Republika Hrvatska

Općinski sud u Kutini

Hrvatskih branitelja 1

44320 Kutina

Poslovni broj: P-283/2024-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Kutini, po sutkinji Andrei Dujmenović Iveljić, u pravnoj stvari tužiteljice PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, zastupan po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave održane 3. veljače 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka II. Ugovora o kreditu broj 13993 od 3.6.2005. povezano s člankom 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koje glase:

„II. Iznos kredita:

Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u tč. III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u tč. I. ovog ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora."

„ Korisnik kredita Davatelja Kredita opunomoćuje i nalaže mu iznos kredita iz tč. II. Ugovora, umanjen za troškove zaključenja Ugovora navedene u tč. III. Ugovora isplatiti Trgovcu. Korisniku kredita ne pristoji pravo zahtijevati drukčiji način isplate kredita“

II. Nalaže se tuženiku, Porsche leasingu d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, isplatiti tužiteljici PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 584,98 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 04.06.2005. do 31.12.2007. po stopi koja je propisana čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01 2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članka III. Ugovora o kreditu broj 13993 od 3.6.2005. povezano s člankom 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, a koja glasi:

“III. Kamatna stopa/ Visina i broj mjesečnih obroka kredita/ Trajanje Ugovora/ Troškovi”

„U slučaju prijevremenog prestanka Ugovora Davatelju kredita pristoji pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi Davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2 % od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice.“

IV. Nalaže se tuženiku Porsche leasingu d.o.o. , Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, isplatiti tužiteljici PB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 134,72 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.10.2010. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 01.01. 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije nefinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Porsche leasingu d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, da tužiteljici PBO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.408,46 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od 13. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

VI. Nalaže se Republici Hrvatskoj da na teret državnog proračuna, punomoćniku tužiteljice, odvjetniku Goranu Gašparonu iz Zagreba, nadoknadi troškove delegacije predmeta i to troškove javnog prijevoza u iznosu od 41,92 EUR, u roku od 15 dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Gorana Gašparona iz Zagreba, za naknadu troškova delegacije predmeta i to troškova javnog prijevoza u iznosu 10,48 EUR.

VIII. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužiteljice, odvjetnika Gorana Gašparona iz Zagreba, za naknadu troškova delegacije predmeta za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 62,50 EUR.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je 3. lipnja 2005. pokojni MB s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 13993 i Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, kojim je tuženik kao Kreditor, pokojnom MB stavio na raspolaganje iznos od 31.467,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF, vrijedećem na dan plaćanja kredita. Rješenjem o nasljeđivanju poslovni broj: O-7309/23 od 24. studenoga 2023,. nasljednicom iza pokojnog MB na temelju Zakona i ustupa proglašena je tužiteljica, njegova supruga. Navedeno Rješenje postalo je pravomoćno dana 13. prosinca 2023. U članku II. povezano s člankom 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu ugovoreno je sljedeće: „Iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u točki III. Ugovora o kreditu, a isplaćuje se trgovcu navedenom u točki I. ovog Ugovora, uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora." Takva ugovorna odredba je ništetna. Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, odredbi članka 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima te odredbi Zakona o zaštiti potrošača, koje odredbe propisuju prava davatelja kredita, potpuno je razvidno da je tuženik ugovaranjem naknade iz članka II. Ugovora, povrijedio Zakon na štetu tužiteljice, a koja povreda navedene odredbe mora imati za posljedicu ništetnost. Primjenom sporne ugovorne odredbe o troškovima za obradu kredita prednik tužiteljice, a posljedično i tužiteljica, doveden je u neravnopravan položaj s obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog Ugovora, odnosno odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Imajući u vidu da je tuženik temeljem ništetne odredbe primio iznos od 4.407,56 kuna /584,98 EUR, to je tuženik tužiteljici dužan vratiti navedeni iznos. Nadalje, tuženik je naplatio i iznos od 1.015,12 kuna/134,72 EUR, a koji se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita i to temeljem članka 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu. Polazeći od načela savjesnosti i poštenja u zasnivanju i ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa, načela zabrane zloupotrebe prava i načela jednake vrijednosti činidaba, kao i odredbi Zakona o obveznim odnosima koje propisuju prava davatelja kredita u slučaju raskida ugovora i njegova vraćanja prije roka određenog za vraćanje, razvidno je da je tuženik ugovaranjem naknade iz članka 8.7. Uvjeta Ugovora povrijedio Zakon na štetu tužiteljice, a koja povreda mora imati za posljedicu ništetnost. Ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja naknadu u vidu izmakle dobiti radi gubitka kamate (neostvarene kamate), odnosno nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja njegovog trajanja (ugovorenog roka). Tuženik je naknadu za prijevremenu otplatu kredita naplatio iako nije pretrpio nikakvu štetu te je naplata te naknade bila prinudna, a ne dobrovoljna. Naplatom naknade za prijevremeni povrat kredita tuženik je povrijedio zakon na štetu tužiteljice pa ta povreda ima za posljedicu ništetnost dijela ugovornih odredbi o pravu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Imajući u vidu činjenicu da je tuženik temeljem ništetne odredbe primio iznos od 1.015,12 kn/134,72 EUR, to je tuženik tužiteljici dužan vratiti navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka, te prigovor nedostatka aktivne legitimacije, navodeći da osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača i naglašava da tužiteljica mora dokazati svoj status potrošača. U cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Također, predmetne ugovorne odredbe ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Ulazne naknade kredita odnose se na troškove obrade kredita, odnosno administrativne troškove obrade dokumentacije, troškove osoblja, koji je trošak točno određen prije sklapanja predmetnog Ugovora, a koji trošak je detaljno predniku tužiteljice objašnjen te o kojem se moglo s tuženikom pregovarati. Nakon što je prednik tužiteljice dobio informativnu ponudu za sklapanje kredita u valuti CHF i EUR, isti je podnio tuženiku zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu. Nakon što je podnesen zahtjev za zaključenje ugovora o kreditu, koji zahtjev je sadržavao sve točno određene troškove o kojima je prednik tužiteljice bio informiran i oko istih je mogao pregovarati, tuženik je predniku tužiteljice dostavio Obavijest o odobrenju ugovora o kreditu. U Obavijesti o odobrenju ugovora o kreditu naznačeno je da troškovi obrade kredita iznose 2,3% od iznosa glavnice te da isti podliježu plaćanju PDV-a, koji je u predmetno vrijeme iznosio 22%, odnosno sveukupno 916,53 CHF. Prilikom sklapanja Ugovora tužitelj je Ugovor solemnizirao kod javnog bilježnika, upisao fiduciju pri Financijskoj agenciji te je sklopljena polica obveznog auto osiguranja, a koje troškove u iznosu od 6.377,67 kuna je snosio tuženik. Prednik tužiteljice je mogao pregovarati o troškovima obrade kredita te navedene troškove snositi sam, ali u tom slučaju ne bi platio iznos od 917,53 CHF već 6.377,67 kuna. Odredbom članka 9.3. Općih uvjeta određeno je da u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora davatelju kredita pristoji prvo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi davatelj kredita stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka ugovora, u visini od 2% od u trenutku prestanka Ugovora još nedospjelog iznosa glavnice. Navedena odredba u potpunosti je jasna, razumljiva i točno određena te se iznos naknade štete može vrlo lako izračunati. U trenutku raskida ugovora radi prijevremene otplate kredita korisnik kredita isplaćuje ostatak glavnice, ali ne i kamate. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Prijevremenom otplatom kredita tuženik trpi pored izmakle koristi i stvarnu štetu u vidu administrativnih troškova obrade dokumentacije, troškova osoblja, te treba uzeti u obzir činjenicu da se za sredstva kojima tuženik kreditira korisnika kredita zadužuje kod banke i za ta pozajmljena sredstva plaća ugovorenu kamatu. Tuženik smatra da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu zakonite i valjano ugovorene, budući da se o istima pregovaralo, da je na iste korisnik kredita mogao utjecati i mijenjati ih te da iste nikako nisu prouzročile znatnu neravnotežu u međusobnim obvezama. Zaključno tuženik ističe da je prednik tužiteljice, ako je smatrao da su odredbe Ugovora ništetne, mogao isti raskinuti.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je pročitao i izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 13993 od 3. lipnja 2005. (str. 8-11 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom prava vlasništva na pokretnini od 3. lipnja 2005. (str. 12-15 spisa), rješenje o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: O-7309/23-10 od 24. studenog 2023. (str. 16-18 spisa), promet po kreditu-konto karticu od 9. ožujka 2023. (str. 19-28 spisa), plan otplate uz Ugovor o kreditu broj: 13993 (str. 29-30 spisa), listu ulaznih računa po ugovoru 13993 (str. 50 spisa), sudsku praksu (str. 52-65 spisa), izjavu TB od 28. rujna 2023. (str. 66-68 spisa), sudsku praksu (str. 74- 156 i str. 165-167 spisa) te je saslušana tužiteljica PB.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

5. Nije sporno da je prednik tužiteljice, pokojni MB, kao korisnik kredita, sklopio s tuženikom, kao davateljem kredita, Ugovor o kreditu broj: 13993 od 3. lipnja 2005., u kojem ugovoru je u članku II. Ugovora o kreditu (Iznos kredita) određeno da iznos kredita uključuje troškove zaključenja Ugovora u visini navedenoj u članku III. Ugovora te da će se iznos kredita isplatiti uz prethodno umanjenje za iznos troškova zaključenja Ugovora. U članku III. Ugovora navodi se da troškovi zaključenja Ugovora iznose 916,53 CHF. U članku 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu navodi se da korisnik kredita opunomoćuje davatelja kredita da iznos kredita isplati umanjen za troškove zaključenja Ugovora te da korisniku kredita ne pristoji zahtijevati drugačiji način isplate kredita. Nadalje člankom III. Ugovora o kreditu određeni su kamatna stopa, visina i broj mjesečnih obroka kredita, trajanje kredita i troškovi. U članku 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu navodi se da u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora, davatelj kredita ima pravo obračunati i naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi davatelj kredita stekao, da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora, a u visini od 2% (dva posto) od, u trenutku prestanka Ugovora, još nedospjelog iznosa glavnice. Nije sporno niti da su predniku tužiteljice naplaćena naplaćena naknada za zaključenje Ugovora i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

6. Sporno je da li su ugovorne odredbe, kojima je ugovoreno plaćanje naknade za za zaključenje Ugovora te naknade za prijevremenu otplatu kredita, ništetne te s tim u vezi pripada li u tom slučaju tužiteljici iznos koji je temeljem tih odredbi Ugovora isplaćen tuženiku.

7. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 13993 utvrđeno je da je isti sklopljen između prednika tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita, te tužiteljice, kao jamca platca, 3. lipnja 2005. Dalje je utvrđeno da se u članku II. toga Ugovora te u članku 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu, koji su sastavni dio Ugovora o kreditu, navodi da će davatelj kredita isplatiti iznos kredita umanjen za iznos troškova zaključenja Ugovora, dok se u članku III. Ugovora o kreditu (kojim su uređeni kamatna stopa, visina i broj mjesečnih obroka kredita, trajanje kredita i troškovi) navodi da troškovi zaključenja Ugovora (uključujući PDV od 22%) iznose 916,53 CHF. U članku 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu navodi se da u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora o kreditu, davatelj kredita ima pravo naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti koju bi davatelj kredita stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora i to u visini od 2% od nedospjelog iznosa glavnice u trenutku prestanka Ugovora.

8. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: O-7309/23-10 od 24. studenog 2023., utvrđeno je da je nasljednicom iza pokojnog MB, temeljem zakona i ustupa, proglašena tužiteljica PB, te je utvrđeno da ostavinu, između ostaloga, sačinjavaju prava i obveze po osnovi Ugovora o kreditu broj 13993 od 3. lipnja 2005., zaključenog između Porsche leasinga d.o.o., kao davatelja kredita, i pokojnog MB, kao korisnika kredita.

9. Uvidom u promet po kreditu-konto karticu od 9. ožujka 2023., utvrđeno je da su predniku tužiteljice naplaćeni troškovi zaključenja Ugovora, kredit u CHF, u iznosu od 4.407,56 kuna, odnosno 584,98 EUR[1] , kao i da je naplaćena naknada zbog prijevremenog prestanka Ugovora u iznosu od 1.015,12 kuna, odnosno 134,72 EUR.

10. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog Ugovora i statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku. Tužiteljica PB u svom iskazu u cijelosti je ostala kod navoda iz tužbe te je iste dopunila i objasnila. Tako je iskazala da je korisnik predmetnog Ugovora o kreditu bio je njezin suprug MB, dok je ona u tom Ugovoru imala svojstvo jamca. Sredstva iz kredita iskorištena su za kupnju osobnog automobila koji je korišten obiteljski, u privatne svrhe. Bila je prisutna kada se sklapao Ugovor o kreditu i isti je sklopljen u Autokući u Škorpikovoj. Ponuđen je samo ovaj kredit kojeg su uzeli i samo im je rečeno koja će biti kamata, rok otplate i iznos rate kredita. Na sadržaj Ugovora o kreditu nije se moglo utjecati i nije im dana mogućnost pregovara o odredbama Ugovora o kreditu. Kredit su ona i suprug uzeli jer im se upravo taj kredit činio kao najpovoljniji. U Autokući nisu dobili nikakva pojašnjenja vezano uz odredbe Ugovora o kreditu niti im je tko pojašnjavao prava i obveze iz tog Ugovora. Ona i suprug u Autokući nisu tražili nikakva objašnjenja. Ne sjeća se dali je pročitala Ugovor o kreditu, ali ako jest navodi da sigurno nije ulazila u detalje Ugovora. Nije uočila odredbe Ugovora koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu. Nitko u Autokući nije ih upozorio da će biti dužni platiti ulaznu ili izlaznu naknadu. Što se tiče ulazne nakade ne zna na koji način je ista naplaćena te ona i njezin suprug uopće nisu znali da će takva naknada biti naplaćena. Također nitko od zaposlenika u Autokući nije im objašnjavao koji troškovi ili usluge bi se trebali pokriti iz ulazne naknade. Što se tiče izlazne naknade, rata iz predmetnog Ugovora o kreditu postala je prevelika i zbog toga su morali podići drugi kredit kako bi otplatili predmetni. Tako su predmetni kredit otplatili 5 godina nakon što je uzet. Radi zatvaranja predmetnog kredita ona i suprug otišli su ponovno u Autukuću u Škorpikovoj i nitko ih tom prilikom nije upozorio da će biti dužni platiti izlaznu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita. Također nitko im nije rekao koji troškovi i koje usluge bi se pokrivale iz te naknade. Ne zna na koji način je ta naknada naplaćena, vjerojatno su na izračunima koje su dobili prilikom prijevremene otplate kredita vidjeli da su dužni platiti i izlaznu naknadu. U vrijeme podizanja kredita ni ona niti suprug nisu imali nikakav obrt, nisu bili nositelji OPG-a, niti članovi nekog trgovačkog društva. Da nisu platili izlaznu naknadu sigurno ne bi mogli iskoristiti opciju prijevremene otplate kredita. Prilikom podizanja kredita nije im bila prezentirana nikakva Odluka o naknadama.

11. Iskaz tužiteljice sud je prihvatio budući da je ista jasno, razumljivo i logično iskazivala o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu i pregovorima. Osim toga tužiteljica je potvrdila kako je Ugovor sklopljen putem standardnog i formaliziranog obrasca sačinjenog od strane tuženika na čiji sadržaj se nije moglo utjecati te je potvrdila da nije postojala mogućnost pregovora o odredbama Ugovora o kreditu.

12. Odredbom članka 81. stavka 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03., 46/07. – dalje: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom članka 81. stavkom 3. ZZP propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a stavkom 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

13. Člankom 83. ZZP propisano je da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimati u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Člankom 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Prema članku 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO) sudionici u obveznom odnosu su ravnopravni. Prema članku 4. ZOO u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Člankom 6. ZOO propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Člankom 7. stavkom 1. ZOO propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je člankom 8. ZOO propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Prema članku 322. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva je ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi članka 324. stavak 1. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Odredbom članka 1024. stavak 2. ZOO propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istoga članka, propisano da je u slučaju vraćanja kredita i prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknadi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. toga članka propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

14. Odredbom članka 3. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Tužiteljica je dokazala da se u predmetnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru i to priloženim Ugovorom o kreditu, kao i danim iskazom, iz kojega proizlazi da je prednik tužiteljice, kao fizička osoba, uzeo kredit za kupnju automobila koji je kroz čitavo ugovorno razdoblje korišten isključivo za obiteljske, osobne potrebe, a u vrijeme podizanja kredita prednik tužiteljice, a ni tužiteljica nisu bili nositelji OPG-a, članovi nekog trgovačkog društva i nisu imali obrt, dakle, kredit je uzet za vlastite, privatne svrhe. Budući da sredstva iz kredita nisu korištena u poslovne svrhe ili za poduzetničku djelatnost, isto znači da tužiteljica ima status potrošača u smislu spomenute odredbe članka 3. ZZP. Ovdje treba reći i da iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: O-7309/23-10 od 24. studenog 2023., proizlazi da je tužiteljica proglašena nasljednicom iza pokojnog MB, korisnika kredita, te da ostavinsku masu čine i prava i obveze po osnovi Ugovora o kreditu broj 13993 od 3. lipnja 2005. Slijedom navedenoga, a kako je tužiteljica proglašena nasljednicom iza pokojnog MB, te kako je utvrđeno da se u predmetnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, nije osnovan prigovor tuženika promašene aktivne legitimacije.

15. Dovodeći u vezu iskaz tužiteljice s ostalim dokazima, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom standardnom obrascu koji je samo zahtijevao potpis korisnika kredita te prednik tužiteljice niti tužiteljica nisu mogli utjecati na sadržaj takvog Ugovora o kreditu. Dalje je utvrđeno da predniku tužiteljice nije dana mogućnost da pregovara s tuženikom o odredbama Ugovora o kreditu, pa mu tako nije dana niti mogućnost da pregovara o odredbama ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za zaključenje Ugovora i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iz čega proizlazi da je prednik tužiteljice s tuženikom pregovarao isključivao o iznosu kredita i anuitetima u kojima će se plaćati navedeni kredit. Sve ostale odredbe su tipizirane, uređene od strane tuženika i samo navedene u ugovoru, bez ikakvog dodatnog informiranja potrošača kao ugovorne strane koja djeluje u svojstvu prosječnog čovjeka, dok je tuženik bankarska institucija kojoj sklapanje konkretnog Ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja. Iz navedenog proizlazi da su sporne odredbe članka II. i III. Ugovora o kreditu te odredbe članka 3.2. i članka 8.7.Uvjeta Ugovora o kreditu, koji su sastavni dio tog Ugovora, rezultat unaprijed sastavljenog sadržaja Ugovora od strane tuženika (tipskog ugovora), u čijem sastavljanju prednik tužiteljice i tužiteljica nisu sudjelovali, nisu mogli utjecati na njihov sadržaj niti je od strane tuženika dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja, a same ugovorne odredbe nisu dovoljno jasne i transparentne da bi se samim njihovim čitanjem moglo zaključiti kakva se točno obveza nameće korisniku kredita.

16. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, isti je sastavljen kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, u skladu s odredbom članka 81. stavak 4. ZZP, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o odredbama članka II. i III. Ugovora o kreditu te odredbama članka 3.2. i članka 8.7.Uvjeta Ugovora o kreditu) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao.

17. U smislu odredbe članka 84. ZZP nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Međutim, suprotno navodima tuženika, odredbe članka II. i III. Ugovora o kreditu te odredbe članka 3.2. i članka 8.7.Uvjeta Ugovora o kreditu, po mišljenju ovoga suda, ne ispunjavaju uvjet jasnih i lako razumljivih odredbi. Naime, u odredbi članka III. Ugovora o kreditu, navodi se da troškovi zaključenja Ugovora iznose 917,53 EUR. Međutim, nije pojašnjeno niti se točno navodi od čega se točno sastoje troškovi zaključenja Ugovora i koji troškovi tuženika se tom naknadom podmiruju te jesu li takvi troškovi realni i odgovaraju li visini naplaćene naknade za zaključenje Ugovora. Iz odredbe članka III. Ugovora o kreditu te odredbe članka 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu, čitanjem samih odredbi, ne može se saznati visina naknade i što se tom naknadom podmiruje jer je određivanje iste prepušteno isključivo kreditoru i njegovim jednostranim odlukama i to prema stanju u trenutku prijevremene otplate kredita te po kriterijima koji su nepoznati u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i prepušteni volji kreditora. Odredbe Ugovora o kreditu moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezični izričaj odnosi. Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara naknade, međutim, tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod, prednika tužiteljice i tužiteljicu informirati o smislu i sadržaju odredaba Ugovora o kreditu, između ostalog i spornim naknadama i skrenuti im pozornosti na parametre o kojima ovisi visina tih naknada, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. U ovom postupku utvrđeno je da su sporne ugovorne odredbe rezultat tipskog Ugovora o kojima predniku tužiteljice i tužiteljici nije dana mogućnost pojedinačnog pregovaranja. Međutim, da bi sud utvrdio nepoštenost određene odredbe, pored navedenoga, neophodno je utvrditi i da je ta odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tijekom postupka, tuženik sudu ne predlaže niti dostavlja dokaz o opravdanosti troškova naplaćenih spornim naknadama, odnosno dokaz odgovara li iznos naplaćenih naknada stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima. Ovdje treba napomenuti da sud nije uzeo u obzir izjavu zaposlenika tuženika TB s obzirom je ista dana općenito i ne sadrži konkretne okolnosti relevantne upravo za predmetni postupak. Dakle, tuženik nije dokazao na što se točno odnose troškovi koji su naplaćeni sporim naknadama, odnosno odgovaraju li tako naplaćeni troškovi i realnim troškovima nastalim za tuženika u postupku zaključenja Ugovora o kreditu i postupku prijevremene otplate kredita. Stoga ovaj sud smatra da je uslijed takvog postupanja tuženika došlo do neravnoteže, i to znatne, u pravima i obvezama stanaka, jer je s jedne strane naplaćen trošak koji nije realan niti dokazan, a s druge strane je zbog istog umanjeno pravo prednika tužiteljice (prilikom isplate kredita) odnosno povećana njegova obveza (prilikom prijevremene otplate kredita), suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a s obzirom da prednik tužiteljice ni tužiteljica na iste odredbe nisu mogli utjecati niti odbiti prihvat istih. Naime, predmetni pravni posao (kredit) nije besplatan, budući da je prednik tužiteljice po Ugovoru o kreditu morao platiti ugovorne kamate, a iz kojih sredstava je tuženik mogao, ne samo naplatiti eventualne troškove već i steći imovinsku korist. Kako tuženik nije predložio dokaze, niti provedeni dokazi potvrđuju takve činjenice, ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije dokazao da su naplaćene sporne naknade odgovarale stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, slijedom čega je nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. U odnosnu na nakandu za prijevremenu otplatu kredita treba dodatno istaknuti da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. U konkretnom slučaju iz same odredbe članka 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu proizlazi da tuženik ima pravo, u slučaju prijevremenog prestanka Ugovora o kreditu, naplatiti naknadu štete temeljem izgubljene dobiti, koju bi tuženik stekao da nije došlo do prijevremenog prestanka Ugovora. Imajući u vidu spomenutu kongentnu zakonsku odredbu, tuženik nema pravo na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate, a spomenutom odredbom članka 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu, tuženik je ugovorio upravo to.

19. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prednik tužiteljice kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, da predniku tužiteljice i tužiteljici nije dana mogućnost da pregovaraju i utječu na sadržaj odredaba Ugovora o kreditu, da prednik tužiteljice i tužiteljica nisu bili na odgovarajući način informirani o naknadama koje će morati platiti kod zaključenja Ugovora i u slučaju prijevremene otplate kredita, što protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže obvezu plaćanja naknade za zaključenje Ugovora o kreditu i naknade za prijevremenu otplatu kredita (članak II. i III. Ugovora o kreditu i članak 3.2. i članak 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu), predstavljaju nepoštene odredbe u smislu članka 81. stavka 1. ZZP, koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP ništetne.

20. Glede zahtjeva za plaćanje zateznih kamata od dana nakon dana naplate spornih naknada, valja reći da je tuženik nepošten od samog trenutka naplate jer je upravo tuženik odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi i te iste odredbe nametnute su predniku tužiteljice kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja i izmjene, i temeljem takvih nepoštenih i ništetnih odredbi tuženik je neosnovano naplatio novčane iznose. Osim toga, tuženik je kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustio osnovne radnje (pregovaranje u vezi s kreditom te upozorenje na moguće naknade u vezi s zaključenjem Ugovora o kreditu i prijevremenom otplatom kredita), a kojim činom je njegovo postupanje dovelo do netransparentnosti ugovornih odredbi pa i ništetnosti istih. S druge strane prednik tužiteljice i tužiteljica, i uz dužnu pažnju prosječnog potrošača, iz spornih odredaba Ugovora o kreditu nisu mogli zaključiti zašto je nametnuta obveza plaćanja takvih naknada i što točno se istima plaća. Slijedom navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate zatezne kamate od dana stjecanja pa do isplate.

21. Zaključak je ovoga suda da postupanje tuženika glede ugovaranja naknade za zaključenje Ugovora o kreditu i naknade za prijevremenu otplatu kredita nije bilo dopušteno, te je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa je slijedom navedenog pod točkama I. i III. izreke utvrđena djelomična ništetnost odredbi članka II. Ugovora o kreditu u vezi s odredbom članka 3.2. Uvjeta Ugovora o kreditu i članka III. u vezi odredbe članka 8.7. Uvjeta Ugovora o kreditu, u dijelu u kojemu se iste odnose na ugovaranje naknade za zaključenje Ugovora o kreditu i naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu takva ništetnost ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora (članak 324. stavak 2. ZOO). Ovaj prvostupanjski sud ukazuje da je posljedica ništetnosti dužnost vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnih odredbi ugovora (članak 323. stavak 1. ZOO). Iz prometa po kreditu-konto kartice od 9. ožujka 2023. utvrđeno je da su predniku tužiteljice naplaćeni troškovi zaključenja Ugovora o kreditu u iznosu od 4.407,56 kuna, odnosno 584,98 EUR, kao i da je naplaćena naknada zbog prijevremenog prestanka Ugovora o kreditu u iznosu od 1.015,12 kuna, odnosno 134,72 EUR. Slijedom navedenoga pod točkama II. i IV. izreke prihvaćen zahtjev tužiteljice za vraćanjem primljenih iznosa od 584,98 EUR i 134,72 EUR, a riječ je o imovini tužiteljice koju je tuženik primio temeljem osnove koja je otpala (članak 1111. ZOO). Na tako dosuđeni iznos, temeljem članka 1115. ZOO, tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to od 4. lipnja 2005., u odnosu na naknadu za zaključenje Ugovora o kreditu, odnosno od 16. listopada 2010., u odnosu na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, kao dana kada su te naknade naplaćene, pa do isplate, i to u visini određenoj člankom 29. ZOO.

22. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom članka 328. ZOO određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 22. travnja 2024. te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredaba Ugovora o kreditu koje se odnose na naknadu za zaključenje Ugovora o kreditu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita, jasno je da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz članka 225. ZOO.

23. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s člankom 155. ZPP, s obzirom da je tužiteljica u cijelosti uspjela u sporu.

24. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 12.9.2024. u iznosu od 200,00 EUR, trošak sastava podneska od 17.1.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak zastupanja na ročištu 9.12.2024. u iznosu od 200,00 EUR, na ročištu 3.2.2025. u iznosu od 200,00 EUR, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR, trošak PDV-a u iznosu od 275,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,46 EUR u skladu s Tbr. 7/1, Tbr. 8/1, Tbr. 9/1 i Tbr. 9/3 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23.) te imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 eura, odnosno ukupno 1.408,46 EUR. Na tako dosuđeni trošak tužiteljici je dosuđena i zakonska zatezna kamata u visini određenoj člankom 29. ZOO i to tekuća od dana presuđenja pa do isplate, a u skladu s odredbom članka 151. članak 3. ZPP.

25. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-108/2024-4 od 26. travnja 2024. Općinski sud u Kutini određen je kao drugi stvarno nadležan sud za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

26. U odnosu na zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadom troškova delegacije treba reći da prema članku 11. stavak 4. i 5. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23., 155/23. i 36/24. – dalje: ZS), u slučaju delegacije, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. Odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određeni Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova iz stavka 4. isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

27. U zahtjevu za naknadu troškova delegacije punomoćnik tužiteljice za dva održana ročišta, 9.12.2024. i 3.2.2025., potražuje naknadu za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 50,00 EUR i naknadu troškova putovanja za pristup na navedena ročišta u iznosu od 41,92 EUR. Također, na navedene iznose potražuje i PDV od 25% u iznosu od ukupno 22,98 EUR. Dakle, punomoćnik tužiteljice ukupno potražuje trošak delegacije u iznosu od 114,90 EUR.

28. Sukladno naprijed citiranim zakonskim odredbama, punomoćniku tužiteljice pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza. U tom smislu punomoćnik tužiteljice potraživao je naknadu troškova javnog prijevoza u iznosu 41,92 EUR. Uvidom u javno objavljene cjenike na relaciji Zagreb – Kutina – Zagreb ovaj sud je utvrdio da je takav zahtjev punomoćnika tužiteljice osnovan. Stoga je sud punomoćniku tužiteljice na teret državnog proračuna dosudio troškove javnog prijevoza za pristup na ročišta 9.12.2024. i 3.2.2025. u ukupnom iznosu od 41,92 EUR (točka VI. izreke). Na taj iznos punomoćniku tužiteljice nije priznat PDV od 25% s obzirom da je PDV već uključen u navedenu cijenu autobusne karte pa je sud odbio zahtjev punomoćnika tužiteljice za iznos PDV-a, odnosno za iznos od 10,48 EUR (točka VII. izreke).

29. Ovaj sud smatra kako izbivanje iz pisarnice (iz sjedišta odvjetničkog ureda u Zagrebu), za prisustvovanje na ročištu pred Općinskim sudom u Kutini, ne traje dulje od 3 sata, s obzirom da isto ne bi bilo razmjerno udaljenosti na relaciji Zagreb - Kutina koja u jednom smjeru iznosi 85, a vremenski iznosi oko 1 sat (utvrđeno uvidom u interaktivnu kartu HAK-a), te se stoga navedena udaljenost može prevaliti u trajanju kraćem od tri sata. Treba napomenuti da se u naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice ne uračunava i vrijeme provedeno na ročištu, a sukladno odredbi članka 11. stavak 4. ZS, iz koje jasno proizlazi kako odvjetnicima pripada pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja određenih Tarifom. Stoga, s obzirom da putovanje punomoćnika tužiteljice od sjedišta ureda do sjedišta predmetnog suda i natrag, ne traje više od 3 sata, istome nije priznat zatraženi trošak za izbivanje iz pisarnice u iznosu od 50,00 EUR uvećano za iznos PDV-a od 25% (točka VIII. izreke).

30. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci rješenja.

Kutina, 13. ožujka 2025.

Sutkinja:

Andrea Dujmenović Iveljić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa ove presude. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostavna naredba:

1. Tužiteljica po punomoćniku Goranu Gašparonu, odvjetniku iz Zagreba

2. Tuženiku po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa iz Zagreba

3. ODO u Sisku (u odnosu na točku VI. izreke)