REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

STALNA SLUŽBA U IVANIĆ-GRADU

10310 Ivanić-Grad, Športska 2

Poslovni broj P-177/2020-58

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu po sucu tog suda Jasni Grgurić u parničnom predmetu tužitelja LD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Sanji Barbarić, odvj. u Oroslavju, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, zastupane po punomoćniku Damiru Metelku, odvj. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 19. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Sanje Barbarić, odvjetnice iz Oroslavlja te zamjenice punomoćnika tužitelja Matee Osmakčić, odvj. vježbenice, objavljene 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, tužitelju LD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 43.891,51 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 27.040,77 EUR od 01. listopada 2015.g. do isplate;

- 2.813,54 EUR od 01. listopada 2015.g. do isplate;

- 10.881,86 EUR od 01. listopada 2015.g. do isplate;

- 3.155,34 EUR od 14. svibnja 2019.g. do isplate; po stopi koja se do 31.12.2022.g. utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 01.01.2023.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II.1. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermärkische Bank d.d Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, tužitelju LD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], platiti trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 15.758,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primjenjivala na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II.2. Odbija se tužitelj LD, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] s preostalim zatraženim troškom preko dosuđenog u iznosu od 3.750,00 EUR; kao neosnovanim.

III. Odbija se tuženik Erste&Steiermärkische Bank d.d Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 sa svojim zahtjevom za plaćanjem troškova ovog parničnog postupka u iznosu od 4.250,00 EUR; kao neosnovanim.

O b r a z l o ž e n j e

1.1. Tužitelj u tužbi od 15. svibnja 2019. navodi da su tužitelj i tuženik dana 6. veljače 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652- 5103398649 kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 250.000,00 CHF na dan po srednjem tečaju banke za CHF na dan korištenja kredita, na rok otplate od 36 polugodišnjih anuiteta, s kamatnom stopom od 8,25 % godišnje, promjenjivom u skladu s odlukama banke. Stranke su dana 20. ožujka 2014. godine sklopile Aneks broj 1 kojim su utvrdile novu glavnicu u iznosu od 206.870,30 CHF i poček otplate u trajanju od 12 mjeseci. Odredbom toč. 2. Ugovora ugovorena je valutna klauzula kao i odredbom toč. 9. kojom je ugovorena promjenjiva redovna kamata te se ističe da su te odredbe ništetne. U odnosu na Aneks broj 1 ističe se da su ništetne odredbe iz čl. 1., čl. 3. i čl. 4. kojima su glavnica i sve obveze tužitelja vezane uz valutu CHF. Nadalje se ističe kako tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke za zaključenje kredita, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka pa je tuženik postupao suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača važećim u vrijeme zaključenja, tj. čl. 81., 82. i 90. te čl. 96 i čl. 97. Ističe se da je presudom poslovni broj Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, u trgovačkom sporu između Udruge Potrošač i osam tuženih banaka, između kojih i tuženika u ovoj pravnoj stvari, potvrđena je presuda poslovni broj P-1401/12 od dana 04. srpnja 2013. godine Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu kojim je utvrđeno da je, između ostalih banaka, tuženik u vremenskom razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe povrijedio kolektivne interese i prava potrošača na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao potrošača o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva upravo na navedenu sudsku praksu. Nadalje, tuženik je ponudio tužitelju mogućnost konverzije koji prijedlog je tužitelj prihvatio te je 8.2.2016. sklopljen Aneks broj 2, a kojim je izvršena konverzija u valutu EUR. Tada je utvrđena nova nedospjela glavnica u kunskoj protuvrijednosti 129.126,79 EUR, a kojom prilikom tuženik nije priznao tužitelju u cijelosti preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, već samo iznos od 63.164,22 kn. Nadalje tužitelj ističe da u vrijeme zaključenja Aneksa 2 još nije bila donesena odluka Visokog trgovačkog suda RH u predmetu ''Franak'' te je stoga i nadalje bila ugovorena kamatna stopa, odnosno otplata vezana uz stranu valutu. Stoga je tužitelj uplatio tuženiku veći iznos temeljem ništetnih ugovornih odredbi pa stoga potražuje da mu tuženik plati više uplaćene iznose, a koji sumarni iznos je preciziran, tj. tužba je usklađena s nalazom i mišljenjem vještaka podneskom od 17. siječnja 2025.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, ističe prigovor nadležnosti ovog suda, a o kojem je odlučeno procesnim rješenjima prije donošenja presude. Naveo je da se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, ističe kako u konkretnom slučaju pojam potrošač treba usko tumačiti, odnosno da tužitelj nema svojstvo potrošača. Nadalje ističe da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Aneksa Ugovoru 2 prestaje pravo tužitelja zahtijevati bilo kakve isplate jer je tužitelj prihvatio promjenjivu kamatnu stopu te je prilikom obračuna konverzije prihvatio i valutnu klauzulu, a tužitelj je voljno prihvatio izmijenjeni osnovni ugovorni odnos. Također elaborira pojmove kupovni, prodajni i srednji tečaj te se poziva na odluke stranih sudova. Ističe kako je među strankama zaključeno 5 Aneksa ugovora, a što tužitelj propušta navesti u svojoj tužbi, a kojima su smanjivane kamatne stope te je utvrđena prijevremena uplata. Pored navedenog tuženik ističe i prigovor zastare.

3.1. U toku dokaznog postupka izvršen je uvid i pročitan je Ugovor o kreditu od 6.2.2007. (list 5-8), Aneks ugovora o kreditu od 20.3.2014. (list 9-10), obavijesti o kreditu s otplatnim planom (list 11-18), Aneks ugovora o kreditu od 8.2.2016. s prilozima; pregled prometa po partiji kredita, otplatnim planom i obračunom zateznih kamata (list 24-33), dopis tužitelja tuženiku od 15.6.2015. (list 47-48), izračun konverzije s prilogom (list 49-56), Aneks ugovora o kreditu od 20.6.2016., od 31.10.2018. s prilozima, 11.3.2019. (list 132-144), ugovor o kupoprodaji nekretnina (list 152-155) i ugovori o dugoročnom kreditu između Erste banka d.d. i Stan Grad d.o.o. (list 156-165), iskazi svjedoka FD i RD sa zapisnika od 10.3.2021. (list 336-338), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za knjigovodstvo Dražene Mucha od 7.9. 2023., 22.11.2023. i 5.11.2023. (list 371-378, 348-385, 393- 394), dopuna vještačenja, tj. dostavljene tablice po provedenom vještačenju vještaka od 28. travnja 2024. (list 474-477), pismeno očitovanje vještaka od 27. svibnja 2024. (list 482-484) ,nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića od 13. studenog 2024. (list 539- 552), kao i usmeno očitovanje na zapisniku od 19. veljače 2025. (list 610) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

3.2. Iz Ugovora o kreditu od 6.2.2007. utvrđuje se da je u toč. 1. ugovorena valutna klauzula, tj. iznos kredita 250.000,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, namjena je hipotekarni kredit građana, u čl. 7. upisan je rok vraćanja te iznos anuiteta u CHF, upisana valutna klauzula, u toč. 8. ugovorene su kamate promjenjive vezane uz valutnu klauzulu.

3.3. Iz Aneksa broj 1 od 20.3.2014. utvrđuje se da je također upisana valutna klauzula iznosa kredita, također su određene rate i ispunjenje svih novčanih obveza koje se obračunavaju u kunama po srednjem tečaju HNB za CHF na dan podmirenja kredita.

3.4. Iz obavijesti o kreditu koju je tužitelju slao tuženik te otplatnog plana utvrđuje se da su iznosi glavnica, otplatne rate i ostatak duga upisivane u CHF te da su se mijenjale tijekom vremena, odnosno roka plaćanja kredita.

3.5. Iz Aneksa broj 2 utvrđeno je da je istim provedena konverzija obveza iz osnovnog ugovora koji je bio u CHF u EUR te da je također valuta EUR bila ugovorena kao valutna klauzula (8. veljače 2016.), ugovorene kamate su također vezane uz valutnu klauzulu i promjenjive; a navedeno se utvrđuje i iz otplatnog plana, kao i pregleda prometa, tj. uplata tužitelja rata kredita od 6.2.2007. do 30.9.2015.

3.6. Iz nalaza i mišljenja stalnih sudskih vještaka Dražene Mucha i Darka Prpića s kojim se vještak Dražena Mucha u cijelosti usuglasila utvrđuje se da je tužitelj uplatio, odnosno preplatio zatezne kamate temeljem promjenjive kamatne stope i temeljem primjene valutne klauzule do dana konverzije ukupno 11.538,67 EUR do dana konverzije, da je plaćen veći iznos s osnova promijenjene kamatne stope od 2.813,54 EUR, a više su plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja od 27.040,77 EUR. Nadalje se utvrđuje da je konverzijom utvrđena preplata od 8.383,33 EUR te da razlika preostale glavnice po konverziji iznosi 10.881,86 EUR. Nadalje se utvrđuje da je nakon konverzije isplaćen veći iznos uslijed valutne klauzule po EUR ukupno 10.881,86 EUR, a što sve zajedno iznosi 43.891,51 EUR.

3.7. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on kredit podigao 2007. godine od 250.00,00 CHF na 36 polugodišnjih anuiteta, a spomenutim je kupio dva zemljišta i dovršio kat kuće. Navodi da je po zanimanju građevinski tehničar i do tada je bio uzimao od tuženika 3,4 kredita, a koje je uredno vratio. Prilikom sklapanja Ugovora i Aneksa te konverzije, nitko od zaposlenika tuženika mu nije rekao da se radi o potrošačkom kreditu niti ukazao na opasnost od dizanja kredita u CHF. Došao je u banku s namjerom da sklopi kredit u EUR, ali su mu zaposlenici predložili kredit u CHF jer da je niža kamata pa je na to pristao. Nitko mu od banke nije pojasnio bilo što vezano uz kamatnu stopu pa je unaprijed pripremljen ugovor potpisao. No međutim, zbog promjene tečaja CHF rate su postale enormno velike pa je dopisom tražio od tuženika mogućnost rješavanja situacije. Odgovara da bi svakako mogao vraćati kredit da se nisu promijenili uvjeti. Također dodaje da mu je prilikom konverzije priznat samo jedan mali dio preplate. Nadalje odgovara da kredit nije koristio u poslovne svrhe, već je kupio gradilišta za djecu. Na pitanje da li je pročitao Aneks broj 5 odgovara da je potpisao sve što je banka tražila jer su mu htjeli ovršiti kuću, da je platio puno više nego što je ugovorio, a i dalje je bio dužan. Odgovara da mu u banci i kod javnog bilježnika nitko nije objasnio što je valutna klauzula, nisu razgovarali o kamatama i promjenjivosti, nije bilo nikakvog pregovaranja o uvjetima. Kad je došao u banku na stolu je bila hrpa papira koje mu nitko nije pročitao, a nije niti on čitao te je pristajao i potpisivao banci sve Anekse, a kako ne bi došlo do ovrhe.

4.1.Temeljem provedenog dokaznog postupka, brižljivom savjesnom ocjenom svakog dokaza zasebno iz svih dokaza zajedno, u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 – u daljnjem tekstu ZPP) kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je uz primjenu pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP odlučio da je precizirani tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

4.2. Ocjenjujući provedene dokaze sud je dokaznu snagu istih cijenio dovodeći ih u međusobnu vezu te uz odlučne činjenice koji je tužitelj, s obzirom na osnovu tužbe, bio dužan dokazati jer o njima ovisi odluka o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Pri donošenju odluke sud je vodio računa o izvedenim dokazima, osobito iskazu tužitelja kojega sud ocjenjuje objektivnim i relevantnim za donošenje odluke.

5.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništavim odredbe Ugovora o kreditu od 6.2.2007., Aneksa broj 1 od 20.3.2014. i Aneksa broj 2 od 8.2.2016. te da se naloži tuženiku plaćanje više preplaćenog novčanog iznosa temeljem ništetnih odredbi ugovora vezano uz valutnu klauzulu i temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO), donijeti presudu kojom se nalaže tuženiku platiti tužitelju temeljem stjecanja bez osnove iznos od 43.891,51 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sud je usvojio tužbeni zahtjev kao opravdan i osnovan uz primjenu pravne osnove iz čl. 1111. ZOO, a temelj za spomenuto je utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora i Dodatka Ugovora na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 377. u vezi čl. 324 ZOO.

5.2. Nesporno proizlazi i iz Ugovora o kreditu i utvrđuje se da je u toč. 1. bilo propisano da se kredit ugovara u CHF koji se daje na raspolaganje u kunama po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važeće na dan puštanja kredita u tečaj. U toč. 6. ugovorena je promjenjiva kamata. U toč. 7. ugovoren je rok i način otplate, tj. anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja te banka zadržava pravo mijenjati iznose anuiteta o čemu će obavijestiti korisnika kredita o promjeni otplatnog plana. Naglašava se da je u toč. 3. decidirano naznačeno da se radi o kreditu građana. Također je nesporno da su stranke zaključile Aneks broj 1. ugovora o kreditu 20. ožujka 2014. godine kojim se precizira da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu u kojem se konstatira dugovanje u CHF u kunskoj protuvrijednosti, kao i kamate, tj. utvrđeno je nedospjelo dugovanje u CHF vezano uz valutnu klauzulu u kunama na dan podmirenja, ugovorene su kamate u CHF s valutnom klauzulom te promjenjive u skladu s otplatnim planom; sve u CHF s valutnom klauzulom na dan podmirenja. Također je nesporno i to da su stranke zaključile Aneks broj 2 30.9.2015. temeljem kojega je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR, a u kojem su također bile ugovorene promjenjive kamatne stope te su glavnica i kamata imale promjenjivu valutnu klauzulu uz naglašavanje okolnosti da je u to vrijeme valuta bila kuna.

6. Sporno je da li su ništetne odredbe Ugovora iz toč. 6, Aneksa broj 1 iz čl. 1., 3. i 4. te Aneksa 2 iz čl. 5. i čl. 6.; a u kojima je sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa te je sporna osnova i visina potraživanja tužitelja.

7.1. Odlučujući prije svega o prigovoru zastare, sud utvrđuje da se u konkretnom slučaju na ovaj pravni posao, odnosno tužbeni zahtjev ima primijeniti odredba iz čl. 328 ZOO, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužitelj nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku, budući da se radi o ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora, a u takvim slučajevima nema zastare. Uvidom u spis utvrđeno je da je tužitelj kredit podigao tj. da je ugovor zaključen 2006. godine, a konverziju 2015. godine. Iz "Presude Potrošač" proizlazi da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač

– Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, između ostalih protiv ovdje tuženika; podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u kojoj je utvrđeno da je ZBZ d.d. u razdoblju 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. zaključuje ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 – u daljnjem tekstu ZOO). U ovakvim sporovima "oštećenici" su ovlašteni podnijeti tužbu, a konkretno tužitelj ima spomenuto ovlaštenje budući da je Ugovor zaključio 6.2.2007. te Anekse 20.3.2014. i 8.2.2016, tj. unutar naprijed navedenog roka. Slijedom izloženoga, utvrđuje se da tužitelj nije u zastari s pravom na podnošenje tužbe u ovom postupku.

7.2. Pri donošenju odluke sud je utvrdio da je ništava odredba iz čl. 1 i 2 Ugovora o kreditu od 7.2.2007. kojim je ugovoren kredit u CHF, a koji se daje na raspolaganje u kunama koji odgovaraju protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, dakle, valutna klauzula. Također je ništava odredba u kojima je propisana promjenjiva kamatna stopa vezana uz srednji tečaj CHF plativa u kunama, kao i odredba koja se odnosi na otplatu temeljem koje je mjesečni anuitet vezan uz valutnu klauzulu tj. promjenjivost valute prema srednjem tečaju tečajne liste banke u odnosu na kn; na dan plaćanja.

7.3. Također je nedvojbeno utvrđeno da su ugovaratelji zaključili Aneks Ugovoru 1 od 10.3.2014. u kojem su ništave odredbe čl. 1, čl. 3 i čl. 4 budući je također ugovorena valutna klauzula te promjenjiva kamatna stopa, također s valutnom klauzulom.

7.4. Utvrđuje se da su stranke zaključile i Aneks broj 2 Ugovora o kreditu 8.2.2016., a u kojem je ugovorena konverzija kredita i prema kojem je utvrđeno da je tužitelj uplatio do tada više od ugovorenog, također je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, ali sada vezano uz valutu EUR.

7.5. Uvidom u spomenuti Ugovor i Anekse ugovora te na temelju iskaza tužitelja, kao i nalaza i mišljenja vještaka, nedvojbeno je utvrđeno da se radi o unaprijed formuliranom standardnom i tipskom ugovoru tuženika. Saslušanjem tužitelja nedvojbeno je utvrđeno kako istom prije potpisivanja ugovora nije dan na uvid obrazac ugovora, dan ili dva ranije, odnosno dovoljno rano da ga on može uz pomoć stručne osobe razumjeti, odnosno protumačiti odredbe. Nadalje je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj građevinski radnik sa srednjom stručnom spremom te nema odgovarajuće pravno i ekonomsko znanje da bi si mogao nedvojbeno i jasno sam protumačiti značaj svih odredbi Ugovora, a osobito ništetnih odredaba Ugovora i oba Aneksa, tj. pojmova: valutna klauzula, kamatna stopa, konverzija, denominacija, referentno razdoblje, promjenjivost kamate. Također je njegovim saslušanjem dokazano da mu niti službenica banke nije uopće protumačila odredbe ugovora koje je potpisivao pa prema tome niti ove sporne, a to nije učinio niti javni bilježnik. Osobito se ističe okolnost da uz obrasce ugovora koji su tužitelja na stolu u banci čekali kao ''hrpa papira'' te koje nije imao priliku niti pročitati, već ih je samo potpisao obzirom da je bio pod prijetnjom ovrhe na svojim nekretninama jer uslijed rasta i promjene tečaja nije bio u mogućnosti podmirivati anuitete; kreditor tj. tuženik nije priložio Uvjete te Odluke o kamatama koje se spominju pa je očito da tužitelj nije niti mogao imati uvida u navedeno, budući da mu je unaprijed ispisan Ugovor i Aneksi uručen u banci isti dan kada ga je otišao ovjeriti kod javnog bilježnika te ga nije imao priliku niti pročitati, a nakon čega ga je on odmah potpisao. Dakle, sud nalazi nedvojbeno utvrđenim kako su ovakvim postupanjem banke tužitelju ponuđeni ugovori, odnosno tipski obrasci istog s ništetnim odredbama, a koje je tužitelj potpisao, ne znajući uopće što je u ugovorima upisano te da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama jer se o njima uopće nije pregovaralo.

7.6. Temeljem svega naprijed navedenoga sud zaključuje da tužitelj, koji je isplatio u potpunosti kredit po navedenim Ugovorima te veći iznos od istog prema zahtjevu banke, ima pravni interes tražiti povrat više uplaćenih sredstava, a sud po službenoj dužnosti utvrđuje ništavim odredbe Ugovora od 6.2.2007. iz toč. 1., 4. i 7., kao i iz Aneksa Ugovoru 1 od 10.3.2014. odredbe čl. 1, čl. 3 i čl. 4, a isto tako i iz Aneksa broj 2 Ugovora o kreditu 8.2.2016., a u kojem su ništave odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula, promjenjiva kamatna stopa, ali sada vezano uz valutu EUR. Naime, ništetnost ugovora se u skladu sa čl. 322 i čl. 326 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO) utvrđuje ex tunc, odnosno u trenutku zaključenja ugovora. Također je odredbom čl. 326. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno prestane te da se niti ne može osnažiti temeljem čl. 148. st. 1. ZOO, niti biti regulirana nagodbom stranaka jer se radi o razini zaštite javnih interesa koja je izražena kroz odredbu iz čl. 328. ZOO-a, a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

7.7. Slijedom izloženoga, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj temeljem zakona ovlašten tražiti da mu ovdje tuženik vrati utuženi iznos, a koji je tužitelj platio tuženiku temeljem ništetnih odredaba Ugovora i Aneksa 1 te Aneksa 2 Ugovora, a temeljem odredbe i pravnog instituta iz čl. 1111. ZOO. Pri tome treba naglasiti kako se u konkretnom slučaju valja uvažiti i primijeniti čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. ZZP (NN 96/03). Naime, sud je utvrdio da su spomenute Ugovorne odredbe na koje se poziva tužitelj nepoštene jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo te iste uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; ovdje tužitelja. Naime, tuženik, tj. banka nije dokazala da se je o pojedinim ugovornim odredbama, uopće pojedinačno pregovaralo pa je sud u cijelosti stoga poklonio vjeru iskazu tužitelja i utvrdio da se je radilo o tzv. tipskom ugovoru kojega je tužitelju ponudila banka i kojega je tužitelj potpisao. Posljedica spomenutog, tj. potpisivanje takve nepoštene ugovorne odredbe je ništavost.

7.8. Slijedom svega izloženog sud je našao nedvojbeno utvrđenim da je konkretan Ugovor te Aneks 1 i Aneks 2 Ugovoru bio standardni ugovor o kreditu, a koji je formuliran od strane tuženika, utvrđeno je da se nije pregovaralo o pojedinim ugovornim odredbama, odnosno konverziji, a isto tako tužitelj, koji je pošteni i savjesni ugovaratelj, nije bio usmeno upoznat o tome da bi kredit bio vezan; i to kako glavnica tako i kamata, uz promjenjivost devize, tj. CHF, odnosno EUR nakon zaključenja Aneksa 2 te eventualnim posljedicama tj. da će morati vraćati znatno veće iznose kako glavnice tako i kamata od onih koje su bile ugovorene na dan zaključenja ugovora. Slijedom izloženoga, budući je sud utvrdio da se u konkretnom slučaju radi o standardnom ugovoru, utvrđeno je da su takvi ugovori tipski ili adhezijski te su isti ništetni ukoliko nisu sastavljeni u skladu s načelom savjesnosti i poštenja u smislu čl. 322 st. 1. ZOO; a budući da je prouzročio očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama tužitelja kao suugovaratelja. Sud Europske unije je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 L i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju, a utvrđeno ja da u konkretnom ugovornom odnosu navedeno nitko od zaposlenika banke tužitelju nije priopćio, odnosno informirao ga.

7.9. Pri tom je sud utvrdio kako je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, tj. tužitelja jer je isti stavljen u neravnopravni položaj zbog okolnosti što je jednostranom odlukom banke bio primoran plaćati veće iznose mjesečnih rata odnosno anuitet, a od ugovorenih budući je tečaj znatno rastao u odnosu na srednji tečaj deviza HNB u odnosu na kunsku protuvrijednost prilikom isplate svakog pojedinog anuiteta u odnosu na dan zaključenja ugovora te isti na spomenuto nije mogao utjecati. Pritom sud utvrđuje kako ovdje tužitelj ima svojstvo potrošača obzirom da se radi o građaninu koji nema potrebna pravna i ekonomska znanja za tumačenje ugovora, a i iz samog Ugovora se utvrđuje da se radi o kreditu građana, a ne poduzetničkom pa su stoga neosnovani navodi tuženika da se tužitelj ne bi mogao smatrati potrošačem u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača.

8. Obzirom na sve naprijed izloženo, tj. budući da je tužitelj isplatio veći iznos kredita i kamata temeljem ništetnih odredaba ugovora od ugovorenog, tuženik je dužan tužitelju vratiti iznos kojega je naplatio temeljem čl. 323. st. 1. budući je tuženik nepošten stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO i to s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom počev od dana isplate svakog tako obračunatog anuiteta od strane tužitelja

– tuženiku; odnosno s kamatom kako je to zatraženo u tužbenom zahtjevu. Pritom se naglašava kako je spomenuti nepripadni iznos glavnice sud utvrdio nedvojbeno i to provedenim vještačenjem.

9. Vezano uz Aneks 2 Ugovora gdje se radi o konverziji, a u kojem je također sadržana valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa; sud nalazi da je i ovaj dio tužbenog zahtjeva u potpunosti osnovan. Pri tome se utvrđuje kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu broj Gos-1/2019-36 zauzeo pravno shvaćanje da: ''sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.'' No međutim, analizirajući konkretno tužitelja, njegovo poznavanje prava i ekonomije te okolnost da isti nije bio informiran o pojmovima i sadržaju zaključenog Dodatka Ugovoru, kao i činjenicu da je na zaključenje tog Ugovora, tj. Dodatka bio prisiljen iz razloga čiste egzistencije jer nije više mogao plaćati tako visoke anuitete kakve je banka zahtijevala; utvrđuje se da je i spomenuta ugovorna odredba ništetna. Pri tome sud smatra kako i u ovom ugovornom odnosu treba primijeniti Odluku Suda Europske unije koji je u svojoj odluci u predmetu C-186/16 L i dr. protiv Banca Romanesca SA, a koja presuda obvezuje ovaj sud, utvrdio da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni odnos u konkretnom slučaju konverzije, a utvrđeno je da u konkretnom ugovornom odnosu navedeno nitko od zaposlenika banke tužitelju nije priopćio, odnosno informirao ga, već je tužitelj zaključio Dodatak ugovoru s ništetnom odredbom u čl. I. u slučaju egzistencijalne nužde, odnosno straha od gubitka nekretnine pod prijetnjom ovrhe, tj. obzirom na hipoteku. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 F protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Dakle, u konkretnom slučaju ovim Ugovorom kojim je došlo do konverzije, prema pravu i odlukama Europskog suda, ovaj sud je dužan po službenoj dužnosti štiti tužitelja kao potrošača jer je ponovno bio prisiljen zaključiti ugovor kojemu je ništetna ugovorna odredba unaprijed ponuđenog tipskog obrasca ugovora o konverziji, budući da se na ništetnost pazi ex offo.

10. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka za financije, računovodstvo i vrijednosne papire utvrđuje se da je tužitelj uplatio ukupni veći iznos od 43.891,51 EUR na okolnost izvršenih uplata temeljem valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

11. Obzirom na sve naprijed izloženo, provedenim dokaznim postupkom, nedvojbeno je utvrđeno kako je tužitelj uspio u postupku s utuženim iznosom koji je utvrđen na temelju financijskog vještačenja na osnovu više plaćenih iznosa temeljem promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i kamatne stope vezane uz valutnu klauzulu uslijed tuženikovog jednostranog povećanja kamatne stope te s obzirom da je u ovom slučaju utvrđena djelomična ništetnost Ugovora, kao posljedicu iste u smislu čl. 323. ZOO, valjalo je prihvatiti i zahtjev za vraćanje primljenog iznosa kao stečenog bez osnove, temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 28/18, 126/21, 114/22 – u daljnjem tekstu ZOO) zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe.

12.1. Odlučujući o troškovima postupka isto se temelji na odredbama čl. 154. st.1. i čl. 155. ZPP, a troškovi su odmjereni sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljanom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka temeljem Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, 126/2022, 138/2023 – u daljnjem tekstu tarifa).

12.2. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebite za vođenje parnice, koji se sastoje od troška: sastava tužbe temeljem Tbr. 7.1., sastava žalbe, sastav 4 podneska, zastupanje na 8 ročišta sve uvećano za PDV, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu te trošak provedenog vještačenja. Stoga je tužitelju valjalo dosuditi trošak u iznosu od 15.758,50 EUR , a koji trošak mu je dužan platiti tuženik.

12.3. Tužitelj je odbijen s preostalim zahtjevom za plaćanje troška za sastave podneska preko 4 odobrena podneska, tj. u iznosu od 3.750,00 EUR; kao neosnovanim, a temeljem Tbr.8.1. Tarife.

13. Obzirom na načelo uspjeha u sporu, tj. obzirom na tuženikov neuspjeh u parnici, isti je odbijen sa zahtjevom za plaćanjem istog.

14. Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Ivanić-Gradu 13. ožujka 2025.

Sudac:

Jasna Grgurić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano u tri primjerka, u roku 15 dana od dana objave presude, odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (čl. 335. ZPP).

1. Presuda nepravomoćna

2. Vidi upisnik P

3. DNA:

- tužitelj po pun. Sanji Barbarić, odvj. iz Oroslavja

- tuženik po pun. Damiru Metelko, odvj. iz Zagreba

4. Sredi spis

5. Kal. 15 dana