu troškova postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-709/2019, tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102518629 od 12. srpnja 2005. godine (list 6-11), u ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen kod javnog bilježnika Branke Škalički iz [adresa] pod brojem OU-245/2005 od 12. srpnja 2005. godine (list 12-13), u izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (list 13), u plan otplate (list 16-18), u Ankes broj 1 ugovora o kreditu broj 5102518629 od 30. rujna 2015. godine (list 19-21), u obavijest o izračunu i izračun konverzije (list 36-43), u sudsku praksu (list 44-55, 60- 82, 129-130, 155-162, 167-183, 201-228, 231-239, 250-255, 764-804, 820-956, 964- 1015, 1024-1037), u članke prof.dr.sc. SV doc.dr.sc. PV objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 56-60, 240-248), u izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa (list 84-91), u brošure i reklamni materijal za stambene kredite tuženika (list 92-123), u obavijest o usklađenju kamatne stope (list 124, 346), u obavijest o kreditu (list 125), u otplatni plan (list 125-126, 323-326), u obavijest Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015. godine (list 127), u obavijest za javnost Ministarstva financija od 14. siječnja 2014. godine (list 128), u pregled prometa po kreditu za razdoblje 15. srpnja 2005. do 30. rujna 2015. godine (list 131-144, 281-316), u obavijest Hrvatske narodne banke od 9. prosinca 2013. godine (list 145), u pisani iskaz ĆV (list 229-230), u članak mr.sc. GV, dipl.iur. u časopisu Pravo i porezi 9/18 (list 256-268), u obavijest o promjeni uvjeta po kreditu (list 317-318), u obavijest o povećanju kamatne stope (list 319-322), obavijest o promjeni kamatne stope i otplatni plan (list 327-331, 332-336, 337-341, 342-345), u obavijest o kreditu za razdoblje do 30. lipnja 2016. godine (list 347), u obavijest o u obavijest o usklađenju kamatne stope i otplatne planove (list 348-382), u iskaz svjedoka RV (list 395), u iskaz svjedoka EV (list 395), u iskaz tužitelja saslušanog kao stranku (list 396), u nalaz i mišljenje financijsko- knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 430-455), u dopunu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 12. siječnja 2022. godine (list 485-508, 509-533), u dopunu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 17. veljače 2022. godine (list 542-564), u iskaz financijsko- knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 652-654, 726-727), u dopunu nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 8. lipnja 2023. godine (list 706-710), u iskaz svjedoka ĐV (list 727-728), u dopunu nalaza vještaka (list 729-737, 738-746).

Izveo dokaz saslušanjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 1041).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

6. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102518629 od 12. srpnja 2005. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor a tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita a tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 79.000,00 CHF, kao namjena kredita naveden je stambeni kredit za kupovinu nekretnina, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,500% godišnje, da se kredit u iznosu od 79.000,00 CHF i kamata iz točke. 8. tog Ugovora otplaćuju u 300 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

7. Uvidom u ugovor o kupoprodaji nekretnina zaključen između tužitelja kao kupca i T i CV kao prodavatelja, od 12. srpnja 2005. godine, utvrđuje se da prodavatelji prodaju nekretnine tužitelju a kupcu s tim da kupovnina se isplaćuje od ostvarenog kredita koji će tužitelj ostvariti kod tuženika. ugovor je ovjeren po javnom bilježniku Branku Škalički iz [adresa] pod brojem OU-245/05 te je uz ugovor priložen i izvadak iz zemljišnih knjiga u odnosu na nekretninu koja je bila predmetom kupovine.

8. Iz otplatne tablice i plana otplate proizlazi da je anuitet odnosno otplatna rata predmetnog kredita tužitelja trebala iznositi 439,11 CHF sve do 1. kolovoza 2030. godine.

9. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5102518629 od 30. rujna 2015. godine, utvrđuje se da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim Aneksom su zaključeni ugovor o kreditu broj 5102518629 na iznos od 79.000,00 CHF konvertirali tako da su ugovorili otplatu kredita u EUR, te su stranke ugovorile da na dan konverzije 30. rujna 2015. godine korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 38.919,85€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja a koja glavnica će se podmirivati sukladno otplatnom planu koji su stranke ugovorile u toč. 9. Aneksa.

Isto tako, stranke su u Aneksu ugovorile kamatnu stopu u visini 3,23% koja je promjenjiva te su stranke i ugovorile na koji način se određuje visina promjenjive kamatne stope.

U čl. 7. toč. 2. stranke su ugovorile da korisnik kredita ima prema banci s osnove obveza utvrđenih u Aneksu obvezu u ukupnom iznosu od 39.933,62€ a što predstavlja nedospjelu glavnicu te su stranke u Aneksu uredile i ostala prava i obveze. Uvidom u obavijest o izračunu konverzije kredita, utvrđuje se da je tuženik tužitelju dostavio obavijest o izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine tako da je prikazao stanje CHF kredita na dan 30. rujna 2015. godine, uvjete konverzije CHF kredita u EUR kredit, specifikaciju uplata po CHF kreditu, namirenje obveza po EUR kreditu s evidentiranim promjenama ugovorenih uvjeta po CHF kreditu do 30. rujna 2015. godine, obrazac za prihvat konverzije te nacrt Aneksa ugovora o kreditu. Isto tako, iz izračuna proizlazi da je ukupno plaćeno u EUR 39.773,61, da je namirena zatezna kamata i drugi troškovi u iznosu od 226,36€, da ukupni iznos uplate umanjen za namirene zatezne kamate i druge troškove iznosi 39.547,25€, a da ukupni iznos dospjelih obveza po glavnici i kamati iznosi 41.068,35€, iznos manjka u eurima 1.521,10.

10. Iz pregleda prometa po partiji kredita 5102518629 za razdoblje od 15. srpnja 2005. do 30. rujna 2015. godine proizlazi da je dospjela glavnica 21.812,66CHF, dospjela kamata 32.164,16 CHF, zatezna kamata 110,72 CHF, trošak opomene 177,67CHF, uplate 53.906,77CHF, trošak fiksnog tečaja CHF 357,67CHF, prijevremena uplata u kn 197,55.

11. Tuženik je dostavio kao dokaz pisani iskaz svjedoka ĆV iz [adresa], zaposlenice tuženika, čija ovjera potpisa je učinjena po javnom bilježniku Željku Deliću iz Zagreba, iz čijeg iskaza proizlazi da isti svjedok navodi o načinu postupanja kod zaključivanja sličnih ugovora, međutim navedeni iskaz svjedoka ne se može koristiti s obzirom da sud neposredno saslušava svjedoke.

12. Uvidom u obavijesti o promjeni kamatnih stopa, utvrđuje se da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatne stope i da mu je dostavljao otplatne planove.

13. Iz iskaza svjedoka ĐV proizlazi da je tužitelj njen bivši suprug koji je podizao kredit, no poslove oko toga je vodio isključivo on, i ona nema nekih saznanja o tome budući da je tužitelj vodio brigu o financijama. Zna da je tužitelj podigao kredit i da je novac utrošen za kupnju kuće i ta kuća se nalazi u [adresa] u [adresa] a koju kuću koriste za stanovanje. Nema saznanja kako je tužitelj pregovarao i dogovarao uvjete o tome kreditu i nije bila u banci kod tuženika vezano za dogovaranje predmetnog kredita. Bila je vlasnica obrta i to cvjećarko-aranžerskog negdje 2007-2008. godine i obavljala je taj obrt u toj kući koja je kupljenja novcem od predmetnog kredita i u kojoj je stanovala s obitelji. Kasnije su taj obrt preoblikovali u partnerski obrt nje i tužitelja no to je kasnije ugašeno. Kada su kupovali predmetnu kuću novcem od spornog kredita kuća nije bila dovršena već je bio dovršen prizemni dio kuće gdje je obavljala obrt a stambeni dio kuće nije bio dovršen odnosno bio je roh- bau. Novcem od predmetnog kredita su dovršavali kuću odnosno stambeni dio na katu. Tim novcem od kredita nije uređivala prizemlje predmetne kuće gdje je kasnije obavljala cvjećarsko-aranžerski obrt.

14. Iz iskaza svjedoka EV, proizlazi da se sjeća da je tužitelj, a njegov brat podizao kod Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka kredit za kupnju kuće i da ga je podigao no ne zna koje godine i koji iznos ali samo zna da je kredit podigao i utrošio za kupnju kuće. Išao je s bratom zbog tog kredita išao kod javnog bilježnika, ali ne sjeća se da li je morao ići u banku.

15. Dakle, iz iskaza navedenih svjedoka može se zaključiti da isti svjedoci nemaju saznanja kako su tekli pregovori oko zaključivanja ugovora o kreditu koji je tužitelj podigao kod tuženika.

16. Iz iskaza svjedoka RV, proizlazi da je bila zaposlena Erste & Steiermarkische bank d.d. Rijeka kao službenica te je između ostalog radila i na poslovima oko odobravanja kredita. Sjeća se da je tužitelj bio kod nje i da su radili nešto oko odobravanja kredita no nešto posebno vezano za taj slučaj se ne sjeća. Kod tužitelja je radila na odobravanju stambenog kredita te može reći općenito kako je išao tijek odobravanja takvih kredita. Kod tih stambenih kredita bilo je puno dolazaka u banku oko procedure rješavanja istih i prezentacije uvjeta tih kredita pa tako između ostalog i o valutnoj klauzuli i o kamatnoj stopi. Svi klijenti su upoznati sa uvjetima kredita i odlukama banke a na samom klijentu je bilo da li će prihvatiti te uvjete i zaključiti kredit pod tim uvjetom. U banci su se pridržavali tih uvjeta da se uvijek klijentima priča o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi. U to vrijeme stambeni hipotekarni krediti bili su uz valutnu klauzulu u EUR-ima i u švicarskim francima. Sjeća se da tužitelj nije imao nikakvih prijedloga glede uvjeta kredita. U mirovini je od 01. 01. 2017. godine. Ne sjeća se koliko je TV po osnovu ugovora o kreditu isplaćeno novca. Krediti su isplaćivani u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i ti novci na ime kredita isplaćivani su prodavateljima. Ne sjeća se koliko je bila ugovorena rata kredita tužitelja. Ugovori kod hipotekarnih kredita potpisivani su kod javnog bilježnika.

17. Dakle, iz iskaza svjedoka RV može se zaključiti da nema saznanja o konkretnom zaključenju ugovora o kreditu osim što joj je poznato kako je tekla procedura kod zaključenja ugovora o kreditu u banci u kojoj je ona tada radila i to da su klijenti bili upoznati o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi i da su se hipotekarni krediti odobravali uz valutnu klauzulu bilo u EUR bilo u CHF a da je isplata bila u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate s tim da klijent je mogao samo prihvatiti uvjete banke i zaključiti ugovor o kreditu.

18. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je pronašao kuću koju je namjeravao kupiti te je gospodinu CV od koga je kupio kuću dao nešto novca na ime kapare, a zatim je otišao u Erste & Steiermarkische bank čiji je klijent bio i tražio je da mu odobre kredit u kunama ili u EUR-ima u iznosu od 45.000 EUR-a. U Erste & Steiermarkische bank su mu ponudili kredit u švicarskim francima i rekli su mu da je to čvrsta valuta te mu je doista i odobren kredit u vrijednosti od 45.000 EUR-a ali u švicarskim francima. Kredit mu je isplaćen i u cijelosti je utrošen za kupnju te kuće. Kredit je uredno otplaćivao no odjedanput mu se rata povećala s time da je iznos rate povećan za 1.000,00 i 1.500,00 kn mjesečno dok je plaća ostala ista, čak je bila i manja. Rata kredita je narasla zbog toga što se promijenio tečaj CHF i narasla je kamata. Prije nego što je potpisao ugovor, ugovor nije imao na raspolaganju već je došao u banku i tamo je sastavljen i napisan ugovor i samo mu je rečeno da ode kod bilježnika na ovjeru potpisa. Nije slutio da će se sve ovo dogoditi jer je dugogodišnji klijent tuženika i imao je povjerenje. Htio je podići kredit u kunama i u EUR-ima, a na kraju je podigao kredit u švicarskim francima jer mu je kredit trebao i u banci su mu taj kredit ponudili i jedva odobrili. U banci mu nisu ništa previše objasnili šta to znači ako podiže kredit uz valutu švicarski franak. Što se tiče kamate ona je bila niska, misli, 4 i nešto % i misli da su mu rekli da će se ta kamata mijenjati možda nešto sitno, ali nije mislio da bi se ta kamata mogla tako puno promijeniti. Rata kredita je kod ugovaranja kredita iznosila oko 2.000,00 kn mjesečno, a možda i manje i bilo mu je to prihvatljivo s obzirom na iznos njegove plaće, a kasnije je ta rata narasla i obračunavali su mu kamatu na kamatu. Nije mogao dati nikakve prijedloge za sastav ugovora o kreditu jer je to bilo sve "zdravo za gotovo" i mogao je samo pristati na to što su mu oni u banci ponudili. Kada je zaključivan Aneks ugovora nije imao što pitati i pregovarati jer je bio na dnu i samo je htio da mu se rata kredita smanji. Nitko mu nije previše objasnio da će rata kredita ovisiti o tečaju CHF prema kuni. Zna što je strana valuta i zna da to nije bila kuna. Nije išao u neke druge banke kod podizanja ovog kredita. Nije čitao Ugovor o kreditu jer ga je ugovor dočekao u banci u cijelosti napisan i samo mu je rečeno da ode kod bilježnika na ovjeru istog. Tu nekretninu koju je kupio dobivenim kreditom koristio je za stanovanje.

19. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

20. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnosti:

-pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužitelj tuženiku uplatio na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakova je bila u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, izraženo u kunama, po mjesecima, od zaključenja ugovora pa do provedene konverzije na dan 30. rujna 2015 godine,

- izračuna pozitivne razlike između iznosa koji je tužitelj uplatio tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na kunu tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelj platio da je tečaj CHF u odnosu na kn ostao kakav je bio na dan sklapanja Ugovora o kreditu, izraženo u kunama i po mjesecima za vremensko razdoblje od sklapanja ugovora do provedene konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015.,

- preplate iskazati odvojeno i zbirno, sa datumima plaćanja od kada teku zatezne kamate na preplaćene iznose,

- potrebno je izračunati iznos eventualne neosnovane uvećane glavnice u postupku konverzije, a u odnosu na onu glavnicu kakova bi bila da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu i da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u kunama,

- očitovati se da li postoji eventualna preplata izvršena od strane tužitelja tuženiku i nakon provedene konverzije, te u kojem iznosu,

- da li su kod konverzije u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima uključujući i kamate,

- da li je konverzija provedena sukladno Zakonu te da li su sve uplate, pa i navodne preplate tužitelja uzete u obzir prilikom konverzije iz valute CHF u valutu EUR, te je potrebno do 01. 01. 2014. godine primijeniti početnu ugovorenu kamatnu stopu, a nakon toga kamatnu stopi od 3,23% sukladno zakonskoj intervenciji.

- radi utvrđivanja da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije

- da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR) te radi izračuna novčanog iznosa izraženog u kunama po mjesecima kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se je primjenjivao tečaj CHF prema HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF prema HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 01. ožujka 2006. do 31. prosinca 2008. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja,

- radi izračuna novčanog iznosa izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje od 1. veljače 2014. godine pa do 30. rujna 2015. godine, a sve sukladno prigovoru radi prijeboja.

21. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 17. kolovoza 2021. godine proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj ukupno platio

• 48.632,86 kuna na ime više uplaćenih anuiteta odnosno razlike između iznosa anuiteta na dan plaćanja i iznosa anuiteta prema uvjetima koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu

• 18.064,36 kuna na ime zatezne kamate na više plaćene anuitete

• 31.209,93 kuna na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR-e.

Ukupna potraživanja tužitelja temeljem gore specificiranih iznosa ukupno iznose 97.907,16 kuna.

Banka je tužitelju prilikom konverzije priznala manjak pretplate u iznosu od 1.521,10 eura i zatezne kamate u iznosu 226,36 eura, a što zajedno iznosi 1.747,46 eura odnosno -13.336,75 kuna preračunano u kune čime je potraživanje tužitelja uvećano na 111.243,91 kuna.

22. Nakon što je nalaz dostavljen punomoćnicima stranaka na očitovanje, tužitelj je u svom očitovanju predložio da sud pozove vještaka na očitovanje i da naloži da izvrši izračun preplata tužitelja u vrijeme kada je kamatna stopa ugovora o kreditu trebala biti sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 3,23% godišnje počev od 1. siječnja 2014. godine a uz primjenu na ugovorenu obvezu i ugovoreni anuitet, bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za cijelo razdoblje otplate kredita.

Isto tako, tuženik se očitovao na dostavljeni nalaz i mišljenje na način da je prigovorio matematičkom izračunu vještaka za razdoblje od 1. veljače 2015. do 30. rujna 2015. godine te je predložio da se vještak dodatno očituje na njegove prigovore. Iz dopune nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka dane na primjedbe punomoćnika stranaka od 21. siječnja 2022. godine proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj ukupno platio

• 49.602,51 kuna na ime više uplaćenih anuiteta odnosno razlike između iznosa anuiteta na dan plaćanja i iznosa anuiteta prema uvjetima koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu

• 18.316,25 kuna na ime zatezne kamate na više plaćene anuitete • 33.443,50 kuna na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR-e.

