Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1159/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća te Milka Samboleka, suca izvjestitelja i člana vijeća i mr. sc. Bojane Skenderović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nenadu Horvatu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4562/2021-14 od 27. travnja 2023., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4562/2021-14 od 27. travnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I izreke utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 046-38/2007, sklopljenog između tužitelja i prednice tuženice 30. travnja 2007., sadržana u čl. 5. Ugovora o kreditu, a koja glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita.“, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.168,88 EUR sa zateznom kamatom od 22. svibnja 2007. do isplate, a pod toč. III. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.475,82 EUR sa zateznom kamatom od 27. travnja 2023. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.; dalje u tekstu: ZPP) koji se u ovoj pravnoj stvari koja je počela 28. svibnja 2021. primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22), uz iznimke propisane u st. 2. -7. tog članka, predlažući pobijanu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda, a podredno predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu broj 046-38/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, sklopljenog 30. travnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita, EZ kao sudužnice, Profectus d.o.o., Zagreb kao založnog dužnika i prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. Zagreb) kao Banke (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) i zahtjev za isplatu iznosa od 1.168,88 EUR sa zateznom kamatom od 22. svibnja 2007. temeljem stečenog bez osnove.

6. Ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na činjeničnom utvrđenju da je između tužitelja i prednice tuženice sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je prednica tuženice isplatila tužitelju stambeni kredit (za kupnju stana i garaže) u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 132.865,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednice tuženice važećem na dan korištenja kredita, uz kamatnu stopu od 4,20% godišnje, da je ugovorena otplata kredita u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 649,74 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF prednice tuženice na dan plaćanja, da je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% iznosa kredita, te da se korisnik kredita obvezao snositi sve javnobilježničke troškove, sudske troškove i pristojbe kao i sve ostale troškove vezane uz zaključenje tog Ugovora i naplatu tražbine iz istog, posljedično čemu je prednica tuženice temeljem čl. 5. Ugovora o kreditu prilikom isplate kredita tužitelju 21. svibnja 2007. od iznosa odobrenog kredita naplatila iznos od 1.168,88 EUR na ime troškova obrade kredita.

6.1. Utvrdivši tijekom prvostupanjskog postupka da tuženica nije dokazala da su stranke pregovarale o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu, obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu prije sklapanja Ugovora o kreditu nije bilo objašnjeno na što se odnosi trošak obrade kredita, dok iz iskaza svjedokinje MZ, koja je u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bila zaposlena kod prednice tuženice, proizlazi da se ne sjeća tužitelja te da potpis na Ugovoru o kreditu nije njezin, ali da su ugovori o kreditu koji su dani na potpis korisnicima kredita bili tipski ugovori, da se ne sjeća kako je bila obračunata naknada za trošak obrade kredita i kako se ista naplaćivala, prvostupanjski sud je zaključio da je tužitelj u konkretnom slučaju doveden u neravnopravan položaj prema prednici tuženice kao trgovcu od samog početka ugovornog odnosa jer mu nije bilo predočeno na koji način je određen trošak za obradu kredita, na što se isti odnosi, a Ugovor o kreditu bio je pripremljen od strane prednice tuženice kao tipski ugovor o kreditu, o čijim odredbama, pa tako niti o odredbi čl. 5. Ugovora o kreditu korisnici kredita nisu mogli pregovarati, posljedično čemu je naplatom jednokratnih troškova obrade prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer navedena odredba nije omogućila tužitelju niti približno procijeniti svrhu i strukturu iste, obzirom da je u potpunosti ovisila o samovoljnoj odluci prednice tuženice koja tužitelju nije protumačena niti mu je omogućeno o istoj pregovarati sa prednicom tuženice.

6.2. Prigovor zastare prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim obzirom da je čl. 5. Ugovora o kreditu utvrđen ništetnim, posljedično čemu je tuženica u obvezi vratiti tužitelju ono što je naplatila na ime troškova obrade kredita, zbog čega je u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 225. st. 1. ZOO primijenio opći zastarni rok od 5 godina, utvrdivši da isti počinje teći od pravomoćnosti presude, te se pritom pozvao na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog pod brojem Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.

6.3. Imajući u vidu sve gore izneseno, prvostupanjski sud je utvrdio da je u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03. i 46/07.; dalje u tekstu: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05.; dalje u tekstu: ZOO) nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu i kao takva primjenom odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 – ništetna, posljedično čemu je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. I. i II. izreke presude.

7. U žalbi tuženica u bitnom navodi da je predmetna odredba o trošku obrade kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva, odnosno da je ispunjavala uvjete testa transparentnosti, zbog čega ne može biti predmetom ocjene poštenosti, budući je prednica tuženice načinom na koji je ista napisana, dala mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će mu prije isplate kredita odbiti od iznosa kredita jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 1,50% iznosa kredita (čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu), odnosno u iznosu od 8.806,96 kn (ugovorna transparentnost), zbog čega tvrdi da je kod tužitelja moralo postojati shvaćanje obveza i gospodarskih posljedica ugovorne odredbe, kojom su predmetni troškovi predviđeni. Tuženica ističe da troškovi obrade kredita, zajedno sa ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita koja se odnosi na konkretnu uslugu – obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva, te da sud nije obrazložio u čemu se sastoji značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, a Zakon o zaštiti potrošača propisuje samo značajnu neravnotežu (veći stupanj neravnoteže) kao pretpostavku nepoštenosti. Kako je Ugovorom o kreditu odobren i isplaćen iznos od 132.865,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, dok je sporna naknada naplaćena u iznosu od 8.806,96 kn, što predstavlja 1,50%, to tuženica smatra da predmetna naknada ne uzrokuje značajnu neravnotežu.

7.1. Tuženica žalbom tvrdi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalnog pravo jer je sud pogrešno zaključio neosnovanim njegov prigovor zastare tražbine tužitelja, navodeći da podnošenjem pojedinačne tužbe dolazi do prekida zastare, koji je prije toga počeo teći od dana kojega je tuženica naplatila iznos naknade za obradu kredita pa je tražbina tužitelja bila u zastari već u trenutku podnošenja tužbe, odnosno ista je nastupila protekom petogodišnjeg zastarnog roka od izvršenog plaćanja troškova obrade kredita. Tuženica smatra da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno i kada su tužitelju dosuđene zakonske zatezne kamate od datuma kada je tuženica naplatila trošak obrade kredita, a to iz razloga što su o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, stranke izvjesno mogle zaključiti tek donošenjem presude drugostupanjskog suda.

8. Ispitivanjem pobijane presude u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti u dijelu odluke o glavnoj stvari ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP, niti je počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženica, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ista ne bi mogla ispitati, već naprotiv, ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji se temelje na sadržaju provedenih dokaza i koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP, te nema nedostataka radi kojih se ne može ispitati njezina zakonitost.

9. Isto tako, nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženica osporava utvrđeno činjenično stanje po sudu prvog stupnja i na tako utvrđenom činjeničnom stanju primijenjeno materijalno pravo.

10. Imajući u vidu dosljedan iskaz tužitelja koji se ima smatrati potrošačem u smislu odredbe čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP/03, a iz kojeg proizlazi da mu prednica tuženice nije omogućila da pregovara o odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, da se zaposlenica prednice tuženice svjedokinja MZ ne sjeća okolnosti pod kojima je zaključen Ugovor o kreditu, da nije objasnila na što se točno odnosi trošak obrade kredita, a isto nije razvidno niti iz sadržaja sporne ugovorne odredbe iz čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu, da je Ugovor o kreditu sklopljen kao formulirani standardni ugovor trgovca na tipskom obrascu o kojim odredbama strankama prije potpisivanja istog nije dana mogućnost pregovaranja, to je ocjena i ovoga suda da tužitelj i prednica tuženice nisu pregovarali o predmetnoj ugovornoj odredbi, pa se ista u smislu čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 ima smatrati nepoštenom jer se ne može uzeti da je stavljanjem te odredbe u ugovor o kreditu prednica tuženice kao trgovac postupala sukladno standardu „dobre vjere“, već je ista prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, budući nije dokazala koju je to konkretno uslugu / troškove tužitelj plaćanjem troškova za obradu kredita, čija visina ovisi o iznosu odobrenog kredita, podmirio tuženici, posebice stoga što je prednici tuženice kreditiranje građana bila jedna od (glavnih) djelatnosti i to povrh obveze plaćanja ugovorenih kamata na kredit i plaćanja ostalih troškova na koje se tužitelj obvezao. S tim u vezi, valja navesti da je prednica tuženice temeljem navedene ugovorne odredbe isključivo svojom (jednostranom) odlukom odredila visinu naknade troška obrade kredita, dok tužitelju nije na jasan i razumljiv način objasnila na što se odnosi trošak obrade kredita, niti pak ekonomsku svrhu plaćanja istog, time da su stranke činjenično stanje u pogledu datuma plaćanja troška obrade kredita (22. svibnja 2007.) i visinu plaćene naknade (1.168,88 EUR) tijekom postupka učinile nespornim, pa je prvostupanjski sud posljedično navedenom, temeljem odredbi čl. 81. st. 1. u vezi čl. 87. st. 1. ZZP/03 pravilno pod toč. I izreke presude utvrdio ništetnom odredbu čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje troška obrade kredita od 1,50% od iznosa kredita i temeljem odredbe čl. 323. st. 1. u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. II. izreke.

11. Ovdje valja ukazati i da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznio stav da:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

pa iako se Direktiva 93/13 ne primjenjuje na konkretan slučaj obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 30. travnja 2007., to razmišljajući (i) u duhu prava Europske unije proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je određena naplata troškova obrade kredita i zahtjev za isplatu iznosa od 1.168,88 EUR osnovanim.

12. Vezano uz žalbene navode kojima tuženica osporava ocjenu prigovora zastare i prava tužitelja na isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos od 22. svibnja 2007. do isplate, ovaj sud ističe da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare tražbine tužitelja. S tim u vezi tuženici valja ukazati i na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su IV-47/2020 koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.".

13. Tuženica žalbom osporava i tužitelju dosuđenu zateznu kamatu navodeći da u konkretnom slučaju nema osnove za tumačenje postupanja njezine prednice kao nepoštenim postupanjem, pozivajući se pritom na stajalište Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. ožujka 2004. u kojem je navedeno da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim pa da stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

13.1. Prema odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

13.2. Kako je do stjecanja prednice tuženice u konkretnom slučaju došlo na temelju po njoj sastavljene i nametnute ništetne ugovorne odredbe, to je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da tuženica ima položaj nesavjesne stjecateljice, posljedično čemu je u obvezi tužitelju podmiriti utuženi iznos sa zateznom kamatom od dana stjecanja, pa je, protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud pravilno naložio tuženici isplatiti tužitelju iznos od 1.168,88 EUR sa zateznom kamatom od 22. svibnja 2007. do isplate.

14. Imajući stoga u vidu da niti jedan žalbeni razlog zbog kojih tuženica pobija prvostupanjsku presudu nije osnovan, kraj činjenice da je i odluka o troškovima postupka – koju tuženica pobija očito samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka - utemeljena na pravilnoj primjeni odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP, to je valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu u cijelosti.

15. Konačno, kako tuženica nije uspjela sa žalbom, to je istu valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka (čl. 166. st. 1. ZPP).

Varaždinu 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun