Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-258/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Krunoslave Dropulić, predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Anđele Bošković Rajković i sutkinje Štefice Bukvić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, OIB: 38922958547, Zagreb, Martićeva 71, koga zastupa punomoćnik Zlatko Zvonarević, odvjetnik u Osijeku, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-34/2024-8 od 5. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj Pn-34/2024-8 od 5. prosinca 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda presuđeno je:

''I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje Zagreb OIB: 38922958547 platiti tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje Zagreb OIB: 84397956623 iznos od 23.274,86 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate po stopi od 7,50% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavljala prije prvog kalendarskog tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi prouzročene parnične troškove, a sve to u roku od 15 dana." kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, naknaditi tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje, OIB: 38922958547, Zagreb, Martićeva 71, prouzročeni parnični trošak u iznosu 500,00 eura (slovima: petsto eura) u roku 15 dana.''

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnio je tužitelj zbog žalbenog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači prvostupanjska presuda i prihvati tužbeni zahtjev. Tužitelj u žalbi osporava primjenu materijalnog prava, konkretno odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, 155/23; dalje: ZOOP) i smatra da nastali spor treba razriješiti primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZOMO).

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tužitelja, ovaj je sud utvrdio da prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. U postupku pred prvostupanjskim sudom pravilno je primijenjeno materijalno pravo.

7. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za naknadu štete nastalu isplatom priznate obiteljske mirovine ŠŠ, supruzi FŠ smrtno stradalog u prometnoj nesreći 4. siječnja 2007., za koju je odgovoran osiguranik tuženika VŠ, a koja je mirovina isplaćena u razdoblju od 1. siječnja 2021. do 31. prosinca 2023. u iznosu od 23.274,96 Eura.

8. Prvostupanjski je sud zauzimajući stav da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a tužitelj u postupku nije dokazao da je obiteljska mirovina isplaćena osiguranici tužitelja veća od one koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, odnosno nije dokazao visinu nastale štete, primjenom čl. 27. ZOOP i čl. 221.a ZPP odbio tužbeni zahtjev.

9. Ovakvo stajalište o primjeni materijalnog prava u cijelosti prihvaća i ovaj sud i žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje.

10. Naime, ispitujući žalbene navode ovaj je sud ocijenio da pobijana odluka ne odstupa od pravnog shvaćanja suda Europske unije, kao i shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenog u odlukama broj Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-x 388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., Rev-997/16 od 19. studenog 2019., Rev- 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020., Rev-328/2023, Rev-12/2022, Rev-159/2022, Rev- 1437/2021, Rev-635/2023, Rev-1359/2024-2 od 5. studenog 2024.).

11. U odluci sude Europske unije broj C-371/12 od 23. siječnja 2014., izneseno je pravno shvaćanje da se na odnose osiguratelja i oštećenih osoba, u pogledu postojanja i visine obveze osiguratelja za naknadu štete osnovom zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti uporabom motornog vozila za štete nastale u prometnim nezgodama, primjenjuju odredbe zakona koji regulira obvezno osiguranje vozila. Taj sud razlikuje građanskopravnu odgovornost za štetu uzrokovanu motornim vozilima, koju definira i jamči zakonodavstvo Unije i opseg naknade štete oštećenicima na ime građanskopravne odgovornosti osiguranika, (područje koje je uglavnom uređeno nacionalnim pravom, presuda C-484/09 od **.**.2011. ŠŠD ).

12. I prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanom u brojnim odlukama (Rev-1067/12 od 5. prosinca 2017., Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020, Rev-388/2018 od 15. kolovoza 2020., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021.) za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan je ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode.

13. Tuženik je društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalog i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. U konkretnom slučaju je riječ o obveznom osiguranju u prometu, koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP, koji se u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje u konkretnom slučaju.

14. Tuženik se kao osiguratelj motornog vozila štetnika ne nalazi u istom pravnom statusu kao i sam vozač – štetnik. Obveza tuženika regulirana je ZOOP temeljem kojeg Zakona je i zaključen ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru odredbi tog Zakona i njime preuzetih ugovornih obveza. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju s vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen ZOOP.

15. Člankom 8. st. 1. ZOOP reguliran je Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak a ta odredba glasi: ''Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.''

16. Tuženik kao društvo za osiguranje ima obvezu sklopiti ugovor o osiguranju sukladno odredbama ZOOP, čijim odredbama je i uređen opseg osiguranog pokrića, odnosno rizici koje osiguratelj uzima u pokriće zaključenim ugovorom, a temeljem čega se sukladno načelu razmjernosti i naplaćuje, odnosno obračunava premija osiguranja.

17. Prema navedenom, pravilno je prvostupanjski sud nastali spor rješavao primjenom odredbi ZOOP i to članka 27. ZOOP koji uređuje subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja.

18. Sukladno jasnom izričaju odredbe čl. 27. st. 1. ZOOP društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, što znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika).

19. U odnosu na sporno pitanje opsega (stvarne) štete, ističe se da prema odredbi čl. 161. ZOMO Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostaloga novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. t. 1. ZOMO).

20. No, suprotno izraženom stavu prvostupanjskog suda, prema ocjeni ovog suda, u konkretnoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama obiteljske mirovine nakon pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavljala bi razlika između isplaćene obiteljske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja do smrti osiguranika tužitelja i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu uplata doprinosa izostala (tako pravno shvaćanje iznosi i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-470/2022-2 od 28. ožujka 2023., Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022., Rev-1247/2022-2 od 17. siječnja 2023., Rev-1289/2024-2 od 10. prosinca 2024).

21. Stoga, kako tužitelj smatra da stvarnu štetu u konkretnom slučaju predstavlja puni iznos isplaćene obiteljske mirovine, a ne njegov razmjeran dio, a tužitelj je u postupku osim osnovanosti dužan dokazati i visinu svog zahtjeva, pravilno je prvostupanjski sud primjenom čl. 221.a ZPP odbio tužbeni zahtjev. Dakle, tužbeni zahtjev za isplatu štete odbijen je kao neosnovan jer tužitelj nije dokazao visinu štete primjenom pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP), a pri čemu pobijana presuda ne odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

22. Pri tome su neodlučni žalbeni navodi tužitelja u kojima se poziva na odluke suprotnog sadržaja, koje nisu primjenjive na konkretan spor.

23. Slijedom navedenog, kako je tužitelj podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a prvostupanjski je sud pravilno prosuđivao spor primjenom odredbi ZOOP, to je žalba tužitelja cijenjena neosnovanom.

24. I odluka o troškovima postupka iz toč. II. izreke presude je pravilna i zakonita. Tužitelj ne konkretizira razloge zbog kojih pobija odluku o trošku, pa kako odlučujući o troškovima prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pravilnost odluke o trošku žalbenim navodima nije dovedena u pitanje.

25. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

Osijek, 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Krunoslava Dropulić