Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-62/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja LN, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupan po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 4. ožujka 2025., a objavljene na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora kreditu br. 528-50-4455020, sklopljenog 15.10.2007. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 16.10.2007. po javnom bilježniku KN iz [adresa] pod brojem OV-34438/07, koja glasi:

- u čl. 2. st. 1. „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.“;

- u čl. 7. st. 1. ”….u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća…”.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, da tužitelju LN, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.167,81 € (četiritisućestošezdesetsedameuraiosamdesetjedancent), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznose:

0,70 € od 16.12.2007.,

3,28 € od 16.01.2008.,

2,21 € od 16.02.2008.,

5,97 € od 16.03.2008.,

8,04 € od 16.04.2008.,

11,58 € od 16.05.2008.,

6,21 € od 16.06.2008.,

4,19 € od 16.07.2008.,

6,70 € od 16.08.2008.,

2,86 € od 16.09.2008.,

3,50 € od 16.10.2008.,

5,32 € od 16.11.2008.,

5,47 € od 16.12.2008.,

11,56 € od 16.01.2009.,

25,49 € od 16.02.2009.,

24,95 € od 16.03.2009.,

28,75 € od 16.04.2009.,

25,95 € od 16.05.2009.,

26,37 € od 16.06.2009.,

21,81 € od 16.07.2009.,

18,93 € od 16.08.2009.,

19,69 € od 16.09.2009.,

21,15 € od 16.10.2009.,

21,04 € od 16.11.2009.,

19,33 € od 16.12.2009.,

22,53 € od 16.01.2010.,

24,91 € od 16.02.2010.,

28,51 € od 16.03.2010.,

27,64 € od 16.04.2010.,

32,44 € od 16.05.2010.,

31,65 € od 16.06.2010.,

33,44 € od 16.07.2010.,

48,87 € od 16.08.2010.,

42,80 € od 16.09.2010.,

55,67 € od 16.10.2010.,

52,47 € od 16.11.2010.,

60,07 € od 16.12.2010.,

3.375,75 € od 16.01.2011. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 3.010,17 € (tritisućedeseteuraisedamnaestcenti) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja tj. 13. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za troškovima postupka u iznosu od 437,50 € o d b i j a.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu br. 528-50- 4455020, potvrđenog 16.10.2007. po javnom bilježniku KN iz [adresa] pod br. Ov-34438/07 prema kojemu mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 23.958,57 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita na rok otplate od 84 mjeseca. Naveo je da je preuzetu obvezu prema tuženiku u cijelosti ispunio.

1.1. Redovna kamatna stopa se s početnih 6,45 % godišnje tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na njegovu štetu. Smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan obzirom da se ista mijenjala bez njemu jasnih parametara, odn. bez posebnog pregovaranja o istome. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije mu pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

1.2. Poziva se na pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/2017-10 od 14.06.2018., Pž-7129/2013-4 od 13.06.2014. te odluke Vrhovnog suda RH br. Rev-249/14 od 9.4.2015. i Rev-2245/17 od 20.3.2018. kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje su banke primjenjivale na korisnike kredita, a koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Stoga je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, dalje ZOO) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora, a sve u svezi i s čl. 1111., 1115. ZOO-a.

1.3. Navodi da je čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićenih kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

1.4. Ističe da prema čl. 6. st. 3. Zakona o sudovima (NN 28/13, 33/15 i 82/16) propisano je kako je „svatko u Republici Hrvatskoj dužan poštivati pravomoćnu i ovršnu odnosno izvršnu sudsku odluku i njoj se pokoriti“, a budući da tuženik to odbija učiniti, predlaže da sud tužbu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 21. studenog 2019. navodi da u cijelosti prijepori tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja. Tvrdi da su ugovorne odredbe glede promjenjive kamatne stope i valutne klauzule jasne, lako razumljive i lako uočljive te njihovu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Ističe i prigovor zastare te predlaže da sud tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti odbije.

3. Tužitelj je podneskom od 27. ožujka 2022. nakon obavljenog financijskog knjigovodstvenog vještačenja konačno specificirao tužbeni zahtjev, predlažući da ga sud usvoji u cijelosti.

4. Sud je presudom br. P-1114/2019-35 od 30. lipnja 2022. prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja, a koju je presudu povodom žalbe tuženika Županijski sud u Osijeku pod br. Gž-1563/2022 od 28. studenog 2024. ukinuo te vratio sudu na ponovno odlučivanje.

5. U ponovljenom postupku tužitelj je ostao kod tužbe dok se tuženik i dalje protivi tužbi i tužbenom zahtjevu.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

7. Tužitelj BN, ostajući kod tužbe i tužbenog zahtjeva, iskazao je da je 15.10.2007. zaključio s tuženikom u njegovoj poslovnici u Osijeku Ugovor o kreditu za kupnju osobnog automobila u vrijednosti od 23.958,57 CHF (100.000,00 kn). Automobil je pronašao u auto kući Opel u Osijeku. Djelatnici u auto kući su ga uputili kod tuženika i pregovarao je s djelatnikom banke koji mu je ponudio ugovor u CHF u vrijednosti osobnog automobila. U to vrijeme je bio zaposlen u INI Nafta plin i pribavio je podatke o plaći i popunio zahtjev za kredit, a kredit mu je odobren u vrijednosti automobila. Naveo je da ga je banka pozvala kada je pripremila ugovore. Djelatnik banke ga nije upozorio da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Ugovor je letimično pogledao i zanimao ga je iznos kredita, rok otplate od 7 godina i visina rate. Iznos kredita je prebačen na auto kuću tako da nije dobio novac na ruke. Prethodno je ugovore odnio kod javnog bilježnika KN koja ih je ovjerila i nije mu tumačila pojedine odredbe ugovora već samo ovjerila potpis na ugovoru. Rate kredita je uredno otplaćivao. Nakon određenog vremena rate kredita su se povećale na iznos od oko 2.000,00 kn. Vjerojatno ne bi ispunjavao uvjete za kredit da mu je povećana rata bila prva rata po kreditu. U dva navrata banka mu je poslala obavijest o povećanju rata zbog promjene tečaja, valute i kamatne stope. Nije se išao raspitivati zašto su mu rate povećane, a poslije je čuo da je razlog zbog promjenjive kamatne stope, tečaja i valute CHF. Nakon tri godine odlučio je kredit u cijelosti isplatiti, a što je i učinio i dobio je potvrdu o isplati kredita. Ne zna kolika je bila ulazna naknada, a zna da je platio jedan novčani iznos za zatvaranje kredita kao izlaznu naknadu. Automobil je kupio isključivo kao fizička osoba i odmah ga registrirao na svoje ime, a taj automobil vozi i dan danas. Da je znao da će mu rate kredita biti znatno povećane, takav kredit zasigurno ne bi podizao. Kredit u CHF je podigao kod tuženika isključivo po naputku djelatnika auto kuće.

8. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu br. 528-50-4455020 dana 15.07.2007. potvrđen 16.10.2007. kod javnog bilježnika KN iz [adresa] pod br. Ov-34438/07 kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju novih vozila Opel u iznosu od 23.958,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 84 mjeseca;

- da je čl. 2. st. 1. Ugovora određena redovna kamata od 6,45 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora;

- da je u čl. 7. st.1. Ugovora navedeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća prema otplatnom planu;

- da je tužitelj otplatio kredit.

9. Među strankama je prijeporno i to:

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi;

- da li je osnovan istaknuti prigovor tuženika zastare potraživanja.

10. Iz zaključka pismenog nalaza i mišljenja vještakinje Dajane Vuković zasnovanog na financijsko-knjigovodstvenoj dokumentaciji priloženoj spisu, razvidno je da ukupno izračunata razlika od 1.11.2007. iznosi 31.402,34 kn, a u izračunu su sva plaćanja umanjena za iznose troškova i zakonskih zateznih kamata i prikazani su smo iznosi koji se odnose na plaćanje anuiteta.

11. Tužitelj nije imao primjedbi na pismeni nalaz i mišljenje vještakinje dok tuženik u podnesku od 25.5.2022. nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, ali je istaknuo da isti ne pridonosi rješenju ovog spora obzirom da je nalaz izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom iako je kredit nesporno vezan uz valutu CHF te su stranke ugovorile promjenjivu kamatnu stopu.

12. Sud je pismeni nalaz i mišljenje vještakinje Dajane Vuković u cijelosti usvojio jer je isti zasnovan na dostavljenoj materijalnoj dokumentaciji u spisu te po pravilima struke, a tuženik nije inzistirao na saslušanju vještakinje niti je predložio novo vještačenje.

13. Analizirajući navode iz tužbe, odgovora na tužbu, iskaz tužitelja, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

14. Dio odredbe Ugovora o kreditu a naročito gdje se promjenjiva redovna kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora sud nalazi nepoštenom i nejasnom i stoga ništetnom. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju motornog vozila pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daju bankama ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svom nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz to ta promjenjivost je izrazito nepoštena, bez jasnih parametara jer je nejasna prosječnom potrošaču odnosno korisniku kredita obzirom da nije naznačeno jasno kako je to naznačeno za visinu kamate koja je određena na dan sklapanja ugovora 6,45 % godišnje, pa je tako banka mogla jasno naznačiti do kojih granica može ići promjenjiva kamatna stopa, a ne koristiti se visokom stručnom terminologijom nerazumljivom prosječnom građaninu, korisniku kredita, bez stručnih uputa što to znači i kakve su posljedice za iste. Jedina zaštićena strana u predmetnom ugovoru je banka, ovdje tuženik jer kamatna stopa ovisi o njezinom poslovanju, tržištu što je također moglo biti naznačeno s gornjom granicom kamata, iako je nelogično da banka kao institucija koja posluje s novcem i svoje poslovanje bazira na zaradi, i to nije prijeporno, no prijeporan je rizik koji prebacuje na teret klijenta.

15. Kako tuženik nije dao dovoljno podataka u samom Ugovoru temeljem čega su podizane kamatne stope na kredit zaključen s tužiteljem, da li je u tom periodu na tržištu nudio kredite po nižoj kamatnoj stopi ili su odmah plasirani po kamatnoj stopi koja je tada naplaćivana od tužitelja, je li promjenjiva kamatna stopa bazirana na objektivnim i opravdanim razlozima, sud je tužitelju dosudio zatraženi iznos sukladno nalazu i mišljenju vještakinje i specificiranom tužbenom zahtjevu na ime razlike između prvotno ugovorene kamatne stope 6,45 % i kamatnih stopa kako ih je obračunavala i naplaćivala banka u utuženom periodu do isplate kredita.

16. Nije prijeporno da naša pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu no ista mora biti razumljiva i određena parametrima, kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, kao i određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, koji će biti razumljivi korisnicima kredita kako ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o Odluci banke bez da na nju mogu reagirati i o istom pregovarati.

17. Prema odredbi čl. 96 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014.

17.1. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

18. Ni odredbe ZZP-a ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja.

19. U čl. 4. ZOO-a samo je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa, sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti poštenja.

19.1. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese druge strane, vodeći pri tome računa u smislu i svrsi obveznog odnosa. Kao mjerilo ponašanja uzima se u obzir kako bi se ponašao prosječan čovjek, s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik, s druge strane.

20. Samo nepostojanje propisa, koji nalažu bankama da se u ugovor o kreditu precizno utvrde uvjeti promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju, ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze dužnika. Upravo u tome se i ogleda primijena načela savjesnosti i poštenja sklapanja dvostranih ugovora. Koristeći tu činjenicu banka je nametnula tužitelju ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Odredbom čl. 138.a ZZP-a (NN 79/09) propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

22. Prema odredbi direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine, u čl. 5. u slučaju ugovora u kojemu se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelj usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom.

23. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

24. Osim toga, čl. 322. ZOO-a propisano je da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

25. Prema odredbama čl. 81. ZZP/2003. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se po pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

26. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Revt. 249/14-2 od 09.04.2015. je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati u smislu sadržaja odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, skrenuti pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa, budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju, zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. Zakona o potrošačkom kreditiranju i formalno propisano sve što treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

27. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. između ostalog utvrđeno je u odnosu na ovdje tuženika da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81., 82. 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakonu o obveznim odnosima.".

28. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/2014 od 9. travnja 2015.

29. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018.g. u toč. 1., potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012, od 04. srpnja 2013.g. u dijelu točke 1-7 izrijeke kojom se utvrđuje da je između ostalih tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

30. Odlukom Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka VTS RH od 14. lipnja 2018. godine br. Pž-6632/2017, u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora 1 do 8 banka kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

31. Stoga se po ocjeni suda tužitelj s pravom poziva na presudu Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015.g. te odluku Rev-2245/17 od 20.03.2018.g., kojim je utvrđena ništetnost odredbe promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, a od koje pravomoćnosti, po mišljenju tužitelja, i teče rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama.

32. Osim toga tužitelj se poziva i na odluku VTS RH Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu u kojem je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) i to iz razloga što potrošači nisu u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima suprotno načelu savjesti i poštenja, a što je izazvalo upravo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama.

33. Sud je dopustio preinaku tužbe sukladno čl. 190.st.3. ZPP-a jer je to svrsishodno za konačno rješenje cjelokupnog odnosa među strankama.

34. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje kao i na važeću sudsku praksu vezanu za predmetne kredite, sud nije provodio dokaz saslušanjem tužitelja, javnog bilježnika KN i svjedoka JN jer to nije bilo nužno s obzirom na odluku VSRH br. Rev-3142/18 od 19.03.2019. a prema kojoj je jasno navedeno da nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača u kojima se isti pozivaju na presudu donesenu u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

35. Sud nije prihvatio niti istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, jer isti drži neosnovanim. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku po žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku, odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Naime, zastara je prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe Udruge Franak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Tužba je u ovom predmetu podnesena 05.06.2019. Temeljem odredbe čl. 241. ZOO- a prekinuta je zastara koja je ponovno počela teći 14. lipnja 2014. pravomoćnošću odluke u predmetu Franak. Isto tako u ovom predmetu ne može se primjenjivati odredba vezana za trogodišnji zastarni rok navedena u čl. 226. ZOO-a, s obzirom da je potraživanje tužitelja usmjereno na preplaćeni iznos kamata, a ne na povrat samih kamata. Ne radi se dakle o kamatama u smislu čl. 226. ZOO-a, već se u konkretnom slučaju primjenjuje odredba čl. 225. ZOO-a.

36. Zbog svega navedenog, sud je utvrdio kako su odredbe ugovora o kreditu kojima se uređuje promjena kamatne stope i promjena tečaja CHF tijekom otplate kredita ništetne, pa je naložio tuženoj banci vratiti iznos tužitelju koji je naplatila temeljem takvih ništetnih odredbi ugovora.

36.1. Navedeni iznosi utvrđeni su vještačenjem, utvrđen je iznos svakog anuiteta, kao i vrijeme njegovog plaćanja. Na dosuđene iznose tuženik treba tužitelju platiti zateznu kamatu od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate.

37. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude temeljem čl. 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111. u svezi čl.1115. ZOO-a i čl. 49., 54., 81., 82., 87., 90., 96., 97., 117. i 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

38. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

39. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

40. Tužitelj koji je ovu parnicu dobio u cijelosti zahtijeva troškove u iznosu od 3.447,67 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 3.010,17 € koji se sastoje i to: iznosa od 200,00 € na ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 142/12, 103/14, 118/14, 138/23. dalje: Tarife), četiri iznosa od po 200,00 € na ime sastava podneska po punomoćniku od 15.10.2020., 26.10.2020., 16.12.2020. i 27.03.2022., sve po Tbr.8/1. Tarife, četiri iznosa od po 200,00 € na ime pristupa punomoćnika tužitelja na ročišta održana 3.02.2021., 3.11.2021., 01.06.2022. i 4.3.2025. sve po Tbr. 9/1. Tarife, dva iznosa od po 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 500,00 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 2.000,00 €, iznosa od 331,80 € na ime troškova vještačenja, iznosa od 90,25 € na ime plaćene pristojbe na tužbu te iznosa od 88,12 € na ime plaćene pristojbe na presudu, a sve u skladu s važećom Tarifom.

40.1. Sud je odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu troškova u ukupnom iznosu od 437,50 € a koji se sastoje od: tri iznosa od po 62,50 € zajedno s 25 % PDV- a po Tbr. 8/4. Tarife na ime podnesaka od 5.11.2019. (obavijest o plaćenoj pristojbi), 25.3.2020. (požurivanje suda) i 12.11.2021. (obavijest o uplati predujma) jer ti troškovi nisu nužni, te iznosa od 250,00 € zajedno s 25 % PDV-a na ime podneska punomoćnika od 25.05.2022. po Tbr. 8/1. Tarife jer sukladno Tbr. 8/1. Tarife ima pravo na četiri takva podneska koja su mu priznata.

41. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 13. ožujka 2025.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika