REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-1795/2024-7

U  I M E R EP U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Nelli Stipaničev, u pravnoj stvari tužitelja A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82230527201, zastupano po direktoru SŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Ivan Župan, odvjetnica Melita Babić i odvjetnik Luka Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, koje zastupa odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri, radi isplate u iznosu od 14,53 EUR, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, s danom objave 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82230527201, zastupano po direktoru SŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], ukupan iznos od 14,53 EUR (slovima: četrnaest eura i pedeset tri centa) zajedno s pripadajućom zakonskom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, tekućom od dana 10. svibnja 2024. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 151,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja 2024. godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.

Tužitelj u tužbi navodi u bitnome da prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 09. svibnja 2024. godine nastala je šteta na vozilu, marke FORD C-MAX, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika SŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi kao odgovorni osiguratelj sukladno polici obveznog osiguranja štetnika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.) te Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika procijenili štetu i napravili dana 10. svibnja 2024. godine zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 248509360234. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je dana 10. lipnja 2024. godine isplatio dio štete i poslao obavijest o izvršenoj uplati, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 660-100-1, a koji račun u ukupnom iznosu od 269,68 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od 255,15 EUR. Razliku od 14,53 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od 255,15 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 14,53 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što je na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada koju tuženik priznaje, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 41,60 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 41,60 EUR / sat plus PDV . Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dan 17. lipnja 2024. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 14,53 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Stoga predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2.

U odgovoru na tužbu tuženik osporava se tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, te se predlaže sudu da tužitelja odbije uz naknadu parničnih troškova tuženiku. Osporava pasivnu i aktivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Tuženik u svakom slučaju ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, iz dokaza koje dostavlja tužitelj ne proizlazi da bi on u vrijeme nastanka štetnog događaja bio vlasnik vozila ili osiguranik. Niti jedan osiguranik tuženika nije odgovoran za štetu sukladno polici obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti na kojoj tužitelj temelji tužbu. Uz navedeno, tuženik ističe da tužitelj u privitku tužbe ne dostavlja nikakvih valjanih dokaza vezano za postojanje i valjanost navodne tražbine. Tuženik osporava istinitost i vjerodostojnost dokumentacije koju dostavlja tužitelj te predlaže sudu da tužitelja odbije sukladno načelu o teretu dokaza. Pri tome ustupitelj nije platio račun te nije vjerovnik koji bi imao pravo ustupiti potraživanje. Podredno, osporava osnovanost i visinu potraživanja tužitelja. Naime, ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika da poduzme sve potrebne mjere da bi smanjio štetu. U konkretnom slučaju tuženik je ukazao oštećeniku na mogućnost popravka vozila, na istom području i iste vrste i kvalitete servisa, kod više kako ovlaštenih, tako i neovlaštenih servisera po jeftinijoj cijeni od one koju navodi tužitelj u ovoj tužbi, ali je bez obzira na navedeno odabrana opcija popravka vozila po skupljoj cijeni. Vozilo izvornog oštećenika se kod više drugih servisa i to ovlaštenih u mjestu i okolnim mjestima u kojima oštećenik ima prebivalište, moglo popraviti na identično kvalitetan način, ali uz nižu cijenu usluge. Limit visine cijene popravka vozila predstavljala cijena popravka u ovlaštenom servisu za pojedini tip i marku vozila, jer isti, obzirom na specijalizaciju za pojedinu marku vozila, sasvim sigurno pruža najveći stupanj kvalitete i garancije popravka. Jednako tako ne bi trebalo biti sporno da cijena sata rada u manjem servisu po logici stvari ne može biti realno viša od cijene sata rada u ovlaštenom servisu, a sve obzirom na ulaganja, uvjete rada, te sve druge standarde koji ovlašteni servis mora zadovoljiti. Ne bi trebalo biti sporno da je dužnost oštećenika poduzeti odgovarajuće i adekvatne mjere da šteta ne nastane, odnosno da ne bude veća. Ne bi trebalo biti sporno da je i člankom 1092. Zakona o obveznim odnosima propisano da oštećenik ima pravo samo na razmjernu sniženu naknadu ukoliko je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila. U konkretnom slučaju cijena sata rada kod tužitelja je gotovo duplo veća nego cijena sata rada u ovlaštenom servisu. Stoga činjenica da je vlasnik vozila odabrao popravak vozila po skupljoj cijeni rada od preporučenih cijena servisa od strane tuženika, u najmanju ruku podjednake kvalitete usluge, ne može ići na teret tuženika kad se uzme u obzir da oštećenik nije upotrijebio niti najmanji stupanj pažnje kojom bi omogućio da šteta bude manja. Svakako je cijena rada tužitelja nerealno visoka i tuženik smatra da je potrebno provjeriti je li cijena rada tužitelja ista prema svim konačnim obveznicima na plaćanje ili ne. Tuženik smatra da nije jer je nelogično zašto bi Servis/tužitelj preuzeo utuženje na sebe. Sporan je i tijek kamata, a sporna je i visina kamatne stope. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3.

Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sadržaj isprava koje prileže spisu i to: račun 660-100-1 (list 9 spisa), izvod prometa po računu (list 10 spisa), izvid štete (list 11 spisa), Izjava (list 9 spisa), e- mail (list 12 spisa), dopis (list 13-14 spisa), cjenik usluga (list 15 spisa), Ugovor o ustupu potraživanja (cesiji) (list 16-17 spisa), račun (list 85 spisa) sudska praksa u spisu.

4.

Tužitelj je predložio provođenje prometnog vještačenja na okolnost visine cijene sata rada sukladno smjernicama AZTN-a i HANFA-e. Navedeni dokazni prijedlog, kao i predložena saslušanja ovaj sud ocijenio je protivnim načelu ekonomičnosti i svrsishodnosti postupka sadržanom u odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 96/08 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu: ZPP) s obzirom da bi izvođenje tih dokaza prouzročilo troškove koji bi premašili vrijednost ovog spora te bi doprinijeli duljini trajanja istog, pa je sud primjenom odredbe čl. 464.a ZPP-a po slobodnoj ocjeni dokaza te uzimajući u obzir isprave koje prileže spisu, odlučio da neće provesti navedene dokazne prijedloge.

5.

Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a tužbeni zahtjev utvrđen je osnovanim u cijelosti.

6.

Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 14,53 EUR koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje po računu broj 660-100-1.

7.

Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja kao i odgovornost osiguranika.

8.

Među strankama sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, aktivna pasivna i legitimacija koji tužitelj temelji na Ugovoru o ustupu tražbine. Sporan je i zatraženi tijek zateznih kamata.

9.

Prvotno valja naglasiti, da aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu potraživanja (cesiji) od 17. lipnja 2024. (list 16-17 spisa) iz kojeg je razvidno, između ostaloga, da je SŽ kao ustupitelj, ovdje tužitelju kao primatelju ustupio svoju tražbinu prema ovdje tuženiku kao dužniku, i to na temelju računa broj 660-100-1 prema izvidu štete broj 248509360234 u iznosu od 269,68 EUR, što je sukladno odredbi čl. 80. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23, dalje: ZOO) pa stoga tužitelj kao primatelj ima prema dužniku odnosno tuženika ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a).

10.

Nadalje, iz tuženikovog izvida štete broj 248509360234 (list 11 spisa) utvrđeno je da se isti odnosi upravo na predmetni štetni događaj, a što je razvidno i iz tužiteljevog računa broj 660-100-1 (list 9 spisa) odnosno razvidno je da se taj račun odnosi na izvršene radove po izvidu štete tuženika broj 248509360234.

11.

Nadalje, tuženikov prigovor kako tužitelj nema pravo na naknadu štete po cijeni radnog sata navedenog u računu tužitelja, odnosno da je vozilo mogao popraviti po cijeni nižoj od navedene u računu tužitelja ovaj sud također je ocijenio neosnovanim.

12.

Iz utuženog računa broj 660-100-1 (list 9. spisa) sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak predmetnog vozila za cijenu od 215,74 EUR, u koji iznos je uračunat iznos i potrošnog materijala limara i rad autolimara, što uvećano za PDV iznosi 269,68 EUR, da se odnosi na popravak oštećenja po tuženikovom izvidu štete broj 248509360234, te da je naznačeno da je za rad na vozilu utrošeno 0,70 sata, dok je u tuženikom izvidu štete broj 248509360234 (list 11 spisa) navedeno da je za limarske radove potreban potrošni materijal u iznosu od 0,38 EUR i vrijeme od 0,70 sati. Iz cjenika tužitelja (list 15 spisa) razvidno je da je tužitelj u svom poslovanju naplaćivao radni sat po cijeni od 41,60 EUR uvećano za 25% PDV-a, a po toj je cijeni tužitelj i obračunao cijenu sata rada u utuženom računu.

13.

Prema ocjeni ovog suda, oštećenik je mogao slobodno izabrati servis u kojem će popraviti svoje vozilo te ga nije bio dužan popraviti u nekom drugom servisu.

14.

Okolnost da bi u drugim servisima odnosno radionicama cijena radnog sata bila jeftinija ne predstavlja doprinos oštećenika šteti u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a. Tim više što je tužitelj obračunao onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji se jednako primjenjuje na sve njegove klijente te je oštećenik ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji sudjeluje na tržištu u mjestu boravišta oštećenika (tako i Visoki trgovački sud u presudi Pž-3526/2023).

15.

Stoga je tuženik, kao osiguratelj osobe odgovorne za štetu, u skladu s odredbom čl. 1085. st. 1. i 4. ZOO-a, tužitelju dužan naknaditi štetu u iznosu od 14,53 EUR, te je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

16.

Zaključno, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZOO-a, na tužitelja je prešlo i oštećenikovo pravo na zahtijevanje zakonskih zateznih kamata.

17.

Uzimajući u obzir naprijed navedeno sud je stoga tužitelju dosudio zatezne kamate od dana procijene štete, odnosno od dana 10. svibnja 2024. pa do isplate, sve sukladno odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, prema kojoj dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, osim glavnice, i zatezne kamate i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a, za ostale odnose s obzirom da je predmet ovog spora izvanugovorna odgovornost za naknadu štete.

18.

Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, to mu temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na naknadu troškova ovog postupka u cijelosti. Odluka o trošku se temelji na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje: OT), a ovaj trošak se prije svega odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku, prema vrijednosti predmeta spora, i to sukladno čl. 164. st. 1., 2. i 3. ZPP-a u zatraženom iznosu od 100,00 EUR( jednokratna nagrada) uvećano za iznos PDV-a, odnosno ukupno 125,00 EUR, kao i sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) za trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u zatraženom iznosu od 26,54 EUR, pa je tužitelju stoga dosuđena naknada troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 151,54 EUR sa zakonskim zateznim kamatama sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a počevši od presuđenja do isplate i odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude

U Zagrebu, 13. ožujka 2025.

SUDAC:

Nelli Stipaničev

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske. U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. U sporu male vrijednosti (do 6.636,14 EUR) presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Odluka se može pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. Zakona o parničnom postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. A.M.C. MEĐIMURJE d.o.o. sa sjedištem u [adresa], OIB: 82230527201, zastupano po direktoru SŽG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa odvjetnik Ivan Župan, odvjetnica Melita Babić i odvjetnik Luka Antunović iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa]

2. ADRIATIC OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 94472454976, koje zastupa odvjetnici iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri