Republika Hrvatska
Općinski sud u Kutini
Hrvatskih branitelja 1
44320 Kutina
Poslovni broj: P-277/2023-23
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužitelja BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici JB, odvjetnici iz [adresa], protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 5. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 13. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.691,24 EUR zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku:
na iznos 12,34 EUR od 1. studenog 2008.,
na iznos 0,59 EUR od 3. prosinca 2008.,
na iznos 13,15 EUR od 1. siječnja 2008.,
na iznos 0,19 EUR od 7. siječnja 2009.,
na iznos 15,63 EUR od 1. veljače 2009.,
na iznos 16,65 EUR od 1. ožujka 2009.,
na iznos 10,07 EUR od 1. travnja 2009.,
na iznos 3,60 EUR od 30. travnja 2009.,
na iznos 13,95 EUR od 1. svibnja 2009.,
na iznos 9,77 EUR od 1. lipnja 2009.,
na iznos 6,19 EUR od 1. srpnja 2009.,
na iznos 6,99 EUR od 1. kolovoza 2009.,
na iznos 9,05 EUR od 1. rujna 2009.,
na iznos 8,82 EUR od 1. listopada 2009.,
na iznos 6,83 EUR od 5. studenog 2009.,
na iznos 9,56 EUR od 3. prosinca 2009.,
na iznos 13,21 EUR od 1. siječnja 2010.,
na iznos 1,66 EUR od 10. veljače 2010.,
na iznos 14,52 EUR od 23. veljače 2010.,
na iznos 5,81 EUR od 1. ožujka 2010.,
na iznos 1,72 EUR od 10. ožujka 2010.,
na iznos 11,91 EUR od 26. ožujka 2010.,
na iznos 20,64 EUR od 23. travnja 2010.,
na iznos 5,54 EUR od 10. lipnja 2010.,
na iznos 0,83 EUR od 10. srpnja 2010.,
na iznos 115,39 EUR od 2. kolovoza 2010.,
na iznos 23,36 EUR od 15. rujna 2010.,
na iznos 87,40 EUR od 21. rujna 2010.,
na iznos 21,53 EUR od 21. listopada 2010.,
na iznos 61,97 EUR od 20. studenog 2010.,
na iznos 56,18 EUR od 21. prosinca 2010.,
na iznos 53,03 EUR od 21. siječnja 2011.,
na iznos 53,69 EUR od 22. veljače 2011.,
na iznos 58,75 EUR od 19. ožujka 2011.,
na iznos 53,44 EUR od 21. travnja 2011.,
na iznos 56,32 EUR od 21. svibnja 2011.,
na iznos 2,64 EUR od 10. lipnja 2011.,
na iznos 72,25 EUR od 21. lipnja 2011.,
na iznos 85,50 EUR od 21. srpnja 2011.,
na iznos 89,91 EUR od 20. kolovoza 2011.,
na iznos 75,49 EUR od 21. rujna 2011.,
na iznos 64,88 EUR od 21.listopada 2011.,
na iznos 66,51 EUR od 19. studenog 2011.,
na iznos 72,32 EUR od 21. prosinca 2011.,
na iznos 76,99 EUR od 21. siječnja 2012.,
na iznos 77,64 EUR od 21. veljače 2012.,
na iznos 76,01 EUR od 21. ožujka 2012.,
na iznos 76,16 EUR od 21. travnja 2012.,
na iznos 78,54 EUR od 19. svibnja 2012.,
na iznos 78,36 EUR od 21. lipnja 2012.,
na iznos 76,41 EUR od 21. srpnja 2012.,
na iznos 74,61 EUR od 21. kolovoza 2012.,
na iznos 69,63 EUR od 21. rujna 2012.,
na iznos 75,98 EUR od 20. listopada 2012.,
na iznos 77,01 EUR od 21. studenog 2012.,
na iznos 76,36 EUR od 21. prosinca 2012.,
na iznos 68,40 EUR od 22. siječnja 2013.,
na iznos 72,09 EUR od 21. veljače 2013.,
na iznos 72,75 EUR od 19. ožujka 2013.,
na iznos 77,37 EUR od 18. travnja 2013.,
na iznos 68,33 EUR od 18. svibnja 2013.,
na iznos 67,72 EUR od 19. lipnja 2013.,
na iznos 68,64 EUR od 18. srpnja 2013.,
na iznos 69,30 EUR od 20. kolovoza 2013.,
na iznos 70,97 EUR od 18. rujna 2013.,
na iznos 73,07 EUR od 18. listopada 2013.,
na iznos 74,07 EUR od 20. studenog 2013.,
na iznos 77,05 EUR od 20. prosinca 2013.,
na iznos 63,63 EUR od 18. siječnja 2014.,
na iznos 67,49 EUR od 18. veljače 2014.,
na iznos 69,69 EUR od 18. ožujka 2014.,
na iznos 67,54 EUR od 18. travnja 2014.,
na iznos 65,32 EUR od 17. svibnja 2014.,
na iznos 65,89 EUR od 19. lipnja 2014.,
na iznos 67,89 EUR od 19. srpnja 2014.,
na iznos 68,67 EUR od 20. kolovoza 2014.,
na iznos 69,09 EUR od 18. rujna 2014.,
na iznos 71,21 EUR od 18. listopada 2014.,
na iznos 72,71 EUR od 19. studenog 2014.,
na iznos 72,66 EUR od 19. prosinca 2014.,
na iznos 122,96 EUR od 20. siječnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. veljače 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. ožujka 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 18. travnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 20. svibnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. lipnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 21. srpnja 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 20. kolovoza 2015.,
na iznos 72,91 EUR od 19. rujna 2015.,
pa sve do isplate, koje se obračunavaju na svaki pojedinačni iznos pretplate do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2024. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.802,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama, na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015.
III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju BB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 539,12 EUR uvećan za zakonske zatezne kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče od dana donošenja presude, odnosno 13. ožujka 2025. pa do isplate, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 8. svibnja 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9011281368, kojim ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 52.000,00 CHF, protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke (tuženika) na dan korištenja kredita s ugovorenom valutom uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj ističe kako ga tuženik prije i tijekom zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje odluke o sklapanju ugovora o kreditu u CHF. Sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne Novine" broj: 102/2015), tužitelj je s tuženikom dana 20.01.2016. zaključio Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011281368, kojim Dodatkom su ugovorili da je otplata obveza po Ugovoru o kreditu u CHF umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR, no sklapanjem Dodatka ugovora i provođenjem konverzije, tuženik nije vratio tužitelju niti na drugi način uzeo u obzir razliku više plaćenog iznosa s osnova tečajnih razlika. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i tijekom zaključenja ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa da je time tuženik postupio suprotno tada važećem Zakonu o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, koja sudska odredba u skladu s člankom 126. Zakona o zaštiti potrošača i člankom 502.c Zakona o parničnom postupku, obvezuje sudove u postupku koji potrošač pokrene u svakom pojedinom slučaju. U ovom slučaju ima se primijeniti, kroz cijelo vrijeme otplate kredita, kunska protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužitelju i stavljen na raspolaganje), a sve kako bi se utvrdile tečajne razlike nastale uslijed primjene valutne klauzule za vrijeme trajanja otplate kredita. Nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev na način da na ime preplate uslijed rasta tečaja CHF potražuje iznos od 4.691,24 EUR i na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice iznos od 1.802,70 EUR. Kako je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, isto se ne može smatrati preinakom tužbe, odnosno povećanjem tuženog zahtjeva u smislu članka 191. ZPP.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe da je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao Dodatak predmetnom Ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Tužitelj je cijelu tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, s obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu. Naime, iz spomenutog Zakona jasno proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR. Početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Također, konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka Ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja, odnosno daljnji pravni interes za nastavak ovog postupka. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka Ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao te bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelj bio dva puta obeštećen. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te Vrhovnog suda iz predmeta „Potrošač“ a koje se odnose isključivo na kredite u CHF, dok se ovdje više ne radi o kreditu u CHF pa je tužbeni zahtjev neosnovan. Fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 pravno je irelevantno. Neosnovano tužitelj tvrdi kako nije znao za eventualni rizik promjene tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu, jer je tužitelj ne samo od strane zaposlenika tuženika bio upozoren na mogućnost promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, već je i kroz medije i priopćenja HNB-a bio upoznat s takvom mogućnošću, ali je istu svjesno i dobrovoljno prihvatio. Također, kao sudionik obveznih odnosa tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog gospodarstvenika te brinuti o svojim interesima. Osim toga Ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika. Valutna klauzula izričito je dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja Ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom Ugovora. Nadalje, taj isti Ugovor, u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka, mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Zahtjev tužitelja temelji se na promašenoj premisi da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje te tužitelj tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/17, pogrešno tumači da je svaka ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bez pravnog učinka, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. U konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila je ugovaranje kredita s valutnom klauzulom.
Zaključno tuženik ističe prigovor zastare.
3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj:
9011281368 od 8. svibnja 2006. (str. 5-15 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011281368 od 20. siječnja 2016. (str. 16-23 spisa), otplatni plan (str. 24-26 spisa), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine (str. 27-35 spisa), plan otplate (str. 36-40 spisa), knjigovodstvenu karticu (str. 41-71 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 6. lipnja 2023. (str. 72-76 spisa), otplatnu tablicu s prikazom efektivne kamatne stope (str. 77-81 spisa), sudsku praksu (str. 113-135 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidije Jurković (str. 145-154 spisa), saslušan je tužitelj BB i vještak Lidija Jurković.
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“; broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.
5. Nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor-banka, sklopili 8. svibnja 2006. Ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 52.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita. U članku 7.2. Ugovora o kreditu, kojim se uređuje otplata kredita, navedeno je da se kredit u iznosu od 52.000,00 CHF i kamata iz članka 4. Ugovora otplaćuju u 240 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora. Među stranka nije sporno da je u roku otplate rastao tečaj CHF u odnosu na tečaj po kojem je kredit isplaćen. Također, među stranka nije sporno da je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.
6. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. U svom iskazu tužitelj BB navodi da je predmetni kredit uzeo za adaptaciju kuće u kojoj živi i kredit je u cijelosti otplatio. U vrijeme podizanja kredita nije bio član trgovačkog društva niti nositelj OPG-a. Za kredit se išao raspitati samo u Privrednu banke Zagreb jer je klijent te banke od 1999. konstantno te tamo ima i tekući račun. U banci su mu ponudili kredit u CHF-u i u eurima ali su mu rekli da je kredit u CHF-u povoljniji, da je CHF stabilna valuta te da je kamata manja u odnosu na kredit u eurima. Kada je došao potpisati Ugovor o kreditu on ga je dočekao unaprijed pripremljen i on nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora o kreditu. Ugovor o kreditu nije u cijelosti pročitao jer ga je zanimao samo iznos kredita, rokovi otplate i kamata, a osim toga vjerovao je službenicima banke. Zna što znači pojam valutna klauzula ali navodi da ga nitko u banci nije upozorio na nikakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule niti je on sam tražio dodatna pojašnjenja od službenika u banci. Kod javnog bilježnika, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, nitko mu nije pojašnjavao odredbe Ugovora o kreditu niti ga je upozoravao na kakve rizike. Nije ekonomske struke i ne zna što utječe na promjenu vrijednosti tečaja. Kada mu je rata kredita krenula rasti nije se u vezi toga išao informirati u banku jer je već u javnosti bilo dobro poznato stanje u vezi CHF-a. Dodatak Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija potpisao je jer se bojao da će CHF još više rasti. Smatra da provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen. Prije ovoga imao je drugi kredit s valutnom klauzulom ali u eurima.
7. Iskaz tužitelja sud je prihvatio budući da je isti jasno, razumljivo i logično iskazivao o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužitelj je potvrdio kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj nije mogao utjecati, nije mogao pregovarati o odredbama Ugovora koje su se odnosile na valutnu klauzulu u CHF. Uz navedeno, iz iskaza tužitelja utvrđeno je da mu kao potrošaču od strane tuženika kao pružatelja usluga nije predočena informacija o rizicima koji su vezani za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu.
8. Dalje je tijekom dokaznog postupka provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomsko-financijsko poslovanje Lidiji Jurković. U nalazu i mišljenju vještak navodi da je predmetni kredit otplaćivan po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita, odnosno u slučaju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelj bi platio ukupno 33.912,97 kn manje ili preračunato u važeću valutu po fiksnom tečaju od 7,53450, platio bi 4.501,03 EUR manje. U periodu otplate kredita kada je tečaj na dan otplate bio manji od tečaja na dan isplate kredita ostvarena je negativna tečajna razlika koja ukupno za predmetni kredit iznosi 190,22 EUR. U periodu otplate kredita kada je tečaj na dan otplate bio veći od tečaja na dan isplate kredita nastala je pozitivna tečajna razlika u ukupnom iznosu od 4.691,24 EUR. Dalje je vještak utvrdio da je izračunom konverzije, u odnosu na stanje koje bi bilo po početnim uvjetima, Kreditor zaračunao 13.758,34 kn (1.802,70 EUR) veću glavnicu novog konvertiranog kredita, ali je priznao i preplatu koja je nastala između simuliranog kredita u valuti EUR i stvarno plaćenog kredita u CHF u iznosu od 16.292,24 kn ili 2.133,19 EUR. Tu preplatu Kreditor je postupno vraćao na način da je naredna zaduženja za anuitete novog EUR kredita umanjivao za 50% do konačne iskoristivosti preplate. Kako se vidi da je iznos razlike neotplaćene glavnice manji od iznosa priznate preplate i to u iznosu od 2.533,90 kn ili 330,49 EUR vještak zaključuje da je tužitelj djelomično obeštećen izračunom Banke u provedenoj konverziji 30.09.2015. u iznosu od 16.292,24 kn ili 2.133,19 EUR.
9. Vještak je saslušan i usmeno na ročištu za glavnu raspravu 5. veljače 2025. U svom iskazu vještak Lidija Jurković navela je da ostaje u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja od 30. rujna 2024. Dodatno je pojasnila da smatra da tužitelj provedenom konverzijom nije u cijelosti obeštećen jer, pod pretpostavkom ništetnih odredbi Ugovora o kreditu, izračunate su razlike u odnosu na iznos priznate preplate od strane banke prilikom provođenja konverzije. Dakle ako se napravi i prijeboj sa svim iznosima izračunatih pretplata s priznatom preplatom koju je banka priznala, onda još uvijek ostane da stranka potražuje 4.360,75 EUR, što znači da u tom slučaju tužitelj nije obeštećen, dok bi ukupno potraživanje tužitelja bez prijeboja iznosilo ukupno 4.691,24 EUR i 1.802,70 EUR na ime neotplaćene glavnice.
10. Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti, s obzirom da je isti jasan, razumljiv i izrađen u skladu s pravilima struke. Sud je prihvatio i iskaz vještaka budući da se isti u svom iskazu osvrnuo na činjenicu provođenja konverzije, te je dao obrazloženja svojih stajališta koja se mogu ocijeniti razumljivim, stručnim i nepristranim.
11. Odredbom članka 81. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03. - dalje: ZZP/03), a koja je u osnovi identična odredbi članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje: ZZP/07) kao i odredbi članka 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14) te sadašnjoj odredbi članka 53. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 19/22. i 59/23. - dalje: ZZP/22), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.
12. Odredbom članka 84. ZZP/03 propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
13. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
14. Prema odredbi članka 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici su u obveznom odnosu ravnopravni.
15. Prema odredbi članka 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
16. Prema odredbi članka 7. ZOO sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
17. Prema odredbi članka 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
18. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
19. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Stavkom 2. istog članka propisano je da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju da je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
20. Prema odredbi članka 1111. ZOO kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
21. Prema odredbi članka 1115. ZOO kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
22. Ovaj sud mišljenja je da postupanje tuženika, u odnosu valutnu klauzulu, nije bilo nužno potrebno i dopušteno te se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i iste, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane.
23. Ovaj sud također smatra da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tako je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 odbijena revizija tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.).
24. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za CHF, već samim ugovaranjem, proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Iz navedenog proizlazi da su u kolektivnom sporu, na temelju tamo izvedenih dokaza, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: nerazumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; nemogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama ugovornih stranaka.
25. Opravdano se tužitelj poziva na utvrđenja iz naprijed navedenih presuda. Imajući u vidu članak 502.c ZPP za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno navedene odluke imaju direktan učinak i obvezuju sudove te se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača isti mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP.
26. U ovom postupku tuženik nije dokazao da bi se pojedinačno pregovaralo o konkretnim odredbama Ugovora o kreditu niti da bi tužiteljica bila informirana o rizicima ugovaranja valutne klauzule.
27. Naime, u ovom postupku utvrđeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF, te da se o toj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Ovdje se ukazuje na odredbe ZZP/03 i na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Tuženik kao banka je odredbu o valutnoj klauzuli sadržao u članku 7. Ugovora o kreditu, koji je tužitelju predočen i dan na potpis na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, a tužitelj tom prilikom nije mogao niti imao mogućnost utjecati na tako unaprijed formuliranu odredbu. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 7. Ugovora o kreditu je neodređena i nepoštena, o njoj se nije pregovaralo niti je tužitelju dana mogućnost pregovaranja jer je ista sastavljena unaprijed, u tipskom ugovoru.
28. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi. Kod takvog ugovaranja dolazi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita jer ugovorena valutna klauzula unosi nesigurnost u vidu toga kakvo će biti kretanje tečaja valute CHF u odnosu prema kuni.
29. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja valutne klauzule nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao stranke Ugovora, pa je provođenjem kontrole ništetnosti po službenoj dužnosti utvrđeno postojanje djelomične ništetnosti odredbe članka 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju takva Ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO), pa kako je sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača takva odredba ništetna, a sukladno Direktivi EU 93/13 i ZZP nepoštene odredbe trebaju biti "neobvezujuće za potrošača", to znači da je tuženik dužan tužitelju vratiti novčani iznos koji je isplaćen preko prvotno ugovorene valutne klauzule, a riječ je o imovini tužitelja koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO).
30. U predmetnom slučaju tužitelj i tuženik potpisali su Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 9011281368, kojim je izvršena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj:102/15. – dalje: ZID ZPK).
31. Međutim, ovaj prvostupanjski sud prije svega ističe kako sama činjenica provođenja konverzije ne bi smjela isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim. Takvo je stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019- 36 od 4. ožujka 2020. u kojem je naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Slijedom navedenog jasno je da tužitelj ima pravni interes za podnošenje ove tužbe i to bez obzira na provedenu konverziju.
32. Nadalje, treba reći da se u odredbama ZID ZPK, a niti u Dodatku, izrijekom ne spominje na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost odredbi Ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz osnovnog Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, te se ne rješava pitanje preplaćenih iznosa u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period.
33. Odredbom članka 19. b ZID ZPK je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
34. Slijedom navedenog provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena (članak 19. c ZID ZPK) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, te je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada s obzirom da Zakon na temelju kojeg je konverzija provedena nije isključio mogućnost potrošača na ostvarenje restitucije na temelju nepoštenih ugovornih odredbi. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019.)
35. Treba reći da i vještak u predmetnom slučaju u svom nalazu i mišljenju te iskazu navodi da tužitelj nije konverzijom u cijelosti obeštećen. Stoga, kako zaštita potrošača polazi od prava potrošača na ostvarivanje potpunog obeštećenja tj. restitucije, kao i uspostave pravednog stanja u ugovornom odnosu za koji je pravomoćno utvrđeno da sadrži nepoštene i time ništetne ugovorne odredbe, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev i obeštećenje za period do konverzije kada ona nije ispravila posljedice nepoštenog ugovaranja, a kako konverzija i izračun temeljem kojeg je provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule (već ispravljanja i izjednačavanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR ), to nije ispravljena neravnoteža koja je u ugovornim odnosima između stranaka nastala uslijed nepoštenog ugovaranja valutne klauzule u CHF. Niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, a koje stajalište je osnovano.
36. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Lidije Jurković proizlazi da izračunata preplata po osnovi ništetnih odredaba Ugovora o kreditu vezanih za valutnu klauzulu iznosi 4.691,24 EUR. Nakon provođenja financijsko- knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od 4.691,24 EUR po osnovi nepoštenog ugovaranja valutne klauzule. S obzirom da se tužbeni zahtjev tužitelja temelji na izračunima financijsko- knjigovodstvenog vještaka, isti ovaj sud nalazi osnovanim te je odlučeno kao u točki I. izreke presude.
37. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem članka 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj člankom 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti predmetnih ugovornih odredba pa i ništetnosti istih slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana stjecanja pa do isplate.
38. Ovaj sud odbio je i dio tužbenog zahtjeva tužitelja koji se odnosi na isplatu iznosa od 1.802,70 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30.09.2015. (točka II. izreke). Ovo prije svega jer iz činjenica iznesenih tijekom postupka ne proizlazi da bi se radilo o iznosu kojeg je tužitelj isplatio tuženiku kroz daljnju otplatu kredita nakon izvršene konverzije, dakle, da bi se uopće ostvarila pravna osnova za restitucijski zahtjev. Pored navedenog, navedeni dio tužbenog zahtjeva podrazumijeva preispitivanje valjanosti pojedinih ugovornih odredbi Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija valute obveze. Međutim, isto nije predmet ovoga postupka, budući da tužitelj navedeni dio tražbine ne zasniva na takvim činjeničnim tvrdnjama (tako Županijski sud u Bjelovaru Broj: Gž-1249/2021 i Gž-566/2022).
39. U odnosu na prigovor zastare tuženika, prije svega treba ukazati da je primjena tijeka računanja zastare vezana za učinke kolektivne tužbe za zaštitu potrošača. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača je 4. travnja 2012. pokrenula parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP, pa se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa ( niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čanka. 502. a. stavak 1. ZPP), takva kolektivna tužba u suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano s činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba s ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. Stoga se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu, te druga, prema kojoj ista, u odnosu na valutnu klauzulu, počinje ponovno teći 14. lipnja 2018. (trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. u odnosu na valutnu klauzulu). Navedeno stajalište potvrđeno je i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva, u odnosu na valutnu klauzulu, počinje teći ispočetka od 14. lipnja 2018., kada je prvostupanjska odluka u kolektivnom sporu u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna. Prema članku 245. stavak 1. ZOO nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. Budući da je tužitelj predmetnu tužbu podnio 13. lipnja 2023., ista je podnesena unutar pet godina računajući od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kao datuma od kojega je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.
40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. ZPP, a vodeći pritom računa o zahtjevu tužitelja temeljem članka 164. ZPP kao i da sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku (članak 2. ZPP). Budući da je tuženik osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva uspjeh tužitelja u sporu u odnosu na tužbeni zahtjev iznosi 61,12% jer je tužitelj u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva uspio s 50,00 %, a u odnosu na visinu sa 72,24% (50,00+72,24=122,24 ÷2=61,12), dok je uspjeh tuženika 38,88%. Kada se od uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika, dobije se konačan uspjeh tužitelja u sporu od 22,24%.
41. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 16.9.2023. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 21.11.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 18.6.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 3.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 5.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 i trošak predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 250,00 EUR ili ukupno 1.550,00 EUR, u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1 i Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura.
42. S obzirom da je uspjeh tužitelja u sporu 22,24% dosuđen mu je trošak u iznosu od 539,12 EUR s tim da je tužitelju u cijelosti priznat trošak predujma za financijsko- knjigovodstveno vještačenje u iznosu od 250,00 EUR s obzirom da je tuženik tijekom cijelog postupka osporavao i osnovu i visinu tužbenog zahtjeva pa je iz tog razloga bilo potrebno izvoditi dokaz financijskim vještačenjem. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.
43. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci.
Kutina, 13. ožujka 2025.
Sutkinja:
Andrea Dujmenović Iveljić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostavna naredba:
1. Tužitelj punomoćnici JB, odvjetnici iz [adresa]
2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i Partneri iz Zagreba
