Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1617/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Lidije Oštarić Pogarčić predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Branke Ježek Mjedenjak članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7833/2019-74 od 22. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7833/2019-74 od 22. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.806,22 eur/ 13.608,96 kn zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos dok je točkom II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.818,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana. U točki III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka.

2. Protiv citirane presude pravovremeno žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) osporavajući i odluku o trošku te predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, podredno istu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome ističe da je u donošenju pobijane presude počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a jer da prvostupanjski sud utvrđuje da je izostalo pojedinačno pregovaranje o spornim odredbama predmetnog ugovora u kreditu dok je s druge strane odbio provesti dokaz saslušanjem javnog bilježnika. Također tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da bi tužitelj imao status potrošača jer da se u konkretnome radi o nepotrošačkoj namjeni kredita budući da je tužitelj kao vlasnik obrta, vozilo kupljeno sredstvima kredita, koristio za obavljanje usluge taksi prijevoza, a teret dokaza u suprotno da je na tužitelju pa da je stoga prvostupanjski sud počinio i relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi odredbe članka 221.a ZPP-a. Nadalje se žalbom ukazuje na nedostatak obrazloženja iz kojih razloga je sud prvog stupnja odbio provesti vještačenje prema prijedlogu tuženika primjenom promjenjive kamatne stope koja je važila za kunske kredite u vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik osporava da bi sporne odredbe bile nepoštene i ništetne jer da u konkretnome sud nije utvrdio da bi iste uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava sve žalbene navode tuženika kao neosnovane jer da u donošenju pobijane odluke nisu ostvarene povrede postupka kako to tvrdi tuženik u žalbi te da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je pretežita svrha predmetnog ugovora o kreditu bila potrošačka slijedom čega je pravilno pružio potrošačku zaštitu tužitelju kada je obvezao tuženika na povrat stečenog temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu s osnova povrata stečenog na temelju ništetnosti dijela ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci tuženika.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a budući da je prvostupanjski sud iznio jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Među strankama nije sporno da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio 30.1.2007. predmetni ugovor o kreditu sa prednikom tuženika Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. kao kreditorom, kojim je tužitelju radi kupovine novog motornog vozila odobren iznos od 37.665,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,90 % godišnje, a koja se tijekom trajanja ugovora mijenjala jednostranom odlukom tuženika, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

7.1. Sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva odnosno ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, a posljedično čemu pravo tužitelja na povrat preplaćenog iznosa i njegova visina kao i zastara utužene tražbine te status tužitelja kao potrošača.

8. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača jer je sredstvima kredita kupio osobno vozilo prvenstveno za privatne potrebe dok ga je samo povremeno koristio za poslovne svrhe taxi prijevoza pa da stoga ima status potrošača u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., dalje ZZP/03). Također da prilikom sklapanja predmetnog ugovora tužitelju nisu pojašnjeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, a sporne ugovorne odredbe su bile sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora radi čega takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača.

8.1. Cijeneći prethodna utvrđenja te pozivom na odredbu članka 502.c. ZPP-a uzimajući u obzir direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013. donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom je utvrđena ništetost ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovorima o kreditu koje je prednik tuženika sklapao s potrošačima, kao i pozivom na odredbe Direktive 93/13/EEZ te odredbe članka 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, prvostupanjski sud zauzima pravno shvaćanje da su odredbe članka 3. i 6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika nepoštene i ništetne pa temeljem odredbe članka 323. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) utvrđuje osnovanim restitucijski zahtjev tužitelja.

8.2. Nadalje prvostupanjski sud temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđuje da su kamatne stope tijekom razdoblja otplate kredita samo rasle pa da stoga nema tzv. negativne razlike u pretplati dok je utvrđenu razliku prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi i plaćenih anuiteta sa naknadnim izmjenama kamatne stope na temelju ništetne ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u utvrđenom iznosu od 1.806.22 eur sud dosudio tužitelju sa zateznim kamatama od dospijeća svake pojedine mjesečne preplate do isplate primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a.

8.3. Prvostupanjski sud odbija prigovor zastare kao neosnovan jer da je u odnosu na tražbinu s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 prekinuta zastara koja je na individualne restitucijskih zahtjeva počela teći ispočetka od trenutka utvrđenja ništetnosti sporne ugovorne odredbe pravomoćnošću navedene presude Trgovačkog suda u Zagrebu donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13.6.2014., dočim je predmetna tužba podnesena sudu 12.6.2019., dakle unutar općeg zastarnog roka iz članka 225. ZOO-a. Također prvostupanjski sud pozivom na odredbe ZOO-a zauzima stajalište da iako je predmetni ugovor izvršen pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi dok ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora.

8.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u ukupnom iznosu od 2.818,54 eur odmjerenim prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate pozivom na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a dok tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka odbija.

9. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovorih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi prema svojoj Odluci.

10. Protivno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju tuženik sadržajno ukazuje u žalbi time što je sud prvog stupnja odbio provesti dokaz saslušanjem svjedoka javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu. Navedeno iz razloga jer isti nije sudjelovao u pregovorima prije sklapanja konkretnog ugovora te nije niti stranka ugovora koja bi bila u obvezi na valjan način upoznati tužitelja kao korisnika kredita potrošača o svim rizicima ugovaranja promjenjive kamatne stope pa je stoga pravilno sud prvog stupnja odbio provesti predloženi dokaz. S druge strane, tuženik je izrijekom odustao od provođenja dokaza saslušanjem svjedoka, djelatnika tuženika VZ, na sporne okolnosti mjerodavne informiranosti o svim značajkama ugovora.

11. Nadalje su bez osnova žalbeni navodi tuženika da tužitelj nije potrošač u smislu odredbe članka 3. stavak 1. ZZP/03 jer da je kupio vozilo sredstvima kredita za obavljanje usluge taksi prijevoza i za isto ga koristio budući da je bio registrirani vlasnik obrta za obavljanje usluge taksi prijevoza, a što da proizlazi iz materijalne dokumentacije (Izvatka iz obrtnog registra i Dopisa Gradskog ureda za prostorno uređenje) pa da se radi o nepotrošačkoj namjeni kredita.

11.1. Odredbom članka 3. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Iz provedenog postupka i pribavljenih isprava od nadležnih tijela proizlazi da je tužitelj u relevantno vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registriranu djelatnost taksi prijevoza te je u stranačkom iskazu potvrdio da je kupljeno vozilo sredstvima predmetnog kredita dijelom, četiri sata dnevno radnim danom preko tjedna, koristio u poslovne svrhe taksi prijevoza. Međutim, imajući u vidu sadržaj ugovora o kreditu kojeg je tužitelj zaključio u svojstvu fizičke osobe kao i navode iskaza tužitelja da je vozilo kupio prvenstveno za privatne potrebe te ga je pretežito koristio za vožnju majke, punice i supruge koja je i sama koristila vozilo kao i kćerka tužitelja, a vozilo se koristilo i vikendom isključivo za privatne potrebe obitelji tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je kupljeno vozilo pretežito imalo potrošačku namjenu time što se pretežito koristilo u osobne i privatne svrhe tužitelja i njegove obitelji pa da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu odnosno da tužitelj ima status potrošača u smislu prednje citirane zakonske odredbe, koji zaključak prihvaća i ovaj sud.

11.2. Također treba reći da nije u pravu tuženik kada u žalbi navodi da je teret dokaza o statusu potrošača na tužitelju kada ga tuženik osporava te da je prvostupanjski sud počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka pogrešnom primjenom pravila o teretu dokazivanja iz odredbe članka 221.a ZPP-a. Naime prema ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi izraženoj u Odluci VSRH broj Su IV-56/2023-9 23. studenog 2023. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020., u ovakvim parnicama tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu članka 3. ZZP/03, a ukoliko banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema. Slijedom navedenog te cijeneći stajališta Suda Europske unije u pogledu pojma „potrošač“ te u pogledu ugovora sa „dvostrukom svrhom“ (npr. odluke C-630/17 i C498/16) treba reći da kada je sredstvima predmetnog ugovora o kreditu kupljeno vozilo tužitelj (manjim) dijelom koristio za usluge taksi prijevoza, tuženik nije dokazao da bi to bila pretežita namjena ugovora o kreditu.

11.3. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja pravilno prvostupanjski sud utvrdio status potrošača tužitelja te mu pružio potrošačku zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi s obzirom na utvrđenje da je veza između ugovora i profesionalne djelatnosti tužitelja tako slaba da postaje marginalna i ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije.

12. Također, protivno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud dao zadaću financijskom vještaku radi utvrđenja visine potraživanja tužitelja temeljem ništetne ugovorne odredbe te je svoju odluku valjano obrazložio. Naime, u konkretnom slučaju radi se o djelomičnoj ništetnost odredbe ugovora i to onog dijela kojim je povrat obveze vezan za promjenjivu kamatnu stopu prema jednostranoj Odluci tuženika, dok je u preostalom dijelu ta ugovorna odredba valjana. Zbog toga razliku pretplate treba utvrđivati kao razliku između valjano ugovorenog početnog anuiteta i početne kamatne stope od 4,90% godišnje te kasnije obračunatih (ništetnih) povećanja kamatne stope tijekom otplate kredita, kako je to prema provedenom financijskom vještačenju pravilno utvrdio prvostupanjski sud u ukupnom iznosu od 1.806,22 eur (13.608,96 kn).

13. Nadalje je, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odlukama banke ništetne te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, utvrđeno je da je, između ostalih banaka i prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Stoga navedena odluka ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv prednika tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni ugovor o kreditu (30.1.2007.). Pri tome, u pojedinačnom sporu tuženiku je dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužitelju prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o parametrima povećanja kamatne stope i metodi izračuna tih parametara, a što utječe na određivanje njegove novčane obveze te da je tužitelj unatoč takvoj obaviještenosti pristao na sklapanje ugovora o kreditu, međutim tuženik u tom pravcu u ovom postupku nije pružio dokaze.

13.1. Upravo suprotivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije svoju odluku temeljio samo na utvrđenjima iz citirane presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, već je cijenio sve provedene dokaze u ovom konkretnom pojedinačnom sporu po predmetnom ugovoru o kreditu i to dokumentacije priložene spisu, iskazu tužitelja i financijskom vještačenju. Na taj je način prvostupanjski sud utvrdio da tužitelju nisu bili pojašnjeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope, da mu je rečeno da su moguće manje oscilacije, ali mu nije rečeno po kojim kriterijima se kamate mijenjanju, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bila sastavni dio ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane banke, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaj na njihov sadržaj.

13.2. Slijedom izloženog pravilno je prvostupanjski sud zaključio o postojanju svih pretpostavki u ovom konkretnom pojedinačnom slučaju na kojima je zasnovana citirana presuda u kolektivnom sporu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe ZZP/03, koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora kao i odredbe ZOO-a te ispravno zaključio da je ugovorna odredba predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika ništetna te da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio tuženiku na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Slijedom toga, bez utjecaja su na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i pozivanje tuženika na primjenu odredbi zakona koji se tiču poslovanja banaka.

14. Tuženik žalbom neosnovano osporava odluku prvostupanjskog suda o tijeku zateznih kamata od svakog pojedinog iznosa. Navedeno iz razloga što je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose do isplate, kako je pravilno odlučeno pobijanom presudom.

15. Također je, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud pravilno odlučio i o prigovoru zastare. Naime, u konkretnom slučaju je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača te zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela VS RH od 31. siječnja 2022.). Navedeno znači da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a dok je pravomoćnim okončanjem tog spora, 13.6.2014. u odnosu na ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom Banke, zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO-a. Kako je predmetni postupak pokrenut tužbom od 12.6.2019. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je isti pokrenut unutar općeg zastarnog roka od 5 godina u propisanog odredbom članka 225. ZOO-a.

15.1. U odnosu na žalbene navode tuženika treba podsjetiti na odredbu članka 328. ZOO-a prema kojoj se pravo na ništetnost ne gasi, odnosno ne zastarijeva, a o čemu je u konkretnom slučaju pravilno odlučivao prvostupanjki sud kao prethodno pitanje. Pored toga smisao i domet odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a je da odluka o utvrđenju ništetnosti ugovora ima za posljedicu ostvarivanje prava na restituciju. Dakle, novčano potraživanje tužitelja predstavlja zahtjev za povrat onog što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe te ga treba promatrati zajedno sa zahtjevom za ništetnost takve odredbe slijedom čega takvo ostvarivanje prava tužitelja na restituciju ne podliježe zastari jer bi ograničenje restitucije zastarom umanjilo značaj instituta ništetnosti koji je bezvremenski. Stoga zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

15.2. Jednako tako je i u predmetima C-609/19, u spojenim predmetima C- 776/19 do C-782/19, Sud EU u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, istumačio kako Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne dopušta zastarijevanje utvrđenja nepoštenosti ugovorne obveze, odnosno da stav prema kojem bi zastarni rok za restituciju zbog nepoštenosti ugovorne odredbe istekao prije nego što je potrošač mogao saznati za nepoštenost odredbe, ne može ni u kojem slučaju biti u skladu s Direktivom.

16. Slijedom izloženog, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a te utvrđenju da je tužitelj na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika isplatila iznos od 1.806,22 eur, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju sa zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO- a od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose.

17. U odnosu na odluku o parničnom trošku, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbi članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP-a usvojio zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja prema uspjehu u sporu te odmjerio nagradu njegovom punomoćniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23) važeće u vrijeme donošenja odluke o trošku, sukladno odredbi Tbr. 52.3. Tarife kao i ustaljenoj i dosljednoj sudskoj praksi temeljenoj na pravnim shvaćanjima izraženim u brojnim revizijskim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Revd 3652/24 od 27.11.2024., Rev 562/24 od 7.5.2024., Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev- 847/2021 od 13. veljače 2024.)

17.1. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužitelju u ukupnom iznosu od 2.818,54 eur sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

18. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Lidija Oštarić Pogarčić