REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] G 5

Poslovni broj: Us I-2619/2023-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Dubravki Zec, uz sudjelovanje zapisničarke Snježane Vukašinović, u upravnom sporu tužiteljica 1. GP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa]. UP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koje obje zastupaju opunomoćenici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, odvjetnici u Rijeci, A. Medulića 5, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, OIB: 43539267895, radi naknade za oduzetu imovinu, 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II- 942-01/21-01/275, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 26. rujna 2023. i rješenja Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: UP/I-942-05/97-01/2197, URBROJ: 2170/1-03-09/3-21-40 od 25. lipnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem Primorsko-goranske županije, Upravnog odjela za prostorno uređenje, graditeljstvo i zaštitu okoliša KLASA: UP/I-942-05/97-01/2197, URBROJ: 2170/1-03-09/3-21-40 od 25. lipnja 2021. toč. 1. izreke odbijen je zahtjev 1. tužiteljice GP za povrat u vlasništvo prostora/praonice nalazeće u stambenoposlovnoj zgradi u [adresa], na adresi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Sušak te zemljišta na kojoj je sagrađena stambenoposlovna zgrada u [adresa], na adresi [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Sušak te je toč. 2. izreke odbijen zahtjev 2. tužiteljice CP, [adresa], za povrat u vlasništvo prostora/praonice nalazeće u stambeno-poslovnoj zgradi u [adresa], na adresi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Sušak te zemljišta na kojoj je sagrađena stambeno-poslovna zgrada u [adresa], na adresi [adresa], na k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]-Sušak.

2. Protiv navedenog rješenja ovdje tužiteljice su izjavile žalbu koju je tuženik rješenjem KLASA: UP/II-942-01/21-01/275, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od

26. rujna 2023. odbio kao neosnovanu.

3. Predmetna rješenja donijeta su u izvršenju presude ovog suda poslovni broj UsI-963/16-15 od 17. srpnja 2018. kojom je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo KLASA: UP/II- 942-01/13-01/817, URBROJ: 514-04/01-16-02 od 18. svibnja 2016. i rješenje Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove KLASA: UP/I-942-05/97-01/2197, URBROJ: 2170-04-02/2-12-11 od 9. rujna 2013. te predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

4. U predmetnoj presudi ovog suda poslovni broj UsI-963/16-15 od 17. srpnja 2018. navedeno je sljedeće: „U sporu nije sporno da je rješenjem Komisije za nacionalizaciju NOO Općine Sušak, broj: 04-227/1 od 17. prosinca 1959. nacionalizirana najamna stambena zgrada sagrađena na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]- Sušak koja je bila suvlasništvo ĆP u 11/24 dijela, ŠP u 4/24 dijela, NP u 2/24 dijela, JP u 2/24 dijela, LP u 4/24 dijela i ZP u 1/24 dijela. Nadalje, nije sporno da je ĆP umrla 1983. i da su ju naslijedile kćerke DP i GP svaka u ½ dijela, te da je DP umrla 1990. i da ju je naslijedila sestra GP, ovdje 1. tužiteljica. Nadalje, nije sporno da je 2. tužiteljica UP kćerka 1. tužiteljice GP. Kako je nasljednica prvoga nasljednoga reda prijašnje vlasnice ĆP, GP živa, to je isključivo ona u smislu citiranog čl. 9. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“ broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: Zakon o naknadi), ovlaštenica naknade, kako to pravilno zaključuje i tuženik. Stoga 2. tužiteljica UP nema status stranke u ovom upravnom postupku. Međutim, navedeno nije zapreka da UP eventualno zastupa kao opunomoćenica svoju majku u ovoj upravnoj stvari. Nadalje, u odnosu na navode 1. tužiteljice GP da ima pravo na povrat nekadašnje praonice, navodi se da su tuženik i prvostupanjsko tijelo temeljili svoje odluke na stavu da je navedenim rješenjem Komisije za nacionalizaciju NOO Općine Sušak, broj: 04-227/1 od 17. prosinca 1959. nacionalizirana i prenesena u društveno vlasništvo predmetna najamna stambena zgrada, te da su istim tim rješenjem i rješenjem istog tijela od 10. svibnja 1960. izuzeti iz nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvo prijašnjim vlasnicima kao posebni dijelovi zgrade svi stanovi u toj zgradi koji su im pripadali te pojedine garaže i skladište, a da su u režimu društvenoga vlasništva ostali samo zajednički dijelovi zgrade koji su sukladno citiranom čl. 15. Zakona o naknadi isključeni od povrata u vlasništvo, te da u te zajedničke dijelove ulazi i nekadašnja praonica. Dakle, prvostupanjsko tijelo i tuženik su utvrdili da nekadašnja praonica ne čini poseban dio predmetne zgrade koji može biti predmetom naknade, već da čini zajednički dio te zgrade koji je izuzet od povrata. Međutim, iz stanja spisa predmeta upravnog postupka slijedi da nije jasno na koji način su upravna tijela utvrdila da sporna praonica ne čini posebni dio predmetne zgrade, već zajednički dio zgrade. Naime, ukoliko sporna praonica čini posebni dio zgrade koji je izuzet od nacionalizacije, tada nema mjestu povrata. Isto tako ukoliko sporna praonica čini zajednički dio zgrade koji je podruštvovljen, tada također prema citiranom čl. 15. ZN nema mjesta povratu. Međutim, ukoliko je sporna praonica podruštvovljena, ali ne čini zajednički dio zgrade, tada ima mjesta povratu, a tu činjenicu upravna tijela nisu nedvojbeno utvrdila u upravnom postupku. Iz navedenog rješenja Komisije za nacionalizaciju NOO Općine Sušak, broj: 04-227/1 od 17. prosinca 1959. razvidno je da je tim rješenjem nacionalizirana i da je postala društveno vlasništvo predmetna najamna stambena zgrada, s time da je u obrazloženju tog rješenja navedeno da se zgrada sastoji od prizemlja i dva kata, na kojima se nalaze tri dvosobna i jedan četverosobni stan, te je nadalje razvidno da je tim rješenjem ostavljeno u vlasništvo ZP jedna garaža s desne istočne strane kuće u površini od 52 m2, a da je ĆP ostavljena jedna garaža do prethodno navedene garaže u površini od 36 m2 i jedno skladište do te garaže od 52 m2, a koje se sve prostorije nalaze s ulične strane ispod dograđenog dijela predmetne zgrade. Nadalje, iz navedenog rješenja istog tijela od 10. svibnja 1960. slijedi da su izuzeti iz nacionalizacije i ostavljeni u vlasništvo prijašnjim vlasnicima kao posebni dijelovi zgrade sva četiri stana u predmetnoj zgradi s pripadajućim prostorijama opisanima u tom rješenju. Nadalje, iz stanja spisa predmeta upravnog postupka slijedi da je u prvostupanjskom upravnom postupku održana rasprava 17. listopada 2012., da je na toj raspravi voditelj postupka dao rok Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci (dalje: ODO u Rijeci) da se u roku od osam dana očituje na dokumentaciju koje su tužiteljice tada dostavile u spis upravnog postupka, te da se je ODO u Rijeci očitovao na tu dokumentaciju pismenim podneskom koji je zaprimljen kod prvostupanjskog tijela dana 22. listopada 2012. na način da se protivi prijedlogu za povrat iz razloga što da zatražene nekretnine ne mogu biti predmetom povrata jer nisu oduzete iz vlasništva, a nakon toga je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje bez da je to očitovanje dostavilo na znanje tužiteljicama. Takvim postupanjem prvostupanjsko tijelo je onemogućilo tužiteljicama da ravnopravno sudjeluju u upravnom postupku i da se očituju o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje upravne stvari čime je povrijedilo odredbu čl. 30. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj: 47/09). Zbog prethodno navedenih razloga, Sud cijeni da je u konkretnom slučaju činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, jer se ne može sa sigurnošću tvrditi da je sporna praonica bila nacionalizirana, te da čini zajednički dio predmetne zgrade. Dakle, u upravnom postupku izostalo je utvrđenje što je sporna praonica predstavljala prije nacionalizacije, a što predstavlja danas, te da li se radi o zajedničkom dijelu predmetne zgrade ili o posebnom dijelu te zgrade, a ukoliko se radi o posebnom dijelu zgrade tada je potrebno utvrditi da li taj poseban dio zgrade eventualno odgovara kojoj od prostorija koje su izuzete iz nacionalizacije (opisane u navedenim rješenjima Komisije za nacionalizaciju NOO Općine Sušak od 17. prosinca 1959. i od 10. svibnja 1960.) ili je nacionaliziran, te da li se uopće radi o posebnom dijelu zgrade koji je pripadao pravnoj prednici ĆP. Pri tome se ukazuje upravnim tijelima da u tu svrhu u upravnom postupku treba provesti sve relevantne dokaze, pa i dokaz očevidom na licu mjesta, te po potrebi građevinsko i geodetsko vještačenje radi točne identifikacije dijelova zgrade koji su nacionalizirani i koji su izuzeti od nacionalizacije. Također se napominje da je iz zahtjeva za povrat razvidno da isti nije podnesen samo za povrat zajedničkih dijelova predmetne zgrade, kako to utvrđuju upravna tijela, već za povrat stambene zgrade i stanova, te poslovne zgrade i poslovne prostorije. U odnosu na povrat zemljišta na kojem je izgrađena predmetna zgrada navodi se da zemljište na kojem je izgrađena zgrada sukladno čl. 370. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/2009, 153/09, 90/10. i 143/12, dalje: ZV) pripada svim vlasnicima stanova u toj zgradi u razmjernim suvlasničkim omjerima (koji odgovaraju vlasništvu stanova).“

5. Tužiteljice su protiv tuženika pravodobno podnijele tužbu kojom osporavaju zakonitost navedenih rješenja. U tužbi ističu kako smatraju da su tijela u pobijanim rješenjima pogrešno ocijenila status posebnog dijela zgrade jer isti nikad nije i ne predstavlja zajednički dio nekretnine koji je dostupan svima na korištenje već isključivo poseban dio zgrade koji bez dozvole prednice tužiteljica nitko drugi nije smio koristiti. Kao što je utvrđeno u upravnom postupku, predmetna nekretnina ima zaseban prilazi, ima dovedenu i provedenu vodu i struju, a isti je površine 13,75 m2. Dakle, predmetni posebni dio zgrade ispunjava sve potrebne preduvjete propisane čl. 67. ZV-a da bi se isti mogao smatrati posebnim dijelom zgrade budući isti čini samostalnu uporabnu cjelinu prikladnu za samostalno izvršavanje suvlasnikovih ovlasti koja je samostalna prostorija podobna za obavljanje velikog broja poslovnih djelatnosti, primjerice može se otvoriti kopirnica, koristi kao ured, samoposlužna praonica itd. Nastavno na potonje, činjenica da je vještak prilikom očevida i u izrađenom nalazu i mišljenju utvrdio da je u predmetnom posebnom dijelu zgrade izrađeno tipsko betonsko korito ukazuje na činjenicu da je isti predstavljao posebnu prostoriju i da se predmetna prostorija mogla koristiti kao poslovna prostorija (tipa praona ili ured). Obzirom je prednica tužiteljica, IP bila jedina vlasnica zemljišta i zgrade izgrađene na zemljištu označenom k. č. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Sušak i da je ista izgradila predmetnu zgradu, istoj, a i njezinim nasljednicama je najbolje poznato kako je zamišljena i koncipirana predmetna zgrada. Nadalje, tužiteljice ukazuju kako prednica tužiteljica ugovorima o kupoprodaji nikad nije prodala niti predmetni posebni dio zgrade niti zemljište oko zgrade već isključivo stanove koji se nalaze u u predmetnoj zgradi, a na navedenu okolnost se predlaže izvršiti uvid u spis upravnog postupka, a naročito u povijesni gruntovni uložak [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] – Sušak, koji prileži spisu upravnog postupka. Tužiteljice su predložile provesti saslušanje 2. tužiteljice, upravo na okolnost da predmetna prostorija predstavlja samostalnu prostoriju koja predstavlja samostalni dio zgrade kojeg prednica tužiteljica nikad nije otuđila. Ujedno su tužiteljice u okviru upravnog spora predložile ponovno pozvati i saslušati građevinskog vještaka OP kako bi se utvrdilo predstavlja li predmetni dio zgrade samostalnu prostoriju koja predstavlja posebni dio, obzirom nalaz vještaka ne odgovara stvarnom stanju stvari, a isti nije mogao sa stopostotnom sigurnošću na koji način su bili uređeni međuvlasnički odnosi, odnosno je li predmetna prostorija predstavlja posebni dio zgrade dok je izričito na raspravi kod prvostupanjskog tijela izjavio da je moguće da je predmetna prostorija ostala u vlasništvu prednica tužiteljica i da ista nije bila prodavana trećim osobama, a po potrebi je predloženo provesti novo vještačenje po drugom vještaku građevinske struke. Nadalje, u tužbi tužiteljice ističu kako se predmetna rješenja pobijaju i iz razloga jer se nalaz i mišljenje vještaka, a i pobijana rješenja uglavnom temelje na Zapisniku iz predmeta K248, a iz kojeg zapisnika ne bi proizlazilo temeljem čega je zapisničar došao do takvog zaključka, budući da nije bilo prisutnih svjedoka koji bi potvrdili ili osporili tako doneseni zaključak. Slijedom navedenog, nelogičan bi bio zaključak da bi ĆP prenosila vlasništvo posebnog dijela zgrade iako isti nikad nije obuhvatila bilo kojim od ugovora o kupoprodaji, odnosno da je taj dio zgrade prepušten preostalim vlasnicima u suvlasništvo besplatno jer to tako bilo uobičajeno, ali ne i u svim zgradama. U prilog iznesenim navodima govori činjenica da predmetna praonica u rješenjima o nacionalizaciji nikada nije konstatirana, niti da se izuzima, niti da se vraća, a da je ista predstavljala zajednički dio isto bi bilo konstatirano u rješenju o nacionalizaciji. Zakon o općem upravnom postupku u čl. 70. propisuje da u nedostatku drugih dokaza će se za utvrđivanje činjenica kao dokazno sredstvo uzeti i izjava stranke. Osim svega naprijed navedenog, tužiteljice smatraju da je već iz svih sklopljenih ugovora o kupoprodaji koje je prednica tužiteljica sklopila s trećim osobama za otuđenje dijelova nekretnine predmetne zgrade, proizlazi da je prednica tužiteljica kod svakog ugovora otuđila točno određeni dio zgrade gdje je osim stanova u zasebnim ugovorima prodavala garaže i skladište. Dakle, da je prednica tužiteljica imala namjeru prodati predmetnu prostoriju, isto bi bilo konstatirano u nekom od ugovora o kupoprodaji, odnosno barem bi bilo konstatirano pravo uporabe iste. U odnosu na otuđeno, tužiteljice smatraju kako je pogrešan stav da predmetno zemljište oko zgrade predstavlja zemljište koje služi zgradi. U prvom redu se ukazuje da je predmetno zemljište mnogo veće nego li je to nužno za redovnu uporabu građevine, a što nesporno proizlazi iz dokumentacije koja prileži spisu. Obzirom na navedeno, tužiteljice smatraju da iste imaju pravo na povrat zemljišta u dijelu koji ne predstavlja zemljište nužno za redovnu uporabu građevine, a predloženo je provesti vještačenje po vještaku građevinske i vještaku geodetske struke kako bi se utvrdilo koji dio zemljišta nije nužan za redovitu upotrebu građevine. U slučaju da sud smatra da bi se u konkretnom slučaju imalo primijeniti jedinstvo nekretnine te da iz tog razloga tužiteljice ne mogu ostvariti povrat dijela zemljišta bez obzira što isto nikad nisu prodavale ni one niti njihova prednica, iste smatraju da bi u tom slučaju imale pravo na novčanu naknadu. Nastavno na potonje, tužiteljice ukazuju da je Zakonom o naknadi čl. 15. propisano da zakon priznaje naknadu između ostalog za neizgrađeno građevinsko zemljište i stambene i poslovne zgrade, odnosno idealne dijelove takvih zgrada. Obzirom na sve navedeno, tužiteljice smatraju da u slučaju da sud smatra da iste ne mogu ostvariti povrat oduzete imovine, da bi im svakako pripadalo pravo na naknadu i to za oduzeti idealni dio stambene i poslovne zgrade i za neizgrađeno građevinsko zemljište.

6. Slijedom svega navedenog, predloženo je sudu donijeti presudu kojom se poništava rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te predmet vraća na ponovni postupak uz dosudu tužiteljicama troškova ovog spora.

7. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao u cijelosti kod navoda iz obrazloženja osporavanog akta te je predložio tužbeni zahtjev odbiti.

8. Zainteresirana osoba u odgovoru na tužbu pridružila se pravnim stavovima i razlozima iznesenima u rješenju tuženika i rješenju prvostupanjskog upravnog tijela te je predložila odbiti tužbeni zahtjev.

9. Sud je održao ročište za raspravu 12. ožujka 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljica i zainteresirane osobe, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika na temelju ovlaštenja iz odredbe čl. 91. st. 3. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24, dalje: ZUS).

10. U sporu su izvedeni dokazi uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je ovom sporu prethodio.

11. Sud je odbio u sporu provesti ostale po tužiteljicama predložene dokaze ocijenivši da isti nisu relevantni za rješavanje ove upravne stvari kraj činjenica koje su u ovom sporu nesporne te činjenica koje su utvrđene uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog upravnog spora.

12. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

13. U konkretnom slučaju zakonitost odluke tuženika valjalo je ocijeniti primjenom odredbe čl. 151. st. 2. ZUS-a odnosno odredbe čl. 81. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: stari ZUS), a na koju se ovaj sud pozvao donoseći odluku poslovni broj UsI-963/16-15 od 17. srpnja 2018. Predmetnom odredbom st. 2. propisano je da je u izvršenju presude tuženik odnosno tijelo nadležno za izvršenje obvezno postupiti sukladno izreci presude, najkasnije u roku od 60 dana od dostave pravomoćne presude, pri čemu je vezan pravnim shvaćanjem i primjedbama suda.

14. U ovom upravnom sporu ne može se stoga ispitivati pravilnost pravomoćne presude donijete u prethodno vođenom upravnom sporu, već se ocjena zakonitosti odluka upravnih tijela ograničava na ispitivanje da li su u ponovljenom postupku upravna tijela postupila u skladu sa pravnim shvaćanjem izraženim u ranijoj odluci suda, odnosno da li je pobijana odluka u okvirima dane upute (tako i Visoki upravni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Usž-2654/16 od 22. rujna 2016.).

15. Primjenjujući citiranu odredbu čl. 151. st. 2. ZUS-a odnosno odredbu čl. 81. st. 2. starog ZUS-a na predmetnu upravnu stvar sud smatra kako je prvostupanjsko upravno tijelo, a potom i tuženik, suprotno navodima tužiteljica, postupio u skladu s uputom izraženom u presudi ovog suda poslovni broj Us I-963/16-15 od 17. srpnja 2018.

16. Naime postupajući sukladno uputi ovog suda iz prethodno citirane presude u nastavku postupka izvršen je uvid u spis nacionalizacije najamno-stambene zgrade u [adresa] na adresi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]- Sušak te je uvidom u Zapisnik uz K-248 za predmetnu zgradu, sastavljen u postupku nacionalizacije predmetne zgrade, utvrđeno da se u istom, između ostalog, navodi da stan u vlasništvu ĆP ima ulaz sa dvorišta sa sjeverne strane i zaprema cijeli kat te ima 4 sobe, a zaključno se u zapisniku navodi da kuća ima prizemno za sve stanare u prizemlju sa ulazom sa sjeverne strane vešernicu.

17. Nastavno na ranije izneseno, valja reći kako su načela i uvjeti naknade propisani čl. 1. st. 1. Zakona o naknadi, dok su čl. 2. zakona popisani propisi po kojima je imovina oduzimana. U upravnom postupku koji se vodi radi utvrđivanja prava na naknadu temeljem Zakona o naknadi upravna tijela nisu ovlaštena preispitivati propise, akte i načine oduzimanja imovine ili utvrđivati činjenično stanje različito od onog utvrđenog u aktima kojima je imovina oduzimana. Vlasnici oduzete imovine, sama imovina kao predmet oduzimanja i ostale činjenice ukoliko su bile bitne, utvrđivalo je tada nadležno tijelo u koje se odluke upravna tijela ne smiju dirati, a koje odluke u konačnici i služe da bi se ranijim vlasnicima naknadila oduzeta imovina u granicama i na način koji propisuje Zakon o naknadi. Iz tog su razloga navodi tužiteljica kojima iste osporavaju da sporna praonica čini zajednički dio zgrade neosnovani.

18. Tim više što navedena praonica, koja je i tada kao i sada mogla biti poseban dio zgrade, kao takva nije tretirana u postupku nacionalizacije te stoga nije niti izuzeta iz nacionalizacije (kao samostalan poseban dio ili kao pripadak nekom stanu) niti je njome dalje raspolagano sukladno ovlaštenju postupanja s nacionaliziranim posebnim dijelovima zgrada. Dakle, ona je tretirana kao zajednički dio i kao takva ne može biti predmetom povrata (čl. 15. Zakona o naknadi). Ukoliko tužiteljice smatraju da ista pripada isključivo njima, i da ostali stanari/suvlasnici zgrade nemaju pravni temelj za raspolaganje istom, na raspolaganju im stoji mogućnost podnošenja tužbe radi stjecanja dosjelošću ili mirnim putem sporazumno sklopiti međuvlasnički sporazum s ostalim suvlasnicima kojim će urediti pitanje vlasništva nad predmetnom praonicom. Navedenom utvrđivanju nema mjesta u ovom sporu kao niti provođenju daljnjih dokaza na tu okolnost. Nastavno, ovdje valja napomenuti kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 70. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09 i 110/21), na koju ukazuju tužiteljice, odnosno ispravno primjeni odredbe čl. 182. st. 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 103/96), iz razloga jer se ne radi o situaciji normiranoj predmetnom odredbom s obzirom da su u konkretnom slučaju u nastavku upravnog postupka pronađeni neposredni dokazi – Zapisnik uz K-248 za zgradu na adresi [adresa] sastavljen u postupku nacionalizacije.

19. Zaključno se ukazuje, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, vezano za navode tužiteljica glede prava na naknadu za zemljište, na obrazloženje presude ovog suda poslovni broj UsI-963/16-15 od 17. srpnja 2018., ranije citirane u odlomku 4. ove presude, kao i sadržaj odlomka 14. ove presude.

20. Slijedom svega navedenog, s obzirom da tužiteljice tužbenim navodima nisu dovele u sumnju zakonitost rješenja tuženika i rješenja prvostupanjskog upravnog tijela, to je na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a valjalo odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

21. Odluka o troškovima spora tužiteljica temelji se na odredbi čl. 147. ZUS-a kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod toč. II. izreke ove presude.

U Rijeci 13. ožujka 2025.

Sutkinja

Dubravka Zec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.

Dostaviti:

- opunomoćenicima iz ZOU Miljenko Mrakovčić i Bojan Milić, odvjetnicima u Rijeci, A. Medulića 5,

- Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Rijeka, E. Barčića 5