Ukupna potraživanja tužitelja temeljem gore specificiranih iznosa ukupno iznos 101.362,26 kuna.

Isto tako, vještak se očitovao na primjedbe punomoćnika stranaka i u drugoj dopuni nalaza i mišljenja od 21. siječnja 2022. godine iz koje proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj ukupno platio

• 52.310,46 kuna na ime više uplaćenih anuiteta odnosno razlike između iznosa anuiteta na dan plaćanja i iznosa anuiteta prema uvjetima koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu

• 18.427,54 kuna na ime zatezne kamate na više plaćene anuitete • 33.443,50 kuna na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR-e.

Ukupna potraživanja tužitelja temeljem gore specificiranih iznosa ukupno iznos 104.181,50 kuna.

23. Vještak se također očitovao na primjedbe punomoćnike stranaka u trećoj dopuni nalaza i mišljenja od 24. veljače 2022. godine iz koje proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom, tužitelj ukupno platio

• • 52.398,54 kuna na ime više uplaćenih anuiteta odnosno razlike između iznosa anuiteta na dan dospijeća i iznosa anuiteta prema uvjetima koji su postojali u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu

• • 21.119,49 kuna na ime zatezne kamate na više plaćene anuitete • • 31.209,93 kuna na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR-e.

Ukupna potraživanja tužitelja temeljem gore specificiranih iznosa ukupno iznos 104.727,95 kuna.

24. Dopunom nalaza i mišljenja od 12. lipnja 2023. godine vještak je preplaćene iznose iskazao u eurima iz čega proizlazi da je tijekom otplate kredita tužitelj ukupno platio

• 8.979,47 kuna odnosno 1.191,79 € na ime više plaćenih kamata • 43.419,06 kuna odnosno 5.762,70 € na ime više plaćenih tečajnih razlika • 21.119,49 kuna odnosno 2.803,04 € na ime zatezne kamate na više plaćene anuitete

• 31.209,93 kuna odnosno 4.142,27 € na ime razlike glavnice koja je nastala prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR-e.

Ukupna potraživanja tužitelja temeljem gore specificiranih iznosa ukupno iznose 104.727,95 kuna odnosno 13.899,79 eura.

25. Tijekom postupka, vještak je dostavio dopunu nalaza konverzije koja je dostavljena 29. ožujka 2024. godine iz koje proizlazi da su više plaćene kamate 1.191,79€, manje plaćene kamate 767,45€, pozitivne razlike zbog promjene tečaja u iznosu od 5.762,70€, i negativne razlike zbog promjene tečaja 239,07€. Isto tako vještake je iskazao i prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika te je tako iskazao i ukupne učinke konverzije i preplatu po konverziji 1.770,09€, razlika glavnice 4.142,27€, potraživanje banke 10.090,24€.

26. Vještak Sanja Radoše je usmeno saslušana na ročištu održanom dana 9. ožujka 2022. godine iz čijeg iskaza proizlazi da svoj nalaz i mišljenje iznosi kao u pisanim nalazima i mišljenjima time što dodaje.

U nalazu i mišljenju od 17. kolovoza 2021. godine koristila je metodologiju koja je korištena i pri izradi preliminarnog vještačenja. Obzirom na podnesak tuženika koji se žalio na primjenu tekućeg tečaja za razdoblje od 01. 02. 2015., a ne fiksnog tečaja 6,39 napravila je dopunu nalaza i mišljenja primjenjujući tečaj od 6,39. Kada je otplata preračuna prema tom tečaju dobivamo razliku između iznosa plaćenog u kunama i iznosa koji je sama banka u konverziji priznala kao plaćeni iznos od 3.647,49 kn. U prigovoru tužitelja, a vezano za nalaz iz kolovoza 2021. godine ističe se prigovor na primjenu ugovorene kamatne stope od 3,23% za razdoblje od 01. 01. 2014. godine te je uvažavajući i taj prigovor napravila verziju s kamatnom stopom ugovorenim uvjetima od 3,23%. Napominje da kamatna stopa od 3,23% nije ugovorena prilikom zaključenja Ugovora o kreditu i da primjenjujući tu stopu, a vezano za sam ugovor o kreditu ne postoji otplatni plan nego ga je sama rekonstruirala uzimajući u obzir glavnicu koja je prethodila 01. 01. 2014. godine.

Kao što je vidljivo iz dopuna nalaza i mišljenja različiti izračuni su proizašli iz različitog pravnog stajališta vezanog i uz primjenu stope od 3,23% i uz primjenu fiksnog tečaja jer su ti uvjeti propisani od strane države.

Zbog toga je konzultirajući i druge kolege vještake samu udrugu Franak utvrdila da se u međuvremenu na neki način standardizirala metodologija koja je preporučena za izradu nalaza i mišljenja u situacijama o kojima govori, o utjecaju promjene kamatne stope i promjene tečaja na iznos koji je tužitelj stvarno platio i onaj koji je ugovorio u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu.

Iz tih je razloga napravila takozvanu četvrtu verziju u kojoj je primijenila preporučenu standardnu metodologiju sa naglaskom na preporučenu standardiziranu metodologiju. Ona je obrazložena u zadnjoj verziji nalaza i mišljenja i prema njoj je razliku stvarno plaćenih i ugovorenih kamata pomnožila početnim tečajem, nije koristila u ugovorenim uvjetima stopu od 3,23% jer nije pravno sigurna da li ta stopa ulazi u ugovorene uvjete obzirom da ona nije bila ugovorena nego je naknadno propisana. U konzultaciji sa kolegama vještacima zaključili su da im je zajedničko polazište plan otplate ugovoren prema uvjetima definiranima u Ugovoru o kreditu, a kod primjene fiksnog tečaja od 6,39 isti je primijenila jer je ponovnim detaljnim uvidom u pregled prometa po partiji kredita utvrdila da je banka tužitelju priznala plaćenu ratu kredita kao da je platio po tekućem tečaju na način da je razliku između tekućeg tečaja i fiksnog tečaja 6,39 knjižila kao tečajnu razliku na teret troškova banke.

U nalazu i mišljenju iz kolovoza 2021. je također koristila u ugovorenim uvjetima stopu 4,5% kroz cijelo razdoblje otplate jer iz samog zadatka suda proizlazi da bi eventualno trebalo primijeniti kamatnu stopu od 3,23% sukladno zakonskoj intervenciji i ta je stopa korištena u uvjetima otplate, ali u samim ugovorenim uvjetima ju nije koristila. U zadatku koji joj je određen po sudu nije bilo jasno određeno da li treba primijeniti ugovorene uvjete ili uvjete otplate.

U tablici razlika između ugovorene i plaćene kamate u nalazu i mišljenju iz kolovoza 2021. godine prikazane su i sve razlike i pozitivne razlike i pri tome je koristila početnu ugovorenu kamatnu stopu od 4,5%.

Isto tako u tablici broj 3 tog nalaza izračunala je sve tečajne razlike kao i samo više plaćene tečajne razlike i pri tom izračunu je koristila početno ugovoreni tečaj. Niti u jednoj varijanti izračuna iznos od 31.209,93 kn koji se odnosi na razliku glavnice i iznos od 13. 336,75 kn koji se odnosi na manjak uplata utvrđenih prilikom konverzije, se ne mijenjaju.

Ugovorena kamatna stopa između stranaka bila je 4,50 međutim tužitelj od 01. 01. 2014. otplaćivao kredit primjenjujući kamatnu stopu 3,23% i u uvjetima otplate je to tako prikazano međutim to nije bila početno ugovorena kamatna stopa. Iz svake verzije izračuna jasno je vidljivo koju kamatnu stopu je primjenjivala za koji vremenski period, a u zadnjoj verziji je izračun radila prema ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,50% kroz cijelo vrijeme otplate.

U zadnjoj verziji je primijenila metodologiju u kojoj se razlika kamata obračunava prema početno ugovorenom tečaju, a tečajna razlika kao razlika između plaćenog anuiteta po tekućem tečaju - plaćeni anuitet po ugovorenom tečaju. Ova zadnja verzija izračuna i dopuna nalaza i mišljenja je metodološki najtočnija. Ističe da je u svom nalazu i mišljenju iz kolovoza 2021. godine na stranici 16 istog u dostavljenoj Tablici primjenjivala ili uzela u obzir činjenicu da je tužitelj od 01. 01. 2014. otplaćivao kredit primjenjujući kamatnu stopu u iznosu od 3,23%. Po njoj je upitno da li je tu stopu potrebno primjenjivati kod ugovorenih uvjeta s obzirom da iz ugovora proizlazi da je ugovorena kamatna stopa od 4,5%.

27. Isto tako, vještak je saslušan na ročištu 27. ožujka 2024. godine iz čijeg iskaza proizlazi da svoj nalaz i mišljenje daje suglasno kao u pisanim nalazima i mišljenjima te tijekom postupka. Ističe da je prvotno nalaz i mišljenje izradila 2021. godine a nakon toga je došlo do određenih promjena u pristupanju metodologiji u izradi nalaza i mišljenja tako da je nalaz i mišljenje odnosno dopuna istoga iz lipnja 2023. godine u cijelosti izrađen sukladno sada prihvaćenoj metodologiji izračuna i u cijelosti ostaje kod istoga.

Uzela je u obzir činjenicu da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu tj. da je provedena konverzija istoga kojom tužitelj nije obeštećen čak je, s obzirom na istu, trebao nadoplatiti određene iznose. Na istom ročištu vještak je predao dopunu nalaza i mišljenja u kojoj su prikazane tzv. negativne razlike.

Kod kamata nije vršila prijeboj pozitivnih i negativnih razlika jer kamate u korist tužitelja su bile od 01.02.2014. kada je kamatna stopa smanjena na 3,23% i to čini poseban period u odnosu do 01.01.2014. kada su bile promjene kamatnih stopa na teret tužitelja. Što se tiče pozitivnih i negativnih tečajnih razlika odnosno mjeseci kada je tečaj eventualno bio povoljniji za tužitelja u ovoj dopuni posebno je iskazala pozitivne razlike koje se već i nalaze u dopuni izraženoj u eurima prema kojoj tečajne razlike u korist tužitelja iznose 43.419,05 kn odnosno 5.762,70 eur.

Posebno je iskazala samo negativne razlike kada je tečaj bio niži od početnog ugovorenog što u kunama iznosi 1.801,49 kn odnosno 239,07 eur.

Obzirom na praksu u posljednje vrijeme napravila je i prijeboj pozitivnih i negativnih tečajnih razlika na način da je za period od 01.03.2006. kada je tečaj bio niži od početno ugovorenog pa do 01.04.2010. napravila prijeboj tih negativnih tečajnih razlika kako bi zatezne kamate ponovno mogle teći od 01.04.2010. kada je tečaj opet bio viši od početno ugovorenog, te je onda tako prebijene iznose još dodatno iskazala po mjesecima i oni daju zbrojeni iznos pozitivnih i negativnih tečajnih razlika odnosno 41.617,58 kn što u eurima iznosi 5.523,62 eur.

Dakle, nakon izvršenih prebijanja tzv. pozitivnih i negativnih razlika ukupan iznos koji je tužitelj preplatio prikazan je u tablici iz točke 5. i to su razlike što se tiče tečaja i to je na str. 8 i 9 dopune nalaza.

28. Isto tako, financijsko-knjigovodstveni vještak je na ročištu održanom dana 27. siječnja 2025. godine iskazao da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja kao i usmenog iskaza koje je dala tijekom ranijeg postupka.

29. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao i dopune nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja suda kao i stranaka.

30. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

31. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

32. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

33. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

34. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

35. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.

36. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

37. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

38. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

39. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

40. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 12.866,85€ s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose od dana plaćanja pojedinog iznosa.

41. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu.

42. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

43. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51400607-5102518629, koji je zaključio sa tužiteljem dana 12. srpnja 2005. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP).

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u dopuni nalaza i mišljenja od 12. lipnja 2023. godine a koji iznosi su identični i sa dopunom nalaza vještaka od 15. ožujka 2024. godine osim što je vještak u dopuni od 15. ožujka 2024. godine iskazao i negativne razlike u odnosu na kamatnu stopu kao i na tečaj, i to u iznosu od 12.866,85€, zajedno sa zateznom kamatom a što se odnosi na preplaćenu promjenjivu kamatu u iznosu od 1.191,79 €, te preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u iznosu od 5.762,70€, te razlika glavnice 5.912,36€ ili ukupno 12.866,85€, sve zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom na pojedinačne iznose do isplate.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

44. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I i II izreke ove presude.

45. Presudom suda EU C118/17 (slučaj M) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

46. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

47. Po ocjeni ovoga suda, istaknuti prigovor tuženika radi prebijanja s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta sa zakonskom zateznom kamatom uslijed razlike u promjeni kamatne stope (kada je primjenjivana kamatna stopa niža od 4,500% ) i kada je bio niži valutni tečaj od onoga koji je vrijedio na dan isplate, nije osnovan. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO- a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika, već je tuženiku izvršio isplatu kako je tuženik od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja.

Osim toga, odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu - ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te promjenjivu kamatnu stopu jednostranom odlukom tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, i to dakle odredbe o valutnoj klauzuli te promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe članka 323. stavak 2. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

48. Slijedom svega naprijed iznijetog, s obzirom da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju po osnovi predmetnog kredita, sud je odlučio kao u točki III izreke.

49. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 164. ZPP-a.

O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u cijelosti u postupku, to je onda sud naložio tuženiku da mu nadoknadi troškove u cijelosti a koje sud smatra opravdanim i potrebnim. Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 200,00€, za sastav podneska od 25. rujna 2019., 6. veljače 2020. godine, 1. rujna 2021., 22. veljače 2022. godine za svaki podnesak 200,00€,

za sastav podnesaka od 24. kolovoza 2020. godine i 9. travnja 2024. godine za svaki podnesak 100,00€ umjesto traženih 200,00€ sukladno Tbr. 8. toč. 2. OT, za sastav podneska od 19. lipnja 2023. i 31. svibnja 2024. godine za svaki podnesak 50,00€ tj. 25% Tarife umjesto traženih 200,00€, budući da isti podnesci spadaju u tzv. ostale Tbr. 8. toč. 3. kao i za sastav podneska od 30. prosinca 2022. godine 50,00€ koliko je tužitelj i tražio,

za zastupanje na raspravama 11. studenog 2020., 15. ožujka 2021., 9. ožujka 2022., 27. ožujka 2024., 27. siječnja 2025. godine za svaku raspravu 200,00€, za zastupanje na raspravi 6. listopada 2022. i 6. rujna 2023. godine za svako ročište 50,00€ ili 25% Tarife umjesto traženih 200,00€,

ili ukupno 2.450,00€, PDV 612,50€, trošak vještačenja 555,91€, pristojbe na tužbu 152,63€ ili sveukupno 3.771,04€, pa je onda naložio tuženiku da navedeni trošak plati tužitelju zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sukladno zahtjevu tužitelja, u roku od 15 dana.

50. Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban za sastav zahtjeva tuženiku za dostavu dokumentacije 50,00€, sastav podneska od 29. ožujka 2021. godine 50,00€, sastav podneska 1. travnja 2021. godine 200,00€, sastav podneska 7. ožujka 2022. godine 200,00€, sastav podneska 21. ožujka 2022. godine 50,00€, sastav podneska 20. siječnja 2023. godine 50,00€, sastav podneska 7. studenog 2024. godine 200,00€, sastav podneska 11. prosinca 2024. godine 200,00€.

Isto tako, sud nije priznao tužitelju trošak za vrijeme izbivanja iz pisarnice zbog putovanja na sedam rasprava 725,00€, te naknadu za upotrebu vlastitog automobila za dolazak na ročišta u sveukupnom iznosu od 444,00 € s obzirom da navedeni trošak nije bio neophodno potreban s obzirom da okolnost da se postupak vodio pri stalnoj službi istog općinskog suda gdje punomoćnik tužitelja ima sjedište, nije opravdan trošak budući se radi o području istog općinskog suda. Tako se i u odluci VS RH broj Rev 652/2023-2 od 12. lipnja 2024., u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, navodi: "Prema pravnom shvaćanju revizijskog suda zauzetom u više odluka (Rev 501/2023-2 od 30. kolovoza 2023., Revr-340/14 od 29. rujna 2015.), u pravilu, trošak zastupnika odvjetnika, čije sjedište je izvan područja suda pred kojim se vodi parnica, može iznositi samo toliko koliko bi iznosio trošak odvjetnika čije je sjedište u mjestu parničnog suda, dakle ne obuhvaća trošak izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja niti trošak putovanja. S kojim stajalištem se slaže i ovo vijeće i smatra da postojeće pravno shvaćanje nije potrebno mijenjati." Navedeno dodatno potvrđuje i najnovija sudska praksa u odluci VS RH Rev-145/2024.

Sud nije priznao tužitelju kao opravdane i potrebne troškove koji se odnosi na preliminarno vještačenje 132,72€, s obzirom da takav nalaz niti ne prileži spisu, kao i trošak poštarine 1,94€.

51. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

U Grubišnom Polju, 13. ožujka 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 13. ožujka 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte