REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž R-9/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Berislava Devčića, kao predsjednika vijeća, Branimira Miljevića kao izvjestitelja i člana vijeća i Renate Marić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TEHNOKOM nove tehnologije, inženjering i trgovina, d.o.o., OIB: 26987865935, Radnička cesta 228, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika KR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Hrvoju Novaku, odvjetniku u [adresa], radi radnog spora - materijalna davanja (isplata), rješavajući žalbu tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-6583/2020-23, od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tužitelja TEHNOKOM nove tehnologije, inženjering i trgovina, d.o.o., odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-6583/2020-23, od 23. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr- 6583/2020-23, od 23. srpnja 2024., presuđeno je:

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku KR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju TEHNOKOM d.o.o. Zagreb, Radnička cesta 228, OIB 269878865935 plati iznos 7.724,67 Euro1, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od podnošenja tužbe do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanim za tri postotna poena, te da mu naknadi parnični trošak, sve u roku od 15 dana“

II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 1.125,00 euro, sa zateznim kamatama tekućim od 23. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi da dan 1. siječnja, a za drugu polugodište referentna stopa koja je na snazi dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška preko dosuđenih 1.125,00 euro, kao neosnovan.

2. Protiv ove presude žalbe je uložio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se žalba uvaži, a pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti i tužitelju dosudi cjelokupni trošak postupka uključujući i trošak žalbe.

2.1. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku žalitelj vidi u tome što izreka prvostupanjske presude kojom je sud odbio tužbeni zahtjev, proturječi razlozima presude i što stav prvostupanjskog suda kako je ugovorna kazna predviđena samo za slučaj zakonske zabrane natjecanja s poslodavcem protivan ispravama koje se nalaze u spisu. Proturječnost između izreke i obrazloženja proizlazi iz pogrešnog preračunavanja ugovorne kazne u iznosu od 54.600,00 kn što preračunato po fiksnom tečaju konverzije iznosi 7.246,67 eura, dok je prvostupanjski sud u stavku I/ izreke odbio iznos od 7.724,67 eura.

2.2. U sadržaju žalbe tužitelj smatra da iz provedenog dokaznog postupka nesporno proizlazi da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o radu za obavljanje poslova Suradnik na projektu u sektoru Projektiranje i inženjering, te da je tim Ugovorom određena ugovorna zabrana natjecanja na način da tuženik ne može u roku od 2 godine od prestanka Ugovora o radu obavljati poslove kojima se natječe s poslodavcem. Isto tako tužitelj smatra da se tuženik nakon prestanka Ugovora o radu kod tužitelja protivno odredbi o zabrani natjecanja zaposlio u tvrtki SCAN PROJEKT d.o.o., koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem.

2.3. Kako je člankom 3. stavkom 1. Ugovora o radu opisano je što se smatra zabranom natjecanja, a stavkom 3. istog članka izričito ugovoreno da nakon prestanka važenja tog ugovora zabrana iz st. 1. tog članka je na snazi dvije godine, to upućuje i na to da tuženik nakon prestanka Ugovora o radu ne može za svoj niti tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja tužitelja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka, niti je pogrešno primijenio materijalno pravo.

6. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

7. Predmet spora odnosi se na zahtjev tužitelja kao bivšeg poslodavca, za isplatom ugovorne kazne od 54.600,00 kuna od tuženika kao bivšeg zaposlenika zbog nepoštivanja ugovorne zabrane utakmice

8. U prvostupanjskom postupku nije bilo sporno:

- da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o radu od 5.10.2017., za rad na radnom mjestu Suradnik na projektu u sektoru Projektiranje i inženjering.

- da je Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta društva propisano da je radnik obvezan obavljati i druge poslove prema nalogu društva.

- da je člankom 3. ugovora o radu ugovorena zabrana konkurencije među strankama koja sadržajno glasi:

„Radnik ne može bez suglasnosti Društva za svoj ni za tuđi račun obavljati poslove koji ulaze u predmet poslovanja Društva, ne može biti član uprave ni nadzornog odbora u drugom društvu koje se bavi poslovima iz predmeta poslovanja Društva, a ne može ni u prostorijama Društva obavljati poslove za svoj niti tuđi račun. Bez te suglasnosti Radnik ne može biti ni član trgovačkog društva koji osobno odgovara za obveze toga društva niti vlasnik ili suvlasnik trgovačkog društva, ako se ono bavi poslovima iz predmeta poslovanja Društva.

Postupanje Radnika protivno zabrani iz stavka 1. ovoga članka predstavlja tešku povredu radne obveze.

Nakon prestanka važenja ovog Ugovora, zabrana konkurencije iz stavka 1. ovoga članka je na snazi dvije godine.

Za slučaj povrede obveze iz stavka 1. ovoga članka, Radnik je dužan platiti ugovornu kaznu u iznosu od 54.600,00 kn, a pored navedenog Društvo ima pravo i na naknadu sveukupne štete, ukoliko ista prelazi visinu ugovorne kazne.“

9. Sporno je da li je tuženik zaposlenjem u tvrtki SCAN PROJEKT d.o.o., koja je u tržišnom natjecanju s tužiteljem povrijedio odredbu ugovora o radu s tužiteljem o zabrani natjecanja, te shodno tome da li je u obvezi platiti ugovornu kaznu u iznosu od 54.600,00 kuna.

10. Pravni okvir spora pravilno je postavljen pozivom na odredbe članka Zakona o radu (NN 93/14, 127/17 i 98/19 u daljnjem tekstu ZR) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje: ZOO), i to:

- odredbu članka 101. st. 1. ZR-a, kojom je propisano da radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja).

- odredbu članka 101. st. 2. ZR-a, kojom je propisano da ako radnik postupi protivno zabrani iz stavka 1., poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvog posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvog posla.

- odredbu članka 102. ZR-a, kojom je propisano u stavku 1. da poslodavac i radnik mogu ugovoriti da se određeno vrijeme nakon prestanka ugovora o radu, radnik ne smije zaposliti kod druge osobe koja je u tržišnom natjecanju s poslodavcem te da ne smije za svoj račun ili za račun treće osobe sklapati poslove kojima se natječe s poslodavcem (ugovorna zabrana natjecanja). Ugovor se ne smije zaključiti za razdoblje duže od dvije godine od dana prestanka radnog odnosa (st. 2.). Ugovor ne obvezuje radnika ako njegov cilj nije zaštita opravdanih poslovnih interesa poslodavca ili ako se njime, s obzirom na područje, vrijeme i cilj zabrane, a u odnosu na opravdane poslovne interese poslodavca, nerazmjerno ograničava rad i napredovanje radnika (st. 5.).

- odredbu članka 106. st. 1. ZR-a kojom je propisano da za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja može se ugovoriti ugovorna kazna. Ako je za slučaj nepoštivanja ugovorne zabrane natjecanja predviđena samo ugovorna kazna, poslodavac može, u skladu s općim propisima obveznog prava, tražiti samo isplatu te kazne, a ne i ispunjenje obveze ili naknadu veće štete (čl. 106. st. 2. ZR). – odredbu članka 4. ZOO-a, u vezi s čl. 8. st. 4. ZR, kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

- odredbu članka 319. st. 2. ZOO-a, kojom je propisano je da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom. U slučaju kad je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.

10. U dokaznom postupku prvostupanjski sud saslušao je zakonskog zastupnika tužitelja i tuženika, svjedoke MR i ČR, te je po mišljenju drugostupanjskog suda u potpunosti utvrdio činjenično stanje.

10.1. Zakonski zastupnik tužitelja OR iskazao je da je tuženiku objašnjeno prilikom potpisivanja ugovora da ne može raditi direktnu konkurenciju tužitelju i da to vrijedi i nakon prestanka radnog odnosa. Navodi da je tuženik kod tužitelja radio na poslovima tehničara i izrađivao je nacrte i smatra da tuženik kod novog poslodavca radi isto što je radio i kod tužitelja. Nakon što je tuženik s još troje kolega, od kojih su dva inženjera, otišao u konkurentsku firmu koja se bavila do tada elektrotehnikom i nije imala strojarske teme, ta firma je počela raditi konkurenciju tužitelju na projektima u INA-i i JANAF-u, a što prije nisu mogli raditi niti su se javljali na natječaj.

10.2. Tuženik je iskazao da je u vrijeme potpisivanja ugovora o radu dobio od direktora tužitelja tumačenje da se čl. 3 st. 1 ugovora odnosi na poštivanje tih pravila dok je tamo zaposlen i da je to isključivo vezano za razdoblje dok radi kod tužitelja, a radio je na radnom mjestu na kojem nije mogao samostalno komunicirati sa strankama i potpisivati projekte. Tužitelj inače ima 26 registriranih djelatnosti, a jedna od tih je i servis, pa da se zaposlio u bilo kojem servisu po takvom tumačenju bi konkurirao poslodavcu, a što je nerazumno. Svi radnici kod tužitelja su imali takve ugovore i svima je objašnjeno da to vrijedi za razdoblje dok su tamo zaposleni.

10.3. Svjedoci MR i ČR iskazali su u bitnom kao i tuženik, da su imali u ugovoru o radu klauzulu zabrane konkurencije, a da im je direktor objasnio da se to odnosi za vrijeme njihovog rada kod tužitelja jer da će u suprotnom platiti ugovornu kaznu. Glede odredbe da zabrana konkurencije vrijedi dvije godine nakon što ugovor prestane, direktor je objasnio da nikad nije aktivirao tu klauzulu, te da su ugovori bili tipski.

11. Drugostupanjski sud polazeći od načela da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, te da se sukladno odredbi članka 319. st. 2. ZOO-a, pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja, prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da se odredba o ugovornoj kazni iz ugovora o radu odnosi samo za vrijeme trajanja ugovora o radu.

11.1. Naime, tumačeći odredbu članka 3. ugovora o radu kao jednu cjelinu, odredba o ugovornoj kazni propisana člankom 3. stavkom 4. odnosi se na slučaj povrede obveze iz članka 3. stavka 1. odnosno, odnosi se na zabranu natjecanja za vrijeme trajanja radnog odnosa. Stoga, kako tuženik za vrijeme trajanja radnog odnosa nije prekršio odredbe o zabrani konkurencije nisu ispunjene pretpostavke za isplatu ugovorne kazne pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen kao neosnovan.

12. Međutim uz navedeno treba imati u vidu da institut ugovorne zabrane utakmice osim što ima za cilj zaštitu interesa poslodavca, mora se voditi računa o načelu jednakih davanja (čl. 15. ZOO-a), odnosno, da se ne smije nerazmjerno ograničavati pravo radnika na slobodu izbora poslodavca pogotovo ako radnik ne radi poslove koji po svom karakteru nisu direktna konkurencija bivšem poslodavcu, pogotovo ako kao u ovom slučaju poslodavac nije preuzeo obvezu da će radniku za vrijeme zabrane isplaćivati novčanu naknadu kojom mu osigurava egzistenciju do pronalaženja novog posla.

12.1. Tuženik je kod tužitelja radio je na poslovima tehničara i izrađivao je nacrte i na tom radnom mjestu samostalno komunicirao sa strankama i potpisivao projekte, pa iako odredbe Zakona o radu ne propisuje obvezu da se obrazloži opravdanost poslovnog interesa poslodavca za ugovaranje zabrane utakmice, drugostupanjski sud smatra da je barem u osnovnim crtama kod niše pozicioniranih djelatnika trebalo pojasniti o kojim bi se to konkretnim poslovima radilo. Ovako proizlazi da je tipskom odredbom koja sadrži najopćenitiju formulaciju izrečena zabrana zapošljavanja kod drugog poslodavca ako se on bavi poslovima iz predmeta poslovanja tužitelja, koji uzgred rečeno ima 26 registriranih djelatnosti, pa je tužbeni zahtjev neosnovan i iz navedenih razloga.

13. Nije osnovana žalba ni glede troškova postupka o kojima je prvostupanjski odlučio temeljem odredbe članka 155. i 154. stavak 1. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, 138/2023 u daljnjem tekstu: Tarifa), jer je tuženik u cijelosti uspio u sporu.

13.1. Priznati trošak tuženika odnosi se na trošak sastava odgovora na tužbu i podneska od 15.2.2021. svako po 200 euro (tbr. 8/1 OT), pristup ročištu 24.1.2021. 100 euro (tbr. 9/2 OT), pristup ročištu 21.3.2024. i 27.5.2024. svako po 200 euro (tbr. 9/1 OT) na što pripada PDV 25% - 225 euro, odnosno sveukupno 1.125,00 eura.

14. Zbog svega iznesenog, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci ove presude.

U Požegi 13. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Berislav Devčić