Republika Hrvatska

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Posl. broj P- 373/2021-23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Maji Vukmir u pravnoj stvari tužitelja ĐG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Juri Grbavcu, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB:02535697732 (Podruţnica Split 51), zastupana po pun, odvjenticima u OD Matulić i Bilić d.o.o. Split, radi utvrđenja ništetnosti, nakon glavne rasprave održane dana 29. siječnja 2025. godine u prisutnosti zamj. pun. tužitelja Bijanka Franin-Pećarice odvj. u Splitu i zamj. pun, tužene FG odvj. vježbenice u OD Matulić i Bilić d.o.o., na ročištu za objavu presude dana 13. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništav ugovor o kreditu od 29. listopada 2007. godine br. 9013239810, sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, koji ugovor je potvrđen od javnog bilježnika Slobodana Zlokića pod brojem ovjere OV-33 572/2007 dana 7. studenog 2007. godine:

a.) u dijelu u kojem je tuženik ovlašten jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s odlukama tuženika i shodno tome povećavati ugovoreni anuitet, a naročito odredbe:

- Točka 4.1 u dijelu u kojem glasi: "... koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana...",

- Točka 4.2, prva rečenica koja glasi: "Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita i to na dan 01.01.(slovima: prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima: prvi siječnja) do 30.06. (slovima: tridesetog lipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima: prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima: prvog srpnja) do 31.12. (slovima: trideset prvog prosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč. 4.1 ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene."

- Točka 7.2 u dijelu koji glasi: "...U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio ovog Ugovora…".

kao i sve druge odredbe dodataka ugovora o kreditu i internih akata tuženika koje proklamiraju takav način promjene kamatne stope.

b.) u dijelu u kojem se određuje da je tužitelj dužan isplatiti naknadu tuženiku za prijevremenu isplatu kredita, točnije u dijelu odredbe članka 10. koji glasi: „U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke na dan prijevremene otplate“.

c.) U dijelu u kojem se ugovaraju naknade/troškovi kredita, točnije u dijelu odredbe članka 12.3. koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

II. Dužan je tuženik isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.212,50 eura eura, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, uvećane za zakonske kamate od dana donošenja presude pa do isplate.

obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su tužitelj i tuženik su 29. listopada 2007. godine u Splitu zaključili ugovor o kreditu broj 9013239810 temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 512.000,00 kuna s kamatom od 4,78 % godišnje, promjenjivo. Sve odredbe predmetnog ugovora o načinu promjene kamatne stope kao i one o izlaznoj naknadi (članak 4., 5. i 10.) da su ništave jer tužitelju nisu bile razumljive i jasne, a bile su dio standardiziranog i unaprijed pripremljenog ugovora tuženika o kojima se nije pregovaralo, niti su učinci, rizici i posljedice istih uopće pojašnjeni tužitelju, naročito u pogledu promjenjive kamatne stope, njezine visine i načina izračuna. Tuženik da je jednostrano, višekratno i bez osnove mijenjao kamatnu stopu, bez jasnih i odredivih kriterija, parametara i sl. Navedeno (ne)postupanje tuženika uzrokovalo je značajnu neravnotežu među ugovornim stranama na štetu tužitelja. odredba o promjeni ugovorene kamatne stope jedna je od temeljnih ugovornih odredbi, a ista je ovisna isključivo o odluci tužene kao druge i jače ugovorne strane. Za vrijeme procedure ishođenja i potpisivanja ugovora o kreditu tužitelj da nije dobio od tuženika adekvatna objašnjenja o visini i načinu utvrđenja promjenjive kamatne stope. Sve prethodno navedeno je već pravomoćno utvrđeno u sudskom postupku Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12, kojeg je dana 04.04.2012.g. Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača – POTROŠAČ pokrenuo protiv tužene i dr. banaka i to tužbom za zaštitu kolektivnih interesa i prava. priložene kolektivne presude odnose isključivo na kredite u CHF-u samo u pogledu valute, no u pogledu promjenjive kamatne stope odnose se na SVE ugovore o kreditu sklopljene u tom razdoblju. Iz priloženog ugovora o kreditu je razvidno kako je promjenjiva kamatna stopa ugovorena na isti način kao što je to u ugovorima koji su obuhvaćeni kolektivnom presudom.

1.1 Podneskom od 05.02.2021. tužitelj proširuje tužbeni zahtjev tražeći da se utvrdi ništetnost i ugovornih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, a podneskom od 07.05.2021 i tzv. ulazne naknade odnosno naknade za obradu kredita. Navodi da je ta odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njezin sadržaj što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa da se ni o njoj nije pojedinačno pregovaralo. Navodi da je visina naknade za prijevremenu otplatu isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika, bez navođenja bilo kakvih drugih parametara koji će određivati visinu te naknade. U konkretnom slučaju došlo je do prijevremene otplate na način da je postojeći kredit u iznosu od 512.000,00 kn (za kupnju stambenog objekta), jednokratno isplaćen od novaca dobivenih zajmom od strane trećih osoba jer nakon svih povećanja kamatne stope jednostavno nije bio u mogućnosti otplaćivati kredit, tako da je prijevremena otplata je izravna posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivosti kamatne stope. Slična situacija je i s ulaznim naknadama (članak 12.3. Ugovora) koje su također netransparentno i protivno ugovornom načelu savjesnosti i poštenja naplaćivane potrošačima prilikom isplate kredita, a da potrošaču nije predočeno u čemu se sastoje navedeni “troškovi obrade kredita”, niti postoji bilo kakva specifikacija izvršenih radnji na ime obrade kreditnog zahtjeva. Smatra da je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate. Tuženik je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita treba podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća.

1.2. Rješenjem na ročištu od 12.02.2024. sud je dopustio preinačenje tužbe isticanjem tužbenog zahtjeva iz točke 1c iz podneska tužitelja od 07.05.2021.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prigovor zastare i prekluzije isticanja ništetnosti. Navodi da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s još 2014.g, dakle, više od devet godina prije podnošenja tužbe 01.06.2023., pa da je nastupila prekluzija podnošenja tužbe. U podnesku od 06.11.2024. ističe kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva sama po sebi nije ništetna i nije protivna niti jednom zakonu, pogotovo ako nije prouzročila neravnotežu između potrošača i trgovca, a što uostalom proizlazi i iz Direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća, Direktive 2008/48 EZ, Direktive 93/13 EEZ, kao i kasnijeg Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje, ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH. Također ni ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita i obradu kredita nije protivno niti jednom pozitivnopravnom propisu RH. Ugovorena naknada za prijevremeno zatvaranje utvrđena je u visini sukladno internim aktima Banke koji čine sastavni dio predmetnog Ugovora o kreditu, uz naznaku postotka od iznosa realiziranog kredita prema kojem se obračunava a koji je jasan, razumljiv i lako uočljiv.

3. U dokaznom postupku pregledana je cjelokupna pisana dokumentacija u spisu.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbi Ugovor o kreditu, broj9013239810 temeljem kojega mu je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 512.000,00 kuna s kamatom od 4,78 % godišnje, promjenjivo i to odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi, naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Tužbom se ne traži isplata iznosa koje bi tužitelj platio tuženiku temeljem tih ništetnih odredbi.

6. Odredbom čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156722 i 155/23

- dalje: ZOO), propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, dok je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.

6.1. Odredbom čl. 187. st. 1. ZPP određeno je da tužitelj može u tužbi za utvrđenje tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema st. 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe. Kako pravo na isticanje ništetnosti ima svaka zainteresirana osoba, a tužitelj koji je potpisnik predmetnog Ugovora o kreditu to nesumnjivo jest, to je i tužbeni zahtjev kao takav dopušten, a tuženikov prigovor zastare je neosnovan.

7. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u Ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive niti jasne kao niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe Ugovora o kreditima bile ništetne. Ta odluka je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014.

8. Naprijed navedene presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Temelj za pozivanje u individualnoj parnici na navedene odluke proizlazi iz odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme pokretanja postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku u kojem potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, kao i iz odredbe članka 502.c. ZPP-a kojom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na utvrđenje iz kolektivnog spora, te u tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj se mogao pozvati na navedena utvrđenja bez obzira što se ne radi o parnici radi naknade štete jer se u suštini radi o ostvarivanju prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača.

10. Odredbom članka 81. st. 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

11. Ipak, na okolnost provjere da li su stranke pregovarale o spornim odredbama prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, je li tuženik informirao tužitelja na prikladni način o ugovornim odredbama i njihovom značenju, provedeno i saslušanje tužitelja.

12. Naime, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022. zauzeo je pravni stav da tuženiku treba omogućiti dokazivanje da je tužitelj kao potrošač bio obaviješten, prije zaključenja ugovora, o značenju promjenljive kamatne stope, i da su potrošaču od strane banke dani svi relevantni podaci i obavijesti o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima po kojima se ista mijenja. Dakle, ne dolazi do automatske primjene utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu, već tuženik ima pravo u pojedinačnim parnicama pa tako i u ovom postupku dokazivati da se je prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama i da se stoga iste ne bi mogle smatrati nepoštenim, odnosno na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu.

13. Tužitelj je iskazao da je htio riješiti stambeno pitanje i krenuo u ishođenje kredita. Tada da je bio časnik hrvatske vojske pa je primanja primao preko PBZ-a, zbog čega se odlučio za tu banku. Naveo je da je kamatna stopa po ugovoru promjenjiva u trenutku zaključenja ugovora 4,78% godišnje. Međutim već nakon dva mjeseca podigla se na 6%. U to vrijeme barem stambeni kredit za koji se on raspitivao bili su isključivo sa promjenjivom kamatnom stopom, međutim da mu niti osobni bankar nije objasnio niti znao objasniti kada će se, kako i zašto mijenjati kamatna stopa, odnosno nije mi mogla reći po kojim kriterijima će doći do promjene, a misli da to nije bilo ni vidljivo ni iz ugovora u kojem piše da je promjenjiva kamatna stopa. Prilikom zaključenja da je ugovor pročitao, ali da je slabo razumio što piše. U vezi plaćanja ulazne i izlazne naknade naveo je da je platio ulaznu naknadu od 1%, dakle 5 120 kn. Kasnije prije nego što sam zatvorio kredit 2014. da je otplaćivao dvaput i to 2011. veću cifru, kada je otplatio dio kredita i tada je platio naknadu za prijevremenu otplatu, ali se ne sjeća točno koliko i još jednom je platio jedan manji iznos prije nego je 2014. kredit zatvorio i taj put da je isto platio naknadu za prijevremenu otplatu, također se ne sjeća iznosa. Kada je do kraja platio kredit i zatvorio ga 2014. da nije platio ovu naknadu jer se u međuvremenu promijenio zakon. Upitan je li pregovarao sa bankarskim službenikom o uvjetima ugovora, odgovorio je da nije, niti da je to mogao, službenica banke mu je samo dala već napisan odštampan ugovor. Isto tako upitan je li mu pojašnjeno i zna li zbog čega je plaćao naknade, ulaznu i izlazne, odgovara da ne zna, da je tako bilo pravilo banke, navodi: "To je bilo: "ako oš - oš , ako neš - neš"."

13.1. Iskaz tužitelja logičan je i uvjerljiv. Neupitno je da kao laik po pitanju financijskih i bankarskih poslova ne zna i ne mora znati značenje pojedinih bankarskih izraza i odredbi, a iz njegova iskaza proizlazi da mu ništa u vezi samog ugovora nije objašnjeno. Naravno sam naziv " promjenljiva kamatna stopa" upućuje na to da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, to će svatko shvatiti, ali je na djelatnicima banke koji sudjeluju u sklapanju ugovora o kreditu obveza da klijentu pojasne sve odredbe, značenje svih odredbi, izraza, upoznaju ga detaljno sa sadržajem ugovora na način koji laik može shvatiti. Dakle, iako naravno nitko nije mogao predvidjeti toliki rast kamatne stope koji se dogodio, bila je dužnost i obveza službenika objasniti kada, kako i pod kojim uvjetima će se kamatna stopa povećavati. Odredba koja kaže da "visinu kamatne stope Banka može promijeniti i sukladno broju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita…" svakako "običnom čovjeku" bez financijsko- računovodstvenog znanja i iskustva u bankarskim poslovima ne može biti jasna niti može biti jasno o kakvim se grupama, kojih proizvoda radi.

13.2. Iz iskaza tužitelja, kao i priložene dokumentacija u spisu proizlazi da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika, da se prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama čiju pravnu valjanost tužitelj osporava u ovom postupku, te posebno da tužitelju u pregovorima koji su prethodili zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu nije pružena točna i potpuna informacija u pogledu značaja i posljedica ugovaranja promjene kamatne stope.

13.3. Slijedom svega navedenog tužbeni zahtjev iz točke I. (ništetnost odredbe o kamatnoj stopi) je osnovan.

14. Odredbom članka 10. predmetnog Ugovora pod nazivom „PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA“ određeno je:

„Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 7.1. ovog Ugovora u cijelosti ili djelomično sukladno aktima Banke, ali je o tome dužan unaprijed obavijestiti Banku.

U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.“

15. Nadalje, odredbom čl. 12.3. predmetnog ugovora o kreditu izrijekom je propisano:

„Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % (slovima: jedan posto) od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kuna.“

16. Prije svega, za navesti je da kako je već utvrđeno, predmetni ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika u formi standardiziranog , tipskog ugovora, gdje se o njegovim odredbama, pa tako i o ovima o ulaznoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije, a niti se moglo, pojedinačno pregovarati.

17. Budući da tuženik, na kojemu je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP/03), uopće nije predložio izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, a iz iskaza tužitelja je utvrđeno da nikakvog pregovaranja nije bilo, ovaj sud smatra da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača , dakle, tužitelja, te su već zbog toga ove odredbe ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP.

17.1. Za dodati je da nakanda za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi nije ništetna, jer uostalom tako proizlazi iz direktive 2014/17 EU Parlamenta i Vijeća direktive 2008/48 EZ, direkive 93/13 EEC, kao i kasnijeg zakona o potrošačkom kreditu ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16). Dakle, naknada za prijevremenu otplatu kredita sama po sebi ne mora biti ništetna, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo, te u tom slučaju ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne prouzrokuje neravnotežu između potrošača i trgovca.

18. Nadalje, odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja te naknade niti podatak o tome hoće li se primjenjivati Odluka o visini naknade koja je važila u vrijeme nastanka ugovornog odnosa ili Odluka koja će važiti u trenutku prijevremene otplate kredita, već je tuženik proizvoljno odredio visinu same naknade a tuženik nije dokazao koje je to objektivno troškove pretrpio prijevremenom otplatom kredita ,niti na što se odnosi visina troškova prijevremene otplate, tako da je sporno ugovorna odredba propisala jednu nedorečenu formaciju po kojoj bi uprava banke bila ovlaštena sama donijeti ovu odluku o visini naknade za prijevremenu otplatu kredita.

19. Ovdje valja naglasiti da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

20. Za ukazati je i na revizijsku odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. donesenu povodom izvanredne revizije u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanje dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Vrhovni sud Republike Hrvatske pri tome naglašava da je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 101/17) kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktive 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL. L 60, 28.2.2014.). Pri tome Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da je iako se taj Zakon ne primjenjuje na konkretni slučaj (Ugovor o kreditu kao i u ovom konkretnom predmetu sklopljen prije stupanja na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju) evidentno je da je Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja onemogućivši bankama da penaliziraju potrošače za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza te da bi banke imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplate kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu.

21. Također, ugovorna odredba čl. 12.3. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi. Tuženik je nesumnjivo prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom, u pitanju su razni operativni troškovi i materijalni troškovi, kao što su troškovi djelatnika banke uključenih u svakoj pojedinoj fazi odobravanja kredita, što uključuje prikupljanje osnovnih podataka o klijentu, prikupljanje i provjera podataka, provjera kreditne sposobnosti klijenta, unošenje potrebnih podataka u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih zahtjeva, priprema samog ugovora i slično, no sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu nakandu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

21.1. Svakako, nije nužno u ugovoru o kreditu specificirati sve troškove koji se plaćaju iznosom naknade za obradu i odobravanje kredita ali mora sadržavati određene i razumljive informacije na temelju kojih potrošač može procijeniti svrhu plaćanja naknade i adekvatnost njenog iznosa kao i ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

22. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o stambenom kreditu koji je tužitelj mogao dobiti samo prihvaćanjem sporne odredbe ugovora o ulaznoj naknadi, kao i o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, koje je unaprijed formulirala banka, da je i ugovorna odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena nepoštenom i time ništetnom, može se zaključiti da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti za pregovaranje oko sporne odredbe o nakandi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

24. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. i 155. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

24.1. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku – odvjetniku i to: za sastav tužbe, podnesaka od 07.05.2021., 14.05.2024. i 19.11.2024., te zastupana na ročištima od 12.02.2024., 13.11.2024. i 29.01.2025. po 100 bodova, te za sastav podneska od 05.02.2021. – 25 bodova, ukupno 725 bodova, što pomnoženo sa 2,00 eura daje 1.450,00 Eura, uvećano za 25% na ime PDV-a daje 1.812,50, uvećano za troškove financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 eura daje ukupno 2.212,50 eura, pa je odlučeno kao u izreci.

U Splitu, 13. ožujka 2025. godine

SUTIKINJA

Maja Vukmir

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana, od dana objave presude. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste ( čl. 335. ZPP-a). Presuda će biti istaknuta na internetskoj stranici e-oglasne ploče suda osam dana, računajući od dana kada je održano ročište za objavu. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335 ZPP-a).

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika