Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Savska cesta 62

Poslovni broj: I Kžzd-71/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca dr.sc. Lane Petӧ Kujundžić, predsjednice vijeća te Snježane Hrupek-Šabijan i mr.sc. Zorislava Kaleba, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ŠR zbog kaznenih djela iz članka 154. stavka 2. u vezi stavka 1. točke 2 i u vezi s člankom 153. stavkom 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. - dalje: KZ/11.) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 30. rujna 2024. broj Kzd-1/2023., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog ŠR i branitelja, odvjetnika Vinka Ljubičića,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog ŠR kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu proglašen je krivim optuženi ŠR da je počinio tri teška kaznena djela protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 2. i u svezi s člankom 153. stavkom 2. u vezi stavka 1. KZ/11., te mu je za svako djelo utvrđena pojedinačna kazna zatvora od pet godina, te je uz primjenu članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru od 28. travnja 2021. do 24. lipnja 2021. te od 21. listopada 2022. do 25. svibnja 2023.

2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP/08.), žrtva RR je s imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

3. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi s člankom 145. stavak 2. točka 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom ŠR na ime troškova postupka platiti ukupan iznos od 1.296,74 eura za troškove vještačenja te iznos od 800 eura na ime paušalnog iznosa, sve u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 467. točka 4. i članak 471. stavak 1. ZKP/08.) s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske preinači pobijanu presudu i optuženika osudi na jedinstvenu kaznu u duljem trajanju.

5. Žalbu je podnio i optuženik po branitelju, odvjetniku Vinku Ljubičiću, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da Visoki kazneni sud Republike Hrvatske žalbu usvoji, ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak, podredno osporenu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe odnosno optuženiku izrekne kaznu zatvora u kraćem trajanju.

6. Spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

7. O sjednici drugostupanjskog vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP/08., izviješteni su optuženik i branitelj, odvjetnik Vinko Ljubičić koji su u žalbi to zahtijevali. Prisutnost optuženog ŠR na sjednici vijeća osigurana je u smislu članka 475. stavka 7. ZKP/08. uz pomoć zatvorenog tehničkog uređaja za vezu na daljinu (audio-video uređaj), na isti način sudjelovao je i njegov branitelj, odvjetnik Vinko Ljubičić. Državni odvjetnik iako uredno pozvan, nije pristupio na sjednicu vijeća pa je ista održana u njegovoj odsutnosti, na temelju članka 475. stavka 3. ZKP/08.

8. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

9. Najprije valja napomenuti da je Visoki kazneni sud Republike Hrvatske već ranije, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenih protiv presude Županijskog suda u Splitu od 20. listopada 2022. broj Kzd-2/2021., prihvatio žalbu državnog odvjetnika i ukinuo prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. jer su razlozi o odlučnoj činjenici posebne ranjivosti oštećenice bili nejasni i proturječni te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

10. U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud otklonio nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je valjanom ocjenom provedenih dokaza, kako samih za sebe, tako i u kontekstu drugih dokaza, osnovano našao dokazanim da je optuženik počinio tri teška kaznena djela protiv spolne slobode.

11. Optuženik tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., te uz reprodukciju dijela zakonskog teksta ove odredbe tvrdi da je presuda nerazumljiva, proturječna razlozima navedenim u obrazloženju, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude te iskaza svjedoka i obrane optuženika.

11.1. Konkretno, ukazuje na proturječnost pravnog opisa djela gdje se navodi da je oštećenica posebno ranjiva zbog bolesti i činjeničnog opisa da se radi o osobi sa smetnjama u razvoju jer je sniženih kognitivnih kapaciteta s disleksijom i ADHD sindromom, te smetnjama emocija i ponašanja i diskalkulijom zbog kojih ima problema na emocionalnoj razini, socijalnoj adaptaciji i sniženog je rasuđivanja, što po žalitelju nije bolest već se eventualno radi o duševnim smetnjama, ali je nužno da se radi o teškim duševnim smetnjama, što konkretno nije slučaj.

11.2. Suprotno takvoj tvrdnji žalbe, nije ostvarena istaknuta bitna povreda jer je izreka presude razumljiva, obrazloženje pobijane presude sadrži jasne određene i potpune razloge o svim odlučnim činjenicama, koji su potpuno jasni i nisu proturječni. Prvostupanjski je sud argumentirano i okolnosno obrazložio koje je odlučne činjenice, kaznenog djela za koje se optuženik tereti utvrdio i iz kojih dokaza. Obrazložio je posebnu ranjivost žrtve zbog njene bolesti, što proizlazi iz nalaza sudskog vještaka za psihologiju Danijele Didić. Stoga dob oštećenice koja se povezuje s njenim svojstvom učenice, nije kvalifikatorno obilježje djela i izreka zbog toga nije nerazumljiva niti je u proturječju s obrazloženjem iz točke 21. prvostupanjske presude, na koje se ukazuje žalbom. To što se žalitelj s tom argumentacijom ne slaže, predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu u okviru navedene žalbene osnove.

11.3. Optuženik u žalbi upire na povredu prava obrane iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. jer u izreci presude nije precizirano vrijeme počinjenja djela, već se navodi: "krajem 2020. godine i početkom 2021.", što ju čini neodređenom. Međutim, tome nije tako jer je prema optužnici za svaku pojedinačnu radnju pobliže određeno vrijeme počinjenja djela (prosinac 2020., siječanj 2021. i krajem siječnja ili početkom veljače 2021.), i u tom je dijelu sud prvog stupnja prihvatio činjenični opis, te ovaj drugostupanjski sud ne uočava nepravilna postupanja koja bi predstavljala relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, niti je zbog toga na raspravi povrijeđeno pravo obrane.

12. Optuženik tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u odnosu na postojanje svijesti optuženika o posebnoj ranjivosti oštećenice zbog njene bolesti i da pogrešno ocjenjuje iskaze roditelja oštećenice koji su iskazivali da kod njihove kćeri nema nikakvih zdravstvenih problema i da bi se manifestacija bolesti mogla prepoznati od strane trećih osoba.

12.1. Suprotno iznijetim prigovorima žalitelja, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je oštećena RR posebno ranjiva zbog svoje bolesti, da je sniženih kognitivnih kapaciteta s disleksijom i ADHD sindromom, te smetnjama emocija i ponašanja i diskalkulijom zbog kojih ima problema na emocionalnoj razini, socijalnoj adaptaciji i sniženog je rasuđivanja, što proizlazi iz nalaza sudskog vještaka za psihologiju Danijele Didić. I prema Ustavu Svjetske zdravstvene organizacije zdravlje je stanje potpunog tjelesnog, duševnog i društvenog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i nemoći, tako da se za oštećenicu i s tog stajališta može reći da se radi o bolesnoj osobi.

12.2. Što se tiče optuženikove sposobnosti prepoznavanja zdravstvenog stanja oštećenice, koju on osporava, vještakinja Danijela Didić je u svom nalazu i dopuni na raspravi 27. ožujka 2024. navela da je uzela u obzir iskaz oštećenice i obranu optuženika i zaključila da je optuženik pod pretpostavkom da su njegove kognitivne sposobnosti očuvane mogao iz sadržaja razmijenjenih poruka, a radi se o nezrelim obrascima odgovaranja, kao i opservacijom ponašanja na susretima s oštećenicom zaključiti da ima posla s osobom niže razine kognitivnog, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja.

12.3. Uz to, iz psihijatrijskog vještačenja optuženika po vještaku psihijatru dr. Sanji Batina, proizlazi da je optuženik u vrijeme počinjenja djela bio ubrojiv, da ne boluje od težih duševnih smetnji, privremene duševne poremećenosti, nedovoljnog duševnog razvoja, ovisnosti o alkoholu i drugim sredstvima te organskih moždanih oštećenja, intelektualno u širim granicama prosjeka.

12.4. Slijedom toga pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je optuženik već kod prvog susreta s oštećenicom za vrijeme dugotrajne šetnje i razgovora, bio svjestan da se ne radi o zdravoj osobi i s pravom je odbio prijedlog obrane za psihijatrijskim odnosno kombiniranim psihologijsko-psihijatrijskim vještačenjem optuženika, jer je temeljem stručnih i u skladu s pravilima struke iznijetim nalazima vještakinja, koje je prvostupanjski sud prihvatio, utvrđena optuženikova sposobnost prepoznavanja stanja oštećenice. To utvrđenje nije dovedeno u pitanje ni žalbenim prigovorima izloženim u privatnom nalazu dr. CR da optuženik nije imao sposobnost prepoznavanja stanja oštećene.

12.5. Pored toga, prvostupanjski je sud pravilno argumentirao da roditelji oštećenice u početku nisu mogli prihvatiti zdravstvene poteškoće svog djeteta i da su tek kasnije pristali na njeno liječenje, tako da optuženik u žalbi neosnovano upire na iskaze roditelja koji po viđenju obrane podržavaju tezu da je oštećenica zdrava osoba i da se manifestacija njene bolesti nije mogla prepoznati od trećih osoba.

12.6. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja suda optuženik navodi da je spolni odnošaj odnosno s njim izjednačena spolna radnja bio dobrovoljan bez uporabe sile i prijetnje i da je upravo oštećenica inicirala susrete.

12.7. Međutim, suprotno proizlazi iz iskaza oštećenice, koji iskaz je prvostupanjski sud, nasuprot mišljenju optuženika, s pravom prihvatio kao vjerodostojan, jer je detaljno opisala događaje, a vještakinja Danijela Didić je istakla da su situacije interakcija s optuženikom koje je oštećenica opisivala rezultat stvarno proživljenog iskustva.

12.8. Tako, iz iskaza oštećenice proizlazi da je, u odnosu na prvi događaj prije spolnog odnošaja, optuženik uz psihičku silu slomio njen otpor, da je zaključao vrata kamp kućice, da joj je zapovjedio da se skine, što je ona odbila, ali joj je ponovno naložio da se skine, da je ona to učinila zbog straha, te iako se protivila optuženik je s njom obavio spolni odnošaj. U naredna dva događaja, iako se odbijala ponovno naći s optuženikom, iz straha za svoj i život svoje mlađe sestre jer je optuženik zaprijetio da će im nauditi, našla se s optuženikom i oralno ga zadovoljila, time da je drugi puta optuženik upotrijebio silu jer joj je držao glavu kako se ne bi odmicala, budući da je znao da ona takav odnos ne želi.

12.9. Dakle, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je primjena sile i prijetnje da će izravno napasti na život ili tijelo oštećenice i njene sestre, uslijedila prije spolnog odnošaja odnosno s spolnim odnošajem izjednačenom spolnom radnjom, pri čemu je oštećenica verbalno jasno dala do znanja da ne želi spolni odnošaj ni sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju pa se ni u kom slučaju ne može raditi, kako to pokušava prikazati optuženik, o dobrovoljnom spolnom odnošaju odnosno s spolnim odnošajem izjednačenom spolnom radnjom, već se radi, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud o neuvjerljivoj obrani, očito usmjerenoj na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

12.10. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je postupio prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optuženika koji je ponovljen i u žalbi, da se ponovno ispita žrtva kaznenog djela. Tako se žrtva koja je u nazočnosti optuženika i branitelja bila ispitana na dokaznom ročištu pred sucem istrage putem audio-video uređaja dana 25. svibnja 2021., sukladno odredbi članka 292. stavka 4. ZKP/08., kao žrtva kaznenog djela protiv spolne slobode, sukladno citiranoj zakonskoj odredbi može ponovno ispitati samo iznimno, a prvostupanjski je sud ocijenio da to nije potrebno. U konkretnom slučaju, s obzirom na kvalitetu iskaza žrtve i ostale izvedene dokaze pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a vještakinja Didić zbog reviktimizacije oštećenice nije preporučila dodatno ispitivanje.

13. Slijedom svega iznijetoga, neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i prvostupanjski je sud, protivno žalbenim navodima, pravilno utvrdio da se na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja radi o teškim kaznenim djelima protiv spolne slobode iz članka 154. stavak 2. u vezi stavka 1. točka 2. i u svezi s člankom 153. stavkom 2. u vezi stavka 1. KZ/11., slijedom čega je neosnovana i optuženikova žalba zbog povrede kaznenog zakona, koju ističe kao onu koja bi proizašla iz pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

14. Nisu osnovani žalbeni navodi optuženika kojima sugerira da se radi o produljenom kaznenom djelu, jer je u članku 52. stavku 2. KZ/11. propisano da se kaznena djela koja predstavljaju napad na spolnu slobodu osobe, a to je ovdje slučaj, ne mogu pravno označiti kao produljena djela.

15. Nisu osnovane ni žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

15.1. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio sve okolnosti koje treba uzeti u obzir prilikom odlučivanja o vrsti i mjeri kazne koju u konkretnom slučaju valja primijeniti, pri čemu je, suprotno žalbi optuženika, dao primjeren značaj pravilno utvrđenim olakotnim okolnostima neosuđivanosti i nekažnjavanosti, te narušenog zdravstvenog stanja optuženika, dok način i okolnosti počinjenja, iskazana upornost na koju okolnost u žalbi ukazuje državni odvjetnik, već su našle odraza u odmjerenoj kazni zatvora. Također, suprotno žalbi državnog odvjetnika, zdravstveno stanje oštećenice koje ju čini posebno ranjivom, čini obilježje djela i ne može se uzeti u obzir još i kao otegotna okolnost.

15.2. Kada se navedene olakotne i otegotne okolnosti koje su utvrđene na strani optuženika dovedu u vezu s njegovom ličnosti, načinu i okolnostima pod kojima su djela počinjena, utvrđene pojedinačne kazne zatvora i jedinstvena kazna zatvora na koju je optuženik osuđen primjerene su svim naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima. Izrečena jedinstvena kazna zatvora će u cijelosti ispuniti zakonsku svrhu kažnjavanja propisanu člankom 41. KZ/11., i stroža jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, za koju se u žalbi zalaže državni odvjetnik, ne bi u konkretnoj situaciji bila primjerena naprijed navedenim i utvrđenim okolnostima i samoj svrsi kažnjavanja kao niti blaže kažnjavanje za koje se u žalbi zalaže optuženik.

15.3. Stoga je, i po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 7 godina, primjerena kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, a ista je u cijelosti pogodna da ostvari zakonsku svrhu kažnjavanja. Također je u konkretnoj situaciji prvostupanjski sud pravilno ocijenio da izrečena kazna može utjecati prvenstveno na optuženika, ali i na sve ostale članove društvene zajednice, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela društveno neprihvatljivo i pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja opravdano i pravedno, a time će se optuženiku omogućiti da se nakon provedene resocijalizacije ponovno uključi u društvo kako bi se u nastavku svoga života mogao ponašati na društveno prihvatljiv način. Izrečena kazna sadrži i dostatnu količinu moralne i društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem ovih djela prouzročio žrtvi ovih kaznenih djela, ali i društvenoj zajednici u cjelini, a njome će se istovremeno jačati povjerenje građana u pravni poredak koji je utemeljen na vladavini prava.

15.4. Slijedom naprijed navedenog neosnovane su žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

16. S obzirom da ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08. trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu državnog odvjetnika i optuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U Zagrebu 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

dr.sc. Lana Petö Kujundžić