REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3539/2023-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EV, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Vinki Brundula Tadić, odvjetnici iz Donje Stubice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri, d.o.o. Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnicu OV, odvjetničku vježbenicu i punomoćnicu tuženika GV, odvjetničku vježbenicu, dana 13. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 1. točka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209981727 od dana 08. kolovoza 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Gordana Frkovića pod brojem OV-28357/2007 08. kolovoza 2007. godine, koja glasi: “ iz prethodnog stavka“, “ uz valutnu klauzulu.“

II. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u čl. 2. točka 1. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209981727 od dana 08. kolovoza 2007. godine, ovjeren kod Javnog bilježnika Gordana Frkovića pod brojem OV-28357/2007 08. kolovoza 2007. godine, koja glasi: “sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.“

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, platiti tužitelju RV, iz [adresa], iznos u visini od 4.836,07 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na iznose kako slijedi:

- na iznos od 20,91 EUR od 07. siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od 05. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,99 EUR od 28. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 5,17 EUR od 10. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 0,89 EUR od 08. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 11,66 EUR od 13. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 14,95 EUR od 06. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 7,31 EUR od 10. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 21,24 EUR od 12. siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,31 EUR od 10. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 26,75 EUR od 06. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 21,58 EUR od 09. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 22,33 EUR od 07. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,40 EUR od 04. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,41 EUR od 09. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,25 EUR od 07. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,98 EUR od 09. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 17,60 EUR od 07. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 16,81 EUR od 05. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 18,70 EUR od 08. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 23,46 EUR od 11. siječnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,55 EUR od 08. veljače 2010. godine do isplate,

- na iznos od 31,83 EUR od 26. ožujka 2010. godine do isplate,

- na iznos od 38,47 EUR od 08. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 48,05 EUR od 05. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,61 EUR od 28. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41,61 EUR od 28. srpnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 39,94 EUR od 07. kolovoza 2010. godine do isplate,

- na iznos od 26,33 EUR od 08. rujna 2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,55 EUR od 11. listopada 2010. godine do isplate,

- na iznos od 51,22 EUR od 09. studenog 2010. godine do isplate,

- na iznos od 62,13 EUR od 07. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 74,68 EUR od 10. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 63,52 EUR od 08. veljače 2011. godine do isplate,

- na iznos od 65,14 EUR od 11. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 59,35 EUR od 07. travnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 67,77 EUR od 06. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 83,26 EUR od 07. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 96,34 EUR od 14. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 118,33 EUR od 13. kolovoza 2011. godine do isplate,

- na iznos od 90,59 EUR od 08. rujna 2011. godine do isplate,

- na iznos od 82,02 EUR od 12. listopada 2011. godine do isplate,

- na iznos od 80,57 EUR od 16. studenog 2011. godine do isplate,

- na iznos od 82,76 EUR od 05. prosinca 2011. godine do isplate,

- na iznos od 89,12 EUR od 10. siječnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 93,86 EUR od 03. veljače 2012. godine do isplate,

- na iznos od 93,42 EUR od 06. ožujka 2012. godine do isplate,

- na iznos od 90,41 EUR od 13. travnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 94,72 EUR od 30. svibnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 92,27 EUR od 30. lipnja 2012. godine do isplate,

- na iznos od 92,43 EUR od 01. kolovoza 2012. godine do isplate,

- na iznos od 90,70 EUR od 01. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 86,65 EUR od 27. rujna 2012. godine do isplate,

- na iznos od 92,82 EUR od 01. prosinca 2012. godine do isplate,

- na iznos od 92,26 EUR od 02. siječnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 86,54 EUR od 02. veljače 2013. godine do isplate,

- na iznos od 89,26 EUR od 02. ožujka 2013. godine do isplate,

- na iznos od 92,42 EUR od 08. travnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 83,31 EUR od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 83,31 EUR od 11. lipnja 2013. godine do isplate,

- na iznos od 84,08 EUR od 20. kolovoza 2013. godine do isplate,

- na iznos od 85,82 EUR od 13. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 87,06 EUR od 19. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 87,06 EUR od 19. rujna 2013. godine do isplate,

- na iznos od 89,22 EUR od 10. listopada 2013. godine do isplate,

- na iznos od 87,87 EUR od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 87,87 EUR od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 87,87 EUR od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 87,87 EUR od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

- na iznos od 850,12 EUR od 08. siječnja 2014. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju EV, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.800,00 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 13. ožujka 2025. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se objektivna preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva povišenjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 08. kolovoza 2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 3209981727 kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 25.855,36 CHF prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan isplate kredita, da su ugovorne strane ugovorile da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja. Navodi da mu prilikom sklapanja ugovora nisu prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanje mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja, da mu je kredit kojim je glavnica vezana uz valutu CHF ponuđen kao najpovoljniji kredit s najnižom kamatnom stopom. Navodi da su povrijeđena njegova prava kao potrošača i to na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica uz valutu švicarski franak. Nadalje navodi da je presudama Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14.06.2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 07.04.2013. godine, te je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine utvrđeno da je tuženik u vremenskom razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese potrošača zaključujući ugovore o kreditu koristeći se ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak (CHF), a da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije informirao u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Tužitelj navodi imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, pa sukladno odredbi čl. 1111. st. 1., a u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, potražuje od tuženika isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama, tekućim od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja budući je uplate na ime podmirenja kredita vršila i ŽV, osporava tužitelju status potrošača, ističe prigovor zastare imajući vidu da se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje trogodišnji zastarni rok. Tuženik navodi da su nezakonite i nepravilne odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017, jer je ista u suprotnosti odluci Suda Europske unije u predmetu C-81/19 iz koje odluke suda proizlazi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik se pri tome poziva i na članak 2. stavak 1. Direktive Vijeća 93/12/EEZ od 05. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Navodi da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, da je tuženik tužitelju kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više načina. Navodi kako podizanje kredita u bilo kojoj valuti predstavlja rizik, iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba na može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu i da su tužitelj i tuženik ugovaranjem valutne klauzule dobrovoljno prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navodi da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu, a svako osoba pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovaralo na temelju tečaja domaće valute u odnosu na bilo koju stranu valutu. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata na utuženi iznos jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o kreditu za kupnju motornog vozila od 08.08.2007.g. (list 6-10 spisa), izračun razlike u obračunu otplate kredita (list 11 spisa), promet po kreditu tužitelja, pregled visine kamatnih stopa (list 12-30 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda, odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU (list 81-102, list 124-141, list 185-211 spisa), promet po kreditu - uplate (list 57-68 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić, te je saslušan tužitelj kao stranka u postupku.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22 i 153/23, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

4. U tijeku postupka tužitelj osporava navode tuženika, osporava istaknuti prigovor zastare kao neosnovan, osporava navode tuženika u odnosu na postavljeni tijek zatezne kamate na utuženi iznos sadržajno kao u podnesku od 10. listopada 2023. godine (list 146-150 spisa). Tuženik tijekom postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja u cijelosti kao neosnovane.

5. Tuženik tijekom postupka navodi da o valjanosti ugovorene valutne klauzule dodatno upućuje na odluku Suda EU u predmetima C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ističe kako u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Tuženik se poziva i na odluku u predmetu C-243/20 Suda EU. Ističe kako odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive i da je zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Slijedom navedenog, ističe da su potpuno neosnovani navodi tužitelja o ništetnosti valutne klauzule, a stoga i bilo koji kondemnatorni zahtjev tužitelja koji bi se na tome temeljio. Navodi da je tužitelj bio dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

6. Sud je na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao vozilo za osobne potrebe, otišao je u auto centar Vasilj u Samoboru i kada je odabrao vozilo oni su ga uputili u poslovnicu tuženika u Samoboru. Navodi da je pozvan u banku da dođe potpisati ugovor, predali su mu ugovor o kreditu koji je već bio napisan i rekli su da ga može pročitati, pročitao je ugovor, ali mu nije baš sve bilo jasno. Tužitelj iskazuje da se ne sjeća što je sve pitao, ali zna da mu je rečeno da je odobren iznos kredita koliko mu treba za plaćanje vozila. Navodi da mu djelatnik banke nije pojašnjavao ugovorne odredbe, niti ga je upozorio na rizik sklapanja ugovora u CHF, nisu mu pojašnjavali odredbe o valutnoj klauzuli, a isto tako niti javni bilježnik mu nije pojašnjavao ugovorne odredbe. Ističe kako mu nisu nudili drugu vrstu kredita osim kredita kojim je glavnica vezana uz švicarski franak. Osobno je otplaćivao kredit, nije bio nositelj obrta.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

7. U tijeku postupka tuženik ostaje kod prigovora zastare. Tužitelj se protivi istaknutom prigovoru zastare. Sud je ocijenio prigovor zastare potraživanja neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o valutnoj klauzuli kojim je glavnica vezana uz švicarski franak (CHF) svojom odlukom od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske), te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je tužbu podnio dana 15. svibnja 2023. godine, a zastara potraživanja nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine.

8. Sud je uvidom u promet po kreditu utvrdio da su uplaćeni mjesečni anuiteti kako je ugovoreno, a iz iskaza tužitelj utvrđeno je da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu radi kupnje motornog vozila i da je osobno otplaćivao kredit. Tuženik navodi da tužitelj nije osobno otplaćivao kredit te da je vraćala mjesečne anuitete i ŽV, a koje činjenice je sud utvrdio uvidom u promet uplata (list 57-69 spisa). Sama činjenica da je ŽV izvršila uplata mjesečnih anuiteta za siječanj, veljaču i ožujak 2012. godine te potom u kolovozu i rujnu 2012. godine i u mjesecu listopadu 2013. godine nije samo po sebi dokaz da bi ŽV vršila otplatu kredita u svoje ime i za svoj račun imajući u vidu da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je kredit osobno otplaćivao. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode da tužitelj neosnovano zahtjeva povrat svih preplaćenih iznosa.

9. U tijeku postupka tuženik ističe kako tužitelj tijekom ovog postupka nije dokazao da je potrošač. Sud je takve navode ocijenio kao neosnovane. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi kupnje motornog vozila (čl. 5. Ugovora o kreditu). Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221a. ZPP-a) i koji je isplatio iznos odobrenog kredita ne dokazuje suprotno. Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za kupnju motornog vozila, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju motornog vozila jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.

10. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu kako to navodi tužitelj u tužbi i da je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u švicarskom franku (CHF) te da se tečaj švicarskog franka u odnosu na tečaj CHF na dan isplate kredita mijenjao u tijeku ugovornog odnosa.

11. U odnosu na osnov tužbenog zahtjeva koji tuženik osporava iz razloga kako ih navodi tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime ovaj sud primjenjuje u ovoj pravnoj stvari odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Ovaj sud vezan je odlukama Vrhovnog suda u kojem su već izražena stajališta o određenom pravnom pitanju. Nadalje tuženik ne predlaže utvrđenje novih činjenica niti navodi činjenice koje nisu raspravljene u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske i Vrhovnim sudom Republike Hrvatske koji su se vodili povodom tužbe Udruge Franak. Tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221.a. ZP-a) nije dostavio nove dokaz kojima raspolaže nakon donošenja pravomoćnih presuda u kolektivnom sporu niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđenja da je tužitelja prije sklapanja Ugovora o kreditu u cijelosti informirao o svim rizicima vezanim uz ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, pa da je tek onda tužitelj pristao na sklapanje Ugovora o kreditu.

12. Sud je uvidom u Ugovor o kreditu broj 3209981727 od dana 08. kolovoza 2007. godine utvrdio da su tužitelj i tuženik ugovorili visinu kredita u iznosu od 25.855,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (članak 1. Ugovora ), da je ugovorena redovna kamata u visini od 5,20% godišnje, promjenjiva, u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Kreditora, kamata po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koje su promjenjive odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša sve u slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine (članak 2. Ugovora), rok otplate kredita osamdesetčetiri (84) mjeseca (članak 3. Ugovora). Ugovorne stranke člankom 6. stavak 1. ugovorile su da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 367,88 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF, a iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor se obvezuje obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.

13. Nesporno je između stranaka da je u čl. 6. Ugovora navedeno kako korisnik kredita pristaje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu time da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onoga mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu. Nije sporno niti to da je tužitelj pristao tijekom ugovornog odnosa na primjenu Općih akata sa svim izmjenama i dopunama.

14. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takvih odredbi Ugovora.

15. U odnosu na navode tužitelja kojim ističe ništetnosti odredbe čl. 1. točka 2 i čl. 2. točka 1. spornog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak otplata mjesečnog anuiteta tuženik osporava navode tužitelja da ugovaranje valutne klauzule ne proizvodi pravni učinak, ističe kako je u kolektivnom sporu tužitelja Potrošač protiv tuženika u odlukama Visokog trgovačkog suda u Republici Hrvatskoj poslovni broj Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 izraženo stajalište kako banke nisu povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula. Navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske je potvrdio institut valutne klauzule navodeći da je isti općeprihvaćen od svih subjekata društva i u svakodnevnoj je primjeni te je potrošačima takva ugovorna odredba bila jako dobro poznata uključujući i sve pravne posljedice koje ona proizvodi. Na takve navode tužitelj ističe kako nije niti u jednom trenutku bio informiran u odnosu na rizik valute CHF, a kako bi mogao donijeti razboritu odluku.

Sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da tužitelju nisu protumačene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, da mu nisu nudili u banci drugu vrstu kredita i da su mu predali napisan ugovor u banci.

16. U ovoj pravnoj stvari sud je odlučujući o osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva imao u vidu pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obaviješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. 1. točka 2. i čl. 2 točka 1. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužitelj bio u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju motornih vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da su o valutnoj klauzuli u CHF potrošači pa tako i tužitelj bili upoznati.

17. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba članka 1. točka 2. i članka 2. točka 1. vezana uz valutnu klauzulu u CHF Ugovora o kreditu sklopljenim između Zagrebačke banke d.d., tuženika u ovoj pravnoj stvari, i tužitelja EV, iz [adresa] te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Slijedom navedenog sud je odlučio kako pod točkom I. i II. izreke presude.

Polazeći od toga da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule vezane uz glavnicu u valuti CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima.

18. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o., Zagreb, vještak Darko Prpić na okolnost utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva. Vještak Darko Prpić u nalazu i mišljenju od 21. kolovoza 2024. godine (list 161-167 spisa) navodi da je mišljenja da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema otplatnom planu Banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 4.836,07 EUR (36.437,16 kn).

Nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka u računskom dijelu, osporava tražbinu tužitelja, jer tužitelj ne dokazuje osnov tužbenog zahtjeva. Navodi kako se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema općim pravilima obveznog prava ugovorni odnos između parničnih stranka sveo na početno ugovorene parametre, što bi značilo i da tuženik ima potraživanje prema tužitelju u smislu nižeg tečaja, od onoga po kojem je bio isplaćen.

19. Sud je ocijenio navode tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao neosnovane. Naime vještak je prema zadatku suda sačinio nalaz i mišljenje. U odnosu na negativne razlike po stajalištu ovog suda tuženik neosnovano ističe kako bi sud trebao imati u vidu i one slučajeve u kojima je tužitelj manje platio u odnosu na početni otplatni plan. Tuženik nema svojstvo potrošača, tuženik je financijska institucija na kojeg se ne primjenjuju stajališta Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske niti Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta povodom kolektivne tužbe u postupku "Potrošač". Nadalje tužitelj uplatom nižeg iznosa nije ništa stekao niti dobio temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorenoj valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu CHF. Kako tužitelj ne može vratiti ono što od tuženika nije dobio odnosno primio to sud je stajališta da pri odlučivanju nije potrebno umanjiti tužbeni zahtjev za negativnu razliku. Pri tome sud ima u vidu da je tuženik sastavljao Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora, a koji sadrži ništetne ugovorne odredbe, pa niti ne može tražiti isplatu koristi primjenom instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 1111. ZOO-a. Nadalje onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove nesavjestan je i nema pravo povrata danog.

Pri tome je sud imao u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u presudi poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine u kojem se navodi "...da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu..."

Tuženik ne ističe prigovor prijeboja niti podnosi protutužbu u odnosu na utvrđeni manje plaćeni iznos. Slijedom navedenog sud nije odlučivao o manje plaćenim iznosima.

20. Iz svih gore navedenih razloga, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim se zahtijeva da mu tuženik na ime razlike isplati iznos od 4.836,07 EUR, te je primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).

21. Tuženik osporava tijek zateznih kamata. Tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, pa čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu.

22. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući se takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, odnosno …banka i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

23. Nakon dostave nalaza i mišljenja tužitelj je podneskom od 29.08.2024. godine uskladio tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva povećanjem istoga za iznos od 150,07 EUR, a ako bi sud dopustio objektivnu preinaku tužbenog zahtjeva ističe prigovor zastare (podnesak tuženika od 04.09.2024.g. - list 175-180 spisa).

Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:

2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem a tužbu je podnio unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.

Nadalje sud je ocijenio kao neosnovano protivljenje tuženika objektivnom preinačenju tužbenog zahtjeva budući je tužitelj specificirao tužbeni zahtjev neposredno nakon zaprimanja nalaza i mišljenja vještaka. Sud pri tome ističe kako u situaciji kada tužitelja u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu preplaćenih iznosa koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a povećanje tužbenog zahtjeva odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka. Povišenjem tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije se promijenio identitet spora niti se iznose nove činjenice. Slijedom navedenog sud je ocijenio protivljenje tuženika objektivnoj preinaci tužbenog zahtjeva kao neosnovano te je riješeno kao u izreci ovog rješenja.

Sud pri tome ističe kako je i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. koji navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu E protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.

24. Temeljem čl. 154 st. 1. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku. Tužitelju pripada naknada parničnog troška i to na naknadu sastava tužbe od 15.05.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa), sastava podneska od 10.10.2023.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu 09.07.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 29.08.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 16.09.2024.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanje na ročištu 27.01.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), ukupno 1.200,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 300,00 EUR, trošak predujma vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, ukupno 1.800,00 EUR.

Sud nije priznao trošak sastava podneska od 18.05.2023.g. u iznosu od 50,00 EUR, sastav podneska od 11.07.2024.g. u iznosu od 50,00 EUR jer isti nisu bili nužni.

Sud je zateznu kamatu na dosuđeni trošak dosudio sukladno čl. 151. stavak 4. ZPP- a.

U Zagrebu, 13. ožujka 2025. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku