Posl.br.P-3366/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Ljiljana Mustapić u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, A. Mihanovića br.3, Zagreb, OIB:84397956623, protiv tuženika Wiener osiguranje, Vienna Insurance Group d.d. Slovenska 24, Zagreb, OIB:52848403362, zastupan po punomoćniku Nenad Čović odvjetnik u Splitu, radi isplate, nakon zaključene rasprave, dana 20. siječnja 2025 g., na ročištu za objavu održanom 13. ožujka 2025.godine.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi: "Dužan je tuženik platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH1210010051863000160,model 26, pozivom na broj 5908-19- 19-03427806739 iznos od 62,167,54 € sa zakonskom zateznom kamatom određenoj po čl.29.st.2. ZOO tekućom od 08.01 2020.g. pa do isplate."

II Dužan je tužitelj u roku 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 6.875,00 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 13. ožujka 2025 godine.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu naspram tuženika radi isplate u kojoj navodi dana 07. ožujka 2007.g. osiguranik tužitelja ČV rođ. **.**.1974. iz [adresa] doživio je saobraćajnu nesreću. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je dana 30. svibnja 2007.g. podnijelo Općinskom sudu u Splitu optužni prijedlog u kaznenom predmetu protiv RV zbog kaznenog dijela izazivanja prometne nesreće iz čl.272.st.2. u svezi sa st.1 KZ. Općinski sud u Splitu donio je dana 12. srpnja 2010.g. presudu broj K-632/09 kojim je za navedenu saobraćajnu nesreću proglasio krivim IV, a koja presuda je postala pravomoćna 28. srpnja 2010.g. U vrijeme nastanka saobraćajne nesreće vozilo IV je bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja br. [broj police osiguranja]. Rješenjem tužitelja broj 700367 od 01.06.2009.g. našem osiguraniku JV priznata je počevši od 20.09.2008.g. invalidska mirovina zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Uzrok nastanka invalidnosti je povreda na radu-u saobraćaju. Isplatom mirovine po navedenom rješenju tužitelj trpi štetu.

2.U sudskom postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Splitu pod brojem P-230/2013 o istom činjeničnom i pravnom osnovu tuženik je tužitelju isplatio utuženi iznos od 37.858,04 kn za štetu nastalu u razdoblju od 20.09.2008.. do 31.12.2010.g. nakon čega je tužitelj povukao tužbu. Odštetnim zahtjevima koje je tužitelj upućivao tuženiku podmirivana su potraživanja tužitelja za razdoblje do 31.12.2017.g.Dana 18.12.20019.g. tužitelj je uputio odštetni zahtjev tuženiku kojim je tražio naknadu štete nastalu isplatom mirovine ČV u iznosu od 31.119,60 kn u razdoblju od 01.01.2018.g. do 31.12.2018.g., kao kapitaliziranu štetu od 01.01.2019.g. u svoti od 468.401,32 kn tj. ukupno 499.520,92 kn.

3. Tuženik je djelomično udovoljio odštetnom zahtjevu tužitelja na način da je uplatio iznos od 31.119,60 kn koji je tužitelj potraživao za razdoblje od 01.01.2018.g. do 31.12.2018.g. Ostao je nepodmireni kapitalizirani iznos štete u svoti od 468.401,32 kn koji tužitelj potražuje ovom tužbom pozivom na čl.161 st.4. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13). Odgovornost tuženika za naknadu štete temelji se na čl.164 Zakona o mirovinskom osiguranju, a visina štete temelji se na čl.161 Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13). Stoga predlaže donošenje presude kao u izreci.

4.U odgovoru na tužbu tuženik priznaje pasivnu legitimaciju i odgovornost za nastanak predmetne nezgode ističe prigovor zastare prava na potraživanje kapitalizirane štete. Budući tužitelj ne potražuje razmjerni iznos mirovine niti je visinu štete odredio prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, tuženik se protivi tužbenom zahtjevu te osporava visinu tužbenog zahtjeva kao i zatraženi tijek kamata.

5.Tužitelj se očitovao na odgovor na tužbu. U ovoj pravnoj stvari tužitelj potražuje naknadu štete sukladno zakonskim propisima koji su na snazi u trenutku nastanka štete. Od 01.01.2014.g. na snazi je čl.161 Zakona o mirovinskom osiguranju u kojem stoji:Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

6.Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja. Novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja, troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava. Zahtjevom za naknadu štete Zavod može obuhvatiti ukupnu svotu štete kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina). Kada se šteta sastoji od obveza Zavoda na trajno novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (hospitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije. Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje.

7.U čl.164 Zakona o mirovinskom osiguranju st.1. stoji: Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161 ovoga Zakona i izravno od društva za osiguranje kod kojega su vlasnici odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu (izvorno pravo na naknadu štete). Prema tome jasno je da tužiteljev osnov potraživanja proizlazi iz Zakona o mirovinskom osiguranju koji je na snazi u trenutku potraživanja naknade štete.

8.U konkretnom slučaju tužitelj je utužio štetu (kapitaliziranu štetu), a ne stvarnu štetu prema odredbi čl.160.st.2 ZMO zbog čega se visina štete u ovom konkretnom slučaju izračunava na način kako je to propisano stavkom 4 članka 160 ZMO, a ne prema stavku 5 istog članka. Prema odredbi čl.160 st.5 ZMO izračun visine štete prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu primjenjuje se kada tužitelj utuži stvarnu štetu prema čl.160 st.2. ZMO što ovdje nije slučaj. Isto stajalište zauzeto je i u presudi VSRH broj Rev-1710/00-2 od 29. studenog 2000.g. presudi VSRH broj Rev-1412/07 od 13. lipnja 2008.g. presudi VTS RH broj Pž-5863/13-4 od 9. svibnja 2016., presudi VSRH broj Rev-2315/11-2 od 20. svibnja 2015.g Iznos kapitalizirane naknade štete propisane su u čl.165 st.3 Zakona o mirovinskom osiguranju. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je tužitelj prekidao zastaru podnošenjem odštetnih zahtjeva temeljem kojih je tuženik podmirivao tužitelju naknadu štete nastalu isplatom mirovine osiguraniku tužitelja ČV za razdoblje od 20.09.2008 do 31.12.2018.g.

9.Vezano za navode tuženika iz podneska od 19.10.2022.g. tužitelj ističe da se pravo na mirovinu i isplatu iste vrši sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98) pa tako tužitelj i svoje pravo na naknadu štete u ovom slučaju potražuje temeljem članka 160 do 167 Zakona o mirovinskom osiguranju. Neosnovano tuženik smatra da bi se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe članka 27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, jer u slučajevima kada tužitelj potražuje naknadu štete npr. trgovačkog društva u kojem se dogodila ozljeda na radu, tužitelj također primjenjuje odredbe ZOMO-a, a ne posebne zakone tog poduzeća, jer bi po takvom shvaćanju svako trgovačko društvo trebalo imati neki svoj lex specijalis, a nema.

10.Tužitelj još jednom podsjeća da je osiguranik HZMO ČV stradao u prometnoj nesreći dana 07.03.2007.g. te zadobio tjelesne ozljede i radi posljedica ove nesreće mu je rješenjem broj 700367 od 01.06.2009.g. priznato pravo na invalidsku mirovinu, te da je za istu nesreću upravo odgovoran osiguranik tuženika BV, a što je utvrđeno pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu, broj K-632/09 od 12. srpnja 2010.g. Da nije bilo prometne nesreće tužitelj ne bi niti potraživao naknadu štete od tuženika iz navedenog štetnog događaja., da nije bilo prometne nesreće tužiteljev osiguranik bi tužitelju godinama uplaćivao doprinose temeljem obveznog mirovinskog osiguranja. Umjesto svega toga dogodila se prometna nesreća i tužitelj isplaćuje invalidsku mirovinu osiguranika, umjesto da od njega prima novčana sredstva temeljem obveznog mirovinskog osiguranja.

11.Slijedom gore navedenog tužitelj smatra kako je pozivanje tuženika na odredbe čl.27 Zakona o obveznom osiguranjima u prometu neosnovano, budući se u ovoj pravnoj stvari primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju iz ranije navedenih razloga, a što potvrđuje dosadašnja dugogodišnja sudska praksa.U slučaju stroge i doslovne primjene čl.27 st.3 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu koja je ujedno u sukobu s čl.27.st.1 došlo bi do situacije da osiguravajuća društva nikada ne nadoknađuju štetu Zavodu za mirovinsko osiguranje, te bi Zavod ostao trajno oštećen unatoč činjenici da je Zakonom o mirovinskom osiguranju jasno propisano kada i u kojim slučajevima Zavod ima pravo potraživati naknadu štete od osiguravajućih društava. Ujedno, visina mirovine utvrđena rješenjem Zavoda računa se temeljem podataka koji su važeći u trenutku podnošenja zahtjeva za mirovinu.

12.Ne mogu se vršiti pretpostavljeni izračuni visine mirovine. Nije jasno na koji način je zamišljeno da se računa razlika između stvarno priznate i "eventualne" mirovine prema čl.27ZOOP. Prema odredbi čl.5 Zakona o sudovima ("Narodne novine" br.28/13,33/15,82/15,67/18,126/19,130/20,21/22 i 60/22) sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava a i prema odredbi čl.115/1198) st.3 Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine" br.56/90,135/97,113/00,28/01,76/10 i 5/14) sudovi sude na temelju Ustava, zakona , međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Sudska praksa, dakle, nije izvor prava iako svojom argumentacijom na primjenu prava nesumnjivo utječe.

13.Sudska praksa, odnosno odluke na koju se tuženik poziva nisu primjenjive za ovaj slučaj, budući da se odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju, ne odnose se na kapitaliziranu štetu. U konkretnom slučaju ne primjenjuje se Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" br.151/05,36/09,75/09,76/13 i 152/14. Navedeni je zakon u osnovnom tekstu stupio na snagu 1. lipnja 2006.g. a dopuna odredbe čl.27 koja je stupila na snagu 1. srpnja 2013.g. odnosi se na HZZO. ZOMO je u osnovnom tekstu, dakle i u nepromijenjenim odredbama čl.164 stupio na snagu 1. siječnja 2014.g. Dakle, ZOMO je u odnosu na ZOOP noviji propis te po tom načelu derogira odredbe ZOOP-a koje bi na drugi način regulirale istu materiju.

14.S druge strane, ZOOP ni po čemu u odnosu na ZOMO nije specijalni propis budući da je članku 164 st.1 ZOMO izrijekom propisano da zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete u slučajevima iz članka 161 ovog Zakona "i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornosti za štetu izvorno pravo na naknadu štete), te se nikakvom logikom primjena tog zakona ne može isključivo u odnosu na društva za osiguranje, pa tako ni u odnosu na tuženika.

15.U podnesku tužitelja od 09.08.2023.g. poznato je u sudskoj praksi, a pozivajući se na stajalište Vrhovnog suda, sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja za naknadom štete nastaloj isplatom mirovine osiguraniku tužitelja. Pri tome se pozivaju namjerodavno pravo čl.27 Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, zanemarujući odredbe čl.161 i 164 Zakona o mirovinskom osiguranju. U svezi navedenog tužitelj želi ukazati na promišljanja mjerodavnih tijela drugih demokratskih država europskog kruga, konkretno na Republiku Sloveniju. U Republici Sloveniji pravo na naknadu štete mirovinskom osiguranju bilo je do 2016.g. regulirano odredbama 217 i 274 ZPIZ u kojima se općenito reguliralo regresne zahtjeve. Znači nisu postojale odredbe o odgovornosti osiguravajućeg društva za štetu ustanovi. U prometu (ZOZP), kao lex specialis, a ne odredbe čl.217 i 274 Zakona o mirovinsko i invalidskom osiguranju (ZPIZ-1) kao opći zakon. Međutim od 01.01.2016.g. na snazi su izmjene zakona o mirovinskom osiguranju u Republici Sloveniji kojima se u čl.190 a izrijekom proširuje odgovornost društva za osiguranje u odnosu na zavod za mirovinsko osiguranje nakon čega sudovi za sve štete nastale nakon 01.01.2016.g. dosuđuju naknadu štete pozivom na čl.190a Zakona o mirovinskom osiguranju.

16.Tuženik se očituje na navode iz podneska tužitelja od 11.07.2022.i:Nije sporno da je 01.01.2014. stupio na snagu Zakon o mirovinskom osiguranju (NN157/13).Radi navedenog je nejasno zbog čega se tužitelj poziva i prilaže sudsku praksu koja se odnosi na pravne odnose nastale prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) na kojem se temelji potraživanje tužitelja. Naime, iz svih odluka dostavljenih u prilogu podneska tužitelja od 11.07.2022. proizlazi da su prvostupanjske odluke u tim predmetima donesene 24. rujna 1999. (presuda VSRH Rev-1710/00-2 od 29. studenoga 2000.), 10. ožujka 2005. (presuda VSRH Rev-1412/07-2 od 13. lipnja 2008.), 12. travnja 2013. (presuda VTSRH Pž- 5863/13-4 od 9. svibnja 2016.), 21. ožujka 2008. (presuda VSRH Rev-2315/11-2 od 20. svibnja 2015.) i 27. rujna 2012. (presuda Rev-1205/2015-2 od 13. studenog 2018.) tako da niti jedna od tih odluka nema niti može imati bilo kakve veze s Zakonom o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) koji je stupio na snagu 01.01.2014.

17.Budući tužitelj citira dio presude VSRH Rev-1205/2015-2 od 13. studenog 2018., bez obzira što se na istu ne može primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13), onda i tuženik citira dio te presude u kojoj se doslovno navodi:„Vezano za tuženikov revizijski navod da bi tužitelj imao pravo kapitalizirati mirovinu do kraja radnog vijeka osiguranika tužitelja valja reći da je čl. 160. st. 3. ZMO propisano mogućnost tužitelja da utuži ili ukupnu štetu (kapitaliziranu štetu) ili stvarnu štetu (pojedino davanje) koje se odnosi na određeno razdoblje. U ovom konkretnom slučaju tužitelj je utužio ukupnu štetu (kapitaliziranu štetu), a ne stvarnu štetu prema odredbi čl. 160. st. 2. ZMO …..“Dakle, tužitelj je po odredbi čl. 161. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13) mogao zahtijevati ili ukupnu svotu štete (kapitaliziranu štetu) ili svotu stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).

18.Međutim, tužitelj se odlučio na zahtijevanje svote stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnosi na određeno razdoblje te mu je tuženik i isplatio tako zahtijevanu štetu što i sam priznaje u činjeničnim navodima tužbe. Kada je već zahtijevao svotu stvarne štete po određenim razdobljima, tužitelj više ne može od tuženika zahtijevati kapitaliziranu štetu nego isključivo svotu stvarne štete koja se odnosi na određeno razdoblje kako je to i zahtijevao za prethodna razdoblja. Slijedom iznesenog, tuženik predlaže da tužbeni zahtjev bude odbijen a tužitelj obvezan da tuženiku naknadi parnični trošak s kamatama od presuđenja do isplate.

19.U podnesku tuženika od 19.10.2022.g. navodi se ne bi trebalo biti sporno da je pravomoćnim rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu od **.**.2009. ČV priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad i to zbog ozljede na radu. Tužitelj u ovom predmetu od tuženika potražuje naknadu štete za isplaćene mirovine ČV počevši od 01.01.2019 u vidu kapitalizirane svote a sve temeljem odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13).

20.Potraživanje tužitelja na način kako je postavljeno je neosnovano jer tužitelj pogrešno smatra da se njegovo potraživanje temelji na odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13).Naime, materijalno pravo koje treba primijeniti u ovom predmetu predstavljaju isključivo odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 …) o čemu se decidirano izjasnila i sudska praksa.

21.Dok se odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju općenito regulira pravo na naknadu štete zavoda za mirovinsko osiguranje u svim slučajevima kada je tom zavodu prouzročena šteta priznavanjem mirovine (dakle i u slučaju kada je primjerice šteta nastala posljedicom nanošenja tjelesne ozljede od strane fizičke osobe, ozljedom na radu odgovornošću poslodavca, liječničkom pogreškom, nesrećom pri izvođenju građevinskih radova odgovornošću investitora i izvođača, neispravnim proizvodom itd.), Zakon o obveznim osiguranjima u prometu se primjenjuje isključivo u slučaju kada je šteta uzrokovana uporabom vozila za koje postoji dužnost sklapanja ugovora o osiguranju pa je u tom smislu Zakon o obveznim osiguranjima u prometu lex specialis za takve slučajeve.

22.U konkretnom slučaju kao materijalno pravo primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu izjasnila se i sudska praksa i to kako slijedi:„Rješenjem ovog suda broj Revd-1273/2021-2 od 15. lipnja 2021., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda republike Hrvatske poslovni broj Pž- 1280/2020-2 od 13. studenoga 2020., zbog pitanja:„Je li za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja motornog vozila štetnika radi isplate iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu?

23.Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nezgode. Odlučujući o postavljenom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretna ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP-u.

24.Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja

25.Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljena zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

26.Istovjetna pravna shvaćanja zauzeta su i u odlukama ovog suda Rev- 5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-909/2021- 3 od 8. rujna 2021.“ – rješenje VSRH broj Rev 66/2022-2 od 1. veljače 2022.„11. Prema pravnom shvaćanju ovog suda sadržanom u brojnim odlukama kao što su primjerice odluka broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja – prometne nezgode.

27.Naime, odlučujući o postavljenom pitanju prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovom slučaju ZOOP-u.

28.Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu.

29.Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP-om propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st. 1. ZOOP-a reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja.

30.Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari odluku trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP-a i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.Prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku HZMO-a bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljena zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem HZMO-a i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.“ – rješenje VSRH broj Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022.

31.„Pritom je potrebno voditi računa i o primjeni materijalnog prava, a imajući u vidu da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova održanoj 9. lipnja 2022. izmijenjeno dosadašnje pravo shvaćanje prihvaćeno na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno pravno shvaćanje glasi „u sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.“ – rješenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: 7 Pž-113/2020-6 od 6. lipnja 2022.„11. Iz navedenog vidljivo je da dva propisa reguliraju predmetnu materiju.

32.No, osim toga prema shvaćanju revizijskog suda ZOOP je i specijalni zakon koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, a obzirom na tuženika – osiguravajuće društvo u ovom predmetu. Kako je prema rješenju tužitelja, Područne službe u Zadru, udovici i djeci umrlog osiguranika priznato pravo na obiteljsku mirovinu u visini najniže mirovine, te kako je smrt osiguranika prouzročena povredom na radu, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbu čl. 27. ZOOP. obiteljska mirovina isplaćuje na temelju povrede na radu, da u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju.“ – presuda VSRH broj Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.Prema tome, tužiteljevo potraživanje koje predstavlja puni iznos invalidske mirovine osiguranika ČV izračunat u kapitaliziranoj svoti počevši od 01.01.2019. je u suprotnosti s čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

33.Potraživanje tužitelja temelji na činjenici da je prometnu nezgodu skrivio vozač koji je upravljao vozilom koje je u vrijeme nastanka nezgode bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika. U članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, …..) koji ima naslov „Subrogacijski zahtjevi nositelja socijalnog osiguranja“ doslovno se navodi:„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. (5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“U stavcima 2. i 3. čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu se objašnjava što predstavlja stvarnu štetu iz stavka 1. tog članka pa se tako navodi da stvarnu štetu za tužitelja kao zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

34.Nije sporno da je invalidska mirovina u slučaju povrede na radu veća od invalidske mirovine u slučaju povrede izvan rada. Kada se radi o invalidskoj mirovini u slučaju povrede na radu kakva je u konkretnom slučaju onda nema nikakve razlike pa samim time ni razmjernog iznosa mirovine. Sam tužitelj u činjeničnim navodima tužbe navodi da je uzrok invalidnosti njegovog osiguranika povreda na radu, a to proizlazi i iz dokumentacije priložene uz tužbu (rješenje HZMO Područna služba u Zagrebu od 01.06.2009. u kojem se u obrazloženju navodi da je u provedenom postupku utvrđeno da je ovlašteni vještak Područne službe u Zagrebu svojim nalazom i mišljenjem utvrdio da je kod osiguranika zbog ozljede na radu nastala profesionalna nesposobnost za rad, prijava o ozljedi na radu, nalaz i mišljenje vještaka o invalidnosti od 30.10.2008. u kojem se navodi da je uzrok invalidnosti 100% ozljeda na radu i mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 11. studenog 2008. u kojem se navodi da je uzrok invalidnosti ozljeda na radu.

35.Budući je rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu u slučaju povrede na radu, očito je kako kod tužitelja ne postoji stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu tako da na strani tuženika ne postoji niti može postojati obveza da tužitelju naknadi bilo kakvu štetu. Po čl. 7. st. 1. ZPP-a stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud više ne utvrđuje činjenice koje stranke nisu iznijele niti izvodi dokaze koje stranke nisu predložile. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja a na tužitelju je teret dokaza da je njegovo potraživanje u skladu sa čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

36.Tužitelj u spis nije dostavio obračun razmjernog iznosa mirovine iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu niti je predložio dokaze na okolnost utvrđivanja razmjernog iznosa mirovine iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu pa je očito kako tužitelj nije dostavio dokaze kojima utvrđuje činjenice na kojima temelji svoj zahtjev. Uostalom, zbog činjenice da je tužiteljevom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog povrede na radu, tužitelj nije ni mogao dostaviti obračun razmjernog iznosa mirovine iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju.

37.Tuženik u cijelosti kao neosnovane osporava navode iz podneska tužitelja od 19.12.2022.Tuženik je u svom podnesku detaljno ukazao kako materijalno pravo koje treba primijeniti u ovom predmetu predstavljaju isključivo odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 …) o čemu se decidirano izjasnila i

1 0

sudska praksa koju je tuženik citirao i priložio u sudski spis. Naime, Zakon o obveznim osiguranjima u prometu predstavlja lex specialis u svim slučajevima kada je šteta uzrokovana uporabom vozila za koje postoji dužnost sklapanja ugovora o osiguranju kao što je to slučaj i u konkretnom predmetu jer ne bi trebalo biti prijeporno da se pasivna legitimacija tuženika temelji na činjenici da je osiguranik tužitelja stradao u prometnoj nezgodi koju je prouzrokovao HV upravljajući motornim vozilom koje je bilo osigurano od automobilske odgovornosti kod tuženika.

38.Neosnovano i neistinito tužitelj navodi da se sudska praksa, odnosno odluke na koje se tuženik poziva ne odnose na razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13 …) koji je stupio na snagu 01.01.2014.U rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-552/2022-2 od 17. svibnja 2022. koje je priloženo uz podnesak tuženika od 19.10.2022. doslovno se navodi:„8. Tužitelj svoj zahtjev temelji na činjenici da je njegova osiguranica TV u ovoj prometnoj nezgodi zadobila tjelesne ozljede uslijed kojih joj je nastupila profesionalna nesposobnost za rad zbog ozljede izvan rada (prometne nezgode) te da je povodom toga tužitelj u upravnom postupku donio rješenje poslovni broj Klasa Up/14-02/18-01/OB:03477578092, Ur. Br.:341-15-05/3-18-17376 od 27. studenog 2018., a kojim joj je priznato pravo na invalidsku mirovinu od dana 26. srpnja 2018.“Dakle, nema nikakve sumnje da se potraživanje tužitelja u predmetu u kojem je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev- 552/2022-2 od 17. svibnja 2022. odnosi na razdoblje nakon 26. srpnja 2018. odnosno na razdoblje nakon stupanja na snagu Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13).Tuženik ističe kako se u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 81 Gž-1069/2022-2 od 15. srpnja 2022. doslovno navodi: „8.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu isplaćenog iznosa obiteljske mirovine u razdoblju od 1. prosinca 2017. do 30. studenog 2019. u iznosu od 50.086,82 kuna, koji je tužitelj isplatio J. R., udovici pok. osiguranika tužitelja, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi koju je prouzročio osiguranik tuženika.

39.Dakle, prema pravnom shvaćanju ovog suda koje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-66/2022. od 1. veljače 2022. za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode. Prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP. Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač –štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u

1 1

prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Člankom 8. st.1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi:„Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“Dakle, tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“..

