REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5910/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RGĐ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Ramljaku, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupan po punomoćniku Ivu Šućur, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja Roka Perića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Iva Šućura, odvjetnika, dana 13. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu br. 311415 od 20.07.2006. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i prednika tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„…sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora… Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora. Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.„

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu br. 311415 od 20.07.2006. godine, zaključen između tužitelja kao Korisnika kredita i prednika tuženika kao Kreditora, u dijelu u kojem glasi:

„…a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.“

III/ Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, isplatiti tužiteljici RGĐ, iz [adresa], iznos u visini od 24.346,15 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća do 31. prosinca 2007. godine po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to tekuće:

- iznos od 14,47 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2006. sve do isplate,

- iznos od 14,04 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2006. sve do isplate,

- iznos od 12,90 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2006. sve do isplate,

- iznos od 11,03 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2006. sve do isplate,

- iznos od 6,32 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2007. sve do isplate,

- iznos od 3,07 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2007. sve do isplate,

- iznos od 4,51 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2007. sve do isplate,

- iznos od 3,41 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2007. sve do isplate,

- iznos od 53,67 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2007. sve do isplate,

- iznos od 53,73 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2008. sve do isplate,

- iznos od 54,63 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2008. sve do isplate,

- iznos od 61,86 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2008. sve do isplate,

- iznos od 69,14 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2008. sve do isplate,

- iznos od 95,95 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2008. sve do isplate,

- iznos od 94,99 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2008. sve do isplate,

- iznos od 190,88 EUR s kamatom tekućom od 19.08.2008. sve do isplate,

- iznos od 94,52 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2008. sve do isplate,

- iznos od 96,21 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2008. sve do isplate,

- iznos od 143,57 EUR s kamatom tekućom od 03.11.2008. sve do isplate,

- iznos od 108,10 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2008. sve do isplate,

- iznos od 186,48 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2009. sve do isplate,

- iznos od 192,23 EUR s kamatom tekućom od 02.02.2009. sve do isplate,

- iznos od 196,47 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2009. sve do isplate,

- iznos od 188,90 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2009. sve do isplate,

- iznos od 187,24 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2009. sve do isplate,

- iznos od 178,34 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2009. sve do isplate,

- iznos od 166,90 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2009. sve do isplate,

- iznos od 170,86 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2009. sve do isplate,

- iznos od 176,65 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2009. sve do isplate,

- iznos od 170,07 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2009. sve do isplate,

- iznos od 168,70 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2009. sve do isplate,

- iznos od 178,99 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2009. sve do isplate,

- iznos od 188,18 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2010. sve do isplate,

- iznos od 195,20 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2010. sve do isplate,

- iznos od 193,51 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2010. sve do isplate,

- iznos od 210,66 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2010. sve do isplate,

- iznos od 205,42 EUR s kamatom tekućom od 03.05.2010. sve do isplate,

- iznos od 214,39 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2010. sve do isplate,

- iznos od 257,36 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2010. sve do isplate,

- iznos od 246,87 EUR s kamatom tekućom od 02.08.2010. sve do isplate,

- iznos od 283,53 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2010. sve do isplate,

- iznos od 264,92 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2010. sve do isplate,

- iznos od 248,23 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2010. sve do isplate,

- iznos od 296,14 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2010. sve do isplate,

- iznos od 322,00 EUR s kamatom tekućom od 03.01.2011. sve do isplate,

- iznos od 298,34 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2011. sve do isplate,

- iznos od 301,24 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2011. sve do isplate,

- iznos od 290,82 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2011. sve do isplate,

- iznos od 302,77 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2011. sve do isplate,

- iznos od 340,45 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2011. sve do isplate,

- iznos od 350,48 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2011. sve do isplate,

- iznos od 412,73 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2011. sve do isplate,

- iznos od 393,07 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2011. sve do isplate,

- iznos od 354,31 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2011. sve do isplate,

- iznos od 331,32 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2011. sve do isplate,

- iznos od 328,09 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2011. sve do isplate,

- iznos od 345,20 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2012. sve do isplate,

- iznos od 349,00 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2012. sve do isplate,

- iznos od 349,35 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2012. sve do isplate,

- iznos od 349,96 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2012. sve do isplate,

- iznos od 353,00 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2012. sve do isplate,

- iznos od 357,46 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2012. sve do isplate,

- iznos od 352,66 EUR s kamatom tekućom od 02.07.2012. sve do isplate,

- iznos od 353,06 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2012. sve do isplate,

- iznos od 348,63 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2012. sve do isplate,

- iznos od 340,42 EUR s kamatom tekućom od 02.10.2012. sve do isplate,

- iznos od 350,43 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2012. sve do isplate,

- iznos od 354,06 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2012. sve do isplate,

- iznos od 352,61 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2013. sve do isplate,

- iznos od 338,00 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2013. sve do isplate,

- iznos od 348,13 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2013. sve do isplate,

- iznos od 350,44 EUR s kamatom tekućom od 02.04.2013. sve do isplate,

- iznos od 345,89 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2013. sve do isplate,

- iznos od 332,43 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2013. sve do isplate,

- iznos od 324,06 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2013. sve do isplate,

- iznos od 331,47 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2013. sve do isplate,

- iznos od 336,58 EUR s kamatom tekućom od 02.09.2013. sve do isplate,

- iznos od 349,63 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2013. sve do isplate,

- iznos od 342,45 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2013. sve do isplate,

- iznos od 345,65 EUR s kamatom tekućom od 02.12.2013. sve do isplate,

- iznos od 213,71 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2014. sve do isplate,

- iznos od 219,16 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2014. sve do isplate,

- iznos od 223,49 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2014. sve do isplate,

- iznos od 221,27 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2014. sve do isplate,

- iznos od 216,94 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2014. sve do isplate,

- iznos od 215,45 EUR s kamatom tekućom od 02.06.2014. sve do isplate,

- iznos od 216,19 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2014. sve do isplate,

- iznos od 221,62 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2014. sve do isplate,

- iznos od 227,17 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2014. sve do isplate,

- iznos od 226,68 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2014. sve do isplate,

- iznos od 229,47 EUR s kamatom tekućom od 03.11.2014. sve do isplate,

- iznos od 233,55 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2014. sve do isplate,

- iznos od 231,92 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 02.02.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 02.03.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.04.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 02.05.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.06.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.07.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.08.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.09.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.10.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 02.11.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.12.2015. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 02.01.2016. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.02.2016. sve do isplate,

- iznos od 212,15 EUR s kamatom tekućom od 01.03.2016. sve do isplate,

sve u rok od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 13.613,05 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 02. ožujka 2016. godine do isplate.

IV. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 5.199,41 EUR.

V. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 2, naknaditi tužiteljici RGĐ, iz [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 2.766,50 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2025. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom Hrvatske poštanske banke d.d. Zagreb, tuženikom, dana 20. srpnja 2006. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 311415 (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 175.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Hrvatske narodne banke važeće na dan isplate kredita i da je predmetnim ugovorom određena redovna kamatna stopa u visini od 3,99% promjenjiva, sukladno odluci Banke te je ugovorena valutna klauzula (čl. 4. i čl. 7. Ugovora o kreditu). U odnosu na ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i odredbe o ugovaranju valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu koji je donio presudu poslovni broj P-1401/2012 od 07.04.2013. godine u sporu tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tuženika, koja presuda je, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, potvrđena presudom Pž-6632/2017-10, od 14.06.2018. godine Visokog trgovačkog suda RH, te presudom Rev-2221/2018 od dana 03.09.2019. godina Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je u bitnom utvrđeno kako je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kredita kao potrošači nije u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tužiteljica se poziva i na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013.g. kojim je utvrđeno da je tuženik povrijedio interese potrošača koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Tužiteljica ističe kako ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate do dana 01.01.2014.g. primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 3,99%, a nakon toga od 01.01.2014.g. do konverzije ugovora o kreditu se primjenjuje kamatna stopa do 3,23%. Navodi kako joj pripada i povrat preplaćenih iznosa s osnova ugovorene valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak a koja odredba je utvrđena ništetnom i nepoštenom kako je navedeno. Tužiteljica zahtjeva i isplatu razlike glavnice imajući u vidu iznos preostale glavnice koji je utvrđen izračunom konverzije a koji je viši od iznosa preostale glavnice u CHF koja je trebala biti obračunata kada se u obzir uzme ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor zastare u odnosu na tražbinu koja je predmet ovog spora, navodi da nema mjesta primjeni u ovoj pravnoj stvari odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, niti presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, a tužiteljica niti ne dokazuje da se o pojedinačnim odredbama Ugovora o kreditu koja je predmet ovog spora nije pojedinačno pregovaralo. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je tužiteljica konvertirala kredit, te u odnosu na konverziju tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos-1/19 u kojoj je zauzeto stajalište da Sporazumima o konverziji priznaju se pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je navedeno stajalište obvezno za sve sudove. Ističe da je jasno da među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Ističe kako tužiteljica nema pravni interes za nastavak ovog postupka imajući u vidu da je konverzija provedena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Nadalje navodi da presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogle primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, pa se tužiteljica neosnovano poziva na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz parnice Potrošač, a sud u ovoj pravnoj stvari treba utvrditi u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici sud primjenjuje u pojedinačnoj parnici. Navodi da sporne po tužiteljici ugovorne odredbe nisu ništetne u presudama iz parnice Potrošač pa tužiteljica treba dokazati u ovoj konkretnoj pravnoj stvari da bi iste bile ništetne, a sud u postupku dužan je ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Tuženik navodi kako treba imati u vidu da odredba čl. 26. Zakona o obveznim odnosima predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju kamatna stopa takve promjenjive ugovorene kamate ne može biti viša od stope zakonske zatezne kamate koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Tuženik navodi i da se tužiteljica mogla informirati o značenju valutne klauzule kod trećih osoba ali i kod djelatnika tuženika prije sklapanja ugovora o kreditu, pa je tužiteljica propustila prikupiti sve informacije potrebne za odluku o sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u kojem je glavnica vezana uz švicarski franak. Tuženik zaključno navodi kako je tuženik u korist tužiteljice već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije i da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužiteljica dva puta bila namirena za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, a ako sud utvrdi tužbeni zahtjev za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Aneks br. 1 Ugovora o kreditu od 15.02.2016.g. i Ugovor o kreditu broj 311415 od 20.07.2006.g. (list 11-32 spisa), informativni otplatni plan i knjigovodstvenu karticu, obavijest o stanju kredita (list 35- 50 spisa), ponudu za konverziju i Izračun konverzije (list 51-138 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske (list 162-180, list 199- 215 spisa), stručne članke (list 181-201 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno- financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, saslušana je tužiteljica.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 155/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

4. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 20.07.2006. godine Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici kredit u visini iznosa od 175.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju stana, a što je sud utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu. Nije niti sporno da je tuženik promijenio početnu ugovorenu kamatnu stopu na odobreni kredit sukladno Odlukama o kamatama i naknadama Kreditora, niti je sporno da se mijenjao tečaj CHF u odnosu na tečaj valute CHF na dan isplate kredita.

5. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula ugovorena čl.4. i čl. 7. Ugovora o kreditu.

6. U tijeku postupka tužiteljica ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, protivi se svim navodima tuženika istaknutim u odgovoru na tužbu, protivi se istaknutom prigovoru zastare, ističe da je prigovor prijeboja tuženika neosnovan i ističe prigovor zastare tražbine tuženika, sve sadržajno kao u podnesku od 26. ožujka 2024. godine. Tužiteljica u bitnom navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav kako korisnik kredita ima pravni interes za podnošenjem tužbe neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Navodi da sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana tj. provedenom konverzijom niti se tužiteljica odrekla svojih prava na potraživanje koje je predmet ovog spora. U tijeku postupka tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, osporava istaknute navode tužiteljice.

7. Tužiteljica zahtjeva tužbenim zahtjevom isplatu svih preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi kojim je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF) i razliku glavnice.

8. Između stranaka sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva.

Između stranaka nije sporno:

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 311415 dana 20. srpnja 2006. godine na iznos od 175.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa početno ugovorenom kamatnom stopom od 3,99% na rok od 30 godina, stambeni kredit (Ugovor o kreditu – list 19-28 spisa),

- da je tužiteljica sklopila s tuženikom Aneks br. 1. Ugovoru o kreditu dana 15. veljače 2016.g. kojim je konvertiran kredit (list 11-27 spisa).

9. Na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu i Aneksa 1. Ugovora o kreditu sud je saslušao tužiteljicu. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2006. godine kupovala stan za osobne potrebe kojeg i danas koristi, da joj je tuženik ponudio kredit pod povoljnim uvjetima, kamatna stopa je bila 3,49 % time da su kamatnu stopu umanjili jer je otvorila tekući račun kod tuženika za isplatu njezinih primanja. Navodi da nije zahtijevala neku drugu vrstu kredita, niti su joj je nudili neki drugi kredit jer ovaj kredit u CHF za nju je bio povoljan. Tužiteljica ističe da joj djelatnica banke nije pojašnjavala ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a ona je tada znala da je CHF stabilna valuta, djelatnica je nije upozorila na bilo kakav rizik sklapanja ugovora u CHF. Iskazuje da su joj u banci predali napisani ugovor, to je bio tipski ugovor, otišla je kod javnog bilježnika koji je pročitao ugovor ali ga nije tumačio. Navodi da je osobno pročitala ugovor prije potpisivanja i nije imala pitanja za djelatnicu banke. Kada joj je tuženik dostavio ponudu za konverziju kredita ona je ponudu prihvatila jer joj je 50 % bila niža mjesečna rata, ugovor o konverziji je pročitala prije potpisivanja. Osobno je otplaćivala kredit, nije bila nositelj obrta.

Iskazu saslušane tužiteljice sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

10. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužiteljica nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Aneksa 1. Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužiteljica ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane to iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužiteljica i tuženik sklopili 20.07.2006. godine, jer su sklapanjem Aneksa 1. Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužiteljica i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužiteljica potpisala Aneks 1. Ugovora o kreditu ne znači da joj je dug namiren ili da je ona izgubila pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužiteljicu kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih Ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Aneksa 1. Ugovara o kreditu samo se izjednačio položaj tužiteljice kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi ista bila da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 143/15) na temelju kojih je i zaključen Aneks 1. Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužiteljici pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu 1. Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu 1. Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

11. Nadalje u odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužiteljica u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.

U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

12. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojom se tužiteljica protivi.

Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjene obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužiteljici pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužiteljica je podnijela tužbu dana 09. lipnja 2023. godine, a zastara nastupa dana 14. lipnja 2023. godine.

13. Uvidom u Aneks 1. Ugovora o kreditu utvrđeno je da su ugovorne strane (tužiteljica i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015. godine iznosi 95.661,44 EUR, da je iznos preplate u visini od 39.175,00 kn. Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Aneksa 1. Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.3. čl.4. i čl.5., – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl. 3. – visina kamatne stope 5,87%, ovršnost isprave, troškovi).

14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule. U bitnom navodi da je tužiteljica bila upoznata sa značenjem valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak. Navodi kako u konkretnom slučaju nema mjesta niti primjeni utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. g. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 na koje se tužiteljica poziva u tužbi, a sve obzirom da se utvrđenja navedene presude i utvrđenja postupka Franak ne mogu primijeniti u ovom slučaju.

15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:

1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,

3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,

4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.

16. Iz sadržaja Aneksa 1. Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužiteljica pristala slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristala da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 20.07.2006. godine kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužiteljica odrekla svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule i promjenjive kamatne stope za koje ugovorne odredbe je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužiteljici pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojeg prava se nije odrekla.

17. Sud ističe kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.

Sud je imao u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:

- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

18. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.

19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Aneksa 1. Ugovora o kreditu koji su sklopili tužiteljica i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022, sud je stajališta da tužiteljica osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužiteljica odrekla svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužiteljici predočio i informirao je o ekonomskim posljedicama koje za nju nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužiteljica uplatila na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljicom o načinu korištenja iznosa koji je uplatila temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.

Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužiteljicu informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljicom. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužiteljica je postavila zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.

20. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesene u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske. Nadalje navodi kako je Europski sud odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Europski sud zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor. Tužitelj se protivi navodima tuženika.

Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018- 2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"

21. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 28. kolovoza 2024. godine (list 242- 261 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 3,99% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od 3,99%.

Vještak u mišljenju navodi da:

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 10.500,73 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 59.937,95 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 7.955,09 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 105.749,34 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 14.035,42 EUR,

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi -746,85 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi - 3.402,10 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -451,55 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -842,08 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -111,76 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 94.440,52 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 12.534,41 EUR,

Vještak navodi ukoliko na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja, iz točke 1. i 2. zaključka nalaza, obračunamo zatezne kamate do dana konverzije one iznose 9.292,33 EUR. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak II. (list spisa 11-15) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita na dan 30.09.2015. godine iznosi 39.175,00 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 5.199,42 EUR. Ukoliko bi od obračunatih zateznih kamata do dana konverzije (9.292,33 EUR) oduzeli iznos preplate utvrđen konverzijom od strane banke (5.199,42 EUR) preostao bi iznos od 4.092,91 EUR

Tužiteljica ističe kako je preplata po kamati pogrešno obračunata jer nije primijenjena kamatna stopa od 3,99% već kamatna stopa od 3,49%. Tuženik ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka do zaključenja glavne rasprave.

22. Vještak je sačinio dopunu nalaz i mišljenja primjenjujući početnu kamatnu stopu od 3,49% koju je tuženik i primjenjivao kao početnu ugovorenu kamatnu stopu. Vještak u zaključku navodi:

- ukupna razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu iznosi 14.404,59 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 82.095,80 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 10.895,98 EUR, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 101.340,16 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 13.450,17 EUR,

- ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -820,89 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -108,96 EUR,

- ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 102.567,53 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 13.613,05 EUR,

- ukoliko na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja, iz točke 1. i 2. zaključka nalaza, obračunamo zatezne kamate do dana konverzije one iznose 10.687,40 EUR. Dodatkom Ugovora o kreditu, članak II. (list spisa 11-15) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, po tečaju otplate kredita na dan 30.09.2015. godine iznosi 39.175,00 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 5.199,42 EUR.

- ukoliko bi od obračunatih zateznih kamata do dana konverzije (10.687,40 EUR) oduzeli iznos preplate utvrđen konverzijom od strane banke (5.199,42 EUR) preostao bi iznos od 5.487,98 EUR

Nalaz i mišljenje i pismenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužiteljica nema primjedbi na pismenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka. Tuženik do zaključenja glavne rasprave ne ističe primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka i pismenu dopunu nalaza i mišljenja vještaka.

23. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat uplaćenih iznosa u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u Ugovoru o kreditu od 20.07.2006.g. sud je usvojio djelomično tužbeni zahtjev.

U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužiteljici bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužiteljici kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužiteljice sud je utvrdio kako joj djelatnica banke nije tumačila rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti javni bilježnik nije je upozorio na bilo kakve rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule u CHF te su joj u banci ponudili ugovor o kreditu jer je to bilo za nju najpovoljnije.

24. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.

25. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužiteljici. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužiteljici pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.

Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.

26. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.

Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."

Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.

27. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.

Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."

Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."

28. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.

29. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF sklopljenim između Volksbank d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužiteljice RGĐ, iz [adresa], te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.

Slijedom navedenog sud je usvojio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. i točkom II. izreke presude.

30. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta zbog promjene tečaja CHF/KN na dan plaćanja u odnosu na tečaj CHF/KN na dan isplate kredita iznosi 13.450,17 EUR, a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu utvrđena je preplata u iznosu od 10.895,98 EUR, ukupno s osnova preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak i promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke u visini iznosa od 24.346,15 EUR.

Slijedom navedenog kako je utvrđen osnov i visina tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem tužiteljica zahtjeva isplatu s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak to je sud usvojio tužbeni zahtjev u visini iznosa od 24.346,15 EUR sa zateznom kamatom kao pod točkom III. izreke ove presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

31. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužiteljica budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužiteljica zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužiteljica ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljicom kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljičine isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužiteljici i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

32. Tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa u visini od 13.613,05 EUR s osnova razlike glavnice. Navodi da se primjenjivao tečaj kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita 2006. godine bila bi niža glavnica za navedeni iznos od obračunate glavnice na dan 30.09.2015. godine.

Sud je ocijenio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužiteljica zahtijeva isplatu razlike glavnice. Kako je prethodno navedeno na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita od 137.582,59 CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na stambene kredite koje je nudio u vrijeme kada je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu 2006. godine. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužiteljici nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na isplate kredita u valuti CHF (tužiteljica suprotno ne dokazuje) to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice u visini iznosa od 13.613,05 EUR.

33. U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužiteljici preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako tužiteljici su dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužiteljica neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe kako tužiteljica neosnovano navodi da nije ostvarila potpunu restituciju jer je nastala razlika u glavnici. Naime ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje postupak konvertiranja kredita u EUR kredite, a koji izračun je tuženik i sačinio sukladno čl. 19.c. ZID Zakona potrošačkom kreditiranju. Sama činjenica da je tuženik primijenio kamatnu stopu koju je primjenjivao na stambene kredite u EUR-o kreditima je primjena visine kamatne stope koja je propisano prisilnim propisima (čl.19.c. ZID ZPK). Tužiteljica je u trenutku sklapanja Dodatka Ugovora o namjenskom kreditu mogla znati visinu kamatne stope za stambene kredite koje je ugovarao tuženik jer je takva činjenica bila dostupna tužiteljici. Naime visina kamatne stope koja se primjenjivala na stambene kredite s valutnom klauzulom kojom je glavnica vezana uz valutu EUR bila je određena u visini, jer su sve promjene visine kamatne stope primjenjive na stambene kredita tuženika bile poznate u razdoblju od 2007. godine do dana konverzije, pa tužiteljica nije trebalo upoznavati s parametrima u odnosu na promjenu kamatnih stopa.

Nadalje tužiteljica je prihvatila izračun konverzije, nije bila prisiljena prihvatiti ponudu tuženika, jer je ista bila samo obveza tuženika. Nadalje sud ističe da je tuženik primjeni visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:

"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,

8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:

– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i

– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."

Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj kako to tvrdi tužiteljica u tužbi to tužiteljica neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao pod točkom III. izreke presude.

Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I- 3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi . .."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZIDZoPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZIDZoPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).

Slijedom navedenog sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu kojim zahtjeva isplatu razlike glavnice kao pod točkom III. izreke presude.

34. Sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika u iznosu od 5.199,41 EUR koju ističe u prijeboj. Tužiteljica je istakla prigovor zastare. Kako je tražbina tuženika dospjela na dan konverzije kredita tj. 2015. godine to je protekao opći zastarni rok od 5 godina. Uvidom u točku 5. Zaključka vještaka (stranica 19-20, list 291-292 spisa) sud je utvrdio da je vještak utvrdio kako je preplata tužiteljice po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu EUR po tečaju otplate kredita na dan 30.09.2015.g. iznosila 5.199,42 EUR. Kako je tuženik preplaćene iznose koristio za buduće anuitete to ne postoji tražbina tuženika jer tuženik nije tužiteljici ništa isplatio pa stoga niti ne postoji njegova tražbina, time da ako bi se zauzelo stajalište da je osnovan prigovor prijeboja tražbina ista je u zastari kako je prethodno navedeno i obrazloženo.

Slijedom navedenog sud je odlučio kao pod točkom IV. izreke presude.

Kako je sud odlučio o tužbenom zahtjevu kao pod točkom II. i točkom III. to sud nije odlučivao o alternativnom tužbenom zahtjevu tužiteljice iz podneska 20.11.2024. godine.

35. Tužiteljica je podneskom od 20.11.2024. godine uredila tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka kojim je smanjila visinu tužbenog zahtjeva, a kojem djelomičnom povlačenju tužbe se tuženik ne protivi.

36. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.2. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe od 09.06.2023. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 26.03.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 08.07.2024. g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 04.10.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 20.11.2024.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 27.01.2025.g. u iznosu od 1.000,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 6.000,00 EUR, te je priznat trošak PDV-a u iznosu od 1.500,00 EUR, ukupno 7.500,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici 28,22% priznat je trošak u iznosu od 2.116,50 EUR, te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 650,00 EUR, ukupno 2.766,50 EUR.

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 13. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku