REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: III Kr-171/2024-5
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Žarka Dundovića i Ratka Šćekića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog ŠC zbog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 - ispravak, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 - dalje: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu od 15. ožujka 2024., broj K-156/2024-6 i presuda Županijskog suda u Šibeniku od 23. svibnja 2024., broj Kž-161/2024-4, u sjednici održanoj 13. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e :
Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog ŠC za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.
Obrazloženje
1. Uvodno navedenom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu osuđeni BC proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma iz članka 326. stavak 1. KZ/11 te je na temelju propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine time da mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda na način da mu je izvršenje izrečene kazne zatvora odgođeno ukoliko u roku od pet godina ne počini novo kazneno djelo, te mu je na temelju članka 40. stavka 5. u svezi s člankom 42. stavak 1. KZ/11 izrečena sporedna novčana kazna od 100 dnevnih iznosa, time da je visina dnevnog iznosa 50 eura pa sporedna novčana kazna iznosi 5.000,00 eura, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci po pravomoćnosti presude.
1.1. Uvodno citiranom presudom Županijskoga suda u Šibeniku, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da je osuđenik zbog predmetnog kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11 na temelju tog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, s tim da mu je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da je određeno da se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od sedam mjeseci ima izvršiti, dok se dio izrečene kazne zatvora u trajanju od devet mjeseci neće izvršiti ako u roku provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo.
2. Protiv te drugostupanjske presude osuđenik je putem branitelja Maria Gerstnera, odvjetnika iz Kutine, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog „povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske i člankom 6. stavka 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP/08, povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđenu u članku 469. točki 5.“, s prijedlogom da se “usvoji zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, te da sud donese presudu kojom će preinačiti pravomoćnu odluku ili istu ukine u cijelosti i vrati predmet na ponovnu odluku prvostupanjskom sudu“.
3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - pročišćeni tekst, 91/1 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22 i 36/24 - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor s mišljenjem da zahtjev osuđenika valja odbiti kao neosnovan.
4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i branitelju.
5. Zahtjev nije osnovan.
6. Osuđenik sve osnove iz kojih pobija pravomoćnu presudu navedene u točki 2. obrazloženja ove odluke obrazlaže zajednički na način da ističe da je drugostupanjski sud prihvatio žalbenu tvrdnju državnog odvjetnika o povećanom stupnju njegove kriminalne volje kao počinitelja koji je iz Kaštela u Zagreb došao isključivo s namjerom počinjenja kaznenog djela, iako je on u svojoj obrani prilikom prvog ispitivanja naveo da mu je posao bio da odveze turu stiropora iz Zagreba za Italiju; da je drugostupanjski sud zanemario i uopće ne spominje da mu je prvostupanjski sud izrekao i sporednu novčanu kaznu u iznosu od 5.000,00 eura, kao što je zanemarena i njegovu obrana s rasprave od 15. ožujka 2024. u kojoj je naveo da je za izvršeni prijevoz trebao dobiti iznos od 500,00 eura, ali nije jer ga je policija prethodno zaustavila; da je državni odvjetnik zapravo podnio žalbu isključivo iz razloga jer on u pokušaju postizanja sporazuma o kazni nije pristao na izricanje sporedne novčane kazne u iznosu od 10- 15 tisuća eura koliko je to predlagao državni odvjetnik; da je odluka suda drugog stupnja apsurdna proizlazi iz obrazloženja te odluke u kojem se opravdava izricanje djelomične uvjetne osude temeljem članka 57. KZ/11 unatoč činjenici da da olakotne okolnosti koje se odnose na raniji život optuženika i njegovu ličnost opravdavaju zaključak da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće u budućnosti činiti kaznena djela.
7. Iz naprijed izloženih navoda iznesenih u zahtjevu proizlazi da osuđenik u biti pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja iz pravomoćne presude koja se odnose na odluku o kazni i niti jednim od iznijetih tvrdnji zapravo ne konkretizira na koji mu je to način drugostupanjski sud povrijedio pravo na pravično suđenje, ne obrazlaže koju je to povredu odredaba kaznenog postupka drugostupanjski sud počinio u žalbenom postupku smislu odredbe članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a koja je mogla utjecati na presudu i ne konkretizira na koji je to način sud drugog stupnja prekoračio ovlasti iz članka 469. točke 5. ZKP-a prilikom preinake prvostupanjske presude u odluci o kazni.
8. U biti, osuđenik pozivom na svoju obranu iz istrage, kada je poricao počinjenje kaznenog djela, za razliku od obrane na raspravi kada je izjavio da se osjeća krivim i priznao je da je predmetno kazneno djelo počinio na način kako je to navedeno u optužnici, nastoji relativizirati pravilnost utvrđenja o okolnostima počinjenja kaznenog djela (radi se o prevoženju 15 stranih državljana u kamionu s ciljem ilegalnog prijevoza preko državne granice sa Republikom Slovenijom) i to kroz promašene i irelevantne činjenične tvrdnje da nije znao o čemu se radi, da nije dobio predviđenu naknadu i da se državni odvjetnik žalio samo zato što u sporazumijevanju nije pristao platiti veliku sporednu novčanu kaznu.
8.1. Prema tome, u takovoj procesnoj situaciji postojanja žalbe tužitelja protiv prvostupanjske presude zbog odluke o kazni, drugostupanjski je sud u okviru svojih ovlasti ocijenio (točka 8. obrazloženja drugostupanjske presude) da navedene okolnosti počinjenja kaznenog djela iz članka 326. stavka 1. KZ/11, za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina zatvora, ne opravdaju izricanje kazne zatvora u trajanju od samo jedne godine, jer se radi o kazni na granici posebnog minimuma i da je to neadekvatno, bez obzira na po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđenih olakotnih okolnosti (priznanje, spremnost prihvaćanje kazne, obiteljske i imovinske prilike). Naprotiv, sud drugog stupnja je u okviru svojih ovlasti ocijenio da je adekvatna kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, a time je, takvom preinakom mjere kazne, ujedno u smislu odredbe članka 56. stavka 2. KZ/11 i otklonjena mogućnost izricanja uvjetne osude, jer u tim okolnostima kao vrsta kazne dolazi u obzir samo djelomična uvjetna osuda ili bezuvjetna kazna zatvora.
8.2. Nadalje, drugostupanjski je sud i svoju odluku o tome da je osuđeniku dovoljno izreći djelomičnu uvjetnu osudu pravilno obrazložio sukladno odredbi članka 57. stavka 1. KZ/11 ukazujući da olakotne okolnosti koje se odnose na raniji život optuženika i njegovu ličnosti opravdavaju zaključak da postoji visok stupanj vjerojatnosti da i bez izvršenja cijele kazne optuženik neće ubuduće činiti kaznena djela te da će se svrha specijalne prevencije ispuniti i ukoliko osuđenik izdrži dio kazne u trajanju od sedam mjeseci, dok je drugi dio izrečene kazne zatvora u trajanju od devet mjeseci uvjetovan kroz rok provjeravanja od tri godine.
8.3. Iz navedenih razloga, evidentno je da je odluka suda drugog stupnja koja je donesena u granicama ovlasti koje ima drugostupanjski sud u pogledu odluke o kazni pravilno i u dovoljnoj mjeri obrazložena i njome nisu počinjene povrede na koje osuđenik u zahtjevu ukazuje, iz čega proizlazi da zahtjev osuđenika nije osnovan.
9. Slijedom svega prethodno iznesenog, kako navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani, trebalo je, temeljem članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 13. ožujka 2025.
Predsjednica Vijeća:
Ileana Vinja
