Poslovni broj: P-1033/2021

Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Mirti Tomac Podobnik, u parničnom predmetu tužitelja ĆŽ, iz [adresa], (OIB [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po pun Ranku Alač, odvjetniku iz Crikvenice, protiv tuženika Zagrebačke Banke d.d., iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, (OIB 92963223473), zastupane po pun iz OD Metelko, Knežević i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave održane 06. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, javno objavivši dana 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnost odredba Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210328423/07 od 20.07.2007.g. sklopljenog između stranaka u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u SCF i promjenjiva kamatna stopa, a što je poglavito sadržana u djelu čl.2 (koji glasi „ i redovitu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.,....., interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.”), te dijelu čl.6 (koji glasi „ Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHR...... po srednjem tečaju HBN važećem na dan plaćanja.” „Za slučaj izmjene redovite kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitete iz predhodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.”).

II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 669,09 EUR-a, te zakonsku zateznu kamatu obračunatu na:

- iznos od 9,46.EUR-a (71,29.kn) od 27.12.2007.g. pa do isplate,

- iznos od 9,53.EUR-a (71,78.kn) od 27.12.2007.g. pa do isplate,

- iznos od 9,20.EUR-a (69,32.kn) od 01.01.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 9,35.EUR-a (70,48.kn) od 01.02.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 13,83.EUR-a (104,18.kn) od 28.03.2008.g. pa do isplate,

- iznos od13,91.EUR-a (104,84.kn) od 28.04.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 13,30.EUR-a (100,21.kn) od 30.05.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 13,11.EUR-a (98,76.kn) od 01.06.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 12,96.EUR-a (97,63.kn) od 01.07.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 12,63.EUR-a (95,15.kn) od 01.08.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 12,41.EUR-a (93,48.kn) od 01.09.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 12,20.EUR-a (91,89.kn) od 01.10.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 12,45.EUR-a (93,79.kn) od 01.11.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 12,51.EUR-a (94,25.kn) od 01.12.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 11,91.EUR-a (89,72.kn) od 01.01.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 12,70.EUR-a (95,70.kn) od 01.02.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 12,47.EUR-a (93,96.kn) od 01.03.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 11,91.EUR-a (89,70.kn) od 01.04.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 11,75.EUR-a (88,51.kn) od 01.05.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 11,52.EUR-a (86,77.kn) od 01.06.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 11,16.EUR-a (84,05.kn) od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 18,71.EUR-a (140,98.kn) od 17.08.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 18,14.EUR-a (136,70.kn) od 15.09.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 17,91.EUR-a (134,98.kn) od 15.10.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 17,28.EUR-a (130,23.kn) od 16.11.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 16.99.EUR-a (128,01.kn) od 15.12.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 16,57.EUR-a (124,83.kn) od 15.01.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 16,49.EUR-a (124,21.kn) od 15.02.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 16,23.EUR-a (122,29.kn) od 15.03.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 15,75.EUR-a (118,70.kn) od 15.04.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 15,53.EUR-a (117,02.kn) od 17.05.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 15,39.EUR-a (115,94.kn) od 15.06.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 15,03.EUR-a (113,23.kn) od 15.07.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 14,86.EUR-a (112,00.kn) od 16.08.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 14,50.EUR-a (109,27.kn) od 15.09.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 14,49.EUR-a (109,16.kn) od 15.10.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 13,61.EUR-a (102,53.kn) od 15.11.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 13,25.EUR-a (99,82.kn) od 15.12.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 13,02.EUR-a (98,11.kn) od 17.01.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 12,40.EUR-a (93,44.kn) od 14.02.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 11,73.EUR-a (88,36.kn) od 14.03.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 11,23.EUR-a (84,61.kn) od 13.04.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 10,62.EUR-a (80,03.kn) od 13.05.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 10,39.EUR-a (78,30.kn) od 13.06.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 10,13.EUR-a (76,31.kn) od 13.07.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 9,93.EUR-a (74,84.kn) od 16.08.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 9,38.EUR-a (70,67.kn) od 13.09.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 8,07.EUR-a (60,84.kn) od 13.10.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 7,23.EUR-a (54,50.kn) od 14.11.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 6,57.EUR-a (49,47.kn) od 13.12.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 5,93.EUR-a (44,65.kn) od 13.01.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 5,30.EUR-a (39,97.kn) od 13.02.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 4,60.EUR-a (34,65.kn) od 13.03.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 3,83.EUR-a (28,86.kn) od 13.04.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 3,06.EUR-a (23,09.kn) od 14.05.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 2,33.EUR-a (17,52.kn) od 13.06.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 1,56.EUR-a (11,73.kn) od 13.07.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 0,78.EUR-a (5,87.kn) od 13.08.2012.g. pa do isplate,