40.U odluci poslovni broj Rev-x-388/2018 od 25. kolovoza 2020.sud je zauzeo pravno shvaćanje:„ Za odluku o sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja (prometne nezgode)Istovjetno pravno shvaćanje zauzeto je i u kasnijim odlukama ovoga suda, tako npr. u odluci broj Rev-5292/2019- 2 od 16. lipnja 2020.“.Dakle, prvo pitanje, se u suštini svodi na pitanje po kojem se propisu ima procjenjivati osnovanost zahtjeva tužitelja. Kako je sud drugog stupnja zauzeo drugačije pravno shvaćanje glede primjene propisa koji se ima primijeniti na konkretno potraživanje tužitelja - izdatak za isplate naknade za tjelesno oštećenje na temelju odredbe čl. 161. Zakona o osnovnom mirovinskom osiguranju isplaćene valja odgovoriti da se ima primijeniti propis koji je bio na snazi u vrijeme kada je izdatak učinjen, a to je ZOOP, čime se i ovom odlukom reafirmira pravno shvaćanje izraženo u Rev-x-388/2018.Ovdje radi potpunog odgovora na postavljeno pravno pitanje koje je ocjenjeno važnim u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a potrebno je u nastavku naglasiti. Odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe,odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.

1 2

Prema ocjeni ovog suda, a sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). No, kada je riječ o izdacima učinjenim na ime invalidske mirovine, kako je to određeno st. 2. i 3. čl. 27.ZOOP obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa obiteljske mirovine koji se isplaćuju i iznosa koji bi bili isplaćeni kada bi razlog isplati bila ozljeda na radu, a ne štetni događaj za koji je odgovoran tuženik na ime osiguranja stvarnog štetnika.“Očito je kako su tuženikovi navodi da bi se u ovom predmetu trebali primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju u cijelosti neosnovani. Ustaljena sudska praksa izražena u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji na temelju odrede članka 20. toč. 1. Zakona o sudovima (NN 28/13…) osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, zauzela je jasan pravni stav da je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje kod kojeg je motorno vozilo bilo osigurano od automobilske odgovornosti mjerodavne ZOOP (Zakon o obveznim osiguranjima u prometu) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine. Budući je rješenjem tužitelja njegovom osiguraniku priznato pravo na invalidsku mirovinu u slučaju povrede na radu, što proizlazi i iz činjeničnih navoda tužbe, očito je kako kod tužitelja ne postoji stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. i 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (stvarnu štetu za tužitelja kao zavod koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja predstavlja razmjerni iznos mirovine oštećene osobe i to u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu) tako da na strani tuženika ne postoji niti može postojati obveza da tužitelju naknadi bilo kakvu štetu.

41.U podnesku od 24.08.23.tuženik se očituje na navode iz tužiteljevih podnesaka od 07.07.2023. i 09.08.2023. kako slijedi:Tuženik u cijelosti kao neosnovane osporava navode. Tuženik je tijekom postupka u svojim podnescima detaljno ukazao kako materijalno pravo koje treba primijeniti u ovom predmetu predstavljaju isključivo odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05 …) o čemu se decidirano izjasnila i sudska praksa (praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni) koju je tuženik citirao i priložio u sudski spis. Tužitelj u svojim podnescima od 07.07.2023. i od 09.08.2023. pokušava ukazati kako materijalno pravo koje treba primijeniti u ovom predmetu predstavljaju odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju te citira i u sudski spis prilaže sudska praksu i to 3 presude drugostupanjskih sudova RH, 2 presude prvostupanjskih sudova RH, 1 rješenje Ustavnog suda RH, 1 odluku Ustavnog suda RH, 1 odluku Vrhovnog suda Republike Slovenije (?????) i 1 odluku Višeg suda u Ljubljani (?????).Budući je i tuženik tijekom postupka citirao i u sudski spis prilagao sudsku praksu, onda je potrebno analizirati kakvu su sudsku praksu tužitelj i tuženik dostavili u sudski spis. Tuženik je u spis dostavio 3 rješenja (iz 2022.) donesena po revizijama nakon što su dopuštene i 1 presudu (iz 2021.) Vrhovnog suda Republike Hrvatske, 1 presudu Županijskog

1 3

suda u Zagrebu (iz 2022.) protiv koje nije podnesen prijedlog za dopuštenje revizije i 1 rješenje Visokog trgovačkog suda RH. Tužitelj je u spis dostavio 1 presudu Županijskog suda u Splitu (iz 2022.) protiv koje je podnesen prijedlog za dopuštenje revizije, 1 presudu Županijskog suda u Osijeku (iz 2022.) protiv koje je podnesen prijedlog za dopuštenje revizije, 1 presudu Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici (iz 2022.) protiv koje je VSRH dopustio podnošenje revizije, 1 presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu (iz 2022.) protiv koje je podnesena žalba, 1 presudu Općinskog suda u Zlataru (iz 2022.) protiv koje je podnesena žalba koja je uvažena i prvostupanjska presuda ukinuta, 1 rješenje Ustavnog suda RH (iz 2017.), 1 odluku Ustavnog suda RH (iz 2021.), 1 odluku Vrhovnog suda Republike Slovenije (iz 2014.) i 1 odluku Višeg suda u Ljubljani (iz 2023.).Sve četiri odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske dostavljene od strane tuženika (3 iz 2022. i 1 iz 2021.) su meritorne odluke i u istima je zauzeto pravno shvaćanje da je u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja motornog vozila štetnika mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Tužitelj nije dostavio niti jednu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Dapače, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je kao drugostupanjski sud nakon pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje su citirane i u sudski spis priložene od strane tuženika, promijenio svoje pravno shvaćanje i to kako slijedi:„1. Promjena pravnog shvaćanja prihvaćenog na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova od 5. prosinca 2016. Nakon pravnog shvaćanja izraženog u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske mijenja se dosadašnje pravno shvaćanje ovog suda te primijenjeno shvaćanje glasi:

U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine.“ – izvod iz zapisnika sa sjednice Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održane 9. lipnja 2022.Što se tiče pozivanja tužitelja na odluku Ustavnog suda RH broj U-I/856/2016 od 07.02.2017. posebno se ističe da se u obrazloženju iste doslovno navodi:„11. U odnosu na prigovor da je članak 161. stavak 2. ZOMO-a suprotan članku 27. Zakona o obveznim osiguranjima o prometu, Ustavni sud ističe da nije nadležan ocjenjivati međusobnu usklađenost dva zakona. U nadležnosti je redovnih sudova koji će zakon primijeniti kao mjerodavan u konkretnom slučaju.“tako da se i Ustavni sud RH izjasnio kako su redovni sudovi ti koji odlučuju koji će se zakon odnosno koje materijalno pravo primijeniti u konkretnom slučaju.U odnosu na praksu prvostupanjskih i drugostupanjskih sudova RH dostavljenu od strane tužitelja, tuženik ističe:- da je protiv presude Županijskog suda u Splitu Gž-877/2022-3 od 5. listopada 2022. podnesen prijedlog za dopuštenje revizije- da je protiv presude Županijskog suda u Osijeku Gž-1573/2022 od 17. studenoga 2022. podnesen prijedlog za dopuštenje revizije- da je protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalne službe u Koprivnici Gž-226/2022 od 22. ožujka 2022. podnesena revizija nakon što je podnošenje iste dopustio Vrhovni sud Republike Hrvatske- da je protiv presude Općinskog građanskog suda P-807/2022 od 15. prosinca 2022. podnesena žalba

- da je protiv presude Općinskog suda u Zlataru P-617/2022 od 14. prosinca 2022. podnesena žalba koja je prihvaćena i ukinuta prvostupanjska presuda.Dakle, ne bi trebalo biti sporno da tužitelj ne samo što nije dostavio niti jednu odluku Vrhovnog suda RH nego nije dostavio niti jednu pravomoćnu odluku protiv koje ne bio podnesen prijedlog za dopuštenost revizije ili ne bi bila dopuštena revizija po prijedlogu za dopuštenost revizije a nema potrebe ukazivati na neprimjerenost

1 4

pozivanja na i dostavljanja nepravomoćnih prvostupanjskih presuda. S druge pak strane, indikativno je da tužitelj (HZMO) nije podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj: 81 Gž-1069/2022-2 od 15. srpnja 2022. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu P- 1874/2020 od 8. veljače 2022. kojom je odbijen tužbeni zahtjev i koju je tuženik citirao i priložio u sudski spis.U čl. 20. toč. 1. Zakona o sudovima (NN 28/13 …) doslovno se navodi:„Vrhovni sud Republike Hrvatske:1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,2. odlučuje o redovnim pravnim lijekovima kad je to propisano posebnim zakonom,3. odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u Republici Hrvatskoj,4. rješava o sukobu nadležnosti kad je to propisano posebnim zakonom,5. razmatra aktualna pitanja sudske prakse, analizira potrebe za stručnim usavršavanjem sudaca, sudskih savjetnika i sudačkih vježbenika te obavlja druge poslove određene zakonom.“Više je nego li jasno kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravni stav da je u sporovima koje pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv društva za osiguranje kod kojeg je motorno vozilo bilo osigurano od automobilske odgovornosti mjerodavan ZOOP (Zakon o obveznim osiguranjima u prometu).Tuženikovo dostavljanje odluka stranih sudova i to konkretno Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Višeg suda u Ljubljani ne zaslužuje nikakav komentar. Očito je kako su tuženikovi navodi da bi se u ovom predmetu trebali primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju u cijelosti neosnovani.

42.Tijekom postupka sud je dokazne svrhe pregledao cjelokupnu pisanu dokumentaciju koja prileži spisu.

43.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

44.Predmet spora je isplata pozivom na odredbu čl.161 i 164 Zakona o mirovinskom osiguranju kao u izreci. Nije sporna pasivna legitimacija i odgovornost tuženika ,nije sporno da je pravomoćnim rješenjem HZMO, Područne službe u Zagrebu od **.**.2009. ČV priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad. Pred Trgovačkim sudom u Splitu posl br P- 230/2013 vodio se postupak po istom činjeničnom i pravnom osnovu tuženik je tužitelju isplatio utuženi iznos ,za štetu nastalu u razdoblju od 20.09.2008.. do 31.12.2010.g. Odštetnim zahtjevima koje je tužitelj upućivao tuženiku podmirivana su potraživanja tužitelja za razdoblje do 31.12.2017.g.Dana 18.12.20019.g. tužitelj je uputio odštetni zahtjev tuženiku kojim je tražio naknadu štete nastalu isplatom mirovine ČV u iznosu od 31.119,60 kn u razdoblju od 01.01.2018.g. do 31.12.2018.g. kao kapitaliziranu štetu od 01.01.2019.g..Tuženik je djelomično udovoljio odštetnom zahtjevu tužitelja na način da je uplatio iznos od 4.130,28 Eura /31.119,60 kn koji je tužitelj potraživao za razdoblje od 01.01.2018.g. do 31.12.2018.g.,ostao je nepodmireni kapitalizirani iznos štete.

45.Obveza tuženika proizlazi iz odredbe članka 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kojom je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodu koji obavlja poslove mirovinskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju te da se stvarnom štetom smatra razmjerni iznos mirovine oštećene osobe koji se određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike

1 5

između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

46.Prema odredbi članka 166. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 …) rokovi zastare potraživanja naknade štete u slučajevima iz tog zakona počinju teći od dana kada je u upravnom postupku postalo konačno rješenje kojim je priznato pravo na primanje iz mirovinskog osiguranja. Danom konačnosti rješenja HZMO Područne službe u Zagrebu od 01.06.2009. kojim je ČV priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad je bitan za primjenu materijalnog prava jer je tog dana tužitelj stekao pravo na naknadu štete i od tog dana počinju teći rokovi zastare.

47.Prema odredbi čl. 160. st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 …) koji je vrijedio na dan konačnosti prethodno citiranog rješenja od 01.06.2009. naknada stvarne štete koju tužitelj ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća troškove i svote davanja koje se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u razmjernoj svoti.

48. Prema odredbi čl. 160. st. 5. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 …) visina naknade štete prema odredbama stavka 2. točke 1. ovoga članka određuje se prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.

49.Tužitelj je po odredbi čl. 160. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 102/98 …) mogao zahtijevati ukupnu svote štete (kapitalizirana šteta) ili svotu stvarne štete (pojedino davanje) koja se odnosi na određeno razdoblje (npr. kalendarska godina).Međutim, tužitelj se odlučio na zahtijevanje svote stvarne štete koja se odnosi na određeno razdoblje te muje tuženik i isplatio tako zahtijevanu štetu. Radi navedenog, tužitelj više ne može od tuženika zahtijevati kapitaliziranu štetu nego isključivo svotu stvarne štete koja se odnosi na određeno razdoblje.

50. Tužitelj ne potražuje razmjerni iznos mirovine niti je visinu štete odredio prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu, u konkretnom slučaju ima primijeniti Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj:151/05,36/09,75/09,76/13,152/14-dalje:ZOOP), a ne Zakon o mirovinskom osiguranju("NN", broj:157/13,151/14,33/15,120/16,18/18,62/18,115/18,102/19).

51.Dakle, prema pravnom shvaćanju ovog suda koje je izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-66/2022 od 1. veljače 2022 za odluku u ovom sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja-prometne nezgode.

52.Prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalim i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, odnosno u konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, akoja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređenena Zakonom

1 6

o obveznim osiguranjima u prometu, zbog čega se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

53.Tuženik kao osiguratelj motornog vozila štetnika se ne nalazi u istom pravnom statutu kao i sam vozač-štetnik. Obveza tuženika regulirana je Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu temeljem kojega Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi predmetnog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlansikom oapsne stvari/motornog vozila ima obvezu ( u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, akoji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu.

54. Člankom 8 st.1. ZOOP reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak, a ta odredba glasi: "Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, a kojim odredbama Zakona je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, obim i opseg osiguranog pokrića, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje/obračunava premija osiguranja. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl.27 ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja. Sadržaj odredbe čl.27 ZOOP glasi:Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. Stvarnom štetom u smislu stavka 1 ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugih nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

55.Odredbe stavka 1,2 i 3 ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društva za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog mirovinskog, rentnog i sličnog osiguranja. Obvezu iz stavka 1 ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje. Kako iz dokumentacije priložene spisu, ne proizlazi razlika koja bi za tužitelja predstavljala štetu sukladno odredbi čl.27 st.3. ZOOP, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan, tužitelj nije dokazao visinu svog potraživanja. (čl.219 ZPP-a).

1 7

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st1 ZPP-a tuženiku je priznat trošak sastava tužbe, i zastupanja na dva ročišta po 500 bodova, sastava četiri podneska po 125 bodova, pristupa na tri ročišta po 250 bodova uvećano za vrijednost boda 2 Eura i PDV iznosi 6.875,00 Eura.

U Splitu, 13. ožujak 2025.godine

S U D A C

LJILJANA MUSTAPIĆ

PRAVNA POUKA: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude (Članak 348 ZPP-a). Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud neće dostavljati presudu prema odredbama ZPP-a dostavi pismena. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP-a o dostavi pismena (članak 335 ZPP-a).

DNA:

-tužitelju,

-tuženiku,

-u spis,