REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
Poslovni broj: Us I-28/2025-16
[adresa] K 5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R I J E Š E NJ E
Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, uz sudjelovanje zapisničarke Adriane Tokić, u upravnom sporu tužitelja KS (OIB: [osobni identifikacijski broj]), boravište u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik u Zagrebu, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova (OIB: 36162371878), Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6, radi privremenog boravka, 13. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: UP/I-216- 02/24-03/9547, URBROJ: 511-05-06-24-6 od 2. prosinca 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovoga spora.
r i j e š i o j e
Odbija se prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere na način da se zabrani tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi karlovačkoj, Službi upravnih poslova, državljanstva i stranaca da proglasi izvršnost osporavanog rješenja KLASA: UP/I-216-02/24-03/9547, URBROJ: 511-05-06-24-6 od 2. prosinca 2024., kao i da tužitelja prisilno udalji iz Republike Hrvatske i Europskog gospodarskog prostora.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave karlovačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, KLASA: UP/I-216-02/24-03/9547, URBROJ: 511-05-06-24-6 od 2. prosinca 2024., odbijen je zahtjev tužitelja za produljenje njegovog privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u svrhu spajanja obitelji (toč. 1.), određeno je da je dužan napustiti područje EGP-a u roku od 15 dana, računajući od izvršnosti tog rješenja (toč. 2.), da je dužan predati to rješenje na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili ga predati u diplomatskoj misiji/konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja Republike Hrvatske (toč. 3.), te da će se prisilno udaljiti ako po izvršnosti rješenja ne postupi po naloženom u toč. 2. izreke.
2. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu. U tužbi navodi, u bitnome, da je je u braku s MS od 22. rujna 2012. te da je od kraja 2013. pa nadalje, uglavnom u kontinuitetu u Republici Hrvatskoj, a bračna zajednica opstaje i funkcionira od dana sklapanja braka pa do danas. U odnosu na utvrđenu opasnost za javni poredak Republike Hrvatske, tužitelj navodi da mu je na teret stavljena prekršajna kazna iz 2012., koja da nije plaćena, iako je tuženik u obrazloženju osporavanog rješenja naveo da je ona plaćena, no ukazuje na odredbu članka 77. stavak 2. i 3. Prekršajnog zakona ("Narodne novine", broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22, dalje: PZ), te navodi da je tuženik navođenjem konkretnih prekršaja iz 2012. i 2018. u obrazloženju osporavanog rješenja prekršio navedene odredbe, s obzirom da je nastupila rehabilitacija po sili zakona. Nadalje, u pogledu pojma "javni poredak" i "nacionalna sigurnost", tužitelj je naveo, da tužitelj s navedenim djelima ne može potpadati pod pravni standard opasnosti za "javni poredak" te "nacionalnu sigurnost". Nadalje, navodi da je sve izrečene mu kazne podmirio, iako je to učinjeno s poteškoćama, iz razloga što nije dobio službeni ispis oznaka kazni koje su vođene kao neplaćene. Usprkos tome, navodi da je izrečene prekršajne kazne podmirio, a neke i više puta. Nadalje, navodi da mu je u 2023., a za 2024. produljeno odobrenje za privremeni boravak, iako su sve navedene činjenice tuženiku bile poznate, a da je jedina koja nije bila poznata i predstavlja novu činjenicu jest prekršajni postupak koji se vodio pod poslovnim brojem Pp-6103/2024, a u kojem je sud odredio kaznu od 500,00 eura, a koja izrečena novčana kazna jest u iznosu koji je manji od zakonskog minimuma. Tužitelj navodi da je prilikom odmjeravanja učinaka primjene odredbe članka 10. stavka 1. točke 2. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja ("Narodne novine", broj 136/21 i 145/23, dalje: Pravilnik) potrebno uzeti u obzir da je tužitelj u braku s državljankom Republike Hrvatske 12 godina, da radi i ima stalan posao, čime da pridonosi državnom proračunu Republike Hrvatske, a da je bespredmetno govoriti o djelima koje bi tužitelj počinio prije dodjele posljednjeg produljenja privremenog boravka, s obzirom da se kod njega radi o blažem obliku kršenja, a što ne treba dovoditi u pitanje, s obzirom da mu je sam sud u prethodno navedenom slučaju izrekao kaznu manju od zakonskog minimuma. Nadalje, tužitelj navodi da kad bi se analizirala kazna po kazna za koje se tereti u osporavanom rješenju, da kazna po predmetu PP-6103/2024 jest plaćena, stoga je pogrešno utvrđeno da ona nije plaćena. Navodi i da je u mogućnosti dokazati i za druge kazne da ih je platio, no da tuženik ne navodi niti brojeve predmeta pa mu je teško odgovoriti na paušalno navedene činjenice o neplaćenim kaznama. Napominje i da radi u građevini, na poslovima obnove potresom pogođenih građevina, a što da je u javnom interesu Republike Hrvatske. Tužitelj predlaže da Sud u sporu izvede dokaz njegovim saslušanjem i saslušanjem njegove supruge. U tužbi je predložio da sud odredi odgodni učinak tužbe. Slijedom navedenog, u tužbenom zahtjevu predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika od 2. prosinca 2024. uz naknadu troškova ovog spora.
3. Tužitelj je podneskom od 26. veljače 2025. zatražio da sud odredi privremenu mjeru kojom se zabranjuje tuženiku proglasiti izvršnost osporenog rješenja te zabraniti tuženiku da tužitelja prisilno udalji iz Republike Hrvatske i Europskog gospodarskog prostora. Naime, navodi da je predmetni upravni postupak proveden nezakonito te da je tuženik obmanjujuće postupio prema tužitelju, jer je od njega zatražio dokaz o plaćanju izrečenih prekršajnih kazni, a koja činjenica da kasnije nije bila odlučujuća za odluku o ovdje spornom pitanju. Osim toga, napominje i da je tuženik prilikom donošenja svoje odluke u obzir uzeo sve počinjene prekršaje od strane tužitelja pa i onih koji su obuhvaćeni rehabilitacijom. U odnosu na štetu koja bi mu nastupila, tužitelj navodi da bi ostao bez posla, da bi mu obitelj bila razdvojena te bi upitno bilo kad bi se obitelj mogla ponovno spojiti. Osim toga, smatra i da bi šteta nastala i njegovoj supruzi i njegovom poslodavcu, s obzirom da on radi na građevini, na obnovi potresom pogođenih građevina pa je zatražio da Sud izda privremenu mjeru na način da se zabrani tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi karlovačkoj, Službi upravnih poslova, državljanstva i stranaca da proglasi izvršnost osporavanog rješenja KLASA: UP/I-216-02/24-03/9547, URBROJ: 511-05-06-24-6 od 2. prosinca 2024., kao i da tužitelja prisilno udalji iz Republike Hrvatske i Europskog gospodarskog prostora.
4. Sud je o prijedlogu za odgodnim učinkom tužbe odlučio rješenjem od 3. veljače 2025., na način da je odbijen prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe iz razloga navedenih u obrazloženju tog rješenja.
5. Sud je o prijedlogu za izdavanje privremene mjere odlučio raspravnim rješenjem od 6. ožujka 2025., a iz razloga koji će se iznijeti u nastavku obrazloženja.
6. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te dodatno navodi da je tužitelj u središte svog tužbenog zahtjeva stavio novčane kazne koje su mu izrečene za počinjene prekršaje i njihovo podmirenje, no da je tužitelj dokazao da je kazna za prekršaj iz 2024. podmirena, koja je bila od značaja prilikom donošenja predmetnog rješenja, a što nije moglo imati negativan utjecaj na ishod postupka. Stoga navodi da je pogrešna pretpostavka da je osporeno rješenje o odbijanju zahtjeva za produljenje privremenog boravka tužitelja doneseno na temelju nepodmirenih novčanih kazni, posebice onih za koje je već nastupio rok rehabilitacije. Nadalje, navodi da svrha navođenja prekršaja u osporenom rješenju za koje je nastupila rehabilitacija nije bila od utjecaja za donošenje osporavanog rješenja, već isključivo da se ukaže da je tužitelj tijekom svog dosadašnjeg boravka u Republici Hrvatskoj bio sklon kršenju pozitivnih propisa te da iz njegova ponašanja proizlazi da bi mogao prekršiti propis. Dakle, ističe da je kršenje pozitivnih propisa Republike Hrvatske glavni razlog odbijanja zahtjeva za produljenje privremenog boravka tužitelja. Tužitelj navodi da je okosnica osporavanog rješenja prekršaj protiv javnog reda i mira. Navedeno je utvrđeno uvidom u dopis Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, od 14. listopada 2024., a u čijoj evidenciji je evidentiran prekršaj na temelju odluke Općinskog prekršajnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pp-6103/2024 od 19. svibnja 2024., zbog kršenja članka 13. i 17. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira ("Narodne novine", broj 47/23). Nadalje, uvidom u dopis istog tijela od 3. listopada 2024., tuženik je utvrdio da tužitelj ima evidentiranu pravomoćnu presudu Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj: Kov-252/22 od 8. prosinca 2022., a zbog počinjenog kaznenog djela protiv javnog reda-napadom na službenu osobu, opisano u članku 315. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21, dalje: KZ), kojom mu je izrečena uvjetna kazna zatvora u trajanju 6 mjeseci, uz rok kušnje u trajanju 2 godine. Stoga smatra da je vidljivo da je tužitelj sankcioniran zbog neprimjerenog ponašanja u javnosti, s naglaskom na napad usmjeren na službene osobe, a što opravdava njegovo obrazloženje o nepoštivanju javnog poretka i predstavljanju opasnosti za javni poredak od strane državljanina treće zemlje. Također, smatra nesvrsishodnim govoriti o tome što se smatra ispravnim u primjeni pravnog standarda javnog poretka, već se on treba primjenjivati sukladno važećem Pravilniku o postupanju prema državljanima trećih zemalja, a da remećenje javnog reda i mira, vrijeđanje i omalovažavanje ovlaštenih službenih osoba, kao i ponavljanje takvih djela, jest jasan iskaz nepoštivanja javnog poretka, pri čemu sve navedeno predstavlja činjenice obuhvaćene definicijom opasnosti za javni poredak, utvrđenoj odredbom članka 10. stavka 1. točkom 2. Pravilnika. Nadalje, ističe i da je tužitelju već jednom bilo izdano rješenje o protjerivanju i određena zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od šest mjeseci, a što ukazuje na to da ranija sankcija, kao i njene posljedice na njegov obiteljski i profesionalni život, na tužitelja nisu djelovale preventivno, odnosno da ga nisu otklonile od daljnjeg kažnjivog ponašanja. Slijedom navedenog, predlaže da Sud odbije tužbu kao neosnovanu.
7. U tijeku spora održana je rasprava 6. ožujka 2025. kako bi se sukladno odredbi članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja te službena osoba tuženika.
8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora, a odbio je dokaz da se u sporu provede dokaz saslušanjem tužitelja i MS, iz razloga koji su navedeni u raspravnom rješenju od 6. ožujka 2025.
9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
10. Među strankama je nesporno da je tužitelj 2. kolovoza 2024. podnio zahtjev za odobrenje (produljenje) privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Nadalje, nesporno je da tužitelj živi u [adresa] od 2013., kao i da je tijekom boravka u Republici Hrvatskoj osuđen zbog počinjenja više prekršaja te kaznenog djela, od kojih nesporno nije nastupila rehabilitacija za počinjeni prekršaj, utvrđen u postupku pred Općinskim prekršajnim sudom u Zagrebu, poslovni broj: Pp-6103/2024 od 19. svibnja 2024. te za kazneno djelo, utvrđeno u postupku pred Općinskim sudom u Karlovcu, poslovni broj: Kov-252/2022 od 8. prosinca 2022.
11. Sporno je u ovoj upravnoj stvari, je li zakonito tuženik odlučio o predmetnom zahtjevu tužitelja, odnosno odbio njegov zahtjev za produljenje privremenog boravka u Republici Hrvatskoj.
12. Odredbom članka 59. stavka 1. točke 7. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj 133/20, 114/22 i 151/22, dalje: ZS) propisano je, da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje. Stavkom 2. istog članka propisano je da će se zahtjev za odobrenje privremenog boravka odbiti ako nisu ispunjeni uvjeti iz stavka 1. ovoga članka ili ako: 1. je priložena dokumentacija prijevarno stečena ili krivotvorena ili 2. postoje dokazi ili ozbiljni i objektivni razlozi da bi državljanin treće zemlje boravio u [adresa] u svrhu različitu od one zbog koje podnosi zahtjev za odobrenje privremenog boravka.
13. Odredbom članka 10. stavka 1. točke 2. Pravilnika o postupanju prema državljanima trećih zemalja ("Narodne novine", broj 136/21 i 145/23, dalje: Pravilnik) propisano je da se smatra da državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak ako je prekršio propis, ili iz njegove izjave ili ponašanja proizlazi, ili postoje saznanja da bi mogao prekršiti propis.
14. Iz citiranih zakonskih i podzakonskih odredbi proizlazi da će se državljaninu treće zemlje odobriti privremeni boravak ako on ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje, kao i da će se takav zahtjev odbiti ako uvjeti za njegovo odobrenje nisu ispunjeni. Također, jasno proizlazi i da se smatra da državljanin treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak ako je prekršio propis, odnosno da iz njegovog ponašanja proizlazi ili postoje saznanja da bi mogao prekršiti propis.
15. S obzirom da je u ovoj upravnoj stvari nesporno da je tužitelj počinio prethodno navedeno kazneno i prekršajno djelo, za koja djela je pravomoćno osuđen, te da za ta djela nije nastupila rehabilitacija, a da prema izričitoj odredbi mjerodavnog Pravilnika kršenje propisa od strane državljanina treće zemlje predstavlja opasnost za javni poredak, ocjena je Suda da u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjeni propisani uvjeti za odobrenje, odnosno produljenje privremenog boravka tužitelja u Republici Hrvatskoj. Naime, iz navedenih presuda razvidno je da je tužitelj osuđen zbog počinjenja navedenog kaznenog djela te prekršajnog djela, odnosno da tužitelj ne poštuje zakone Republike Hrvatske, a samim time i njezin javni poredak, te da čineći ta djela ustrajno iskazuje nepoštivanje pravnog poretka Republike Hrvatske, zbog čega se osnovano može pretpostaviti da će to nastaviti činiti i u budućnosti. Imajući u vidu citirane odredbe ZS-a te Pravilnika, kao i utvrđeno postupanje tužitelja, ističe se da na odluku o predmetnom zahtjevu nije od (isključivog) utjecaja činjenica je li tužitelj podmirio izrečene novčane kazne, već je, a na što je uputio i sam tuženik u obrazloženju osporenog rješenja i odgovoru na tužbu, odlučno je li tužitelj tijekom dosadašnjeg boravka u Republici Hrvatskoj kršio ili bio sklon kršenju pozitivnih propisa, a na temelju čega se utvrđuje odlučna činjenica, konkretno, predstavlja li on opasnost za javni poredak države. Neplaćanje, odnosno neuredno plaćanje izrečenih kazni, također ukazuje na činjenicu poštuje li tužitelj pravni poredak Republike Hrvatske ili ga ne poštuje, odnosno ispunjava li (pravodobno) svoje obveze koje su mu izrečene. Stoga je navedeno također potrebno uzeti u obzir pri odluci o predmetnom zahtjevu, s obzirom da pitanje poštivanja pravnog poretka Republike Hrvatske uključuje ne samo (zakonito) uživanje prava koje taj poredak pruža, već i ispunjavanje obveza koje on nameće. Stoga se zaključno ističe da, s obzirom da je nesporno da su protiv tužitelja donesene pravomoćne presude u prekršajnom i kaznenom postupku, tuženik je pravilno i osnovano utvrdio da tužitelj ne poštuje propise, odnosno javni poredak Republike Hrvatske, te da sklonost nasilnom ponašanju ukazuje na mogućnost ponavljanja istih ili sličnih djela u budućnosti.
16. Stoga je ocjena Suda da je osporavano rješenje pravilno i zakonito, a za koju odluku je tuženik dao jasno, obrazloženo i na mjerodavnim zakonskim odredbama utemeljeno obrazloženje, a na koje, uz odgovor na tužbu, upućuje i Sud. Na drugačiju odluku u ovom sporu nisu od utjecaja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i presuda Europskog suda za ljudska prava i temeljne slobode koje je tužitelj uložio u spis spora na raspravi 6. ožujka 2025., iz razloga što je Sud pri odluci u ovom sporu imao u vidu da je tužitelj počinio kazneno djelo protiv javnog reda-napadom na službenu osobu, policajca, iz kojeg postupanja je jasno da osim što ne poštuje javni red te pravni poredak Republike Hrvatske, da je aktivnim činjenjem-napadom na službenu osobu, odnosno tijelo čija je dužnost štiti javni red, tužitelj izravno ugrozio pravni poredak Republike Hrvatske, zbog čega je potrebno isključiti boravak tužitelja na području Republike Hrvatske. Nadalje, napominje se da su za navedeno utvrđenje dovoljne navedene pravomoćne presude donesene u kaznenom i prekršajnom postupku, dok ranije osude tužitelja obuhvaćene rehabilitacijom takvih osuda, nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari, a na što je tužitelj osnovano ukazao.
17. Nadalje, neosnovanim se ocjenjuje tužbeni navod da je tuženik odgovorom na tužbu izmijenio obrazloženje osporavanog rješenja, to stoga što je odgovorom na tužbu tuženik dodatno obrazložio svoja utvrđenja i navode, sadržane u obrazloženju osporavanog rješenja, a što je bio ovlašten i pozvan učiniti u skladu s odredbom članka 48. stavkom 1. i 3. ZUS-a. Također, danim odgovorom tuženik nije izmijenio svoju odluku sadržanu u izreci osporavanog rješenja. Osim toga, niti navod da je tuženik obmanjujuće postupio prema tužitelju, jer je tražio dokaz da je tužitelj podmirio izrečene kazne, zbog čega da je o toj okolnosti ovisila odluka o predmetnom zahtjevu tužitelja, nije osnovan, iz razloga što, osim što je zakonom jasno propisano koje su pretpostavke za odobrenje (produljenje) privremenog boravka u Republici Hrvatskoj, među kojima nije dokaz o plaćanju prethodno izrečenih kazni, traženje tuženika da tužitelj dokaže da je podmirio navedena dugovanja jest radnja koja je usmjerena na pravilno i potpuno utvrđenje činjeničnog stanja, s obzirom da i o tome ovisi utvrđenje poštuje li tužitelj pravni poredak Republike Hrvatske, a kako je to prethodno obrazloženo. Osim toga, traženje da se ispune pravomoćno određene obveze, ne može se cijeniti zavaravajućim, već postupanjem usmjerenim na ispunjenje zakonito određenih obveza.
18. Ostali tužbeni navodi ocijenjeni su kao neodlučni za odluku u ovom sporu.
19. Odredbom članka 42. stavka 3. ZUS-a propisano je da Sud može na prijedlog stranke izdati privremenu mjeru ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranki.
20. U odnosu na prijedlog tužitelja za izdavanje privremene mjere valja odgovoriti tužitelju, da su odredbom članka 42. stavka 3. ZUS-a izričito propisane pretpostavke za izdavanje privremene mjere, a koje pretpostavke se moraju kumulativno ispuniti da bi se udovoljilo prijedlogu tužitelja za izdavanje privremene mjere, dok u konkretnom slučaju one nisu ispunjene, iz razloga što tužitelj nije ničim dokazao da je u konkretnom slučaju nužno izdavanje privremene mjere da bi se izbjegla šteta koja se teško može popraviti, odnosno nije dokazao vjerojatnost nastupanja takvih okolnosti pa je slijedom citiranog članka 42. stavka 3. ZUS-a valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.
21. Osim toga, za izdavanje privremene mjere nužno je da ona nije protivna javnom interesu, a s obzirom da tužitelju nije odobreno produljenje privremenog boravka iz razloga što je u provedenom upravnom postupku utvrđeno da predstavlja opasnost za javni poredak, a koja odluka je u ovom sporu ocijenjena pravilnom i zakonitom, jasno je da je privremena mjera kojom bi se tuženiku zabranilo proglašenje izvršnosti osporavanog rješenja te udaljenje tužitelja koji predstavlja opasnost za javni poredak iz Republike Hrvatske, suprotna javnom interesu. Stoga niti taj uvjet za izdavanje privremene mjere nije ispunjen. Dodatno se ističe i da se tužitelj u prijedlogu za izdavanje privremene mjere u bitnome poziva na razloge iznesene u tužbi protiv osporenog rješenja tuženika, a u konkretnom slučaju nije dokazao da se radi o teško popravljivoj šteti, a kroz privremenu mjeru zapravo traži priznanje prava koje mu nije priznato osporavanim rješenjem tuženika. Stoga se nije mogao prihvatiti takav prijedlog tužitelja i odrediti privremenu mjeru.
22. Slijedom navedenog, osporavana presuda ocjenjuje se zakonitom pa je Sud na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude.
23. Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.
U Rijeci 13. ožujak 2025.
Sutkinja
Marija Renner Jakovljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.
DNA:
- opunomoćeniku tužitelja Zoranu Baueru, odvjetniku u Zagrebu, Kozarčaninova 2
- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi karlovačkoj, Službi upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Karlovac, Trg hrvatskih redarstvenika 6
