REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-26/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića, kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđene DA zbog kaznenog djela iz članka 228. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 114/2023. i 36/2024. - dalje: KZ), odlučujući o zahtjevu osuđenice za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. lipnja 2024. broj K-422/2023-20 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 13. rujna 2024. broj Kž-485/2024-4, u sjednici Vijeća održanoj 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđene DA za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 28. lipnja 2024. broj K-422/2023-20 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 13. rujna 2024. broj Kž-485/2024-4, proglašena je krivom optužena DA zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine, krađom iz članka 228. stavka 1. KZ-a te je temeljem iste zakonske odredbe osuđena na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca.

2. Protiv te presude osuđenica je pravovremeno i osobno podnijela zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude zbog „bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom“, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske) „preinači presudu Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj: K- 422/2023 od 28. lipnja 2024. i presudu Županijskog suda u Karlovcu broj Kž-485/2024 od 13. rujna 2024. i u odnosu na okrivljenu DA primjeni uvjetnu osudu ili rad za opće dobro ili da ove presude ukine i predmet vrati na ponovni postupak“. Istovremeno je predložila da se, temeljem odredbe članka 518. stavka 5. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011.

- pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022. i 36/2024. - dalje: ZKP), odgodi izvršenje kazne zatvora do donošenja odluke o ovom zahtjevu.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. ZKP-a spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 6. prosinca 2024. pod brojem Ksm-DO-238/2024-2, s mišljenjem da je zahtjev osuđenice neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđenici.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Kada tvrdi da su joj prekršena temeljna ljudska prava i slobode zajamčeni Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, iako to izričito ne precizira, evidentno smatra da je ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 468. stavkom 2. ZKP-a. Obrazlažući navedenu povredu podnositeljica zahtjeva ističe kako niti prvostupanjska, a niti drugostupanjska presuda ne daju dostatno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama, pri čemu se poziva na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1579/2018 od 3. listopada 2018., kojom je izričito navedeno da pravo na pravično suđenje obuhvaća i pravo na obrazloženu presudu što, po njezinom mišljenju, podrazumijeva obvezu sudova da u svojim presudama navedu razloge kojima su se rukovodili pri njihovu donošenju, a što u ovom kaznenom predmetu nije bio slučaj. Argumentirajući svoje tvrdnje osuđenica ističe kako sudovi nisu dali nikakve razloge za izricanje bezuvjetne kazne zatvora, nakon čega u nastavku zahtjeva opširno polemizira s izrečenom kaznom zatvora u trajanju četiri mjeseca, navodeći čitav niz olakotnih okolnosti zbog kojih smatra da se i uvjetnom osudom s duljim rokom kušnje mogla postići svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ-a.

6.1. Međutim, u navedenom podnositeljica zahtjeva nije u pravu.

6.2. Nasuprot ovako iznesenim navodima uvodno treba napomenuti da se povreda iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, u odnosu na prvostupanjski postupak, može isticati samo ako je ista bila istaknuta u žalbi protiv prvostupanjske presude, što ovdje nije bio slučaj budući da se u žalbi na prvostupanjsku presudu nije ukazivalo na tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda iz članka 468. stavka 2. ZKP-a, već je žalba izjavljena isključivo zbog odluke o kazni. S druge strane, iako podnositeljica zahtjeva i u odnosu na drugostupanjski postupak također ističe zakonom dopuštenu osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a (teška povreda prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), svojim opširnim i detaljno iznesenim tvrdnjama i razlozima osuđenica zapravo, u bitnome, osporava odluku o izrečenoj kazni te, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, ponovno polemizira s razlozima zbog kojih joj je pravomoćno izrečena upravo ta kazna zatvora. Stoga se ovakvim tvrdnjama podnositeljice zahtjeva, po ocjeni ovog suda, u biti, kao i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjske presude, problematizira pravilnost izrečene kazne zatvora te se na taj način pokušava ishoditi za nju povoljnija kaznena sankcija u trećem stupnju, a mimo uvjeta predviđenih u zakonu. No, suprotno navodima iz ovog dijela zahtjeva, podnositeljici zahtjeva treba ukazati na činjenicu da se ovim izvanrednim pravnim lijekom ne može ispitivati pravomoćna presuda u odnosu na odluku o kazni, osim ukoliko je istom prekoračena ovlast koju sud ima po zakonu (članak 517. stavak 1. točka 1. u vezi s člankom 469. točkom 5. ZKP-a), međutim to ovdje nije bio slučaj jer pravomoćnom presudom takva povreda nije počinjena.

6.3. Isto tako nije u pravu osuđenica kada tvrdi da sudovi u svojim odlukama nisu dali nikakve razloge za izricanje bezuvjetne kazne zatvora pa da je ona zbog toga zakinuta u svome pravu na obrazloženu sudsku odluku.

6.4. Naime, uvodno treba naglasiti kako prvostupanjska i drugostupanjska presuda čine jednu cjelinu i ne mogu se promatrati izolirano te kao jedinstvena cjelina predstavljaju osnovu za pravilno presuđenje. Analizom obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud dao vrlo detaljne, opsežne i jasne razloge zbog kojih je osuđenicu osudio na kaznu zatvora u trajanju četiri mjeseca (točke 10., 11., 12. i 13. obrazloženja). U takvoj situaciji, a kada je u cijelosti prihvatio sva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda u odnosu na odluku o kazni, drugostupanjski sud nije bio u obvezi ponovno iznositi iste one argumente i razloge kojima se sud prvog stupnja rukovodio prilikom izricanja upravo te kazne pa je, slijedom navedenog, obrazloženje koje je dano od strane suda drugog stupnja (točke 8. i 9. obrazloženja) također u dovoljnoj mjeri jasno, razumljivo i dostatno s obzirom da se u žalbi ne iznosi ništa bitno novo i drugačije, a što bi zaključke suda prvog stupnja u odnosu na izrečenu kaznu dovelo u sumnju.

6.5. Stoga, slijedom svega prethodno iznesenog, nije u pravu osuđenica kada tvrdi da su joj u ovom kaznenom predmetu, iz razloga koji su u ovom dijelu zahtjeva izneseni, povrijeđene temeljna ljudska prava i slobode zajamčeni Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom, s obzirom da se u ovom konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, suštinski i sadržajno radi o tvrdnjama i navodima kojima se očigledno osporava pravilnost odluka o kazni, a što nije dozvoljeno ovim izvanrednim pravnim lijekom. Također nije zakinuta u svome pravu na obrazloženu sudsku odluku budući da su i prvostupanjska i drugostupanjska presuda u odnosu na odluku o kazni u dostatnoj mjeri obrazložene te su dani jasni i razumljivi razlozi za izrečenu kaznu.

6.6. Ističući nadalje razloge za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka podnositeljica zahtjeva navodi kako je ostvarena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a. Obrazlažući istaknutu povredu osuđenica smatra da je izreka pravomoćne presude nerazumljiva i proturječna, kako sebi, tako i razlozima presude te da nema razloga o odlučnim činjenicama. To argumentira činjenicom da sud u obrazloženju najprije navodi dokaze koje je izveo tijekom dokaznog postupka, ali pritom ne obrazlaže koji je od ovih dokaza uzeo kao vjerodostojan, a koji nije, zbog čega se, po ocjeni osuđenice, pobijana presuda ne da niti ispitati. Također smatra da sud u pravomoćnoj presudi nije dao nikakve valjane razloge za izricanje upravo bezuvjetne kazne zatvora pa je i na taj način ostvario ovu povredu.

6.7. Međutim, niti u navedenom osuđenica nije u pravu.

6.8. Naime, ističući ovaj razlog za podnošenje izvanrednog pravnog lijeka podnositeljica zahtjeva zanemaruje činjenicu da se u odnosu na osnovu pobijanja pravomoćne presude iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a ne može pozivati na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP-a jer ta povreda odredaba kaznenog postupka ne ulazi u krug taksativno propisanih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 517. stavka 1. točke 2. ZKP-a, a zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek može podnijeti, neovisno o tome radi li se o prvostupanjskom ili žalbenom postupku.

7. Slijedom svega prethodno iznesenog, kako navodi iz zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude dijelom nisu osnovani, a dijelom su podneseni iz razloga zbog kojih se ovaj izvanredni pravni lijek po zakonu ne može podnijeti, trebalo je, temeljem članka 519. u vezi članka 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci ove presude. Posljedično tome, nije bilo niti uvjeta za odgodu izvršenja izrečene kazne, u smislu odredbe članka 518. stavka 5. ZKP-a.

Zagreb, 13. ožujka 2025.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja