Republika Hrvatska

Poslovni broj Gž-1422/2024-3

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Nataše Peršić Brleković članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ES, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Zoranu Periću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Knezović i partneri j.t.d. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3639/2023-12 od 20. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu pod poslovnim brojem P-3639/2023-12 od 20. lipnja 2024.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom i bez pravnog učinka odredba članka 2. stavka 1. i članka 3.stavka 2. Ugovora o [broj kredita] od 13. svibnja 2005., sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, solemniziranog po javnom bilježniku Zoji Puljiz iz Splita, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita u valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF). Točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 15.678,14 eur zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedinačni mjesečni iznos dok je točkom III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.604,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude pravovremenu žalbu podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje ZPP) smatrajući da su mu povrijeđena temeljna ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10) i to pravo na pravično suđenje i obrazloženu sudsku odluku pa predlaže preinačiti pobijanu odluku i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova žalbenog postupka, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

2.1. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da su presude iz kolektivnog spora neprimjenjive u konkretnom slučaju na odnos stjecanja bez osnove jer se odredba članak 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, odnosila samo na postupke naknade štete stoga da je pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz kolektivnog spora tuženiku uskraćeno pravo na obrazloženu sudsku presudu kao aspekta ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje. Tuženik smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP-a zbog neprovođenja tzv. testa transparentnosti i testa poštenosti sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (NN/03) kao niti testa znatnije ravnoteže na štetu potrošača sukladno ustaljenoj sudskoj praksi Suda EU neovisno o nedostatku pregovora o pojedinačnim odredbama. Nadalje tuženik ističe dopuštenost ugovaranja valutne klauzule u konkretnom slučaju kao izraz ugovorne autonomije stranaka sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15., 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO) te dobrovoljnog pristanka tužiteljice na preuzimanje rizika promjenjivosti tečaja. Također tuženik osporava tijek zakonske kamate od dana stjecanja kao nepošteni stjecatelj.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti valutne klauzule vezane za švicarski franak (CHF) sadržane u predmetnom ugovoru o kreditu uz restitucijski zahtjev na isplatu s osnova povrata stečenog na temelju takve odredbe sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. U donošenju pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih procesnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. ZPP-a budući da je tuženiku omogućeno raspravljanje pred sudom te su u presudi, koja sadrži sve elemente propisane odredbom članka 338. ZPP-a, izneseni jasni i neproturječni razlozi o svim odlučnim činjenicama pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Među strankama nije sporno da je 13.5.2005. sklopljen predmetni ugovor o kreditu radi kupovine stana sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini, kojim se tužiteljici odobrava iznos od 99.400,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita te se isti otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima čija protuvrijednost iznosi 734,75 CHF, a podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja. Sporna je ništetnost ugovorene valutne klauzule u CHF te posljedično tome pravo tužiteljice na povrat preplaćenog iznosa i visina istog kao i zastara tražbine tužiteljice i tijek zateznih kamata.

8. Prvostupanjski sud na temelju svih izvedenih dokaza utvrđuje da je tužiteljica sklopila predmetni ugovor u svojstvu potrošača u privatne svrhe i prema namjeni kredita, prema ponudi banke i preporuci djelatnika banke kao najpovoljnijeg kredita te ga je kod javnog bilježnika potpisala, a da prethodno nije bila upozorena na bilo kakve rizike niti joj je o tome išta bilo poznato te da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo niti su u konkretnom slučaju tužiteljici na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma valutne klauzule kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Stoga prvostupanjski sud zaključuje da je spornu ugovornu odredbu tuženik samovlasno inkorporirao u tipski ugovor o kreditu, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti primjenjivosti te ekonomski efekti i rizici, čime navedena odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji primjenu ne može predvidjeti, a pravilnost primjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

8.1. Cijeneći prethodna utvrđenja te imajući u vidu da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesenom u sporu radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena nepoštenost i ništetnost valutne klauzule u valuti CHF sadržane u ugovorima o kreditu koje je između ostalih banaka, sklapao i prednik tuženika sa potrošačima u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. te pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a i važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača kao i odredbi ZOO-a, prvostupanjski sud zauzima stajalište da je sporna valutna klauzula ništetna.

8.2. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stajalište da je zastara tražbine tužiteljice počela teći od pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu pa stoga zaključuje da zastara nije nastupila s obzirom da od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja je u odnosu na valutnu klauzulu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 pa do dana podnošenja tužbe sudu 18. siječnja 2019. nije protekao zastrani rok.

8.3. Nadalje, prema dopuni nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke od 19.4.2020., sud utvrđuje da preplaćeni iznos s osnova razlike između anuiteta po početnom tečaju CHF na dan isplate kredita i stvarnim uplatama tužiteljice prema obračunu Banke i promjene tečaja CHF ukupno iznosi 15.678,14 eur/ 118.126,94 kn, te sud obvezuje tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a, sa zateznim kamatama po čanku 1115. ZOO- a od plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate.

8.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na odredbi članak 154. stavak 1. ZPP-a te obvezuje tuženika na naknadu troškova postupka tužiteljici u ukupnom iznosu od 5.604,00 eur, odmjerenim prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” 138/23, dalje: Tarifa) kao i troškove vještačenja i sudskih pristojbi, sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate pozivom na odredbu članka 151. stavak 3. ZPP-a.

9. Ovaj sud prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom kao i primjenu materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje te pravne zaključke suda prvog stupnja vezano za razloge pravne nevaljanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, a koje pitanje je sud riješio i na individualnoj razini u konkretnom slučaju uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. - dalje ZZP/07) i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/14., 110/15. i 14/19. - dalje ZZP/14) te članka 502.c ZPP-a.

10. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., između ostalog je utvrđeno da je i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

10.1. Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

10.2. Slijedom iznesenog neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na zabranu retroaktivne primjene odredbe članka 502.c ZPP-a koja da se prije izmjena ZID ZPP/19 odnosila samo na postupke naknade štete. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule (kao i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi), a na što ukazuje i pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH izraženo u odluci Revd-2507/2022 od 14. lipnja 2022., prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

11. Nadalje, a u odnosu na neosnovane žalbene navode tuženika da mu nije bilo omogućeno raspravljanje pred sudom, treba podsjetiti da je prema uputi ranije ukidne odluke ovoga suda poslovni broj Gž-722/2021-3 od 31.5.2023., ukazano na stajalište iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022. te na potrebu provođenja dokaza predloženih po tuženiku na okolnost obaviještenosti tužiteljice i pregovaranja oko spornih odredbi, međutim, u ponovljenom postupku tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svoje djelatnice FS kao svjedoka.

11.1. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud zaključio, cijeneći iskaz tužiteljice kao i sadržaj predmetnog ugovora kao i sve druge provedene dokaze predložene po strankama, da tuženik nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice kao potrošača na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da su joj prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama sporne ugovorne odredbe za određivanje njezine obveze te da bi tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje takvog ugovora. Stoga su bez utjecaja na pravilnost pobijane presude žalbeni navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Također u odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (13.5.2005.) bio na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa.

12.1. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ).

12.2. Isto tako, odredbom čl. 84. ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud, proizlazi da su predmetne odredbe članka 2. st. 1. i članka 3. st. 2. koje se odnose na valutnu klauzulu bile jasne i lako uočljive jer je u navedenim odredbama bilo jasno naznačeno da se glavnica i otplata anuiteta veže za srednji tečaj švicarskog franka važećem na dan dospijeća. Međutim, kao što je već prednje obrazloženo, tijekom postupka nije utvrđeno da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je takva odredba poštena, već je u okviru ocjene poštenosti, potrebno u skladu s člankom 81. stavak 1. ZZP/03 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.1. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču kao što je bila tužiteljica odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

13.2. Stoga su navedene odredbe suprotne načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebali prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge (slabije) ugovorne strane te potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklopiti u ugovor kako bi potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

13.3. Slijedom navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda, kojeg prihvaća i ovaj sud, da predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su stoga iste ništetne.

14. U odnosu na žalbene navode o primjeni ustaljene sudske prakse Suda Europske unije valja istaknuti da je i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

15. Slijedom toga, a kako su sporne odredbe konkretnog Ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., članka 83., članka 84. i članka 87. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne ugovorne odredbe.

16. Protivno navodima u žalbi tuženika pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na povrat zateznih kamata od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a. Naime, tuženik se kao trgovac, u konkretnom slučaju nije vodio načelom savjesnosti i poštenja prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF, kako je to prethodno izloženo, slijedom čega je isti nesavjesni stjecatelj i kao takav u obvezi platiti zatezne kamate od stjecanja.

17. Neosnovani su i žalbeni navodi o prigovoru zastare utužene tražbine. Naime, prvostupanjski sud je u skladu sa pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., pravilno odbio kao neosnovan prigovor zastare jer je u odnosu na tražbinu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12, prekinut tijek zastare u smislu odredbe članka 241. ZOO-a dok je pravomoćnim okončanjem tog spora, donošenjem odluke pod posl. br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. u odnosu na valutnu klauzulu, zastara počela teći ispočetka, s time da se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare u smislu odredbe članka 245. ZOO- a. Budući da je predmetni postupak pokrenut tužbom od 17.1.2019. pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je prigovor zastare neosnovan jer je pokrenut unutar općeg zastarnog roka.

18. Slijedom izloženog, s obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz članka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a te utvrđenju da je tužiteljica na temelju ništetne odredbe o valtutnoj klauzuli u CHF isplatila iznos od 15.678,14 eur, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužiteljici sa zateznim kamatama sukladno članku 1115. ZOO-a od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta do isplate, kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćene iznose. Budući da je prvostupanjski sud jasno i pravno argumentirano obrazložio sve odlučne činjenice za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, referirajući se na sve prigovore tuženika tijekom postupka, neosnovani su i žalbeni navodi tuženika o povredi prava na obrazloženu sudsku presudu kao aspekta ustavnog i konvencijskog prava na pravično suđenje.

19. U odnosu na odluku o parničnom trošku, protivno navodima u žalbi tuženika, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a te sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23), važeće u vrijeme donošenja odluke o trošku prema odredbi Tbr. 52.3. Tarife, obračunao trošak tužiteljice s osnova nagrade punomoćniku kao i troškove sudskih pristojbi koje je tužiteljica uredno namirila u iznosima koji su joj priznati budući da u vrijeme podnošenja tužbe kao i donošenja prvostupanjske presude poslovni broj P- 230/2019 od 26.11.2020., kada je dospjela obveza na plaćanje sudske pristojbe, još nisu bile stupile na snagu Izmjena odredbe Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/23) kojom su potrošači u postupcima temeljem pravomoćne sudske presude radi zaštite kolektivnih interesa potrošača oslobođeni plaćanja sudskih pristojbi.

19.1. Također neosnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odmjerio trošak podneska od 9.9.2020. obzirom da se istim tužiteljica očitovala na dopunu financijskog vještačenja i uskladio tužbeni zahtjev pa je pravilno prvostupanjski sud odmjerio njegov trošak primjenom odredbe Tbr. 8.1. Tarife. Isto tako je pravilno sud prvog stupnja priznao trošak prema odredbi Tbr. 8.1. Tarife za sastav podneska punomoćnika tužiteljice od 29.2.2024. kojim se referirao na ukidnu drugostupanjsku odluku kao i daljnji tijek postupka u odnosu na zadaću vještačenja, a ne kako to pogrešno navodi tuženik uskladio tužbeni zahtjev u valuti eur, što je tužiteljica učinila podneskom od 19.3.2024. za čiji sastav nije niti potraživala trošak.

19.2. Stoga je pravilno prvostupanjski sud odlučio kada je obvezao tuženika na naknadu parničnog troška tužiteljici u ukupnom iznosu od 5.604,00 eur sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a.

20. Slijedom navedenoga te primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak