Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-326/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Morisi Mikić, odvjetnici iz Donjeg Miholjca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 23. listopada 2024., u nazočnosti punomoćnice tužitelja Morise Mikić, odvjetnice iz Donjeg Miholjca i zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Kučinca, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu broj: 528-50- 5017329 koji je ovjeren kod javnog bilježnika Hrvatina Šustića iz Osijeka pod brojem OV-1498/08 dana 18. kolovoza 2008. godine, zaključenog između tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, i tužitelja ČŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], a koja u čl. 1. Ugovora glasi: „ Kunska protuvrijednost CHF 46.000,00 po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita. „ ; u čl. 7. glasi: „ Kredit se otplaćuje u 180 (stoosamdeset ) jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća ... „ ;u čl. 8. glasi: „ ... na nekretnini iz ovog članka i to za iznos kunske protuvrijednosti CHF 46.000,00, obračunato po srednjem tečaju Kreditora na dan dospijeća tražbine ... „ ; u čl. 10. glasi: „ Na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju se opći akti Kreditora kojim je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama ...„ .

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., [adresa], OIB: 53056966535, da tužitelju GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati u roku od 15 dana iznos od 4.786,91 eur ( četiritisućesedamstoosamdesetšesteuraidevedesetjedancent) koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi o valuti otplate anuiteta za koju je vezana glavnica švicarski franak ima vratiti tužitelju, kao i zakonsku zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta tekućom:

- na iznos od 48,20 eur, počev od 27.01.2011. do isplate,

- na iznos od 76,24 eur, počev od 26.02.2011. do isplate,

- na iznos od 49,69 eur, počev od 30.03.2011. do isplate,

- na iznos od 89,51 eur, počev od 03.05.2011. do isplate,

- na iznos od 89,51 eur, počev od 02.06.2011. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 29.06.2011. do isplate,

- na iznos od 105,75 eur, počev od 30.07.2011. do isplate,

- na iznos od 109,73 eur, počev od 30.08.2011. do isplate,

- na iznos od 46,03 eur, počev od 05.10.2011. do isplate,

- na iznos od 82,13 eur, počev od 01.11.2011. do isplate,

- na iznos od 81,20 eur, počev od 02.12.2011. do isplate,

- na iznos od 81,20 eur, počev od 30.12.2011. do isplate,

- na iznos od 89,83 eur, počev od 31.01.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 29.02.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 31.03.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 28.04.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 31.05.2012. do isplate,

- na iznos od 99,12 eur, počev od 03.07.2012. do isplate,

- na iznos od 99,12 eur, počev od 01.08.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 01.09.2012. do isplate,

- na iznos od 42,05 eur, počev od 02.10.2012. do isplate,

- na iznos od 87,17 eur, počev od 01.11.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 01.12.2012. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 29.12.2012. do isplate,

- na iznos od 81,86 eur, počev od 01.02.2013. do isplate,

- na iznos od 81,86 eur, počev od 01.03.2013. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 03.04.2013. do isplate,

- na iznos od 87,17 eur, počev od 01.05.2013. do isplate,

- na iznos od 79,21 eur, počev od 01.06.2013. do isplate,

- na iznos od 79,21 eur, počev od 02.07.2013. do isplate,

- na iznos od 85,84 eur, počev od 01.08.2013. do isplate

- na iznos od 79,21 eur, počev od 04.09.2013. do isplate,

- na iznos od 92,48 eur, počev od 03.10.2013. do isplate,

- na iznos od 81,86 eur, počev od 05.11.2013. do isplate,

- na iznos od 81,86 eur, počev od 03.12.2013. do isplate,

- na iznos od 80,15 eur, počev od 03.01.2014. do isplate,

- na iznos od 86.79 eur, počev od 04.02.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 04.03.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 03.04.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 07.05.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 03.06.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 04.07.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 05.08.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 03.09.2014. do isplate,

- na iznos od 86,79 eur, počev od 04.10.2014. do isplate,

- na iznos od 93,43 eur, počev od 04.11.2014. do isplate,

- na iznos od 93,43 eur, počev od 03.12.2014. do isplate,

- na iznos od 93,43 eur, počev od 03.01.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 03.02.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 03.03.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 03.04.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 05.05.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 03.06.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 02.07.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 08.08.2015. do isplate,

- na iznos od 88,25 eur, počev od 04.09.2015. do isplate

i to od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., [adresa], OIB: 53056966535, naknaditi tužitelju GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 1.750,00 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka, iznad dosuđenog iznosa od 1.750,00 eura do zatraženog iznosa od 2.175,99 eura, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 17. travnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio dana 08. kolovoza 2008. Ugovor o kreditu broj: 528-50-5017329, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 46.000,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u 180 mjesečnih anuiteta u CHF plativo u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća, s tim da je ugovoreno da se redovne kamate za cijelo vrijeme otplate obračunavaju prema promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika. Odredbu Ugovora u kojoj je ugovoreno vezivanje glavnice kredita uz valutu CHF tužitelj smatra u cijelosti ništetnom jer prilikom zaključenja Ugovora tuženik nije tužitelju omogućio da o istoj pregovara niti je tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima koji proizlaze iz te odredbe. Pri tome se tužitelj poziva na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a u kojima je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita uz valutu CHF. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak Ugovora sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015, dalje ZID ZPK). Smatra da Dodatkom Ugovora nisu otklonjene sve posljedice nepoštenog postupanja tuženika prema tužitelju koje su nastale ugovaranjem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Zbog ugovaranja ništetne odredbe kojom se glavnica kredita vezuje uz valutu CHF tužitelj smatra da je tuženiku do konačne otplate kredita preplatio dugovani iznos. Zbog svega navedenog isti traži da mu tuženik isplati preplaćeni iznos, s tim da se obvezao konačni tužbeni zahtjev specificirati nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Mišljenja je da ugovorena valutna klauzula nije nepoštena i nedopuštena pa samim tim nije niti ništetna jer je tuženik tužitelju omogućio izbor između više predloženih ugovora, što tuženik smatra da predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe. Tužitelji je nakon što je od strane tuženika upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kredit, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu u CHF čime je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Naglasio je da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva pa stoga niti tuženik nije mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, smatra da je tužitelj preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule podrazumijeva rizik moguće promjene tečaja jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Mišljenja je da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe. Navedeno iz razloga što je tužitelj provedbom konverzije sukladno ZID ZPK u potpunosti već ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku budući su stranke Dodatkom ugovora o kreditu retroaktivno uredili svoj odnos od samog početka. Zbog toga više ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi pa se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti plaćanje po osnovi stjecanja bez osnove. Istakao je prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer smatra da sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tužitelj konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog vještačenja po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke u podnesku zaprimljenom 23. siječnja 2025. (str.528-530 spisa).

4. Sud je u dokaznom postupku proveo financijsko knjigovodstveno vještačenje na okolnost utvrđenja visine preplate po kreditu, saslušan je tužitelj na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornim odredbama Ugovora te je li od tuženika dobio informacije i obavijesti o rizicima vezanima za zaključenje Ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu str. 7-11, dodatak ugovoru str. 12-15, otplatni plan str.16-42, zahtjev za kredit str. 429-430, dodatak ugovoru str. 431-434, potvrda o uplati str. 488, nalaz i zaključak vještaka str. 492-515, račun vještaka str. 516 spisa.

4.1. Sud nije izveo dokaz saslušanjem osobnog bankara UŠ u svojstvu svjedoka, čije je saslušanje predlagao tuženik, jer iz samog Ugovora nije razvidno da bi ona uopće sudjelovala na strani tuženika u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora pa u takvim okolnostima ista vjerojatno niti nema neposrednih saznanja o samom postupku pregovaranja koji je prethodio sklapanju predmetnog Ugovora. Osim toga činjenice vezana za ništetnost predmetnih odredbi već su utvrđene u kolektivnom sporu, na čije se učinke poziva i tužitelj u samoj tužbi pa iste nije potrebno ponovno dokazivati, s tim da identičan stav proizlazi iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-1730/2022, U-III-1593/2021 i U-III-786/2022..

4.2. Na raspravnom zapisniku od 6. veljače 2025. str. 533-535 spisa odbijen je dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka MŠ koja je bila sudužnik, odnosno BŠ koja je bila jamac u predmetnom ugovornom odnosu. To stoga što tuženik niti u odgovoru na tužbu, a niti na pripremnom ročištu nije na jasan i određen način predložio na koje se okolnosti trebaju saslušati predloženi svjedoci. Ukoliko je predlagao da se isti saslušaju na okolnost upozorenja koje su dobili od djelatnika tuženika prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, odnosno na okolnost otplate samog kredita treba naglasiti da su te činjenice utvrđene iz iskaza tužitelja te iz Nalaza sudskog vještaka iz kojeg proizlazi da je prema podacima koje je sam tuženik dostavio vještaku utvrđeno da je uplate po kreditu vršio isključivo tužitelj, str. 507 spisa.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kojom je otplata kredita vezana uz tečaj švicarskog franka, kao i zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja i tuženika dana 8. kolovoza 2008. sklopljen predmetni Ugovor (str. 7-11 spisa) te da je isti potvrđen 18. kolovoza 2008. po javnom bilježniku Hrvatinu Šustiću iz Osijeka pod poslovnim brojem OV- 1498/08. Također nije sporno da je temeljem Ugovora tuženik odobrio tužitelju isplatu stambenog kredita za ostale namjene u iznosu 46.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate 180 mjeseci. Nije sporno niti da se za trajanja otplate kredita mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu te da je kredit otplaćivan u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća ili dan plaćanja anuiteta. Nesporno je i da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru dana 3. veljače 2016. te da je tim Dodatkom izvršena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK (str. 12-15 spisa).

7. Među strankama je sporno jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka. Također je sporno ima li tužitelj pravo na povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u okolnostima kad je provedena konverzija kredita, a s tim u vezi sporna je i visina tužbenog zahtjeva. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz dokumentacije koja je pročitana u dokaznom postupku u cijelosti proizlaze činjenice koje su među strankama nesporne pa ih sud zbog toga ne smatra u bitnome ponavljati.

9. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podigao radi dovršetka obiteljske kuće. Obišao je više banaka te mu je ponuda tuženika bila najprihvatljivija pa je istu i prihvatio. U to vrijeme nisu nuđeni krediti u kunama, predmetni kredit s obzirom na kamatne stope tad je bio najpovoljniji pa je na isti i pristao. U banci mu nisu ništa posebno pojašnjavali vezano za rizike sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom niti je on u to vrijeme znao pravo značenje tih pojmova. Dobio je na potpis ugovor koji je sročila banka te nije mogao niti pregovarati, a samim tim niti utjecati na sadržaj pojedinih odredbi ugovora. Cjelokupni iznos kredita utrošio je za dovršetak kuće. Kuću je koristio isključivo za stanovanje sebe i obitelji, nije ju koristio radi obavljanja neke djelatnosti ili slično. Otplatni anuiteti nakon nekog vremena su porasli te su u jednom trenutku iznosili skoro dvostruko nego na početku otplate pa se zbog toga odlučio na konverziju, a sve kako bi u konačnici zaustavio rast anuiteta. Ne sjeća se da su mu prilikom konverzije predočili da su mu priznali bilo kakvu pretplatu, kredit je u međuvremenu u cijelosti otplatio.

10. Sud u cijelosti smatra vjerodostojnim i životnim iskaz tužitelja, jer je isti dan životno i okolnosno, isti je u skladu s materijalnom dokumentacijom priloženom spisu.

11. Iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka Posrednik d.o.o. od 25. studenog 2024. (str. 492-515 spisa), proizlazi da je tuženik za vrijeme otplate kredita mijenjao stopu redovne kamate, kao i tečaj valute CHF u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik je proveo konverziju sukladno čl. 19.c. ZID ZPK s danom 30. rujna 2015. Vještak je utvrdio da u Dodatku Ugovoru nije navedeno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da nema evidentirane preplate na dan 30. rujna 2015. Nadalje, uvidom u Prijepis knjigovodstvene kartice koji mu je dostavio tuženik sa stanjem na dan 8. studenog 2024. utvrdio je da je tuženik izvršio prijenos na konto preplate iz konverzije tužitelju ukupan iznos od 5.139,72 kuna, str. 497. spisa. Iz Nalaza nadalje proizlazi da ukupna razlika u pretplati u odnosu na početni otplatni plan, a koja se odnosi isključivo na pretplatu po osnovi tečajne razlike umanjeno za iznos priznat konverzijom iznosi 4.786,91 eura. Preplata po svakom pojedinom anuitetu razvidna iz tabelarnog prikaza (str. 513-514 spisa).

11.1. Nalaz financijsko-knjigovodstvenog vještaka, ovaj sud u cijelosti prihvaća jer je isti izrađen sukladno zadatku suda te je dan u skladu s pravilima struke jasno i određeno. Neosnovano je tuženikovo prigovaranje da je vještački nalaz u cijelosti zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, jer se taj prigovor svodi na prigovore pravne ocjene spora o kojima vještak ne odlučuje. Vještak je nalaz i zaključak dao u skladu i u okviru zadatka koji mu je postavio sud i prema pravnoj ocjeni koju je dao ovaj Sud. Također je neosnovano prigovaranje da je nalaz nerazumljiv i da iz istog nije razvidna negativna tečajna razlika. To stoga što je vještak jasno naznačio da u vremenu od trenutka zaključenja Ugovora do dana s kojim je provedena konverzija nije utvrdio negativne tečajne razlike, str. 513. spisa. Prema tome, ako nisu utvrđene negativne tečajne razlike iste se niti ne mogu posebno prikazati.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., na koju se tužitelj poziva u tužbi, utvrđeno je da je pravni prednik tuženika u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. To stoga što je ugovarana valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećih odredbi čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 i 46/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09). U dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., s tim da je u tom djelu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. odbijena revizija tuženika.

13. Iz čl. 502. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; dalje ZPP) proizlazi da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz prethodno citiranog članka proizlazi iz čl. 502. c ZPP-a kojim je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

14. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO) kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. ZZP/03. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

15. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

16. Budući je tužitelj pokrenuo ovu parnicu nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača provedenog pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, isti je ovlašten temeljem čl. 502.c ZPP-a pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i ovaj Sud u predmetnoj parnici vezan tim pravnim utvrđenjem. Stoga tužitelj u ovoj parnici nije niti trebao dokazivati nepoštenost ugovornih odredbi Ugovora koji je on kao potrošač zaključio sa tuženikom kao davateljem kredita, čije odredbe su dio po kreditoru unaprijed pripremljenog ugovora, na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati i koje odredbe su u suštini identične onim odredbama koje je imao u vidu i sud u kolektivnom sporu pri donošenju svojih odluka. Tužitelj prema čl. 328. ZOO-a ima pravo na isticanje ništetnosti, jer se ništetnost ne gasi, bez obzira je li kredit otplaćen u cijelosti ili je sklopljen Aneks istog pa se na ništetnost osnovnog ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora, to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetnih ništetnih ugovornih odredbi.

17. Iz iskaza tužitelja te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren strogo namjenski radi adaptacije nekretnine, koju je nekretninu tužitelj koristio za stanovanje sebe i obitelji, a iz čega proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Nadalje, proizlazi da su u biti djelatnici tuženika tužitelju samo paušalno isticali mogućnost rasta anuiteta zbog sklapanja ugovora s valutnom klauzulom. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da su tužitelju sporne odredbe, odnosno rizici valutne klauzule u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjeni samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Stoga je tuženik tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o valutnoj klauzuli te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporne ugovorne odredbe čine suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, dalje ZZP/07), kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, 110/15 i 14/19).

18. Slijedom navedenoga, polazeći od utvrđenja iz kolektivnog spora provedenog u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012, koji obvezuje i ovaj Sud temeljem citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, kao i činjenice da tuženik tijekom postupka nije dokazao da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora nisu identične onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, proizlazi da je u konkretnom slučaju ništetan onaj dio odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu kojom se otplata anuiteta veže uz neizvjestan tečaj CHF koji će važiti na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta.

19. Ništetnost dijela odredbi Ugovora naznačen u točki I. izreke ove Presude, koji se odnosi na valutnu klauzulu zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora. To znači da nije ništetan preostali dio odredbi navedenog članaka Ugovora pa s obzirom na to i s obzirom da sud nije ovlašten svojom odlukom nadomještati ništetne ugovorne odredbe, visinu preplate zbog ništetnosti navedene ugovorne odredbe bilo je moguće utvrditi jedino na način da je ugovorena otplata u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju važećem na dan korištenja (isplate) kredita. U tom smislu je sud i dao zadatak sudskom vještaku te je isti polazeći od tečaja u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan korištenja (isplate) kredita izračunao preplatu.

20. U odnosu na prigovor tuženika u pogledu činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao pa tuženik nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru jurisprudencije Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Č od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke). S tim u vezi treba naglasiti i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da:

".....bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima...". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

21. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi. U konkretnom slučaju je temeljem provedenog vještačenja jasno utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja u odnosu na utuženu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli već predstavlja obračunsku razliku, koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Naime, kako je to opisano u točci 11. Obrazloženja ove Presude, iz Nalaza i zaključka sudskog vještaka proizlazi da je i nakon što se odbije od stvarne pretplate iznos priznat konverzijom, ostane razlika u pretplati koja iznosi 4.786,91eura (str. 513-514 spisa). Budući je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka na način da je stvarnu pretplatu umanjio za iznos koji je priznat konverzijom, isti mu je iznos i dosuđen pa je odlučeno kao u izreci pod II..

22. Utvrđeni preplaćeni iznos, koji predstavlja ono što je tuženik od tužitelja primio po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a, jer je preplaćeni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog po osnovi promjene tečaja sa zateznim kamatama od dana kad je svaki pojedini iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje ujedno predstavljaju cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu.

23. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, budući postavljeni tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici predstavlja restitucijski zahtjev iz odredbe čl.323.st.1. ZOO-a, slijedom toga rok zastare za predmetnu tražbinu iznosi pet godina (opći rok zastare), s tim da zastara te tražbine ne počinje teći prije nego što je utvrđena ništetnost ugovora ili neke njegove ugovorne odredbe, što je u skladu i sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske glede pitanja zastare restitucijskih zahtjeva. Pri tome treba reći da navedeno pravno shvaćanje u potpunosti koincidira i sa pravnim shvaćanjima izraženim u odlukama Suda EU donesenim u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, prema kojima potrošač koji je sklopio zajam izražen u stranoj valuti i nije bio svjestan nepoštenosti ugovorne odredbe uključene u taj ugovor o zajmu ne može biti izložen roku zastare za povrat iznosa plaćenih na temelju te ugovorne odredbe. Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju čl.502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu - jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi. To nadalje znači da rok zastare, kada je riječ o tražbini preplate s osnove ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći 13. lipnja 2018.. Predmetnu tužbu u ovom postupku tužitelj je podnio 17. travnja 2023.. Dakle, tražbina tužitelja nije u zastari, jer rok zastare od pet godina nije istekao do navedenog dana kada je pokrenuta predmetna parnica..

24. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje G. Tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 28. studenog 2023. u iznosu od 200,00 eura. (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj tim podneskom očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- zastupanje na pripremno ročištu održanom 24. listopada 2024. u iznosu od

200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife),

- sastav obrazloženog podneska od 09. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8. 1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao na nalazu vještaka te je prema istom specificirao tužbeni zahtjev,

- zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 06. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9.1. Tarife).

Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 1.000,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 1.250,00 eura. Tužitelju je pored navedenih troškova punomoćnika priznat i stvarni trošak plaćenog predujma za vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke u iznosu od 500,00 eura, budući je taj iznos i isplaćen vještaku prema računu (str. 516 spisa), a vještačenje je bilo nužno za utvrđivanje visine preplate. Slijedom navedenog, tužitelju je priznat ukupni trošak u iznosu od 1.750,00 eura.

25. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za sastav obrazloženog podneska po punomoćniku odvjetniku od 12. lipnja 2023. iz razloga što je u tom podnesku tužitelj dostavio podatke izvansudskog vještačenja koje je napravio na svoju ruku, a koje je vještačenje provedeno izvan okvira zadatka koji je sud u konačnici postavio sudskom vještaku pa je sadržaj podneska u cijelosti nebitan za ishod postupka. Također odbijen je i sa zahtjevom za naknadu troškova sastava podneska od 9. siječnja 2025. jer je istim tražio odgodu ročišta zbog ranijih obaveza punomoćnika, a čemu je udovoljeno pa nije pravično da tuženik snosi trošak odgode koju nije skrivio. Tužitelj je odbijen i sa zahtjevom za troškove sudskih pristojbi jer je isti temeljem čl. 11. st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj: 118/18 i 51/23) u cijelosti oslobođen plaćanja sudskih pristojbi.

26.Slijedom iznijetoga, odlučeno je kao u izreci presude.

Valpovo, 13. ožujka 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku