Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-488/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČO, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-632/2024-9 od 6. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-632/2024-9 od 6. lipnja 2024.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007. od 12. travnja 2007. zaključen između Slavonske banke d.d. Osijek, prednika tuženika i tužitelja i to:

- čl. 7. Ugovora kojom odredbom je ugovoreno da se tužitelj obvezuje platiti unaprijed, jednokratno naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga i

- čl. 9. st. 2. Ugovora kojom odredbom se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita sukladno poslovnoj politici Banke.

II. N a l a ž e s e tuženiku Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB 14036333877, da tužitelju ČO, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 1.407,76 € (tisućučetiristosedameurai sedamdeset šestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na svaki iznos od dana uplate, a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja2015. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tripostotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od 505,05 € od 20. travnja 2007. do isplate i

- na iznos od 902,71 € od 28. ožujka 2018. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 1.000,00 € (tisućueura) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 17. siječnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 11. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, te navode tužiteljice iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

7. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje sa aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku, a koje od sudova zahtijeva da za svoju odluku, s obzirom na okolnosti svakog pojedinog slučaja, daju dostatne i relevantne razloge. Naime, pobijana presuda sadrži dostatne i pravno relevantne razloge što strankama pokazuje da je njihov predmet zaista ispitan te jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Stoga se ne može govoriti o arbitrarnosti u odlučivanju i povredi prava na pravično suđenje.

7.1. Kako iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je sud prvog stupnja presudu sastavio u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a, žalitelj neosnovano smatra da je počinjena bitna povreda odredbe čl. 354. st. 1 ZPP-a. Presuda suda prvog stupnja sadrži sve što mora sadržavati prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP-a. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu bez depozita broj [broj depozita]/2007 od 12. travnja 2007. (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) u dijelu i u svezi naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu u svezi naknade za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za povrat iznosa plaćenih po navedenim osnovama.

10. U postupku pred prvostupanjskim sudom a i sada u žalbenoj fazi postupka nije sporno između stranaka da je tužitelj u svojstvu korisnika kredita s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. Osijek kao kreditorom 12. travnja 2007. zaključio ugovor o kreditu broj: 5140030250-60010469255/2007 kojim je tuženik tužitelju odobrio kredit u iznosu od 70.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, da je 20. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,20 % iznosa kredita, odnosno u iznosu od 505,05 eura, da je 28. ožujka 2018. naplaćena naknada na ime obračuna troška kod prijevremenog zatvaranja u iznosu od 902,71 eura.

11. Prvostupanjski sud je nakon ocjene iskaza tužitelja, te na temelju isprava sadržanih u spisu zaključio da ugovorne odredbe iz čl. 7. i čl. 9 . Ugovora o kreditu tuženiku kao potrošaču nisu bile razumljive, da se o ovim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru trgovca, da su spomenute odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, te uz primjenu čl. 96., čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP), te čl. 49. ZZP/14 i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22., dalje: ZOO) prihvatio tužbeni zahtjev

12. Sud prvog stupnja u takvoj situaciji primjenjuje odredbu Zakona o zaštiti potrošača koji u čl. 81. st. 1. ZZP-a koja propisuje da odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a u st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a koja odredba je identična čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje ZPP/07) .

13. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke ništetnosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se sa tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

14. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na navedene okolnosti, na okolnosti da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredaba, a iz iskaza tužitelja u postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno da se u konkretnom slučaju nije pregovaralo o spornim odredbama jer da se radilo o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke koju tužitelj može potpisati ili ne te je sasvim neizvjesno da tuženik ne bi omogućio tužitelju zaključenje ugovora da navedena ugovorna odrednica nije bila uključena u Ugovor. Ugovor ponuđen tužitelju je po principu "uzmi ili ostavi", tužitelj je mogao samo prihvatiti, druge opcije nije imao, a tuženik u postupku pred prvostupanjskim sudom nije dokazao drugačije.

15. Iz sadržaja sporne ugovorne odredbe čl. 7. nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu zahtjeva i jeli tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba ništetna u smislu odredbi čl. 96. st. 1. ZZP-a.

16. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća razloge koje je u pravcu utvrđenja ništetnosti ove odredbe ugovora iznio sud prvog stupnja, jer ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanja kredita, koja je i naplaćena na način da je ustegnuta od ukupnog iznosa odobrenog kredita, je nepoštena ugovorna odredba, a temeljem odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a ništetna, iako je jasno napisana, jer je onemogućavala tužitelju da u trenutku zaključenja ugovora ocijeni visinu te naknade te ne postoji dokaz da su stranke o istoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale, radi se o unaprijed formuliranoj odredbi ugovora sastavljenoj od strane tuženika kao banke koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

17. Dakle pravilno sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik iskoristio svoj položaj jače strane postupajući suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Izvjesno je da tuženik jest kao trgovac prilikom obrade zahtijeva i odobravanja kredita imao određene troškove koji troškovi se podmiruju iz te naknade, ali predmetna odredba ugovorena razmjerno iznosu samog kredita nedvojbeno ukazuje da istom nisu uključeni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

19. Tuženik koji je sastavio predmetnu ugovornu odredbu, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, tuženik nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirao u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge i naknade…) što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača. Pri tome se ističe da informiranost tužitelja o obvezi plaćanja naknade podrazumijeva informiranost o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade, dakle o onoj krajnjoj svrsi plaćanja te i takve naknade, što je u konkretnom slučaju izostalo.

20. Budući da već iz stranačkog iskaza tužitelja proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, to je provođenjem tog dokaza, protivno žalbenim navodima tuženika, zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranu, time da tuženik na iste okolnosti nije predložio dokaze.

21. Pri tome se ističe, a kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije moglo pregovarati (iskaz tužitelja) da se može zaključiti da banka o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

22. I u odnosu na odredbe ugovora kojim se tužitelja obvezuje na plaćanje posebne naknade za prijevremeno zatvaranje kredita , pravilno sud prvog stupnja utvrđuje da sporna odredba ugovora ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade, a niti je iz odredbe ugovora ,protivno žalbenim navodima, vidljiv podatak o tome hoće li se primjenjivati odluka (Tarifa banke) koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, iz navedenog proizlazi da bi takvom ugovornom odredbom tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade, stoga suprotno žalbenim navodima tuženika navedena odredba nije jasna, lako razumljiva niti transparentna.

23. U tom kontekstu pravilno sud prvog stupnja upire na presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske od 13. srpnja 2023. broj U-III-3231/22 i dr. kojom je utvrđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

24. Temeljem odredbe čl. 323. ZOO-a po pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda, da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom pa je temeljem spomenute odredbe valjalo prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana kada je tužitelju naplaćen isti iznos naknada, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

25. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja da prigovor zastare nije osnovan a to i obzirom da je odredbom čl. 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi stoga ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela ugovora a u smislu zaključka sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojemu su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, a isti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način utvrđena ništetnost ugovora. Polazeći od navedenog pravnog stava Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću odluke kojom je odlučeno o ništetnosti.

26. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 505,05 eura a koji se odnosi na ništetnost plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20. travnja 2007. pa do isplate, te iznos 902,71 eura koji se odnosi na ništetnost plaćene za naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2018. do isplate, a visina kojih iznosa nije sporna. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od prvog dana nakon izvršenih plaćanja.

27. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a) tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22.,126/22. i 138/23., dalje u tekstu: Tarifa) te su tužitelju osnovano priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1.Tarife), trošak sastava podneska od 12. 09. 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.8/1 Tarife), trošak pristupa na ročišta održana 18. 10. 2024. i 12. 12. 2024. u ukupnom iznosu od 400,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), te na ime PDV te iznosa od 200,00 eura (Tbr. 46 Tarife), dakle ukupno 1.000,00 eura.

28. Stoga kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

29. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a.

Osijek, 13. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran