Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-459/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca mr. sc. Krunoslava Barana predsjednika vijeća, sutkinje Jasne Bratek izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Vesne Bjelousov članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-404/2023-19 od 28.studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženika odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-404/2023-19 od 28. studenog 2024.

II Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 9010627474 od 8. 7. 2005. sklopljenoga između tužitelja ŽH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 i to odredba članka 1. u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita, odredba članka 7. u dijelu teksta ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja'', odredba članka 12.9. u dijelu teksta ''Potpisom ovog ugovora korisnik kredita, solidarni dužnik i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF'' te u tome dijelu ugovorne odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, 10 000 Zagreb, OIB: 02535697732 isplatiti tužitelju ŽH, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnove preplate zbog promjene tečaja CHF-a kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 1.820,95 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku

na iznos od 27,12 EUR teku od 1. 3. 2010.

na iznos od 16,57 EUR teku od 1. 4. 2010.

na iznos od 16,57 EUR teku od 1. 5. 2010.

na iznos od 29,85 EUR teku od 1. 6. 2010.

na iznos od 29,85 EUR teku od 1. 7. 2010.

na iznos od 43,12 EUR teku od 1. 8. 2010.

na iznos od 43,12 EUR teku od 1. 9. 2010.

na iznos od 43,12 EUR teku od 1. 10. 2010.

na iznos od 43,12 EUR teku od 1. 11. 2010.

na iznos od 43,12 EUR teku od 1. 12. 2010.

na iznos od 56,38 EUR teku od 1. 1. 2011.

na iznos od 69,66 EUR teku od 1. 2. 2011.

na iznos od 69,66 EUR teku od 1. 3. 2011.

na iznos od 69,66 EUR teku od 1. 4. 2011.

na iznos od 56,39 EUR teku od 1. 5. 2011.

na iznos od 56,39 EUR teku od 1. 6. 2011.

na iznos od 56,39 EUR teku od 1. 7. 2011.

na iznos od 56,39 EUR teku od 1. 8. 2011.

na iznos od 994,47 EUR teku od 30. 8. 2011.

do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena,kao i da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.398,17 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, počevši od dana donošenja presude tj. od 28. studenog 2024. do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Ovu presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenom žalbom pobija tuženik zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1. toč. 2. i toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti. Potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik, budući da pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se isto može ispitati.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom na to da je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude izložio je zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, te je naveo i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a provedeni dokazni prijedlozi su valjano obrazloženi (čl. 8. ZPP-a).

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za djelomičnim utvrđenjem ništetnosti odredbi čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu broj 9010627474 od 08. 07. 2005., sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora i isplate preplaćenog iznosa s tog osnova.

9. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili 8. srpnja 2005. Ugovor o kreditu (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) broj 9010627474 kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje novčani iznos od 25.327,78 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1.), na rok otplate 84 mjeseca, te da je odredbom čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu ugovoreno da će se otplata predmetnog kredita izvršiti u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja. Nesporno je i da je kod Općinskog suda u Koprivnici pravomoćno dovršen predmet poslovni broj: P-439/2019 radi utvrđenja ništetnosti i isplate pretplaćenog iznosa s osnove ništetne promjene kamatne stope.

10. U ovoj fazi žalbenog postupka sporno je između ostalog i može li tužitelj zahtijevati utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, može li se tužitelj pozivati na ništetnost ugovornih odredaba pozivom na utvrđenja iz odluka donesenih povodom kolektivne tužbe udruge "Potrošač", jesu li promjene koje se odnose na valutnu klauzulu bile u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te da li su kao takve bile u skladu s općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiču zasnivanja ovakve vrste obveza, odnosno posljedično tome da li se radi o ništetnim odredbama. Sporna je i visina zahtjeva kao i pitanje nastupa zastare.

11. Sud prvog stupnja je na temelju izvedenih dokaza utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 8. srpnja 2005. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu (u nastavku teksta: Ugovor o kreditu) broj 9010627474 kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje novčani iznos od 25.327,78 CHF, obračunato prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita,

- da su u odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli kao i promjenjivoj kamatnoj stopi, a o kojima se nije pregovaralo, relevantne odluke Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-249/14-2 kojom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.,

- da su ništetne odredbe tužene o valutnoj klauzuli obzirom da stranke nisu pregovarale, a niti je tuženik dao tužitelju odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi odnosno naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi,

- da je prigovor zastare predmetnog potraživanja nije osnovan i da rok zastare glede zahtijeva za povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe ugovora koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu teče od 14. lipnja 2018., a tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka;

- da je izveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Nataliji Jambrečić, da prema nalazu i mišljenju vještaka ukupan iznos više plaćenih anuiteta uzimajući u obzir tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj na dan isplate po predmetnom ugovoru o kreditu iznosi 1.820,95 eura,

- da je tuženik prigovorio nalazu vještaka u dijelu koji se odnosi na izračun negativne tečajne razlike

- da je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, cijeneći njegov nalaz stručnim i objektivnim.

12. Polazeći od navedenih utvrđenja, prvostupanjski sud je zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule za CHF, na temelju odluke kreditora te je temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj: 35/05. - dalje u tekstu ZOO), odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a u vezi s čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.) odlučio na navedeni način.

13. Navedeni zaključak prvostupanjskog suda je pravilan, pa ga prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, a pravilnost i zakonitost navedenog zaključka žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.

14. Sud prvog stupnja usvaja tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sa zaključkom da pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (odnosno Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.) donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku, temeljem ZZP/03 u vezi s čl. 323. ZOO-a te čl. 502. a. i c. ZPP-a.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje: ZZP/03), važećim u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 97/07., 125/07., 75/09., 89/09. i 133/09. - dalje: ZZP/07) koji Zakon odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81.st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

16. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 8. srpnja 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008.,a što tuženik u ovome postupku nije dokazao.

17. Naime Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i u ovom predmetu tuženik od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

17.1. U navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, sudovi su proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula, stopa kamate), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušla na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

18. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a tužitelj se u tužbi pozvao na utvrđenja iz pravomoćne presude.

19. Pravilno se sud prvog stupnja pri donošenju pobijane presude rukovodio učincima presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u odluci poslovni broj Rev- 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom na to da postoji na temelju čl. 502.c ZPP-a, kao i na temelju odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14. i 110/15.) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Prema sadržaju navedene zakonske odredbe iz čl. 502.c ZPP-a proizlazi da ona nije suprotna pravnoj normi iz čl. 118. ZZP/14, a ni onoj iz čl. 138.a ZZP-a tako da prihvaćanjem utvrđenja iz presuda donesenih po kolektivnoj tužbi sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, na koju sadržajno upire tuženik u žalbi.

20. Stoga sve navedeno, a polazeći:

- od odredbe čl. 81. ZZP/03 važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.),

- od odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- od odredbe čl. 4., odredbe čl.322. i odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj sud zaključuje da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time i ništetne, a sve to u smislu naprijed navedenih propisa.

21. Polazeći od navedenog, a vezano uz žalbene navode tuženika, ističe se tužiteljevo pravo na pozivanje na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, a kako to pogrešno tumači tuženik, već da je na njemu, na tuženiku (ne na tužitelju), kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg su donesene pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. U skladu a time na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača i da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

21.1. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao niti je u tom pravcu sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi da su tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivim, i to ne samo formalno i gramatički već razumljivima i suštinski kako ih poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

22. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje valja reći, da je protivno navodima tužene tijekom postupka proveden dokaz saslušanjem tužitelja upravo na okolnost jesu li tužitelju pri sklapanju Ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno jesu li mu te odredbe učinili razumljivim.

23. Ocjenom iskaza tužitelja te dokumentacije i isprava, sud prvog stupnja je pravilno zaključio da je tužitelj prosječan potrošač kojemu odredbe o valutnoj klauzuli nisu bile dovoljno jasne i razumljive, a time mu nisu bile poznate niti posljedice sklopljenog Ugovora o kreditu, a suprotno navodima žalbe nije mu omogućeno niti pojedinačno pregovaranje o unaprijed formuliranim tipskim odredbama Ugovora.

24. Polazeći od izloženog pravilno je sud prvog stupnja zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF sadržana u čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, nerazumljive i nepoštene i kao takve ništetne sukladno navedenim odredbama ZZP/03. Suprotni navodi tuženika koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora, ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni jer su u pitanju razlozi koje je raspravio sud u postupku kolektivne zaštite.

25. Stoga je sud prvog stupnja osnovano temeljem odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.820,95 Eura na ime razlike preplaćenih anuiteta utvrđene provedenim financijskim vještačenjem do koje je došlo zbog promjene tečaja CHF zajedno sa zateznom kamatom koja teče na svaki mjesečno preplaćeni iznos od dana plaćanja do isplate.

26. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo iz čl. 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Budući je do tuženikova stjecanja došlo na temelju po njemu unaprijed sastavljene i faktički nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, što mu daje položaj nesavjesna stjecatelja, to je na stečeni novčani iznos u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a dužan platiti zateznu kamatu kako je zatražena od dana dospijeća svakog anuiteta po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih odredbi. Prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u odluci Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021., savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakog pojedinog slučaja, a kako je to u ovome postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno.

27. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio prigovor zastare neosnovanim jer prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su-IV-33/2022- 2 od 31. siječnja 2022., pokretanje parničnog postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

27.1. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da se u konkretnom slučaju ima primijeniti opći zastarni rok od 5 godina (čl. 225. ZOO-a) te je pravilno utvrdio da je do prekida zastare došlo podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu, da glede valutne klauzule zastara počela teći ispočetka donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., a kako je tužba je u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023. to je pravilno prvostupanjski sud istaknuti prigovor zastare ocijenio neosnovanim .

27.2. Obzirom na navedeno suprotne tvrdnje tuženika vezane uz prigovor zastare su bez pravnog uporišta.

28. Nadalje, neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud trebao uzeti u obzir i činjenicu da je tužitelj tijekom otplate kredita plaćao i anuitete po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit isplaćen. Naime, plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnoga potrošač nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Tuženik je bez pravne osnove stekao više isplaćene iznose kao posljedicu promjene tečaja CHF tijekom trajanja ugovora pa je u tom smislu, na temelju provedenog financijskog vještačenja, koje je sud prvog stupnja u cijelosti prihvatio ocjenjujući stručnim i objektivnim, izrađenog po pravilima struke, utvrđena visina razlika uplaćenih anuiteta i to uvažavajući podatke o iznosima plaćenih anuiteta kroz ugovorni rok otplate i razliku tih plaćenih anuiteta i onih koji bi tužitelj bio u obvezi platiti bez ništetnih odredbi.

28.1. Kako je predmet ovoga spora povrat uplata za koje se, u smislu članka 1111. ZOO-a neosnovano obogatio tuženik kada je dio imovine tužitelja prešao u imovinu tuženika na temelju ugovorne odredbe koja je, jer uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, utvrđena ništetnom, a kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće, a sve to pored činjenice da nikakva imovina tuženika nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to prilikom ocjene osnovanosti kondikcijskog zahtjeva osnovano nisu uzete u obzir utvrđene negativne tečajne razlike.

29. Radi toga je na činjenično stanje utvrđeno u postupku pravilno primijenjeno materijalno pravo kada je tuženik obvezan na isplatu iznosa od 1.820,95 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama a čija visina je pravilno utvrđena financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Nataliji Jambrečić, a o istom je sud prvog stupnja dao i valjane razloge.

30. Sud prvog stupnja opravdano je tužitelju dosudio troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i pravilno utvrdio visinu tih troškova primjenom odredbe čl. 155. ZPP-a i to utvrđenje prvostupanjskog suda žalbenim tvrdnjama tuženika nije dovedeno u pitanje. Protivno navodima žalbe, tužitelju pripada trošak zastupanja na ročištu za objavu presude budući je ročište za objavu presude predviđeno kao procesna radnja na koju se pozivaju stranke i na kojoj se prisutnim strankama uručuje presuda sukladno čl. 335. st. 8. ZPP-a, pa se u tom smislu ukazuju neosnovanim žalbeni navodi o nepotrebnosti takvog troška za koji je Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika predviđena nagrada odvjetniku u visini od 50% nagrade iz Tbr. 7. toč. 1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. O pravu stranke na trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu za objavu presude svoje pravno stajalište izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl.br. Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.

31. S obzirom na navedeno valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci.

32. U smislu odredbe čl. 166. st. 1. u vezi s odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka jer tuženik nije uspio sa žalbom.

Osijek, 13. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

mr. sc. Krunoslav Baran