i to po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., zatim po po kamatnoj stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. pa do 30.06.20211.g., od 01.07.2011.g. pa do 31.07.2015.g. od 12% godišnje, od 01.08.20215.g. pa do 31.12.2015.g. od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. pa do 30.06.2016.g. od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. pa do 31.12.2016.g. od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. od 7,68% godišnje, od 01.07.20217.g. pa do 31.12.2017.g. od 7,41.% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30.06.2018.g. od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.g. pa do 31.12.2018.g. 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. pa do 30.06.2019.g. od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g. pa do 30.06.2020.g. od 6,11% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.g. pa do 30.06.2021.g. od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.g. pa do 31.12.2021.g. od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.g. pa do 30.06.2022.g. od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.g. pa do 31.12.2022.g. od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.g. pa do 30.06.2023.g. od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.g. pa do 31.12.2023.g. od 7% godišnje, od 01.01.2024.g. pa do 30.06.2024.g. od 7,5% godišnje, od 01.07.2024.g. pa do 31.12.2024.g. od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.g. pa nadalje od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve to u roku 15 dana.

III) Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.948,74.EUR-a, te zakonsku zateznu kamatu obračunatu na:

- iznos od 4,47.EUR-a (33,65.kn) od 01.09.2007.g. pa do isplate,

- iznos od 0,99.EUR-a (7,43.kn) od 01.10.2007.g. pa do isplate,

- iznos od 0,89.EUR-a (6,69.kn) od 27.12.2007.g. pa do isplate,

- iznos od 5,75.EUR-a (43,35.kn) od 27.12.2007.g. pa do isplate,

- iznos od 0,46.EUR-a (3,44.kn) od 01.01.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 7,96.EUR-a (59,98.kn) od 01.02.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 8,28.EUR-a (62,41.kn) od 28.03.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 13,50.EUR-a (101,71.kn) od 28.04.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 5,78.EUR-a (43,55.kn) od 30.05.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 5,85.EUR-a (44,05.kn) od 01.06.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 6,84.EUR-a (51,55.kn) od 01.07.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 4,41.EUR-a (33,26.kn) od 01.08.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 3,89.EUR-a (29,34.kn) od 01.09.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 3,81.EUR-a (28,68.kn) od 01.10.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 13,19.EUR-a (99,36.kn) od 01.11.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 18,93.EUR-a (142,65.kn) od 01.12.2008.g. pa do isplate,

- iznos od 10,84.EUR-a (81,68.kn) od 01.01.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 32,76.EUR-a (246,84.kn) od 01.02.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 33,07.EUR-a (249,18.kn) od 01.03.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 25,72.EUR-a (193,80.kn) od 01.04.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 27,42.EUR-a (206,60.kn) od 01.05.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 27,79.EUR-a (209,36.kn) od 01.06.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 24,89.EUR-a (187,54.kn) od 01.07.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 25,05.EUR-a (188,77.kn) od 17.08.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 22,80.EUR-a (171,79.kn) od 15.09.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 25,68.EUR-a (193,51.kn) od 15.10.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 22,57.EUR-a (170,09.kn) od 16.11.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 24,67.EUR-a (185,89.kn) od 15.12.2009.g. pa do isplate,

- iznos od 24,91.EUR-a (187,72.kn) od 15.01.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 30,83.EUR-a (232,27.kn) od 15.02.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 34,24.EUR-a (257,99.kn) od 15.03.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 34,07.EUR-a (256,73.kn) od 15.04.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 38,51.EUR-a (290,18.kn) od 17.05.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 44,84.EUR-a (337,88.kn) od 15.06.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 47,68.EUR-a (359,27.kn) od 15.07.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 54,55.EUR-a (410,98.kn) od 16.08.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 58,07.EUR-a (437,51.kn) od 15.09.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 69,57.EUR-a (524,15.kn) od 15.10.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 62,42.EUR-a (470,33.kn) od 15.11.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 67,13.EUR-a (505,81.kn) od 15.12.2010.g. pa do isplate,

- iznos od 75,72.EUR-a (570,55.kn) od 17.01.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 74,94.EUR-a (564,64.kn) od 14.02.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 72,97.EUR-a (549,81.kn) od 14.03.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 75,89.EUR-a (571,76.kn) od 13.04.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 76,21.EUR-a (574,22.kn) od 13.05.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 88,89.EUR-a (669,75.kn) od 13.06.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 102,08.EUR-a (769,14.kn) od 13.07.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 120,32.EUR-a (906,57.kn) od 16.08.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 127,03.EUR-a (957,12.kn) od 13.09.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 102,30.EUR-a (770,76.kn) od 13.10.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 95,88,EUR-a (722,42.kn) od 14.11.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 97,21.EUR-a (732,43.kn) od 13.12.2011.g. pa do isplate,

- iznos od 101,01.EUR-a (761,03.kn) od 13.01.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 107,63.EUR-a (810,91.kn) od 13.02.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 109,60.EUR-a (825,81.kn) od 13.03.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 108,76.EUR-a (819,43.kn) od 13.04.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 107,59.EUR-a (810,66.kn) od 14.05.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 109,70.EUR-a (826,53.kn) od 13.06.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 110,84.EUR-a (835,09.kn) od 13.07.2012.g. pa do isplate,

- iznos od 109,09.EUR-a (821,93.kn) od 13.08.2012.g. pa do isplate, i to po kamatnoj stopi od 15% godišnje do 31.12.2007.g., zatim po kamatnoj stopi od 14% godišnje od 01.01.2008.g. pa do 30.06.20211.g., od 01.07.2011.g. pa do 31.07.2015.g. od 12% godišnje, od 01.08.20215.g. pa do 31.12.2015.g. od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. pa do 30.06.2016.g. od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. pa do 31.12.2016.g. od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. od 7,68% godišnje, od 01.07.20217.g. pa do 31.12.2017.g. od 7,41.% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30.06.2018.g. od 7,09% godišnje, od 01.07.2018.g. pa do 31.12.2018.g. 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. pa do 30.06.2019.g. od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g. pa do 30.06.2020.g. od 6,11% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. od 5,89% godišnje, od 01.01.2021.g. pa do 30.06.2021.g. od 5,75% godišnje, od 01.07.2021.g. pa do 31.12.2021.g. od 5,61% godišnje, od 01.01.2022.g. pa do 30.06.2022.g. od 5,49% godišnje, od 01.07.2022.g. pa do 31.12.2022.g. od 5,31% godišnje, od 01.01.2023.g. pa do 30.06.2023.g. od 5,50% godišnje, od 01.07.2023.g. pa do 31.12.2023.g. od 7% godišnje, od 01.01.2024.g. pa do 30.06.2024.g. od 7,5% godišnje, od 01.07.2024.g. pa do 31.12.2024.g. od 7,25% godišnje, od 01.01.2025.g. pa nadalje od 6,15% godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a sve to u roku 15 dana.

IV) Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.969,48 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom na te troškove od dana 13. ožujka 2025. godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi zaprimljenog kod ovoga suda dana 02. lipnja 2021. godine, u bitnome, navodi da su dana 23. 07.2007. godine tužitelj u svojstvu korisnika kredita, a tuženik u svojstvu kreditora, zaključili ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj ugovora 3210328423/07 na iznos od 22.293,38 CHF, obračunatom prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Predmetnim ugovorom o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku zaključenja ugovora iznosila 5,20 % godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno jedinstvenim odluka tuženika. Tuženik je jednostranim odlukama, potpuno arbitrirao, odnosno bez jasnih parametara mijenjao kamatnu stopu što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda, posl. br. Pž-7129/13, dana 13. lipnja 2014. godine, u djelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveza po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke ili drugim internim odlukama banke, da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračunatih parametra koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorne kamate, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih strana, sve na štetu potrošača čime je tuženik postupao suprotno odredba zakona o pravima potrošača i zakona o obveznim odnosima, a takve su ugovorne odredbe ništetne. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. godine donio odluku Revt-241/14-2 kojom je odbijena revizija protiv presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.293,38 CHF po srednjem tečaju HNB-a, na dan isplate kredita, te je određeno da je rok otplate kredita 60 mjeseci u mjesečnim anuitetima od 422,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenoj na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i mogućnostima posljedica uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Na dan isplate ugovora o kreditu srednji tečaj CHF je iznosio 4,376571. Od početka otplate kredita pa nadalje, tečaj švicarskog franka stalno se mijenjao i to na način da se povećavao što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 16. lipnja 2018. godine pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke među kojima i tuženik povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarskih franaka, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirale o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a sve na štetu potrošača čijem je tuženik postupao suprotno odredba Zakona o zaštiti potrošača i suprotno Zakonu o obveznim odnosima, a tako stipulirane odredbe bi bile ništetne. Naprijed navedenom pravomoćnom presudom u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2009. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništene i nepoštene ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika. Nadalje je utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 01. rujna 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača i korisnika kreditnih usluga u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o pravima potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud po provedenom postupku donese odluku kojom se utvrđuje ništetnost pojedinih odredbi iz spornog ugovora, te zahtjev za isplatu dužnih iznosa koje tuženik duguje tužitelju i to po osnovu ništetnosti promjenjive kamatne stope i po osnovu ništetnosti valutne klauzule, uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu, kao i troškove ovog postupka.

2. U svome odgovoru na tužbu tuženik navodi da je odredbom čl. 16. Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210328423/07 od 23.07.2007. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda prema mjestu sjedišta Banke. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari mjesno nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač, niti da se automobil kupljen sredstvima kredita, koristi isključivo za potrošačke svrhe, a svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Drži da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 02.06.2021. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 02.06.2016. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari. Tuženik zaključno napominje da je zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila dana 14.06.2019. godine, odnosno da je tužitelj mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 2. lipnja 2021. nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Da je tužitelj kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima. Tuženik je prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik u ovoj stvari uredno činio. Tuženik se međutim, radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 05.04.1993. Navedena Direktiva u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. No za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor. Kako se ZZP ima tumačiti i u skladu s Direktivom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi čl. 145. Ustava RH, ovdje tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivom, koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Podneskom od 19. siječnja 2024. godine tužitelj je uredio tužbeni zahtjev obzirom na promjenu nacionalne valute iz kuna u EUR-o. Po provedenom financijskom vještačenju podneskom od dana 13. siječnja 2025. godine tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev na način pobliže opisan u izreci ove presude.

4. Iako je u odgovoru na tužbu tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, na ročištu održanom dana 07. veljače 2024. godine punomoćnik tuženika je povukao predmetni prigovor.

5. Sud je tijekom postupka izvršio uvid u dokumentaciju priležeću spisu i to u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210328423/07(list 8-12 spisa), preliminarni izračun / komercijalno vještačenje (list 13-39), potvrdu o isplati kredita (list 40 spisa), Inicijalni otplatni plan za kredit (list 41-45 spisa), obavijest o stavljanju kredita u otplatu i dospijeću interkalarne kamate (list 46-47 spisa), Pregled promjena kamatne stope po kreditu (list 48 spisa), Obavijest o promjenama kamatne stope (list 49-56 spisa). Tijekom postupka provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, te je izveden dokaz saslušanjem svjedokinje ĐŽ, te tužitelja kao parnične stranke.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila broj 3210328423/07 (list 8-12 spisa) je utvrđeno da je isti zaključen u Rijeci, dana 23. srpnja 2007. godine između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita. Iznos kredita je 22.293,38 CHF, za kupnju vozila Honda Accord 2.0 Sport, rok otplate 60 mjeseci. Čl. 2 je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti u anuitetima iznos kredita od CHF 22.293,38 i redovnu kamatu koja tijekom postojanja obveze po ovom kreditu promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Oduke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,20 godišnje, interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan plaćanja. Nadalje čl.6 određeno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF 422,76 obračunatoj po srednjem tečaju HBN važećem na dan plaćanja. Za slučaj izmjene redovite kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi anuitete iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

7. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijske struke Tomislav Prpić, dipl.oec. je naveo da je tužitelj dana 23.07.2007. godine sklopio ugovor o kreditu broj 3210328423/07; partija 7103746790 (solemniziran 24.07.2007.) sa Zagrebačkom bankom d.d.. Kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužitelju prilikom plasmana kredita iznosila je 5,200% godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužitelj je ugovorio iznos od 22.293,38 CHF, što na dan isplate 27.07.2007 iznosi 97.568,56 kn, prema srednjem tečaju banke na dan 4,376571 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu, kredit se otplaćuje kroz 60 mjesečnih anuiteta u visini od 422,76 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu u pravilu prvog dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 1.850,24 kn. Vještak je rekonstruirao početni otplatni plan u CHF prema svim ugovornim odredbama za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.09.2007. do 01.08.2012. godine. U razdoblju od odobrenja kredita do konačne otplate kredita, kamata se mijenjala tri puta, te se kretala u rasponu od 5,20 do 7,55 postotnih bodova. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet tužbe vještak je dao sljedeće mišljenje 1) da pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 669,09 €. Nadalje, pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 3.038,54 €. Ukoliko se priznaje potraživanje pod točkom 1 tada potraživanje pod točkom 2 umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata iznosi 2.948,74 €. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 0,00 €. Budući da nisu zabilježene negativne razlike, nije bilo ni osnove za prijeboje.

8. Saslušana kao svjedok JŽ, supruga tužitelja, u svome iskazu navodi da im se svidio auto u auto salonu i tamo su ih upoznali sa mogućnošću kreditiranja putem Zagrebačke banke koji uvjeti su njima bili povoljniji, a nudio se samo kredit u švicarskim francima. To je bilo 2007. godine i tada su i kamate i tečaj bili u redu. Da je kao supruga bila prisutna sklapanju predmetnog ugovora o kreditu u poslovnici Zagrebačke banke u Rijeci, uz supruga i službenika banke. Da su imali priliku pročitati sam ugovor što su i učinili i pročitali su i odredbe vezano za valutnu klauzulu i kamatne stope, ali nisu mogli pretpostaviti da će doći do tolike promjene u kratko vrijeme. Kod dizanja kredita nisu pregovarali s bankom, samo su ugovor potpisali, a ne bi podizali kredit da su znali da će se rata kredita promijeniti. Za jedno godinu dana nastali su problemi odnosno podigla se rata kredita i tečaj švicarca i to sa po prilici 1.800,00 kn na 3.200,00 kn mjesečno i u konačnici su u cijelosti otplatili predmetni kredit za 5 godina. Da je predmetno vozilo i kredit bilo za privatne svrhe.

9. Tužitelj ĆŽ u svome iskazu navodi da su došli u salon te izabrali vozilo i tada im je čovjek u salonu rekao da mogu dignuti kredit isključivo u švicarskim francima preko Zagrebačke banke. Da im je to bilo prihvatljivoj jer je u to vrijeme imao prilično dobra primanja, te im je čovjek rekao da mogu srediti papire i jednom otići u banku potpisati i kroz tri dana preuzeti auto te je u konačnici tako i bilo. Tečaj je u to vrijeme bio 4,4 i kamatna stopa 5,2, a na koncu je tečaj došao na 72 te kamatna stopa 6,8. Prilikom dizanja kredita da su dali iznos od 94.000,00 kn u gotovini a preostalih 93.000,00 kn digli su putem kredita s time da su u to vrijeme očekivali da će isplatiti svotu od otprilike 120.000,00 kn, a u konačnici je to iznosilo 155.000,00 kn. Zadnja rata iznosila je 3.200,00 kn i bio je prisiljen plaćati takav kredit. Da je zbog dobrih primanja isti realiziran u jedan dana dok mu je za kuću trebalo mjesec dana za realizaciju kredita. Da je podignuo kredit u srpnju 2007. godine te ga je isplatio u 6. ili 7 mj. 2012. godine. Da je predmetno vozili bilo za privatne svrhe. Da kod dizanja kredita u banci nisu mogli pregovarati, sve je bilo već pripremljeno, bili su upućeni od čovjeka u Hondi i samo to im je bilo ponuđeno i nije bilo nikakve duge mogućnosti, a njima je to u to vrijeme odgovaralo pa su objeručke prihvatili ponudu. Da su tom prilikom upoznati koliko bi im iznosila rata, ali je već nakon 5 mjeseci došlo do promjene rate uzvodno i nisu imali drugu opciju nego to plaćati. Da ne bi digao kredit da je znao da će mu rata iznositi 3.000,00 kn jer bi to prilici bila trećina plaće, imao je i druge kredite, a ova rata od 1.856,00 kn je bila po prilici petina plaće i to mu je bilo prihvatljivo. Da u vrijeme zaključenja predmetnog kredita nije bio vlasnik kakvog OPG, obrta ili slično. Da je letimično, ne baš detaljno pročitao ugovor, a ne sjeća se zbog proteka vremena da li je pročitao pojedine odredbe vezano za valutnu klauzulu. Da mu nitko nije objašnjavao valutnu klauzulu niti je to razumio, a misli da nije pitao službenika da mu to pojasni. Da je kontaktirao banku, a nakon što mu je rata kredita počela rasti, međutim oni su mu rekli da mu dolaze obavijesti i da ima trajni nalog.

10. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi članku 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. – Odluka USRH, 84/08., 96/08. – Odluka USRH, 123/08. – ispr., 57/11., 148/11. – proč. tekst, 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP) ovaj sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti, iz razloga koji će u nastavku biti obrazloženi.

11. Predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijela odredbi čl. 2 i čl. 6 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210328423/07 od 23.07.2007.g. sklopljenog između stranaka a koje odredbe se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, te na ugovorenu valutnu klauzulu, te posljedično tome povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene promjenjive kamatne stope, kao i povrat preplaćenog iznosa s osnove preplaćene valutne klauzule (promjene tečaja valute).

12. Među strankama u postupku nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210328423/07 od 23.07.2007.g.. kojim tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos u kunskoj protuvrijednosti od CHF 22.293,38 obračunato po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan plaćanja. Isto tako nije sporno da je čl 2. ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan zaključenja ugovora iznosi 5.20% godišnje, koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Također nije sporno niti da je čl 6. ugovorena obveza tužitelja na isplatu potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske Narodne Banke na dan plaćanja. Nadalje, nije sporno da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit, niti da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa vršio promjenu prvotno ugovorene kamatne stope ( 5,20% godišnje), te da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF, u odnosu na tečaj za CHF u vrijeme realizacije kredita.

13. Nije sporno niti da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 01.01.2004.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.01.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

14. Među strankama je sporno da li su naprijed navedene ugovorne odredbe čl. 2 i čl. 6 Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila broj: 3210328423/07 od 23.07.2007.g. a koje odredbe se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na valutnu klauzulu u CHF ništetne, posljedično čemu da li je osnovan zahtjev tužitelja za povratom isplaćenih iznosa primjenom tih ugovornih odredbi. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, te osporava status tužitelja kao potrošača.

15. Pri donošenju odluke o postavljenom tužbenom zahtjevu sud se rukovodio činjenicama utvrđenim provedenim dokaznim postupkom i to na način da je sve isprave u koje je izvršio uvid ocijenio vjerodostojnim, ovo stoga što su iste međusobno suglasne, a njihovu vjerodostojnost niti jedna od stranaka nije dovela u sumnju. Sud je nalaz vještaka Tomislava Prpića prihvatio u cijelosti smatrajući ga izrađenim u skladu sa pravilima znanosti i vještine, dokumentiranim i logički izraženim, te potpuno i precizno obrazloženim, a uvjerenja je da nalaz vještaka nije proturječan sam sebi niti dokumentaciji priležećoj spisu, a u konačnici niti jedna od stranaka na isti stavila primjedbu. Sud je prihvatio iskaz saslušane svjedokinje ĐŽ, iako ga je uzeo sa dozom rezerve obzirom se radi o supruzi tužitelja pa tako i podredno zainteresiranom za ishod ovog parničnog postupka. Međutim isti je po mišljenju ovoga suda u cijelosti suglasan sa ostalim provedenim dokazima pa ga sud drži istinitim, a iz istoga proizlazi da je automobil kupljen za privatne svrhe, da je ugovor o kreditu bio već pripremljen, a ne bi podizali kredit da su znali da će se rata kredita promijeniti. Što se tiče iskaza tužitelja valja naglasiti da ga je sud cijenio u kontekstu ostalih provedenih dokaza, sa kojim je u cijelosti suglasan, pa ga je sud prihvatio kao istinit.

16. Prije svega tuženik je prigovorio statusu potrošača. Sukladno propisima važećim u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Sud je zbog istaknutog prigovora proveo dokaz saslušanjem tužitelja, čiji iskaz se u cijelosti prihvaća kao životan, logičan i istinit. Tužitelj je po struci kemijsko tehnološki tehničar, te u vrijeme zaključenja ugovora nije bio vlasnik OPG-a ili obrta, a kreditna sredstva služila su za kupnju vozila za privatne svrhe. Dakle, ništa u ovom postupku ne upućuje na to da bi tužitelj ugovor o kreditu sklopio u okviru obavljanja neke djelatnosti, dok je tuženik visoko specijalizirana bankarska ustanova koja plasira novac potrošačima, pa je po mišljenju ovoga suda prigovor tuženika statusu potrošača tužitelja neosnovan u cijelosti.

17. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a. Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

18. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl 2. koja se odnosi na ugovorenu redovnu kamatu kao promjenjivu, bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču posljedično čemu da li je ista poštena u smislu naprijed navedenih zakonskih odredbi čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g.. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o visini kamatnih stopa, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o visini kamatnih stopa, odnosno akt tuženika, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, te koji se bave bankarskim poslovanjem slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja tužiteljici kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive. Naime, ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a ( NN 35/05 ). Također ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope, a kako je to učinio tuženik u konkretnom slučaju može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, tužitelj kao korisnik kredita i potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

19. Naime, odredbom t. 4. predmetnog Ugovora o kreditu je određeno samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 5,20 % godišnje) iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 5,20 % godišnje mijenjati nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva. Dakle, predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije realno za očekivati da je tužitelj kao prosječan potrošač bio u stanju ocijeniti promjene tržišnih uvjeta, odnosno buduće promjene kamatne stope tijekom ugovorenog kreditnog razdoblja. Pri tom tijekom postupka nije utvrđeno da je tuženik u konkretnom slučaju tužitelju prilikom pregovaranja, odnosno prilikom sklapanja ugovora o kreditu, na valjan i njemu razumljiv način objasnio postupak formiranja kamatne stope, odnosno koji sve čimbenici utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koji će za njega u budućnosti proizaći iz takvih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

20. Nedvojbeno tuženik kao banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade, ima pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kredite na duže vremensko razdoblje ( obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje visine kamatne stope), međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Navedeno podrazumijeva da su dužne nudeći svoje proizvode maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Upravo zato je tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio dužan tužitelja kao potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita. Slijedom navedenog, a cijeneći nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed sastavljen od strane tuženika kao banke, da stranke međusobno nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredbi, niti je tužitelj kao korisnik kredita i potrošač imao utjecaj na sadržaj ugovora, te da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora o kreditu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju kao potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije moglo sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora glede promjene kamatne stope i posljedično tome promjene anuiteta, sud zaključuje da predmetna ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Slijedom navedenog, a kako je dakle predmetna odredba t. 2. Ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštena, to je ista u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 102. ZZP-a iz 2007.g. ništetna, a u dijelu u kojem je naznačeno da na dan sklapanja ugovora kamatna stopa iznosi 5,20 % nije ništetna, a zbog čega njena valjanost i primjena, te time i učinak nije doveden u pitanje. Pri tom valja istaknuti da je nesporno zakonom dozvoljeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelju skrenuo pozornost na jasne parametre o kojima ta promjena kamatne stope u budućem razdoblju ovisi. Stoga prvotno ugovorena kamatna stopa od 5,20 % nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju bila poznata u vrijeme ugovaranja i na koju je pristao.

21. Nadalje valja istaknuti da naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene kako je to i propisano odredbom čl. 138. a ZZP/07 i čl. 118. sada važećeg ZZP/14 ( NN 41/14). Činjenica da je predmetni ugovor otplaćen nije od utjecaja. Naime, kogentnom odredbom čl. 327. ZOO-a izričito je propisano da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Tužitelj koji je isplatio kredit po navedenom Ugovoru i dalje ima pravni interes tražiti utvrđenje ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Također nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Kako dakle ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe djeluje ex tunc, odnosno od samog sklapanja ugovora, to je nepoštena odredba od samog početka ništetna tj. od kada je ugovorena slijedom čega tužitelj ima pravo zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredbu koristio, odnosno razdoblju koje je obuhvaćeno tužbom.

22. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba čl. 6 koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz prodajni tečaj CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da se niti o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Naime, prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu EURO, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako naprijed citirana Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

23. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Slijedom svega gore navedenoga valjalo je odlučiti kao u točki I. izreke ove presude.

24. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio da nema razlike manje uplaćenih anuiteta. Isto tako kada bi takva negativna razlika i postojala ista po mišljenju ovoga suda nije od značaja jer tužitelj tu negativnu razliku nije primilo, već je tuženiku vršio isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i obratno.

25. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da se prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na ništetnost se ne gasi, odnosno ne zastarijeva. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 138a ZZP-a iz 2007.g. je da odluka u sporu o utvrđenju ništavosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju, a kako je propisano i odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a. Stoga novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništave ugovorne odredbe i treba ga promatrati zajedno sa zahtjevom za ništavosti takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništavosti koji je bezvremenski. Konačno i Vrhovni sud RH je na svojoj Sjednici od 30.01.2020.g. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 ( čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, sud je mišljenja da je prigovor zastare istaknut po tuženiku neosnovan.

26. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a ( NN 35/05) vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je na navedeno odlučeno je kao u točci II.) i III.) izreke ove presude.

27. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a, dosuđeni trošak se odnosi na trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,96 EUR-a i na presudu u iznosu od 79,92 EUR-a, te trošak financijskog vještačenja u iznosu od 450,00 EUR-a, dok se preostali dio troška odnosi na trošak zastupanja tužitelja u parnici po punomoćniku odvjetniku u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, te podnesaka od 23. kolovoza 2023. godine, 19. siječnja 2024. godine, 24. travnja 2024. godine i 13. siječnja 2025. godine u iznosima od po 200,00 EUR-a. Također tužitelju je priznat i trošak zastupanja na ročištu od 07. veljače 2024., te 24. travnja 2024. i 06. veljače 2025. godine u iznosima po 200,00 EUR-a. Na dosuđeni iznos troškova zastupanja po punomoćniku odvjetniku u iznosu od 1.400,00 EUR-a, tužitelju je priznat ukupni trošak postupka od 1.969,48 EUR-a, te je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Crikvenici, 13. ožujka 2025.

S U T K I NJ A:

Mirta Tomac Podobnik

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.