Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1496/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TM iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Marijan Fosin, Božica Petak Vujec i Andreja Fosin iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-8334/2023-13 od 24. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-8334/2023-13 od 24. svibnja 2024., u točki I., II. i IV. izreke do iznosa troška parničnog postupka od 3.147,99 eur sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u točki IV. izreke na način da se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka iznad iznosa od 3.147,99 eur do dosuđenog iznosa od 3.397,99 eur, dakle za iznos od 250,00 eur sa zakonskim kamatama, odbija kao neosnovan.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđene su ništetnom i bez pravnog učinka odredbe ugovora o [broj kredita] od 30. siječnja 2006. sklopljenog između parničnih stranaka i solemniziran po javnom bilježniku, i to odredba članka 2. u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, kao i odredbe članka 7. i 1. u dijelu kojim je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.932,02 eur zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos, dok je točkom III. izreke odbijen tužbeni zahtjev za iznos od 130,73 eur s pripadajućim kamatama. U točki IV. izreke naloženo je tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 3.397,99 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a točkom V. je odbijen zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja za iznos od 1.442,21 eur sa zateznim kamatama.

2. Protiv citirane presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik u odnosu na točku I., II. i IV. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) smatrajući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje te predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz dosudu troškova postupka i troškova žalbe, podredno je ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje s aspekta prava na obrazloženu sudsku odluku i prava na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario navode i dokazne prijedloge tuženika, a za što da nije dao nikakve razloge pa stoga da obrazloženje presude ne sadrži sve propisane elemente čime je počinjena i relativno bitna povreda odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a. Također tuženik tvrdi da je prvostupanjski sud u donošenju pobijane presude počinio i apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a automatskim pozivanjem na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu bez sagledavanja okolnosti sklapanja predmetnog ugovora u konkretnom slučaju, u odnosu na koje je teret dokaza na tuženiku, a što da mu je uskraćeno jer se prvostupanjski sud nije očitovao na test poštenosti niti je obrazložio da bi sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik je prigovarao i nalazu vještaka koje je provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom te ističe da je sud pogrešno odlučio o istaknutom prigovoru zastare te nezakonito odlučio o troškovima postupka primjenom odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, dalje Tarifa).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana, osim djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to dijela odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi s pripadajućim zateznim kamatama.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom te su u presudi, koja sadrži sve elemente propisane odredbom članka 338. ZPP-a, izneseni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Među strankama nije sporno da je 30.1.2006. sklopljen predmetni ugovor o kreditu radi kupnje vozila kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,50 % godišnje, a koja se tijekom trajanja ugovora mijenjala jednostranom odlukom tuženika, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva odnosno ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika kao i valutnoj klauzuli u CHF te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa i njegova visina i zastara utužene tražbine.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor radi kupnje osobnog vozila u svojstvu potrošača u privatne svrhe i namjeni kredita, koji ugovor mu je tuženik ponudio unaprijed sastavljen i bez mogućnosti pregovaranja kao i bez objašnjavanja o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope kao i promjena tečaja te bez informiranja tužitelja o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

8.1. Cijeneći prethodna utvrđenja te polazeći od pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., kojom su utvrđene nepoštene ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje je sklapao tuženik u razdoblju od 1.1.2004. do 31.12.2008. odnosno od 10.9.2003. do 31.12.2008., a kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF i promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, čime je tuženik sklapajući takve ugovore povrijedio kolektivne interese i prava potrošača – korisnike kredita, to temeljem odredbe članka 502.c. ZPP-a i odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/14) uzimajući u obzir direktni učinak pravomoćne presude, kao i izraženo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev 3142/2018-2 od 19.3.2019. koje je podržao Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U-III-2233/2019 od 10.6.2020., prvostupanjski sud zaključuje da su i u konkretnome slučaju predmetnog ugovora o kreditu sporne odredbe nepoštene i ništetne. Pritom prvostupanjski sud ističe da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, međutim da u konkretnome tuženik nije dokazao da bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost suda za citiranu pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu.

8.2. Nadalje prvostupanjski sud financijskim vještačenjem utvrđuje razliku mjesečnih uplata nastalih uslijed promjene tečaja i kamatne stope u odnosu na početni anuitet u ukupnom iznosu od 1.932,02 eur/14.556,78 kn te istog dosuđuje tužitelju pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate do isplate temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a u visini kamatne stope prema odredbi članka 29. stavak 2. ZOO-a.

8.3. U odnosu na prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30.1.2020., broj Su-IV-47/20, isti odbija jer da petogodišnji zastarni rok radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača - u odnosu na kamatnu stopu od 13.6.2014. dok u odnosu na valutu 14.6.2018., a predmetna tužba podnesena je 7.5.2019. odnosno u odnosu na isplatu razlike po osnovi valutne klauzule u podnesku od 19.9.2019. i 17.3.2021., dakle unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a.

8.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članak 154. stavak 5. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u iznosu od 3.397,99 eur, odmjerenim prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate pozivom na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a, dok ga u preostalom iznosu od 1.442,21 eur odbija.

9. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenog novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju istih.

10. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a koje pitanje je prvostupanjski sud riješio i na individualnoj razini u konkretnom slučaju, uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) te članka 502.c ZPP-a.

11. Protivno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je ispitao sve bitne okolnosti predmetnog slučaja i odgovorio na sve navode i dokazne prijedloge tuženika. Naime, tuženik je tijekom postupka predložio dokaz saslušanjem svjedokinje NM na okolnost pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem, a od kojeg dokaza je nakon ukidne odluke odustao. Prvostupanjski sud je pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem prisjednice javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor jer ista ne predstavlja adekvatan personalni dokaz za utvrđivanje činjenice obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, obzirom da javni bilježnik odnosno prisjednica niti je sudjelovala u pregovorima prije sklapanja predmetnog ugovora niti je stranka ugovora koja bi bila u obvezi prilikom solemnizacije ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču objasniti parametre promijene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja CHF, tim više što isti nisu niti bili navedeni u predmetnom ugovoru o kreditu.

12. Nadalje, žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, sukladno odredbi članka 502.c ZPP-a pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke i vezanje isplate glavnice uz valutnu klauzulu u CHF, između ostalog i ovdje tuženika u ugovorima koje je tuženik sklapao upravo u razdoblju kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud i u ovom parničnom postupku glede utvrđenja ništetnosti tih ugovornih odredbi. Obzirom na žalbene navode tuženika treba reći da je u predmetnom kolektivnom sporu utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima kao i promjenu kamatne stope temeljem odluke tuženika i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, a čime su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12.1. Pri tome je, kao što pravilno obrazlaže prvostupanjski sud, u konkretnom pojedinačnom sporu tuženiku bilo dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o svim parametrima povećanja kamatne stope i metodi izračuna tih parametara kao i o svim rizicima promjene tečaja CHF, odnosno da je tuženik u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima koje utječu na određivanje njegove novčane obveze, a da je tužitelj unatoč takvoj potpunoj obaviještenosti pristao na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu. Međutim tuženik u tom pravcu u predmetnom postupku i konkretnom slučaju nije pružio nikakve dokaze što pravilno zaključuje i prvostupanjski sud.

12.2. Naime, ništetnost valutne klauzule te jednostrane promjenjive kamatne stope temelji se na okolnostima da je predmetni ugovor formulirao tuženik unaprijed, da korisnik kredita - potrošač o istom nije posebno pregovarao te da nije bio upoznat sa rizicima promjene tečaja kao i parametrima o kojima je ovisila promjena početno ugovorene kamatne stope čime je bio onemogućen u donošenju odgovarajuće i razumne odluke o sklapanju ugovora pod takvim uvjetima i mogućnosti da predvidi visinu svoje novčane obveze tijekom roka otplate kredita. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge (slabije) ugovorne strane te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donose sporne ugovorne odredbe i o tome donijeti informiranu odluku. Upravo navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Sukladno navedenome neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da bi osporene ugovorne odredbe bile manjeg značaja u smislu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a.

12.3. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio, cijeneći iskaz tužitelja kao i sadržaj predmetnog (tipskog) ugovora te sve druge provedene dokaze predložene po strankama, da tuženik nije dokazao da bi u konkretnome slučaju postojao informirani pristanak tužitelja kao potrošača na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi za određivanje njegove obveze te da bi tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda, kojeg prihvaća i ovaj sud, da predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava pa su stoga iste ništetne.

12.4. Slijedom izloženog, pravilno je sud prvog stupnja zaključio o postojanju svih pretpostavki u ovom konkretnom pojedinačnom slučaju na kojima je zasnovana citirana presuda u kolektivnom sporu te je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ništetne i da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Obzirom na prednja utvrđenja, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

13. Također su neosnovani žalbeni navodi tuženika da je vještačenje provedeno kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom, a što nije bila namjera ugovornih strana. Naime, treba reći da se u konkretnom slučaju radi o djelomičnoj ništetnost odredbi ugovora i to onog dijela kojim je obveza tužitelja kao potrošača vezana za promjenu tečaja valute u CHF te promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj odluci tuženika, dok su u preostalom dijelu te ugovorne odredbe valjane. Zbog toga je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužitelju pripada pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta obračunatih uslijed rasta tečaja valute CHF i promjene kamatne stope, a u odnosu na početni tečaj CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu te je prema pravilno danoj zadaći financijskom vještaku utvrdio obvezu tuženika na povrat tužitelju ukupnog iznosa od 1.932,02 eur po osnovi stečenog temeljem djelomično ništetnih ugovornih odredbi te pozivom na odredbu članka 323. stavak 1. ZOO-a.

14. Nadalje, tuženik žalbom neosnovano osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata od svakog pojedinog iznosa. Navedeno iz razloga što je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom odredbe članka 1115. ZOO- a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose do isplate, kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

15. Također je, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odbio prigovor zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Stoga, budući da je pravomoćnost presude od 4.7.2013. u postupku kolektivne zaštite potrošača vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012, u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke nastupila 13. lipnja 2014., dok u odnosu na odredbu o valutnoj klauzuli u CHF 14. lipnja 2018., to petogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 225. ZOO-a nije protekao podnošenjem predmetne tužbe od 7.5.2019. u odnosu na povrat pretplate po djelomično ništetnoj odredbi o kamatnoj stopi kao ni od zahtjeva iz podneska od 19.9.2019. u odnosu na povrat po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF.

16. U odnosu na odluku o parničnom trošku, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud je istu pravilno donio primjenom odredbe članka 154. stavak 5. ZPP-a budući da tužitelj nije uspio u svega 6,34% tužbenog zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Također je prvostupanjski sud pri odmjeri nagrade punomoćniku tužitelja pravilno primijenio odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) važeće u vrijeme donošenja odluke o trošku, sukladno odredbi Tbr. 52.3. Tarife kao i ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi temeljenoj na pravnim shvaćanjima izraženim u brojnim revizijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Revd 3652/24 od 27.11.2024., Rev 562/24 od 7.5.2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.)

16.1. Međutim, osnovano žalitelj ističe da se na ročištima održanim 30.3.2021. i 20.4.2021. raspravljalo samo o procesnim pitanjima pa stoga tužitelju na ime troškova odvjetničke nagrade za zastupanje na istima pripada iznos od ukupno 200,00 eur po Tbr.9.2. (100,00 eur za svako ročište), što uvećano za PDV iznosi 250,00 eur. Pravilno je sud priznao nagradu za sastav podneska od 19.9.2019. po Tbr. 8.1. u iznosu od 200,00 eur kojim je tužitelj, prije dostave tužbe tuženiku na odgovor, proširio tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje djelomične ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF kao i daljnje isplate po istoj, a koji podnesak je, protivno navodima žalitelja, dostavljen tuženiku o čemu svjedoči uredno potpisana dostavnica.

16.2. Slijedom navedenog zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka osnovan je do iznosa od 3.147,99 eur dok je u preostalom dijelu isti trebalo odbiti.

17. Stoga je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članaka 373. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

18. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka nije osnovan jer je tuženik uspio sa žalbom u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (čl. 166. st. 1. u vezi sa čl. 154. st. 5. ZPP-a).

19. U odnosu na točku III. i V. izreke prvostupanjska presuda kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

U Rijeci 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić