REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

PR-1621/2023-69

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, u pravnoj stvari tužiteljice OB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Korani Ferdelji, odvjetnici iz Zagreba, Mirka Viriusa 16, protiv tuženika HŽ Putnički prijevoz d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 8057219786, radi mobinga, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 22. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice Korane Ferdelji, odvjetnice te punomoćnice tuženika FB, diplomirane pravnice, zaposlenice tuženika, sukladno odredbi čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje u tekstu: ZPP), dana 13. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  je

I/ Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Tuženik HŽ PUTNIČKI PRIJEVOZ d.o.o., Zagreb, Mihanovićeva 12, OIB: 80572192786 je dužan tužiteljici SB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] po osnovi naknade štete platiti iznos od 13.139,56 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana podnošenja ove tužbe do isplate sukladno čl.29.st.2. ZOO-a, tj. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i naknaditi joj troškove ovog postupka, sve u roku od 15 dana."

II/ Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.721,19 eura, u roku od 15 dana.

III/ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 676,12 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica OB (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi od 17. ožujka 2017. navodi da je u tijeku postupak koji je tužiteljica pokrenula protiv tuženika HŽ Putnički prijevoz d.o.o. (dalje u tekstu: tuženik) radi uznemiravanja i povrede dostojanstva radnika, a koji se predmet vodi kod ovog suda pod posl. brojem Pr-2003/14, a koji je pokrenut zbog sustavnog ignoriranja tužiteljice kao radnice i kao osobe u kolektivu Službe kontrole prihoda, Grupe za unutarnji putnički promet, od 10. srpnja 2013., koje je ostvarilo vrhunac u ukidanju radnog mjesta tužiteljice 19. travnja 2014. iako je tužiteljica jedna od rijetkih radnika sa VSS te je preko 20 godina obavljala posao voditelja grupe. Tužiteljica navodi da je bila onemogućena u urednom obavljanju svojih radnih zadataka zbog dugotrajnog pritiska od strane nadređene radnice i posljedično ostalih kolega, zbog čega je tužiteljica pala u stanje mentalne, psihosomatske i socijalne patnje, odnosno dijagnosticiran joj je akutni stres zbog čega je po preporuci psihijatra u periodu od rujna 2015. pa sve do ožujka 2016. bila na bolovanju, koje je ponovno otvoreno u studenom 2016., na kojem je tužiteljica neprekidno sve do podnošenja tužbe. Tužiteljica u ovom postupku, zbog opisanog uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice kao radnika, postavlja tužbeni zahtjev s osnova naknade štete, te traži od poslodavca isplatu naknade štete u iznosu od 201.000,00 kuna zajedno sa zateznim kamatama, te naknadu parničnog troška. Tužiteljica je u podnesku od 12. svibnja 2022. konačno uredila tužbeni zahtjev na način da na ime neimovinske štete nastale navedenim uznemiravanjem i povredom dostojanstva tužiteljice na radnim mjestu kod tuženika potražuje ukupan iznos od 99.000,00 kuna zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe do isplate. Na ročištu održanom 27. veljače 2023. tužiteljica je izjavila da ostaje kod tužbenog zahtjeva te da potraživanje u eurima sada iznosi 13.139,56 eura sve uvećano za zakonske zatezne kamate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da osnova iz koje tužiteljica potražuje naknadu štete nije dokazana niti utvrđena niti u ovom postupku niti u postupku pred ovim sudom pod poslovnim brojem Pr-2003/14 radi uznemiravanja i povrede dostojanstva radnika koji je tužiteljica ranije pokrenula protiv tuženika. Tuženik navodi da tužiteljica u tužbi nije dokazala niti postojanje štetne radnje, niti posljedice, a niti postojanje uzročno posljedične veze između eventualne štetne radnje i posljedice, te da tužiteljica nema osnove za podnošenje tužbe jer upravo se ta osnova dokazuje u navedenom drugom predmetu koji se vodi između stranaka, a u kojem tužiteljica nije dokazala postojanje osnove za naknadu štete, slijedom čega tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, dodajući da ne navodi niti o kojoj je vrsti štete riječ. Tuženik zaključuje kako predmetnu tužbu valja prvenstveno odbaciti s obzirom da tužiteljica ničim ne dokazuje osnovanost tužbenog zahtjeva, a koja se dokazuje u postupku radi utvrđenja, te bi dokazivanje u ovom postupku predstavljalo dvostruku litispendenciju. Podredno, tuženik predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev tuženika te naknadi tuženiku parnični trošak. Tuženik je tijekom postupka osporavao kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva, naglašavajući da je konačno u postupku pred ovim sudom poslovni broj Pr-2003/14 pravomoćno odbijen zahtjev tužiteljice da se utvrdi uznemiravanje na radnom mjestu kod tuženika, te da tužiteljica u ovom predmetu nije dokazala konstitutivne elemente naknade štete, stoga predlaže da sud odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku zbog povlačenja dijela tužbenog zahtjeva, odnosno da naknadi tuženiku cjelokupni trošak postupka.

3. Rješenjem ovoga suda poslovni broj Pr-565/17-10 od 4. srpnja 2017. određen je prekid postupka radi rješavanja prethodnog pitanja do pravomoćnog okončanja postupka koji se vodi pred ovim sudom pod brojem Pr-2003/14, a na prijedlog tužitelja od 25. travnja 2017., s kojim prijedlogom se tuženik suglasio. Naime, sud je utvrdio da u predmetu pod poslovnim brojem Pr-2003/14 pred ovim sudom tužiteljica traži utvrđenje da je došlo do njenog uznemiravanja i povrede dostojanstva kod tuženika kao poslodavca te ujedno traži da se spriječi daljnje uznemiravanje, a s obzirom da u ovom predmetu tužiteljica traži naknadu štete kao posljedicu navodnog uznemiravanja i povredu dostojanstva radnika, za rješavanje ovog postupka prethodno je pitanje utvrditi je li došlo do uznemiravanja i povrede dostojanstva tužiteljice ili ne, stoga je sud u skladu s čl. 213. st. 1. toč. 1. Zakona parničnom postupku rješenjem prekinuo postupak. Sud je rješenjem poslovni broj Pr-565/2017-13 od 29. travnja 2020. nastavio postupak, nakon što je tuženik podneskom od 30. ožujka 2020. izvijestio sud da je pravomoćno okončan postupak u predmetu Pr-2003/14.

4. Sud je tijekom postupka izveo sljedeće dokaze: izvršen je uvid u Prijamni zapisnik Klinike za psihijatriju Vrapče od 8. ožujka 2014. (str. 4-5 spisa), Povijest bolesti za tužiteljicu Poliklinike A.B.R. (str. 10-16 spisa), Izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad tužiteljice (str. 17-29 spisa), presudu ovog suda posl. br. 12 Pr-2003/14-66 od 19. lipnja 2019. (str. 50-62 spisa), presudu Županijskog suda u Splitu posl. broj Gž R- 669/2019-2 od 7. studenoga 2019. (str. 63-65 spisa), Povijest bolesti za tužiteljicu Poliklinike A.B.R. (str. 76-106 spisa), Reviziju, podredno, prijedlog za dopuštenje revizije tužiteljice Vrhovnom sudu RH od 12. veljače 2020. (str. 107-110 spisa), zdravstveni karton tužiteljice (str. 139-172 spisa), nalaz i mišljenje vještaka dr. med. Gordana Makarića (str. 177-183 spisa), pisano očitovanje sudskog vještaka od 26. srpnja 2021. (str. 199 spisa), izvršen je uvid u spis ovog suda poslovni broj Pr-2003/14, te dokaze koji su u tom predmetu izvedeni kao i ostalu materijalnu dokumentaciju u spisu, izvršen je uvid u presudu ovog suda poslovni broj Pr-1772/2021 od 22. svibnja 2023. (str. 217-225 spisa), u rješenje Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R- 536/2023 od 12. listopada 2023. (str. 240-243 spisa) te je dopunski saslušana tužiteljica kao parnična stranka (str. 256-257 spisa).

5. Na temelju svih izvedenih dokaza sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan iz sljedećih razloga.

6. U ovom predmetu sud je donio presudu poslovni broj Pr-1772/2021 od 22. svibnja 2023. kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti. Povodom žalbe tužiteljice Županijski sud u Splitu je svojim rješenjem poslovni broj Gž R-536/2023 od 12. listopada 2023. ukinuo presudu ovog suda te je predmet vratio na ponovno suđenje. Iz obrazloženja rješenja Županijskog suda u Splitu proizlazi da ukoliko su navodi tužiteljice točni, ponašanje nadređene osobe ima obilježja mobinga, odnosno zlostavljanja na radnom mjestu, u kojem je tužiteljica stavljena u neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo radno okruženje. U istom rješenju se navodi da će prvostupanjski sud dopuniti činjenično stanje sukladno njihovoj uputi, te će utvrditi je li u konkretnom slučaju ponašanje tužiteljici nadređene osobe predstavljalo mobing ili ne.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi neimovinsku štetu nastalu navodnim uznemiravanjem i povredom dostojanstva tužiteljice u razdoblju od 10. srpnja 2013. do podnošenja tužbe na radnom mjestu kod tuženika po dvije osnove: zbog povrede časti, ugleda i dostojanstva tužiteljice kao zaposlenika i čovjeka, te uslijed oštećenja psihičkog zdravlja tužiteljice u smislu pretrpljenog straha te duševnih boli zbog smanjene životne aktivnosti u sveukupnom iznosu od 13.139,56 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, koje teku od podnošenja tužbe do isplate.

8. U postupku nije sporno da je tužiteljica u utuženom periodu zaposlena kod tuženika. Nije sporno da je presudom ovog suda posl. br. Pr-2003/14-66 od 19. lipnja 2019. (str. 50-62 spisa), odnosno drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu posl. broj: Gž R-669/2019-2 od 7. studenoga 2019., pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi uznemiravanje tužiteljice kod tuženika.

9. U postupku je sporan nastanak samog štetnog događaja, uzročno posljedična veza između navodne štetne radnje i posljedice i odgovornost tuženika, te konačno i osnova i visina tužbenog zahtjeva.

10. Sud je odbio prigovor dvostruke litispendencije koju je u odgovoru na tužbu istakao tuženik, jer da se između istih stranaka vodi spor u predmetu posl. br. Pr-2003/14 radi utvrđenja uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu kod tuženika, s obzirom na to da ne postoji objektivni identitet spora. Naime, u ovom postupku je predmet spora zahtjev tužiteljice za naknadu štete koja je nastala navodnim uznemiravanjem na radnom mjestu kod tuženika i povredom dostojanstva na radnom mjestu kod tuženika kao poslodavca, dok je u postupku pod posl. brojem Pr-2003/14 kod ovoga suda predmet spora upravo utvrditi je li došlo do uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu, pa objektivni identitet spora ne postoji. Slijedom navedenoga niti nakon pravomoćnog okončanja postupka u predmetu posl. br. 2003/14 ne postoji pravomoćno presuđena stvar u istoj stvari.

11. Raspravnim rješenjem ovoga suda od 11. ožujka 2021. (str. 136-137 spisa) na prijedlog stranaka priklopljen je spis predmeta ovoga suda posl. br. Pr-2003/14 Iz priklopljenog spisa posl. br. 2003/14 proizlazi da je tužiteljica 26. ožujka 2014. protiv tuženika podnijela tužbu za utvrđenje uznemiravanja na radnom mjestu kod tuženika od strane radnice tuženika gđe. RB neposredno nadređene tužiteljici u razdoblju od 10. srpnja 2013. do 15. svibnja 2014. na način da je ista onemogućavala izvršavanje radnih zadataka tužiteljice propisanih Pravilnikom o organizaciji tuženika, za radno mjesto Voditelja grupe za unutarnji putnički promet u Službi kontrole prihoda, te je uskraćivala radni materijal u svrhu onemogućavanja izvršavanja radnih zadataka, da je raspodijelila radne zadatke tužiteljice na druge kolege unutar službe kontrole prihoda, te je prekinula direktnu komunikaciju sa tužiteljicom. Tužbom tužiteljica nadalje zahtjeva da se naloži tuženiku da je zaštiti od istog ili sličnog uznemiravanja, te da naknadi tužiteljici trošak parničnog postupka. Tužiteljica u tužbi navodi da radi na radnom mjestu Voditeljice grupe za unutarnji putnički promet u Službi kontrole prihoda, da posjeduje visoku stručnu spremu te da ima 22 godina radnog staža, od čega 19 godina kod tuženika. Do 10. srpnja 2013. tužiteljica je uredno i bez šikaniranja obavljala sve radne zadatke, kada započinje razdoblje sustavnog i dugotrajnog pritiska na tužiteljicu s obzirom da njoj nadređena radnica vrši sabotažu redovnog i urednog obavljanja radnih zadataka, te stvara neodrživu i neprijateljsku atmosferu. Tužiteljica navodi da je sustavno prekinuta svaka komunikacija sa tužiteljicom od strane gđe. RB, a da su to po njezinim uputama učinili i drugi kolege, te da je gđa. RB zabranila radnim kolegama tužiteljice da njoj prosljeđuju bilo kakvu e-mail korespondenciju s namjerom da ne bude uključena u aktualna zbivanja, što je dovelo do niza ponižavajućih i neugodnih situacija za tužiteljicu. Tužiteljica također navodi da su drugi radni kolege dobili zabranu nošenja bilo kakvih dopisa tužiteljici na potpis te su ih nadalje morali nositi gđi. RB. Diskriminacija tužiteljice očitovala se i kod preseljenja u nove prostorije na adresi [adresa] u [adresa], kada je telefonski broj koji je tužiteljica imala preko deset godina dodijeljen referentici iz njezine službe, a ona je po uputama gđe. RB bila smještena na najnepovoljnijem mjestu u prostoriji, u boksu u kojem se nalazio telekomunikacijski ormar gdje su često bili potrebni popravci i radovi. Tužiteljica navodi da je sukladno Kolektivnom ugovoru 7. ožujka 2014. podnijela službeni prigovor zbog uznemiravanja Povjereniku za etiku tuženika, te da nije ništa učinjeno povodom te pritužbe. Tuženik je u odgovoru na tužbu tvrdio da su navodi tužiteljice u potpunosti neosnovani i ničim dokazani. Tijekom srpnja 2013. provedena je reorganizacija društva koja je rezultirala donošenjem novog Pravilnika o organizaciji tuženika 26. studenoga 2013. kojim je ukinuto i radno mjesto Voditelja grupe za unutarnji putnički promet u Službi kontrole prihoda na kojem je radila tužiteljica, te da je RB o ukidanju tog radnog mjesta obavijestila tužiteljicu koja ja tada burno i neprimjereno reagirala. Tuženik negira da je došlo do sustavnog uznemiravanja tužiteljice i da je prekinuta komunikacija prema njoj. Tuženik naglašava da su sve promjene nastale zbog ukidanja navedenog radnog mjesta voditelja, te da se zbog toga dopisi ne dostavljaju više tužiteljici na potpis, a da je tužiteljica nastavila raditi kod tuženika na drugom radnom mjestu. Tuženik je osporavao tužbeni zahtjev i predložio odbiti ga u cijelosti. Sud je u predmetnom postupku izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu, uključujući medicinsku dokumentaciju tužiteljice, organizacijske dokumente i Pravilnike o organizaciji tuženika, te su saslušani svjedoci: ČB, LB, DB, ĆB, RB, EB, OBR, HB, ĐB, NB, BB, UB, KB, PB, ZB, JB, VB, AB, TB, GB, ŽB, ŠB i tužiteljica u svojstvu parnične stranke.

12. U predmetnom postupku pred ovim sudom posl. br. 2003/14 donesena je presuda posl. br. Pr-2003/2014-56 19. lipnja 2019. kojom je tužbeni zahtjev tužiteljice odbijen u cijelosti, a koja presuda je potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu, presudom posl. broj Gž R-69/2019-2 od 7. studenog 2019. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije odnosno reviziju Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, povodom koje je isti donio rješenje posl. br. Revd 1010/2020-2 od 3. studenoga 2020. kojim se prijedlog za dopuštenje revizije i revizija tužiteljice odbacuju kao nedopušteni.

13. U prvostupanjskoj presudi ovog suda posl. br. Pr-2003/14-66 od 19. lipnja 2019. (str. 50-62 spisa), pravomoćnom od 7. studenoga 2019., nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice da se utvrdi njezino uznemiravanje i povreda dostojanstva radnika na radnom mjestu kod tuženika u cijelosti neosnovan, te je kao takav odbijen. Iz obrazloženja presude proizlazi da je čl. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj 85/08, 112/12, u daljem tekstu ZSD) propisano da se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog nasljeđa, rodnog identiteta, izražavanje ili spolne orijentacije, te stavljanje neke osobe u nepovoljniji položaj na temelju pogrešne predodžbe o postojanju osnove za diskriminaciju iz st. 2 citiranog članka. Jedan od oblika diskriminacije je i uznemiravanje i spolno uznemiravanje, a odredba čl. 3 ZSD-a, propisuje da je uznemiravanje svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1 st. 1 ZSD-a koja ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe, a koja uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. U presudi se zaključuje da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da bi bila diskriminirana ili uznemiravana temeljem zabranjenih osnova iz odredbe čl. 2. st. 1. i 2. ZSD-a. Sud zaključuje da je diskriminirajuće postupanje ono kojim se netko dovodi u odnosu na druge radnike u nepovoljniji položaj temeljem zakonom određenih temelja u odnosu na druge radnike, a nema opravdanje za takvo nejednako postupanje, pa tek u slučaju postojanja diskriminacije, radnik bi imao pravo na naknadu štete. Nadalje čl. 3. st. 1. ZSD-a definirano je uznemiravanje kao svako neželjeno ponašanje uzrokovano nekim od osnova iz čl. 1. ZSD-a koje ima za cilj ili stvarno predstavlja povredu dostojanstva osobe a koje uzrokuje strah, neprijateljsko, ponižavajuće ili uvredljivo okruženje. Sud na temelju provedenog postupka zaključuje da tužiteljica ničim nije dokazala da je stavljena u nepovoljniji položaj po kojoj od osnova propisanih odredbom čl. 1. st. 2. ZSD-a, te stoga odbija tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

14. Tužiteljica u ovom postupku navodi kako na temelju presude ovog suda Pr-2003/14 od 19. lipnja 2019. nije ujedno utvrđeno da tužiteljica ne bi pretrpjela uznemiravanje na radnom mjestu, odnosno mobing, koji može predstavljati štetnu radnju koja za sobom povlači odgovornost za štetu. Naime, i u slučaju kada se utvrdi da osoba nije diskriminirana prema jednom od osnova iz čl. 1. ZSD-a, to ujedno ne znači da se na radnom mjestu nije dogodio mobing, odnosno neželjeni oblik ponašanja kojim jedna osoba ili skupina njih sustavno psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta, sve do eliminacije s radnog mjesta. U slučaju postojanja takvih okolnosti navedeno ponašanje može predstavljati štetnu radnju koja povlači za sobom odgovornost za štetu prema općim pravilima obveznog prava.

15. Prema čl. 7. st. 5. Zakona radu (''Narodne novine'' br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22, dalje u tekstu ZR) poslodavac je dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla od postupanja nadređenih, suradnika i osoba s kojima radnik redovito dolazi u doticaj u obavljanju svojih poslova, ako je takvo postupanje neželjeno i u suprotnosti s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

16. Nadalje, prema čl. 111. ZR-a ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava, a prema st. 2. istoga članka, pravo na naknadu štete iz stavka 1. odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa. Također, prema čl. 135. ZR-a, u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno.

17. Sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje ZOO) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a prema čl. 1046. ZOO-a šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).

18. Prema odredbi čl. 1100. st. 1. ZOO-a u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, a prema st. 2. istog članka pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

19. Sud je u okviru ovog postupka izvršio priklop ovosudnog predmeta Pr-2003/14 te je izvršio uvid u sve dokaze koji su u tom predmetu izvedeni iz kojeg spisa proizlazi slijedeće.

20. Svjedokinja IB u svom iskazu navodi da je kod tuženika zaposlena na radnom mjestu referenta u Odjelu putnički promet, te joj je tužiteljica u spornom razdoblju bila Voditeljica, a RB je bila neposredno nadređena tužiteljici dok je tužiteljica bila osobno njoj nadređena. Kao bitno navodi da ne zna da li je RB uznemiravala tužiteljicu kao i da ista nije zabranila komunikaciju i korespondenciju sa tužiteljicom, te nema saznanja da bi RB rasporedila njene zadatke na druge kolege unutar Službe prihoda, nadalje, da joj je jednom RB rekla kako svi dopisi od sada moraju ići preko nje pa je od tada iste prosljeđivala RB i na taj način preskočila tužiteljicu. Ista nema neposredna saznanja da bi RB uznemiravala, omalovažavala ili vrijeđala tužiteljicu, te da se po hodnicima pričalo da se tužiteljici ne daju dopisi na potpis, te time RB uznemiruje i omalovažava tužiteljicu.

21. Svjedokinja LB u svom iskazu navodi kako je radila zajedno sa tužiteljicom koja joj je bila voditeljica, a od proljeća 2012. tamo je radila i RB kao šefica Službe, te je ista bila nadređena tužiteljici i nema saznanja da bi ista uznemiravala tužiteljicu, osim što nakon jednog događaja između tužiteljice i RB je RB onemogućavala izvršavanje radnih zadataka tužiteljice, te između njih dvije više nije bilo komunikacije. Nadalje, ima saznanja da bi nakon toga tužiteljica svakodnevno dolazila na posao, bila bi prisutna svaki dan 8 sati, ali ništa nije radila, te joj RB više nije davala u rad, radne zadatke, tužiteljica je plakala i to je trajalo od ljeta 2013. do proljeća 2014. Iz njenog iskaza kao bitno proizlazi kako je osobno vidjela da je tužiteljica u navedenom vremenskom razdoblju svakodnevno dolazila na posao, ali joj ništa nije bilo dano za rad, dok je određene poslove koje je ranije obavljala preuzela RB, a ostali dio poslova koje je tužiteljica ranije obavljala, zaobilazio se. Nadalje, iz njenog iskaza proizlazi kako joj RB nije zabranila kao niti drugim kolegama, komunikaciju sa tužiteljicom, te da ih je ista obišla u rujnu 2013. i rekla kako ništa ne smije izaći iz njihovog ureda bez da ona to potpiše, a tom prilikom nije rekla da dokumente više ne smiju nositi na potpis tužiteljici. Prelaskom na novu lokaciju, na adresu [adresa], u veljači 2014., tužiteljica je dobila telefon sa drugim telefonskim brojem, ista više nije sjedila sama u sobi već u velikoj prostoriji sa boksovima i sa još tri kolegice u istom boksu, te joj i tamo ništa nije bilo dano u rad, već je tužiteljica samo sjedila i nije imala što za raditi.

22. Svjedokinja DB u svom iskazu navodi kako je RB u spornom razdoblju bila nadređena tužiteljici ali nikada nije primijetila da bi ista uznemiravala ili šikanirala tužiteljicu, te o istom nema niti posredna saznanja, RB nikada joj nije rekla direktno ili indirektno kako ne bi smjela komunicirati sa tužiteljicom, prelaskom na novu lokaciju, radni stolovi su međusobno bili postavljeni unutar boksova, tužiteljica je sjedila u zadnjem boksu u kutu, a u istom su bila još tri stola za druga tri radnika, te je upravo i za tužiteljičinih leđa bila mrežna kutija sa Internetom i telefonskim priključcima, pa se tužiteljica vjerojatno morala pomicati ako bi djelatnik provjeravao vezu sa Internetom i sl. Primijetila je u rujnu 2013. da se tužiteljici više nisu nosili na potpis određeni dokumenti u vidu reklamacije putnika, već su se direktno odnosili RB, a radilo se o novoj praksi rada koja je postojala i u drugim odjelima.

23. Svjedokinja ĆB u svom iskazu navodi kako joj je u spornom razdoblju tužiteljica bila nadređena, te ima saznanja da tužiteljica i RB nisu međusobno komunicirale, ne zna razlog tome, te ima saznanja da je RB tužiteljicu onemogućavala u izvršavanju njenih radnih zadataka, na način što je ona ranije tužiteljici koja joj je bila direktno nadređena nosila reklamacije na supotpis, međutim u jednom trenutku RB joj je rekla da sama odluči da li će reklamacije nositi tužiteljici na supotpis ili ne pa je odlučila da iste nosi na potpis direktno RB, a ne više i tužiteljici, misli kako tužiteljica nikakve druge poslove nije dobivala i nije imala što za raditi, a RB joj osobno nije zabranila komunikaciju i korespondenciju sa tužiteljicom, te nema saznanja da bi bilo kojem radniku zabranila komunikaciju sa tužiteljicom. Nadalje, nema nikakva neposredna opažanja da bi bilo čime RB tužiteljicu dovela u ponižavajući i omalovažavajuću situaciju.

24. Svjedokinja RB u svom iskazu navodi kako je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu šefa Službe kontrole prihoda, te je bila neposredno nadređena tužiteljici koja je obavljala poslove Voditelja grupe za unutarnji promet, izričito navodi kako nikakav pritisak nije radila na tužiteljicu, te je nije stavljala u bilo kakvu neprijateljsku ili neugodnu poziciju i nije vršila sabotažu tužiteljičinog redovnog i urednog obavljala radnih zadataka. Nadalje, u iskazu kako nije prekinula poslovnu korespondenciju sa tužiteljicom, te kako je iza 10. srpnja 2013. u nekoliko navrata tužiteljici pokucala na vrata i željela joj se obratiti, ali ju je tužiteljica ignorirala. U iskazu nadalje, navodi kako ju je dana 10. srpnja 2013. nazvao njen nadređeni, gospodin NB i rekao joj da će morati smanjiti broj radnika odnosno izdvojiti višak radnika u njenoj službi, te je od istog dobila naputke o potrebi smanjivanja određenih radnih mjesta, te je tog dana pozvala tužiteljicu i čim je spomenula višak radnika, tužiteljica je burno reagirala, bila je ljuta i izašla je iz sobe. Iskazuje kako nikada nije zabranila kolegama tužiteljice da joj prosljeđuju bilo kakvu korespondenciju te nije utjecala na smanjenje komunikacije ostalih kolega prema tužiteljici. Prelaskom u nove prostorije na drugu lokaciju, navodi kako je ona osobno određivala koji radnik će sjediti u kojem odjeljku, a radnici su se sami između sebe dogovarali tko će gdje sjediti unutar odjeljka kojeg je ona prethodno odredila, pa je tako tužiteljica sjedila u zadnjem odjeljku, jer je smatrala kako tužiteljica kao voditeljica mora imati mir koji će najlakše ostvariti u zadnjem odjeljku, u istom odjeljku tužiteljica je sjedila sa još troje radnika, te joj se nikada nije požalila na lokaciju na kojoj je sjedila. U dopunskom iskazu navodi kako sa svoje strane nije prekinula komunikaciju prema tužiteljici, te kako smatra da je tužiteljica sa njom prekinula komunikaciju, nadalje kako je tijekom siječnja 2014. došlo do preseljenja na drugu lokaciju, te je ona određivala tko će sjesti u kojem odsjeku, odnosno u kojem boksu, a kada se vršilo preseljenje tužiteljica nije bila prisutna na poslu i misli kako je gospođa LB napisala ime i prezime tužiteljice koje je stavila na određeni stol dok je ona odredila tko će sjediti u kojem boksu, u tom boksu je postojao ormar sa informatičkim kablovima i to neposredno iza stolice tužiteljice, ali radnici su se sami između sebe dogovorili i mogli su birati tko će sjediti za kojim stolom, unutar istog boksa. Ističe kako je tužiteljica imala svoju šifru za kompjutor i cijelo vrijeme je mogla nadzirati rad blagajne kroz sustav, te je nadzirala ljude, odnosno radnike u svom boksu. Navodi, kako je nekoliko puta pozdravila tužiteljicu ali ju je tužiteljica ignorirala i nije joj željela uzvratiti pozdrav.

25. Svjedok EB u svom iskazu navodi kako je dugo godina kod tuženika obavljao poslove Službe kontrole prihoda, a koje poslove sada obavlja RB, te kako kod tuženika ne radi od 15. travnja 2014., nema saznanja da bi tužiteljica bila postavljena u neprijateljsku i neetičnu okolinu ili neprijateljsku neugodnu poziciju, te nema saznanja da bi RB radila bilo kakav pritisak na tužiteljicu.

26. Svjedokinja OBR u svom iskazu navodi da je zaposlena kod tuženika na radnom mjestu Glavnog referenta, te joj je tužiteljica poznata je su zajedno radile, ali su bile u različitim grupama, nema saznanja da bi tužiteljica bila šikanirana od nekog zaposlenika tuženika ili da bi od 10. srpnja 2013. tužiteljica bila stavljena u neprijateljsku i neugodnu poziciju ili da bi bila ignorirana.

27. Tužiteljica OB u svom iskazu navodi kako ju je od strane tuženika, RB, šikanirala i vršila pritisak na nju kao njena šefica i to na način da joj je oduzela sav posao koji je do tada radila, što je vremenski započelo 10. srpnja 2013., nadalje, da ju je od svih drugih radnika izolirala na način da je drugim radnicima zabranjivala da dolaze k njoj, u njenu sobu, te su joj kolege rekle kako im je RB priopćila da ne dolaze k njoj u sobu i da joj više na potpis ne donose nikakve spise, nadalje kako je u to vrijeme kod tuženika trebalo doći do smanjenja broja radnika i u Službi u kojoj je ona radila radi čega ju je RB pozvala u sobu na razgovor, zajedno sa gospođom OBR i rekla joj o potrebi smanjenja broja radnika u grupi u kojoj je ona voditelj, ona je predložila održavanje sastanka na kojem bi se pojedinačno svakog radnika pitalo da li netko od njih želi uzeti poticajne mjere, međutim RB sa tim nije bila suglasna, te joj je rekla da ona osobno mora odrediti pet radnih mjesta koje se moraju ukinuti, a na što joj je odgovorila kako ona osobno ne može odrediti tko je biti višak, međutim RB je inzistirala na tome, a ona joj je ponovila da to ne može učiniti, a na što joj je RB odgovorila da će u tom slučaju ukinuti njeno radno mjesto, te se ona sa tim složila, nakon čega je otišla u svoju sobu, potom na pauzu i tom prilikom je ispred zgrade srela RB koju je pozdravila, no ona joj nije odgovorila i to je bio početak rada protivno do tada uobičajenom načinu poslovanja jer joj slijedeće jutro RB nije donijela poštu već je istu odnijela gospođi LB, referentici u njezinoj grupi, Evidenciju godišnjih odmora koji je do tada ona obavljala preuzela je RB kao i korištenje bolovanja, te je i druge poslove koje je ona do tada obavljanja RB preusmjerila u rad gospođi LB. Nadalje, preseljenjem njene službe na drugu lokaciju, ona je i dalje bila Voditelj svoje grupe ali sjedila je u zadnjem boksu, pored telekomunikacijskog ormara zbog kojeg je svaki puta morala ustajati kada su dolazili operateri, a osim nje u istom boksu sjedilo je još troje radnika, kao i u drugim boksovima. Nadalje, nakon podnošenja tužbe, kod tuženika je došlo do ukidanja njenog radnog mjesta kao i četiri radna mjesta drugih radnika te je ona prebačena u Sektor prodaje i marketinga, te joj RB više nije nadređena, već MB, ali je i dalje uznemiravana na način da joj se u rad ne daju nikakvi poslovi niti radni zadaci.

28. Tužiteljica u svom dopunskom iskazu navodi kako nije ljuta na RB već tuženik jer ju nije zaštitio od RB, te kada se obratila povjereniku za zaštitu dostojanstva radnika kod tuženika nitko ju nije kontaktirao niti ju je upitao što se događa, nije održan nikakav sastanak niti je sačinjen ikakav zapisnik. Nadalje, navodi kako je preseljenjem u Vukomeračku ulicu bila raspoređena u zadnji boks, te je došla do svog stola na kojem je pisalo njezino ime i prezime, pa se iza njenog stola nalazio telekomunikacijski ormar sa električnim žicama, pa je tako dolaskom informatičara jedino ona morala ustajati kako bi isti mogli doći do tog ormara. U to vrijeme imala je funkciju voditelja grupe i bila je naređena trinaestorici radnika dok je njoj neposredno nadređena bila RB, te je osobno trebala nadzirati što rade trinaestoro djelatnika, ali to nije mogla činiti iz razloga što su se svi djelatnici iz njene grupe, u slučaju bilo kakvih nejasnoća, obraćali LB. Navodi, da je razlog tome bio taj što je radnicima bilo rečeno da se njoj više ne smiju obraćati, nadalje, ističe kao je ispred sebe imala kompjutor i šifru za kompjutor ali nije mogla nadzirati rad svojih djelatnika s obzirom da nije imala radni materijal koji joj je uskraćen od strane RB, a za rad je neophodno imati radni materijal, te izričito navodi da su svi djelatnici imali radni materijal u papirnatom smislu, za razliku od nje, osjećala se izolirano, dolazila je svakodnevno na posao, sjedila je za stolom i nije imala nikakve radne zadatke. Ističe kako je nitko nije uznemiravao u smislu verbalnog uznemiravanja ali se osjećala izolirano, bespomoćno i beskorisno.

29. Svjedok HB u svom iskazu navodi da kako mu je tužiteljica poznata jer mu je bila neposredno nadređena, nema saznanja da bi RB vršila bilo kakav pritisak na tužiteljicu, te bi ju stavljala u neugodnu i neprijateljsku poziciju, nadalje kako je sjedio sa tužiteljicom u istoj prostoriji nakon što su se preselili na novu lokaciju, radni stolovi su međusobno bili odijeljeni i ograđeni gipsanom pločom, te ne zna da li je tužiteljica imala kakve radne zadatke , međutim kada bi došao u njenu blizinu, uočio bi prazan stol. U iskazu izričito navodi kako mu RB nikada nije rekla da bi trebao prestati komunicirati sa tužiteljicom ili da izbjegava bilo kakav kontakt s tužiteljicom, pa tako nikada nije niti primijetio da bi tužiteljica bila ignorirala od strane bilo kojeg djelatnika tuženika, te nema sazdanja da li je došlo do prekida poslovne korespondencije sa tužiteljicom od strane RB, a on nikada nije dobio zabranu da neke dopise prestaje nositi tužiteljici već mu je RB usmeno rekla gdje da nosi određene dopise. Dolaskom u nove prostore, on je sjedio u boksu, te pri tome ne misli da je to bio najnepovoljniji položaj i ne misli da je tužiteljica sjedila u najnepovoljnijem položaju, osobno nikada nije primijetio da bi ostali radnici izbjegavali tužiteljicu.

30. Svjedok ĐB u svom iskazu navodi kako nema nikakva saznanja da bi tužiteljica bila uznemiravana od strane RB, te nikada nije primijetio da bi tužiteljica bila od strane bilo kojeg djelatnika tuženika uznemiravana, ili da bi na nju bio vršen pritisak, kao i da bi tužiteljica bila dovedena u neprijateljsku poziciju, a osobno nije niti primijetio da bi tužiteljica bila sabotirana u smislu obavljala svojih radnih zadataka. RB mu nije sugerirala ili pak rekla da bi tužiteljicu trebalo izbjegavati, te mu nije zabranila kontakt sa tužiteljicom, pa tako iskazuje da se radilo o sasvim uobičajenom i normalnoj radnoj atmosferi. Iskazuje kako su se radnici preseljenjem na lokaciju u Vukomeračku ulicu, pozicionirali u jednoj velikoj prostoriji koja je bila odijeljena sa više boksova, u svakom od boksa je sjedilo tri do četiri radnika, tužiteljica je sjedila u zadnjem boksu koji je bio najnepovoljniji po njegovom mišljenju, s obzirom da se tamo nalazio komunikacijski ormar, s time da je RB donijela odluku o tome u koji boks će sjesti pojedini radnici, a oni su se potom između sebe dogovarali tko će sjediti za kojim stolom, pa se tako tužiteljica u dogovoru sa ostalim radnicima unutar istog boksa mogla dogovoriti da ne sjedi za stolom iza kojeg se nalazio komunikacijski ormar.

31. Svjedok NB u svom iskazu navodi da je kod tuženika zaposlen na radnom mjestu direktora financija te je naređen RB, a bio je nadređen i tužiteljici, nema saznanja da bi tužiteljica bila stavljena u neprijateljsku i neugodnu poziciju od strane RB, te nema saznanja da tužiteljica nije imala što za raditi, kao i da bi došlo do ignoriranja tužiteljice kao radnice.

32. Svjedokinja BB u svom iskazu navodi kako misli da joj je tužiteljica u srpnju 2013. bila nadređena, te nije mogla i nije bila u mogućnosti primijetiti da bi tužiteljica od strane RB bila stavljena u neugodnu i neprijateljsku poziciju, nema saznanja da li su u tom razdoblju tužiteljici bili dani u rad radni zadaci a ona osobno nije imala nikakav kontakt sa tužiteljicom. Nadalje, ističe kako joj je od strane zaposlenika tuženika bilo rečeno da sa tužiteljicom više ne komunicira ali isključivo u smislu korištenja godišnjeg odmora koje je poslove ranije obavljala tužiteljice, te je iste preuzela RB. U nastavku ističe kako njoj nitko nije rekao da se više tužiteljici ne obraća za korištenje godišnjeg odmora, te kako joj nitko nikada nije rekao da sa tužiteljicom ne komunicira. Preseljenjem na ovu lokaciju na Vukomeričku cestu, tužiteljica više nije obavljala poslove voditeljice, te poslove je obavljala RB, svi radnici su bili pozicionirani u jednoj prostoriji koja je bila odvojena boksovima a tužiteljica nije obavljala poslove koje je radila ranije, ne zna koje je tužiteljica poslove tada radila i misli da je tužiteljica sjedila na najnepovoljnijem mjestu u cijeloj prostoriji kao i ona osobno, s razlikom što se iza tužiteljice nalazio informatički ormar, te ne zna tko je tužiteljici rekao da sjedne upravo za taj stol.

33. Svjedok CB u svom iskazu navodi da je radila zajedno sa tužiteljicom, te su sjedili u istom boksu tijekom 2014., tužiteljica nije imala što raditi jer joj se nisu davali radni zadaci u rad, te pretpostavlja da joj je iste trebala davati RB, nadalje, tužiteljica je dolazila na posao u 7 sati ujutro i sjedila je do 15 sati, odnosno do kraja radnog vremena, imala je papire ispred sebe ali ništa nije pisala po papirima kako niti na kompjutor, ona osobno je komunicirala sa tužiteljicom i nitko joj nikada od strane tuženika nije rekao da bi sa tužiteljicom trebala prestati komunicirati. Nadalje, navodi kako je RB odredila gdje će koji radnik sjediti u smislu boksa, kao i za kojim stolom, jer su bila navedena imena svih radnika koji su sjedili u istom boksu, te je na svakom stolu pisalo ime i prezime radnika koji je potom morao sjesti za taj stol, pa je tako tužiteljica sjedila za stolom iza kojeg se nalazio informatički ormar sa kablovima, za razliku od svih ostalih radnika unutar iste prostorije, pa bi tako tužiteljica prilikom dolaska informatičara morala ustati sa svog radnog mjesta. Nema saznanja da bi RB ignorirala tužiteljicu kao radnicu ili da bi se prema njoj neprimjereno ponašala.

34. Svjedokinja KB u svom iskazu navodi da je sjedila u istom boksu sa tužiteljicom prelaskom na novu lokaciju, te kako je od strane tuženika bio napravljen plan u koji boks će sjesti koji radnik, a RB im je rekla tko će sjesti za koji stol, ne zna tko je rekao tužiteljici da sjedne baš za taj stol, a iza istog se nalazio ormar za informatičkim kablovima, pa se tužiteljica morala svaki put dizati kada bi dolazili informatičari, što je u početku bilo svaki dan, a kasnije rjeđe. Navodi, kako tužiteljica nije obavljala svoje poslove iz razloga što nije imala što za raditi, te kako je tužiteljica kao voditeljica trebala rješavati kompliciranije slučajeve, nadalje, navodi kako je tužiteljica uredno dolazila na posao kao i svi ostali radnici u 07,00 sati ujutro i ostajala je do 15,00 sati, te je po gledala u kompjutor, a kada je trebalo obaviti nekakav izvanredni posao dolazila je RB koja bi im rekla što trebaju raditi, s time da tužiteljici tom prilikom ne bi dala posao i ne bi joj rekla što bi trebalo napraviti. Zaključno navodi da nije primijetila da bi RB šikanirala ili se neprijateljski ponašala prema tužiteljici.

35. Svjedokinja PB u svom iskazu navodi da nije vidjela da bi RB tužiteljicu stavljala u neprijateljsku poziciju, da bi ju uznemiravala, nadalje kako joj RB nije zabranila komunikaciju sa tužiteljicom te kako nije primijetila da bi postojao drugačiji odnos kolega prema tužiteljici u odnosu na ranije u smislu da bi se tužiteljicu ignoriralo.

36. Svjedokinja ZB u svom iskazu navodi da nema nikakva saznanja, a nije niti čula da bi tužiteljica bila uznemiravana od strane bilo kojih djelatnika tuženika, te nije čula niti vidjela da se tužiteljici ne bi davao posao za rad, nastavno ističe kako je tužiteljica sjedila za stolom, gdje se nalazio informatički ormar, kako se RB nije obraćala tužiteljici kada je dolazila u prostoriju gdje je ona sjedila zajedno sa tužiteljicom, te kako je vidjela da tužiteljica nema nikakve dokumente ili papire na svom stolu, a RB njoj osobno nikada nije zabranjivala komunikaciju sa tužiteljicom.

37. Svjedokinja JB u svom iskazu navodi kako su po preseljenju na novu lokaciju svi radnici sjedili u istoj prostoriji, a RB je davala naloge u kojem boksu će tko od radnika sjediti, pa pretpostavlja da se RB rekla tužiteljici gdje će sjediti, a ista je sjedila u boksu gdje se nalazi ormar sa informatičkom opremom te bi se tužiteljica u slučaju popravka i servisiranja servera morala sa svojega mjesta dići, nadalje, tužiteljica je i dalje bila voditelj ali većinu poslova nije obavljala iako je faktično te poslove obavljala LB. Navodi kako je odnos RB prema tužiteljici bio poslovni te je ista vrlo malo sa tužiteljicom komunicirala.

38. Svjedok VB u svom iskazu navodi kako su se krajem 2013. preselili na novu lokaciju u [adresa], te je tužiteljica sjedila pri kraju prostorije, ne znam da li je pri tome imala kakav radni materijal, te navodi kako RB nije komunicirala sa tužiteljicom, dok je sa ostalim radnicima komunicirala, ne sjeća se da li je iza sjedala tužiteljice bio ormar sa informatičkom opremom, te iskazuje kako nema saznanja da bi RB zabranjivala drugim radnicima komunikaciju sa tužiteljicom.

39. Svjedokinja AB u svom iskazu navodi da nema saznanja da bi RB uskraćivala tužiteljici radni materijal te je onemogućavala u izvršavanju radnih zadataka, a sve s obzirom da je sjedila u drugoj prostoriji u odnosu na prostoriju gdje je sjedila tužiteljica, te je preseljenjem na novu lokaciju bila na korištenju bolovanja.

40. Svjedokinja OE u svom iskazu navodi da kako misli da je RB onemogućavala tužiteljicu u izvršavanju njezinih radnih zadataka i to iz razloga što joj je u kolovozu 2013. bilo rečeno da se u svezi posla više ne obraća tužiteljici već RB, nadalje u opisu svog posla do srpnja 2013., određenu dokumentaciju uvijek je nosila tužiteljici, a od srpnja 2013. rečeno joj je da te podatke nosi RB, te misli kako je ista prekinula direktnu komunikaciju sa tužiteljicom, nadalje, kako je neposredno vidjela, po preseljenju na novu lokaciju, da je tužiteljica imala prazan stol, te je samo sjedila, nije imala što raditi na kompjutoru a sve iz razloga što se za istom ne može raditi ako se ne posjeduju pisani materijali, nadalje primijetila je da RB nije imala nikakav kontakt te se nije obraćala tužiteljici, te smatra kako je tužiteljica bila od srpnja 2013. izolirana.

41. Svjedokinja GB u svom iskazu navodi da nema saznanja da bi RB preraspodijelila radne zadatke tužiteljice na druge kolege, ne zna da li je tužiteljica, po preseljenju na novu lokaciju radila ili pak nije radila, u smislu obavljanja svojih poslova, a radne zadatke im je davala LB.

42. Svjedokinja ŽB u svom iskazu navodi kako nije primijetila da RB nije imala kontakt sa tužiteljicom, nema saznanja da li je tužiteljica dobivala radne zadatke na novoj lokaciji u Vukomeračkoj ulici, te ističe kako je radne zadatke na novoj lokaciji, radnicima davala LB, a prije preseljenja iste te zadatke je davala tužiteljica.

43. Svjedok ŠB u svom iskazu navodi kako je tužiteljicu jedno vrijeme viđao uplakanu, te nije primjećivao da bi tužiteljica kontaktirala sa RB, nikada nije vidio da bi ista omalovažavala tužiteljicu ali je vidio da je tužiteljica bez posla na novoj lokaciju u Vukomeračkoj ulici, ne zna razlog tome.

44. Tužiteljica u svom dopunskom iskazu od 9. prosinca 2024. navodi da se događaji na koje se odnosi tužba, odnose na 2013. i 2014. Tužiteljica navodi da je od svibnja 2014. premještena u službu prodaje i marketinga, a tamo je 2017. ponovno došla za direktoricu RB. I dalje osjeća strah, nelagodu i nesigurnost na radnom mjestu. Ističe da kada dobije mail srce joj počne ubrzano lupati, osjeća nelagodu i potrebu da pet puta provjeri svoj posao. Uslijed štetnog događaja ima nesigurnost u radu što ju usporava, nedavno ju je direktorica RB prozvala da je odradila najmanje posla u odnosu na druge kolege, što je navela pred svima. Izgubila je samopouzdanje i povjerenje u radne kolege. Odustala je od uzimanja terapije koju je liječnik odredio jer se pokušava sama nositi sa problematikom kako ne bi bila ovisna o lijekovima. Sada joj je prva nadređena FE, a druga nadređena RB, a mailove dobiva i od FE i od RB koja nekada direktno šalje mailove.

45. Na temelju iskaza svih svjedoka koji su saslušani u okviru postupka Pr-2003/14 kao i iz iskaza tužiteljice sud nije utvrdio da je došlo do uznemiravanja tužiteljice na radnom mjestu (mobing), a koje uznemiravanje bi predstavljalo štetnu radnju koja za sobom povlači odgovornost za štetu tuženika. Naime, iz iskaza svih saslušanih svjedoka sud utvrđuje da svjedoci nemaju saznanja o tome da bi djelatnica RB uznemiravala ili šikanirala tužiteljicu. Svjedoci LB, ĆB, HB, CB, KB, ZB, OE i ŠB iskazuju to da je tužiteljica doista bila lišena radnih zadataka, osobito nakon preseljenja na novu lokaciju na adresi [adresa] u [adresa], međutim tuženik je tijekom postupka naveo da je u jesen 2013. došlo do reorganizacije tuženika što je imalo za posljedicu ukidanje radnog mjesta tužiteljice, što znači da je činjenica ne dodjeljivanja radnih zadataka tužiteljici bila rezultat organizacijskih promjena, te se isto ne može okarakterizirati kao mobing. Iz navoda tuženika proizlazi da je kod tuženika tijekom 2013. provedena reorganizacija društva koja je rezultirala donošenjem novog Pravilnika o organizaciji tuženika od 26. studenoga 2013. kojim je ukinuto radno mjesto voditelja grupe za unutarnji i putnički promet, na kojem je radila tužiteljica. Uvidom u ugovor o radu tužiteljice od 15. svibnja 2014. proizlazi da se tužiteljica tada zapošljava na radnom mjestu glavnog referenta za međunarodne prijevozne uvjete, a ujedno ne osporava navode tuženika da je kod tuženika došlo do organizacijske promjene na način da je ukinuto radno mjesto voditelja grupe za unutarnji putnički promet, a što je sve vidljivo iz organizacijske sheme tuženika od 20. ožujka 2014. u kojoj se više ne navodi radno mjesto voditelja grupe za unutarnji putnički promet. Iz navedenog je razvidno da je kod tuženika doista došlo do organizacijskih promjena kojom je ukinuto radno mjesto tužiteljice. Navedeno je u suglasju s iskazom tužiteljice koja navodi da joj je na sastanku u srpnju 2013. nadređena RB navela kako će se ukinuti njeno radno mjesto radi potrebe za smanjenjem broja izvršitelja, sa čime se tužiteljica složila. To se formalno događa u svibnju 2014. zaključenjem novog ugovora o radu, odnosno u ožujku 2014. kada je donesena nova organizacijska shema tuženika. Stoga sud utvrđuje da činjenica nedavanja radnih zadataka tužiteljici ne predstavlja mobing od strane nadređene RB, već je isto rezultat organizacijskih promjena koje su se dogodile kod tuženika, a prema kojima je ukinuto radno mjesto tužiteljice, što znači da se na tom radnom mjestu nisu obavljali poslovi. Sud smatra da tuženik nije trebao dopustiti da se tužiteljica nalazi na ukinutom radnom mjestu u periodu od studenoga 2013. pa do svibnja 2014., međutim isto je prema mišljenju ovog suda rezultat loše organizacije tuženika i neažurnog poslovanja, a ne mobinga koji bi bio usmjeren prema tužiteljici. Jedina objektivna okolnost koja se utvrđuje iskazima većeg broja svjedoka i tužiteljice je činjenica da tužiteljici nisu dodjeljivani radni zadatci. Navedeno može predstavljati radnju šikaniranja, odnosno uznemiravanja koja se može okarakterizirati kao mobing. Međutim da bi se to moglo okarakterizirati kao mobing važno je utvrditi da se takvo postupanje događalo s ciljem uznemiravanja i ponižavanja tužiteljice te da nije bilo uvjetovano objektivnim okolnostima. U ovom slučaju nije utvrđeno da se to događalo s ciljem uznemiravanja, odnosno ponižavanja tužiteljice, a isto je bilo uvjetovano objektivnim okolnostima ukidanja radnog mjesta tužiteljice. Tome u prilog govori i dopunski iskaz tužiteljice, u kojem ista iskazuje strah prema nadređenim osobama, iako je utvrđeno da to više nije RB sve od svibnja 2014. Stoga sud smatra da su navodi tužiteljice iz njenog dopunskog iskaza njeno subjektivno viđenje događaja te imaju veze s njom, a ne sa objektivnim činjenicama koje su se u stvarnosti dogodile.

46. Nadalje, svjedoci IB, LB, DB, ĆB, HB, ĐB, BB, UB, KB, PB, ZB i VB suglasno iskazuju da im nitko nije zabranio komunikaciju sa tužiteljicom niti naložio prekid komunikacije sa tužiteljicom, a ujedno navedeni svjedoci suglasno iskazuju da nemaju saznanja o uznemiravanju, odnosno šikaniranju tužiteljice od strane djelatnice RB. Stoga iz iskaza svih saslušanih svjedoka sud nije utvrdio dokazanim navode tužiteljice da je na zahtjev RB prekinuta sva komunikacija drugih djelatnika s tužiteljicom, dapače iz iskaza RB proizlazi da je tužiteljica ta koja je prekinula komunikaciju, što upućuje na zaključak da je došlo do poremećaja u komunikaciji na relaciji RB – tužiteljica, a da se ne radi o uznemiravanju od strane RB u vidu zabrane drugim djelatnicima da komuniciraju sa tužiteljicom.

47. Iako svi saslušani svjedoci suglasno potvrđuju navode tužiteljice da je tužiteljica nakon preseljenja u nove poslovne prostorije dobila stol koji se nalazi u neposrednoj blizini ormara sa informatičkom opremom, te je bila primorana dizati se sa radnog mjesta u slučaju kada se popravlja, odnosno servisira server sa informatičkom opremom, sud je mišljenja kako se navedeno ne može utvrditi kao mobing, odnosno uznemiravanje. Naime, iz iskaza svjedokinje RB proizlazi da je ona određivala koji radnik će sjediti u kojem odjeljku, a da su se radnici sami između sebe dogovarali o tome tko će gdje sjediti unutar odjeljka kojeg je ona prethodno odredila. Svjedokinja pojašnjava da je smatrala kako tužiteljica kao voditeljica mora imati mir koji će najlakše ostvariti u zadnjem odjeljku, u kojem odjeljku je tužiteljica sjedila sa još troje radnika, te da se nikada nije požalila na lokaciju na kojoj je sjedila. Nadalje, ista svjedokinja navodi da tužiteljica nije bila prisutna na poslu kada se vršilo preseljenje te je mišljenja kako je gđa. LB napisala ime i prezime tužiteljice i postavila ga na taj stol. Tome u prilog govori i iskaz svjedoka HB koji navodi da pozicija stola tužiteljice u novim prostorijama nije bila najnepovoljnija te da nikada nije primijetio da bi ostali radnici izbjegavali tužiteljicu, dok svjedok ĐB u svom iskazu navodi da je RB donijela odluku o tome u koji boks će sjesti pojedini radnici, a oni su se potom između sebe dogovarali tko će sjediti za kojim stolom, pa se tako tužiteljica u dogovoru sa ostalim radnicima unutar istog boksa mogla dogovoriti da ne sjedi za stolom iza kojeg se nalazio komunikacijski ormar. Iz navedenih iskaza proizlazi da je preseljenje bilo uvjetovano objektivnim okolnostima i odnosilo se na sve radnike tuženika, navedeni stol bio je predviđen za obavljanje rada, a raspored između stolova djelatnici su dogovarali sami među sobom. Niti tužiteljica u svom iskazu nije navela da bi upravo RB odredila stol na kojem će tužiteljica sjediti, odnosno da bi to učinila u cilju uznemiravanja tužiteljice. Također, RB je u svom iskazu pojasnila okolnosti u kojima se dogodilo preseljenje, iz kojih proizlazi da postupanje prema tužiteljici nije imalo za cilj uznemiravanje tužiteljice. Stoga je sud zaključio da navedene okolnosti ne predstavljaju štetnu radnju koja bi se mogla podvesti pod mobing.

48. Nadalje, iz iskaza RB proizlazi da je upravo tužiteljica burno reagirala prilikom razgovora u srpnju 2013. kada joj je priopćeno da postoji potreba za smanjivanjem radnika na određenim radnim mjestima, što tužiteljica nije mogla prihvatiti. I tužiteljica u svom iskazu navodi da se 10. srpnja 2013. dogodio razgovor sa nadređenom RB, a nakon kojeg razgovora dolazi do promjene u komunikaciji na relaciji RB - tužiteljica, na način da ista tužiteljicu ignorira. Iz navedenog iskaza proizlazi da se poremećaj u komunikaciji dogodio nakon održanog sastanka, te nije razvidno da bi se ponašanje RB promijenilo s ciljem uznemiravanja, odnosno psihičkog zlostavljanja tužiteljice, već kao posljedica burnog sastanka iz srpnja 2013., na kojem je sudjelovala tužiteljica. Svjedokinja RB u svom iskazu je također navela da se u nekoliko navrata pokušala obratiti tužiteljici, nakon sastanka iz srpnja 2013., ali ju je tužiteljica ignorirala. Iz navedenog proizlazi da je došlo do obostranog poremećaja u komunikaciji između tužiteljice i RB, međutim nije razvidno da bi se radilo o mobingu kojeg bi RB vršila na štetu tužiteljice.

49. Također, navodi tužiteljice da bi bila uznemiravana uslijed činjenice što joj je dodijeljen drugi broj telefona nakon preseljenja na novu lokaciju nisu osnovani sami po sebi, jer nema nikakvih dokaza o tome da bi tuženik tužiteljici dodijelio drugi broj zbog želje za uznemiravanjem. Naime, RB u svom iskazu navodi da je nakon preseljenja bilo nemoguće zadržati postojeće brojeve telefona, a tuženik to objašnjava činjenicom da više nije bilo moguće da svi djelatnici zadrže raniji broj telefona. Nadalje, iz iskaza same tužiteljice proizlazi da su i ostali djelatnici bili raspoređeni po boksevima i odjeljcima, što znači da se u odnosu na nju nije dogodilo odstupanje koje bi bilo drugačije nego što je to postupanje u odnosu na druge djelatnike. Iz podataka o starim i novim telefonskim brojevima koje je tuženik dostavio u spis Pr-2003/14 je također razvidno da se promjena broja dogodila i u odnosu na druge radnike, što znači da tužiteljica ničim nije dovedena u nepovoljniju poziciju u odnosu na druge djelatnike. Iz dostavljenog prikaza novih brojeva telefona po boksevima je vidljivo da je za svaki boks dodijeljen jedan broj telefona, znači kako za tužiteljicu tako i za ostale djelatnice iz tog boksa.

50. Slijedom navedenog iz dokaza koji su izvedeni u predmetu Pr-2003/14, a koji se nalazi u priklopu ovog spisa sud je utvrdio da osim što se postupanje tuženika na način kako ga opisuje tužiteljica ne može smatrati diskriminacijom u smislu odredaba ZSD- a, isto postupanje se ne može okarakterizirati kao mobing, odnosno uznemiravanje, koje bi predstavljalo protupravnu štetnu radnju koja je pretpostavka odgovornosti za štetu. Naime, poremećaj u komunikaciji koji se dogodio na relaciji RB

- tužiteljica te činjenica da tužiteljici nisu dodjeljivani radni zadatci, ne predstavlja mobing, odnosno uznemiravanje, jer nije utvrđeno da su se te okolnosti dogodile s ciljem psihičkog zlostavljanja tužiteljice na radnom mjestu, već su događaji uvjetovani objektivnim okolnostima u vidu organizacijskih promjena koje su dovele do ukidanja radnog mjesta tužiteljice, zatim premještaja djelatnika na novu lokaciju kao i sastanka koji je održan 10. srpnja 2013., a na kojem je tužiteljica burno reagirala prema iskazu svjedokinje RB, nakon čega dolazi do poremećaja u komunikaciji.

51. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da zahtjev tužiteljice nije osnovan, budući da nije utvrđeno postojanje protupravne štetne radnje (mobing) koja bi bila temelj odgovornosti tuženika za štetu.

52. S obzirom na navedeno, za rješenje ovog spora nije relevantno utvrđenje koje proizlazi iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka prim. dr. Gordana Makarića, jer prethodno nije utvrđeno postojanje štetne radnje koja je pretpostavka odgovornosti za štetu.

53. Odluka suda o parničnim troškovima donesena je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojemu stranka koja izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove vođenja postupka, a s obzirom da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbijen to je tužiteljici naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove. Visina parničnih troškova određena je sukladno Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), budući da je tuženik u jednoj fazi postupka bio zastupan po odvjetniku. Trošak je odmjeren sukladno traženju tuženika iz troškovnika od 17. svibnja 2022. (str. 205 spisa).

54. Tuženiku je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu od u visini od zatraženih 165,90 eura (Tbr. 7/1), za sastav četiri obrazložena podneska od 18. svibnja 2017., 30. ožujka 2020., 22. prosinca 2020. i 17. veljače 2021. iznos od zatraženih 165,90 eura (Tbr. 8/1), za zastupanja na tri rasprave iznos od zatraženih 165,90 eura za svaku raspravu (Tbr. 9/1) te za trošak sastava podneska od 9. svibnja 2021. iznos od 49,75 eura (Tbr. 8/4), što ukupno iznosi 1.376,95 eura kojem iznosu valja pridodati iznos od 344,24 eura na ime 25% PDV-a (Tbr. 46) što sveukupno iznosi 1.721,19 eura, koji trošak je tužiteljica dužna naknaditi tuženiku.

55. Nije osnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka za sastav podneska od 9. lipnja 2021. u iznosu od 116,15 eura uvećano za PDV, budući da je riječ o više od četiri obrazložena podneska u tijeku prvostupanjskog postupka, pa je za navedeni podnesak tuženiku priznata nagrada prema Tbr. 8/4 Tarife. Isto tako nije osnovan zahtjev koji se odnosi na trošak sudske pristojbe u iznosu od 530,89 eura, budući da je tužiteljica prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18) oslobođena obveze plaćanja sudskih pristojbi u ovom predmetu, pa za tuženika takva obveza neće niti nastati.

U Zagrebu, 13. ožujka 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana računajući od dana primitka pisanog otpravka ove presude.

DNA:

1. tužiteljici po pun.

2. tuženiku