Republika Hrvatska
Općinski sud u Pazinu
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Poslovni broj: P-888/2024-9
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti u pravnoj stvari tužiteljice ĐU, iz Cancini, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Dariu Čehiću, odvjetniku iz Poreča, protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupane po odvjetničkom društvu Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 13. veljače 2025. godine u prisutnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika i zamjenice punomoćnika tuženika, dana 13. ožujka 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetna odredba toč. 13.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9010353126, sklopljenog 29. siječnja 2005. godine između tužiteljice ĐU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kao kreditora, a koja odredba glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa kredita.“
II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da isplati tužiteljici ĐU OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva kredita iz toč. 13.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj: 9010353126, od 29. siječnja 2005. godine, iznos od 140,00 eur, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. siječnja 2005. god do 31. prosinca 2007. god. po stopi od 15 % sukladno odredbama Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. god. do 31. srpnja 2015. god. sukladno odredbama čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima po stopi u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. god. pa do isplate, sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine; a sve to u roku 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 194,14 eura u roku od 15 dana.
IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1.Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika dana 23. rujna 2024. godine radi utvrđenja ništetnim odredbe točke 13. 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu i radi isplate iznosa od 140,00 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, a koji iznos da se odnosi na ime ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. U tužbi navodi da je između tužiteljice, kao korisnice kredita, s jedne strane, te tuženika, kao banke sklopljen dana 29. siječnja 2005. godine Ugovor o nenamjenskom kreditu Broj: 9010353126, ovjeren 31. siječnja 2005. god. kod Tanje Ferenc, javnog bilježnika u Poreču, pod Broj: OV-732/05. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i isplatio tužiteljici nenamjenski kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 7.000,00 EUR prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca. U toč. 13.3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje „…prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% (slovima: dva posto) od iznosa kredita.“ Tuženik je kao trgovac s tužiteljicom kao potrošačem sastavio Ugovor o kreditu kao unaprijed formulirani standardni ugovor tuženika. Ugovor o nenamjenskom kreditu od 29. siječnja 2005. godine je tužiteljica sklopila kao potrošač, za osobne potrebe te nije posebno pregovarano o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o naknadi iz toč. 13.3. Ugovora. Banka joj pri sklapanju Ugovora nije bila prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, a obzirom da se radi o tipskom ugovoru, uz okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito da je prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03). Naknada za obradu kreditnog zahtjeva iz toč. 13.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu Broj: 9010353126 od 29. siječnja 2005. godine ugovorena je u visini od 2% od iznosa kredita od 7.000,00 eura – što iznosi ukupnih 140,00 eura, koji je iznos tužitelj
- nakon što mu je dana 29. siječnja 2005. god. isplaćen kredit - platio 1. veljače 2005. godine. Sud Europske unije je svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem u tipskom ugovoru ugovarati naknade o troškovima obrade kredita za koje ne postoji obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni ili neproporcionalni. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašli iz ugovora, a u čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetnih ugovornih naknada, čl. 1021. ZOO propisuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz te odredbe ZOO proizlazilo bi da je tuženik bio ovlašten od tužitelja naplatiti temeljem zaključenog Ugovora o kreditu samo glavnicu kredita i ugovorene kamate, a ne i spornu naknadu. Tužiteljica tvrdi da je tuženik neosnovano stekao iznos od 140,00 eura te da je u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO dužan vratiti ono što je na tako opisan način primio bez osnove. Tužiteljica se poziva na odluku Vrhovnog suda RH donijetu povodom izvanredne revizije u sličnom slučaju, i to presudu Broj: Rev 673/2023-2 od 13. veljače 2024. god.
2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 140,00 EUR na ime, neosnovano naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. Tuženik ističe da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopušteno pozitivnim propisima; da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna: da ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva da je transparentna. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva izrijekom je dopuštena pozitivnim propisima. Tuženik ističe kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, stoga je jasno kako je ista odredba u svemu u skladu s jednim od temeljnih načela obveznih odnosa, odnosno načelom slobode uređivanja obveznih odnosa. Naknada za obradu kreditnog zahtjeva da je upravo naknada za uslugu tuženika, a na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama, a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, Zakon o zaštiti potrošača ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije, također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh navedenog, tuženik upire kako je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite, a kojim pravilnikom je u čl. 3. istoga izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva (!). S navedenim u vezi, tuženik naglašava kako Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite nije uvedeno novo pravno pravilo koje bi tuženiku dalo mogućnost ugovoriti i naplatiti spornu naknadu, već je jasno kako je istim Pravilnikom isključivo detaljnije, na razini podzakonskog akta, normirano postojeće stanje o dopuštenosti ugovaranja naknada, posljedično i naplaćivanja takve naknade. Dakle, budući je ugovaranje ulazne naknade izrijekom dopušteno pozitivnim propisima, ugovaranje takve naknade ne može biti suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena, a posljedično niti ništetna. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 85. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno ispitati okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Pozivanje tužitelja na eventualni izostanak pregovora o predmetnoj ugovornoj odredbi nije dostatna pretpostavka za pravnu zaštitu potrošača u smislu primjenjivih propisa Europske unije, kao i propisa Republike Hrvatske. Naime, sukladno odredbi čl. 81. ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo te ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite izrijekom, u odredbi članka 2. stavka 1. dopušta kreditnim institucijama obračunati i naplatiti naknade po kreditima, uključujući i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u fiksnom ili varijabilnom iznosu, prema vlastitoj odluci kreditne institucije. Pravo kreditne institucije odrediti i naplatiti naknadu u fiksnom iznosu potvrđuje i Sud EU u presudi od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Obzirom je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 7.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, u konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 140,00 EUR ne može uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja. Međutim, čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što tuženik izričito osporava, prima facie je vidljivo kako se naplaćeni iznos naknade nikako ne bi mogao smatrati značajnim u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Pritom se naglašava kako tužitelj ne iznosi bilo kakve argumente ili dokaze kojima bi dokazao suprotno. Uzimajući u obzir okolnosti ovog konkretnog predmeta, a osobito postojanje izričite zakonske odredbe koja dopušta ugovaranje i naplatu predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, razumni iznos obračunate i naplaćene naknade te okolnosti da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, evidentno je kako nije ispunjena niti jedna opća ili posebna pretpostavka za utvrđenje predmetne odredbe o obračunu i naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetnom, na temelju odredbe čl. 81. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva je transparentna. U prilog tome da nije dopušteno ocjenjivati (ne)poštenost ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, jasno govori činjenica da je predmetna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, kako to jasno proizlazi iz odredbe čl. 84. ZZP-a. Obzirom tužitelj u konkretnom slučaju navodi kako tuženik nije naveo koje je usluge naplatio, upire se na stav Suda EU iz presude od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17: „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE NALAŽE da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.“ S navedenim u vezi tuženik naglašava kako je tužitelju iznos ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, tuženik naglašava kako nije niti dopušteno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena je u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika. Tuženik ističe kako je sporna naknada obračunata i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima, a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa predmetnog Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. ZOO-a i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama, jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Navedeno je potvrdio Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine u kojoj odluci je utvrđeno kako je za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, jedino potrebno da se u nekoj ugovornoj odredbi poziva na Opće uvjete, a što je u konkretnom slučaju ispunjeno. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 140,00 EUR. Naime, naknada za obradu kreditnog zahtjeva na temelju čl. 13.3. predmetnog Ugovora o kreditu navodno je plaćena dana 01. veljače 2005. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 19. rujna 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Navedeno jasno potvrđuje i sudska praksa (Županijski sud u Zadru).
Tuženik navodi kako je i sukladno rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1705/1992 od dana 20. srpnja 1993. godine nastupila zastara za predmetno potraživanje tužitelja, budući je istom odlukom utvrđeno kako zastara potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se dužnikova imovina povećala na račun vjerovnika, a vjerovnik mogao tražiti vraćanje onoga što je stečeno bez osnove. Dakle, budući je čl. 215. ZOO propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, odnosno od dana kada je tužitelj isplatio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, nesporno je kako je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja sukladno čl. 225. ZOO, obzirom je naknada za obradu kreditnog zahtjeva navodno plaćena dana 01. veljače 2005. godine. Budući iz svega navedenog jasno proizlazi kako ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije ništetna, otpada mogućnost primjene stajališta Vrhovnog suda RH od dana 1.3.2022. godine prema kojem zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke koje je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovornih odredaba u CHF kreditima u kolektivnom sporu, a što jasno proizlazi iz najnovije sudske prakse odnosno presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-2637/2023 od dana 9. travnja 2024. godine. Tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu s propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. Zato predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te obvezati tužitelja da tuženiku naknadi parnični trošak s pripadajućom zateznom kamatom.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o nenamjenskom kreditu (8- 12), u knjigovodstvenu karticu (13-28), u Opće uvjete poslovanja s građanima (60-68) te je saslušana tužiteljica kao parnična stranka.
4. Odredba čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, 155/2023, dalje: ZPP) propisuje da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika. A prema čl. 221.a ZPP-a ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Pravila o teretu dokazivanja obvezuju sud da uzme za nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka, koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti sudu dovoljno adekvatnih dokaznih sredstava.
5. Na osnovu članka 8. Zakona o parničnom postupku, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.
6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da sud utvrdi ništetnom odredbu pod točkom 13. točka 3. Ugovora o nenamjenskom kreditu sklopljen između stranaka dana 29. siječnja 2005. godine, a koja odredba glasi: "Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) od iznosa kredita." te da joj tuženik isplati naplaćeni iznos naknade za obradu kredita, (140,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 01. veljače 2005.)
7. Uvidom u Ugovor o nenamjenskom kreditu (8-12) utvrđeno je da su istog sklopili tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao banka-trgovac, dana 29. siječnja 2005. godine, a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 7.000,00 eura. U točci 13. točka 3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% iznosa kredita (a što odgovara utuženom iznosu od 140,00 eura).
8. Iz knjigovodstvene kartice (13-28, list 17) utvrđeno je da je predmetna naknada naplaćena 01. veljače 2005. godine.
8.1. Tu činjenicu stranke (tj. i tuženik) nisu učinile spornom. Na pripremnom ročištu 20. siječnja 2025. godine, tuženik je izjavio da ne osporava visinu tužbenog zahtjeva vezano za isplatu i zato da nije potrebno provoditi financijsko knjigovodstveno vještačenja. Među strankama sporna je osnovanost osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti.
9. U odnosu na sporne okolnosti tj. da li je između tužiteljice i tuženika bilo pregovaranja oko naknade za obradu kredita i da li je tužiteljica od strane tuženika informirana na okolnosti predmetne naknade proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice. Tuženik osim materijalnih dokaza priloženih u spisu nije predlagao neke druge personalne dokaze.
10. Tužiteljica je iskazala da je sa tuženikom sklopila predmetni kredit u svrhu kupnje nekretnine. Predmetni iznos kredita da je i iskoristila za kupnju nekretnine za njezine vlastite potrebe. Izričito je iskazala da s njom od strane banke nije vođen razgovor u smislu da bi ona mogla utjecati na izmjenu odredbe točke 13.3. te da o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarali. Od strane banke nije joj objašnjeno na što se odnosi ta naknada za obradu kredita u visini od 2% iznosa kredita, niti joj je objašnjeno koje bi to troškove banka imala, a koji bi pokrivali spornu naknadu. Tužiteljica je iskazala da je samo dobila na potpis gotov ugovor, sastavljen od strane tuženika. Ne sjeća se da li je sa tuženikom imala eventualno i još nekih drugih ugovora. U svezi sporne odredbe nije ništa pitala službenika banke u smislu da bi joj nešto bilo neobično ili sporno. Ona je samo razumjela da se radi o postotku od 2% od iznosa kredita, ništa drugo vezano za to. Ne sjeća se da li je u Ugovoru o kreditu bilo u kojoj odredbi propisano o općim uvjetima poslovanja tuženika. Nije dobila Opće uvjete poslovanja banke, niti ikakav dokument kojim bi bile propisane naknade vezane za poslovanje banke.
10.1.Tužiteljica je prilikom davanja iskaza iskazivala uvjerljivo, sigurno, svojim stavom nastojala je uvjeriti suca u istinitost njezinog iskazivanja te je sud prihvatio iskaz tužiteljice kao vjerodostojan.
11. Odredbom 13. 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu propisano je da potpisom ovog ugovora ugovorne strane izjavljuju da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja PBZ d.d. s građanima i da pristaju na njihovu primjenu, kao i da su suglasne da se, na sve što nije regulirano ugovorom primjenjuju Opći uvjeti poslovanja PBZ d.d. s građanima i ostali akti banke kojima je regulirano kreditiranje građana.
12. Iz provedenih dokaza sud smatra utvrđenim da je tužiteljica od strane tuženika bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita. Međutim, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno odnosi ta naknada, a konačno tužiteljica nije niti imala mogućnosti sa tuženikom pregovarati o visini te naknade niti na drugi način utjecati na izmjenu odredbe o naknadi za obradu kredita. Tužiteljica je od strane tuženika dobila na potpis unaprijed sastavljen ugovor u kojemu je već bila određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita i sud je prihvatio iskaz tužiteljice da tužiteljica nije imala mogućnosti pregovarati sa tuženikom vezano za tako određenu naknadu, a niti je tužiteljici razjašnjeno na što se određena naknada i odnosi. Dakle, tužiteljica je bila samo informirana o visini naknade za obradu kredita i ništa izvan tog.
13. Tužiteljica je potrošač prema čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (NN 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP/03). Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti, niti poduzetničkoj djelatnosti. Ugovorom o nenamjenskom kreditu u članku 3. ugovoreno je da se kredit odobrava kao nenamjenski kredit. Tužiteljica je predmetni kredit iskoristila za kupnju nekretnine za vlastite potrebe. Iz navedenog proizlazi nespornim zaključak da namjena kredita nije bila neka poslovna aktivnost, poduzetnička aktivnost, niti zanimanje tužiteljice, već kupnja nekretnine za njezine vlastite potrebe i taj kredit kao i nekretnina iskorišteni su isključivo za privatne svrhe (a što je utvrđeno iz iskaza tužiteljice). Zato se ima smatrati da je tužiteljica potrošač u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. ZZP/03, a slijedom toga da je tužiteljici odobren potrošački kredit.
14. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: "(1) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati."
15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita. Tuženik tijekom postupka to nije dokazao. Iz same predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita.
16. Prema članku 295. Zakona o obveznim odnosima "Opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (kao u odredbi pod točkom 13.7.)." Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove.
17. Iz svega navedenog sud zaključuje da se o odredbama Općih uvjeta poslovanja tuženika s građanima kao i o drugim odredbama akata tuženika koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a niti se je moglo pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi ugovora.
18. Iz predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu, kao i iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor prethodno pripremio sam tuženik, da se radi o tipskom ugovoru, da se o točci 13.3. Ugovora nije pojedinačno pregovaralo niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati, niti utjecati na spornu odredbu. A tužiteljica je na temelju sporne odredbe pod točkom 13.3. platila tuženiku naknadu u visini od 2,00% od iznosa kredita tj. protuvrijednost tada 140,00 eura. Na taj način je tužiteljici prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, što znači da je nepoštena odredba pod točkom 13.3. ugovora, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
19. Tuženik se u odgovoru na tužbu i tijekom postupka poziva na to da ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva je izrijekom dopušteno pozitivnim propisima te da takva ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije nepoštena odnosno posljedično niti ništetna te da takva odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, u konkretnom slučaju radi se o tome da tuženik nije tužiteljici pružio mogućnost da pojedinačno pregovaraju o visini te naknade, a niti je tužiteljica informirana na što se odnose troškovi odnosno visina troškova te naknade. Tužiteljica je bila onemogućena pregovarati sa tuženikom o spornoj odredbi, i nije bila informirana na što se točno sporna naknada odnosi i zbog toga je uzrokovana neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice.
20. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i utvrdio da je ništetna odredba pod točkom 13.3. Ugovora u kojoj je ugovoreno da se korisnik kredita tj. tužiteljica obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00% od iznosa kredita.
21. Nesporno je da 2,00% od iznosa kredita iznosi 140,00 eura. Tuženik nije osporio da je tužiteljica navedeni iznos, tada u protuvrijednosti u kunama, zaista i platila.
22. Kako je sporna odredba pod točkom 13.3. utvrđena ništetnom posljedično tome osnovan je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu utuženog iznosa kako je to presuđeno točkom II izreke ove presude. S obzirom na ništetnost navedene odredbe tuženik nema pravo na naplatu tog potraživanja na temelju takve ništetne odredbe te je na temelju čl. 323. ZOO-a tuženik dužan vratiti tužiteljici ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. To znači da tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita koji iznos od protuvrijednosti 14,00 eura, je platila tuženiku 01. veljače 2005. godine.
23. Prigovor zastare nije osnovan. Odredba članka 328. ZOO-a propisuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe točke 13.3. Ugovora o nenamjenskom kreditu od 29. siječnja 2005. godine. Važno je za istaknuti da se u ovoj pravnoj stvari radi o restitucijskom zahtjevu. Na sjednici građanskog odjela VSRH održanoj 30. siječnja 2020. godine zauzeto je pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prama kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju pravomoćnošću ove presude.
24. Slijedom navedenog sud je presudio kao u točci II izreke ove presude. Tužiteljici pripadaju i zakonske zatezne kamate sukladno članku 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja tj. od dana plaćanja 01. veljače 2005. godine, jer je tuženik bio nepošten i zato je dužan platiti i zatezne kamate od dana stjecanja. Visina stope za zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima i uredbama kako je to opisano u točci II izreke ove presude.
25. Ništetnost odredbi o obvezi plaćanja naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 2,00%, ne znači i ništetnost cijelog ugovora o kreditu jer ugovor može opstati i bez tih odredbi.
26. Tuženik, je sukladno čl. 104. st. 1. ZOO-a /91, obvezan tužitelju isplatiti i zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose, tekuće od uplate svakog pojedinog anuiteta.
27. Visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 91/04, 35/05), za razdoblje od 15. studenog 2004. do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje. U razdoblju od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. visina zateznih kamata se izračunavala u skladu s čl. 29. st. 2. ZOO-a uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu. Do 30. lipnja 2011. godine eskontna stopa iznosila je 9%, a od 01. srpnja 2011. godine 7%. Ta se stopa uvećava za pet postotnih poena, jer se ne radi o odnosu iz trgovačkog ugovora, a ni o ugovoru između trgovca i osobe javnog prava. Dana 01. kolovoza 2015. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a (NN 78/15) kojim je u čl. 3. izmijenjen čl. 29. st. 2. ZOO-a na način da se stopa zateznih kamata određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, osim za odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava gdje se ta stopa uvećava za pet postotnih poena, pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, do 31.12.2022., za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope - kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica je uspjela u ovom postupku, pa joj je tuženik dužan naknaditi trošak. Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročištima 20. siječnja 2025. i 13. veljače 2025., za svaku radnju po 50,00 eura plus PDV u iznosu od 37,50 eura te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, a što sve ukupno iznosi 194,14 eura. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tbr. 7., 9., 46., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22, 126/22, 138/23) i Tarifnom broju 1. Tarife sudskih pristojbi (NN 53/2019, 92/2021, 37/2023).
28.1. Tužena nije uspjela u ovom postupku i zato nema pravo na naknadu troška.
29. Slijedom svega naprijed navedenog, presuđeno je kao izreci ove Presude.
U Poreču – Parenzo 13. ožujka 2025.
S u d a c:
mr. sc. Marčela Štefanuti
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
Dna:
1. Pun. tužiteljice,
2. Pun. tužene.
