Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1943/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Markovinović, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Branimir Iveković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-784/2023-18 od 04. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru, poslovni broj P-784/2023-18 od 04. studenog 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I izreke suđeno je:

"Utvrđuje se da je odredba članka 3. /treće/ NAKNADA, Ugovora o [broj kredita] od 03. kolovoza 2007. godine, zaključenog između tužitelja LK iz [adresa] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojom je ugovorena naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, ništetna i bez pravnog učinka."

2. Točkom II izreke nalaženo je tuženiku naknaditi tužitelju na ime parničnih troškova iznos od 1.079,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate u roku od 15 dana.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje ZPP) predlažući da se presuda preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno da se presuda ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalb nije podnesen.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 3. Ugovora o [broj kredita] kojeg su stranke sklopile 03. kolovoza 2007. kojim se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti naknadu od 3,30% od iznosa kredita.

7. Među strankama nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili predmetni Ugovor kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 15.292,57 CHF te da je u odredbi čl. 3. ugovoreno da će tužitelj platiti naknadu u visini od 3,30% iznosa kredita jednakratno a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu.

8. Sporno je da li je ugovorena odredba čl. 3. sklopljenog Ugovora ništetna.

9. Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje tuženik, jer presuda ima jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama, izreka presude nije nerazumljiva niti je proturječna razlozima presude, pa se može ispitati.

10. Također nisu počinjene niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 st. 2 ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365 st. 2 ZPP-a.

11. Prvostupanjski sud cijeneći sadržaj citiranog Ugovora o kreditu te temeljem iskaza tužitelja utvrđuje da je sklopljeni Ugovor unaprijed formuliran standardni ugovor pripremljen po banci kao kreditoru, da tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njegov sadržaj u dijelu kojim je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade jer je tuženik unaprijed pripremio i odredio sadržaj ugovora u tom dijelu pa da je odredba čl. 3. Ugovora, s obzirom da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje ZZP/03), čl. 102. st. 1. u svezi s čl. 96. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje ZZP/07) ništetna, pozivajući se i na odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje ZOO) Kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, to cijeni neosnovanim i prigovor zastare istaknut po tuženiku.

12. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je nepravilan zaključak prvostupanjskog suda o ništetnosti odredbe čl. 3. sklopljenog Ugovora te da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio dokaze provedene u postupku.

13. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnom navedenu odredbu Ugovora te je pravilno utvrdio da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru kojeg je pripremila banka kao kreditor. Navedeno je utvrđeno cijeneći iskaz tužitelja kao stranke iz sadržaja kojeg, kako to utvrđuje i prvostupanjski sud proizlazi da se o spornoj odredbi ugovora nije pregovaralo te da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj iste, pa kako je i iz sadržaja Ugovora evidentno da se radi o standardnom tipskom ugovoru to pravilno utvrđuje da se radi o ugovoru čiji je sadržaj unaprijed pripremljen po banci te na koji tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja.

14. Na tako pravilno utvrđene činjenice pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo te odrede čl. 59. i 81. ZZP/03, odnosno čl. 96. st. 1. ZZP/07 koja se primjenjuje na konkretna slučaj a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (čl. 96. st. 2. ZZP/07).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 96. st. 4. ZZP/07).

17. Tuženik kao trgovac u ovom postupku, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud nije dokazao da se je o spornoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koji Ugovor je po tuženiku unaprijed formulirani standardni ugovor, pregovaralo.

18. Za procjenu valjanosti sporne odredbe nisu od odlučnog značenja žalbeni navodi tuženika da je tužitelj potpisao Ugovor o kreditu kao ni navodi da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj odredbi. Potpisivanje Ugovora o kreditu te isplata tuženiku zahtijevane naknade ne predstavljaju činjenice temeljem kojih se procjenjuje valjanost sporne ugovorne odredbe iz razloga jer je unatoč potpisu ugovora i isplati naknade sukladno odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/07 nepoštena svaka ona ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

19. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da u pobijanoj presudi nije jasno navedeno i kvalificirano o kakvoj se to značajnoj neravnoteži radi a da se radi o jasnoj, lako razumljivoj i lako uočljivoj ugovornoj odredbi. Takva ugovorna odredba po ocjeni ovoga suda iako predstavlja lako uočljivu odredbu, suprotno navodima tuženika ne predstavlja jasnu i lako razumljivu pa samim time niti transparentnu ugovornu odredbu već upravo ugovornu odredbu koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da je tužitelj imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i mogao je razumno izvesti zaključak o njenoj visini s obzirom da je bila određena u postotku od iznosa kredita, ali ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

20. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti pored toga da se radi unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru koji je obuhvaćao i spornu odredbu, da je tuženik unatoč zahtjevima tužitelja bilo kakve sugestije o eventualnoj izmjeni tako pripremljenog ugovora pa i u odnosu na tu odredbu odbijao, a da je tužitelj kredit podigao radi kupnje vozila koje mu je bilo potrebno za vlastite potrebe. U takvoj situaciji je potrebno ocijeniti da li je tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača tako da je mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

21. Iz naprijed navedenih utvrđenja temeljem iskaza tužitelja a ostale dokaze tuženik nije predlagao, proizlazi da se radi o tipskom ugovoru i da se o toj spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati pa da u takvim okolnostima banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača. Stoga kod ocijene da li je sporna ugovorna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu potrošača, valja to utvrditi ne samo kvalitativnom ocjenom iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobrenje kredita, već i ocjenom da bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju tog svog prava.

22. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, odnosno da se u konkretnom slučaju radi o kreditu u svrhu kupnje automobila za vlastite potrebe, da je potrošač bio ograničen uvjetima iz predloženog tipskog ugovora, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog prihvaćanja, odnosno neprihvaćanja, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Protivno tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja se kod utvrđenja činjenica odlučnih za predmetni postupak nije pozivao na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013.

23. Kako su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO-a te kako pri sklapanju naplatnih pravnih poslova sudionici moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidba iz odredbe čl. 7. ZOO, to u situaciji kao što je konkretna, kada u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to eventualne stvarne troškove banka ima i koje troškove naplaćuje iz ugovorene jednokratne naknade, te kada se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kako je to utvrđeno u prvostupanjskom postupku te kada se takvom ugovorenom odredbom ostavlja mogućnost banci da naplati istu u skladu sa svojom jednostranom odlukom, evidentno je da se radi o ugovornoj odredbi koja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Zbog navedenog takva odredba je sukladno čl. 96.st.1. ZZP/07 nepoštena te kao takva u smislu odredbe članka 102. st. 1. ZZP/07 ništetna pa je prvostupanjski sud pravilno utvrdio ništetnost iste kako je navedeno u toč. I izreke pobijane presude.

24. Neosnovano se tuženik sadržajem žalbe poziva na zastaru potraživanja, jer predmet raspravljanja u prvostupanjskom postupku nije restitucijski zahtjev tužitelja, jer takav nije niti postavljen, tako da sud nije niti primjenjivao odredbe o zastari a posljedično tome nije niti propustio utvrditi da li je nastupila zastara tražbine, a deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti sporne odredbe Ugovora ne podliježe zastari jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

25. Neosnovano tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelju. Kao što je prethodno navedeno sud prvog stupnja je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelju kredit odobren radi kupnje automobila za osobne potrebe, a ne za obavljanje gospodarske, obrtne ili druge djelatnosti, a konačno to je utvrđeno i presudom Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Čazmi poslovni broj P-864/2018 od 15. siječnja 2021. koji je vođen između istih stranaka radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te restitucijskom zahtjevu.

26. Kako je tužitelj uspio u sporu to mu pripada pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a kako je to odlučeno u toč. II izreke pobijane presude.

27. Stoga je žalbu tuženika valjalo odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak