Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž -2272/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Ježek Mjedenjak predsjednice vijeća, Lidije Oštarić Pogarčić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Nataše Peršić Brleković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Draženu Vukoviću i Saši Laliću, odvjetnicima u Splitu, radi isplate, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-214/21 od 6. srpnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Povrv-214/21 od 6. srpnja 2021. potvrđuje u točki I izreke u dijelu kojim je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz Splita, Zrinke Milić- Štrkalj poslovni broj Ovrv-918/15 od 15. rujna 2015. održan na snazi za iznos od 3.904,54 eura[1] / 29.418,75 kn kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama od 3. ožujka 2015. do isplate, te u dijelu kojim je citirani platni nalog za iznos od 29.274,26 eura / 220.566,94 kn sa zakonskim zateznim kamatama stavljen izvan snage i zahtjev tužitelja odbijen.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbi stranaka preinačuje se citirana presuda u preostalom dijelu točke I, te točki II izreke i sudi:

Platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz Splita Zrinke Milić- Štrkalj poslovni broj Ovrv-918/15 od 15. rujna 2015. stavlja se izvan snage u dijelu u kojem je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 21.476,66 eura / 161.815,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 3. ožujka 2015. do isplate i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbija.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 572,22 eura / 4.311,41 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 6. srpnja 2021. do isplate, u roku od 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija te zahtjev tuženika u cijelosti.

IV. Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi troškove žalbenog postupka u iznosu od 440,68 eura / 3.320,31 kn, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija, kao i zahtjev tužitelja u cijelosti.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se kao nedopuštena žalba tuženika podnesena protiv rješenja od 8. veljače 2021.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika iz Splita Zrinke Milić-Štrkalj poslovni broj Ovrv-918/15 od 15. rujna 2015. u dijelu kojim je tuženiku naloženo u roku od 8 dana isplati tužitelju iznos od 191.234,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. ožujka 2015. do isplate, dok se za više zatraženi iznos do 220.566,94 kn sa zakonskom zateznom kamatom citirani platni nalog stavlja izvan snage i zahtjev tužitelja odbija.

1.1. Točkom II izreke odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

2. Protiv citirane presude žalbu podnose obje stranke, svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu, odnosno tužitelj protiv odbijajućeg dijela presude a tuženik protiv dosuđujućeg dijela presude iz točke I izreke te odluke o troškovima postupka, a tuženik i protiv rješenja suda prvog stupnja od 8. veljače 2021. kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) te predlažu da se uvaženjem njihovih žalbi pobijana presuda i rješenje preinače sukladno žalbenim prijedlozima, podredno ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije odgovorio na žalbu tužitelja, dok je tužitelj odgovorio na žalbu tuženika poričući osnovanost žalbenih navoda tuženika te predlaže žalbe odbiti i presudu te rješenje suda prvog stupnja u tom dijelu potvrditi.

4. Žalbe su djelomično osnovane, dok je žalba tuženika podnesena protiv rješenja nedopuštena.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa na ime odvjetničkih usluga koje je tužitelj pružao tuženiku kao njegov punomoćnik zastupanjem u predmetu koji se vodi pred Općinskim sudom u Splitu poslovni broj Pi- 12/2012 za razdoblje od 17. svibnja 2001. do 16. lipnja 2014.

6. Sud prvog stupnja utvrđuje te proizlazi iz sadržaja spisa slijedeće:

-tuženik je ovlastio tužitelja kao odvjetnika za zastupanje u predmetu koji se vodi pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem P-6061/2019 (ranije IIP 736/00, IIP-54/06 i Pi 12/12) koji nije pravomoćno okončan,

-zastupanje je prestalo otkazom punomoći, s time da za vrijeme zastupanja tužitelj nije dostavljao tuženiku račune radi naplate usluga po svakoj obavljenoj radnji,

-tužitelj je izvršio povrat spisa tuženiku nakon prestanka zastupanja uz dopis od 5. lipnja 2014. prilažući i specifikaciju potraživanja, te račun broj 19-01-01/2015 od 23.veljače 2015. na iznos od 411.801,56 kn koji nije plaćen,

-tužitelj je temeljem tog računa podnio prijedlog za ovrhu te je doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-918/2015 od 15. rujna 2015. od strane javnog bilježnika Zrinke Milić-Štrkalj iz Splita,

-u povodu prigovora tuženika navedeno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave stavljeno je izvan snage u dijelu u kojem je određena ovrha i ukinute provedene radnje, te odlučeno da će se postupak nastaviti kao u povodu prigovora protiv platnog naloga,

7. Sud prvog stupnja analizirajući rezultate provedenog dokaznog postupka u prvom redu otklanja prigovor tuženika da navedeni račun tužitelja od 23. veljače 2015. ne predstavlja vjerodostojnu ispravu utvrđujući da su u istom označeni vjerovnik, dužnik, glavnica i iznos PDV-a, datum izdavanja i dospijeća, način plaćanja, oznaka da se radi o odvjetničkom trošku, te "obračun po naplaćenoj naknadi", tako da sadrži sve bitne elemente sukladno čl. 31. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22, 6/24 - dalje OZ). Osim toga, da je taj prigovor irelevantan i iz razloga što je rješenje o ovrsi stavljeno izvan snage i postupak nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, dakle, kao parnični postupak, u kojem se odlučuje o osnovanosti, odnosno neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Glede dogovora stranaka o njihovom poslovnom odnosu i načinu plaćanja odvjetničkih usluga tužitelju od strane tuženika cijeneći iskaze stranaka i saslušanih svjedoka, te sadržaj priložene dokumentacije (dopise koje je tužitelj slao tuženiku radi razrješenja plaćanja tih troškova i otkaza punomoći) utvrđuje da se navedeni račun odnosi isključivo na zastupanje tuženika u navedenom predmetu, pa da navodi tuženika u pismenoj komunikaciji da mu nije poznato na što se to potraživanje odnosi, nisu prihvatljivi. Ovo osobito iz razloga što tužitelj uz račun dostavlja i specifikaciju.

9. Dakle, zaključuje da je između stranaka sklopljen ugovor o pružanju odvjetničkih usluga koji po svojoj naravi predstavlja ugovor o nalogu iz čl. 749. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 29/78., 38/85., 46/85., 45/98., 57/89., 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99., dalje ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme izdavanja punomoći, a primjenjuje se u konkretnom slučaju temeljem odredbe čl. 1163. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/15 - dalje ZOO/05). Tim ugovorom da se tužitelj obvezao kao nalogoprimac prema tuženiku kao nalogodavcu da za njegov račun poduzme određene poslove, a ovaj ga ovlastio na poduzimanje tih poslova, s time da sukladno st. 3. te odredbe nalogoprimac ima pravo na naknadu za svoj trud, osim ako je drugačije ugovoreno ili proizlazi iz prirode međusobnog odnosa, a na identični način taj ugovorni odnos reguliran je odredbom čl. 763. ZOO/05. Ne prihvaća tvrdnje tuženika da je između njih ugovoreno plaćanje naknade za zastupanje ovisno o uspjehu u sporu, odnosno u visini od 5% ukoliko uspije u parnici, zaključujući da za to nema temelja u rezultatima dokaznog postupka, a uz to da bi sukladno odredbi čl. 19. Zakona o odvjetništvu ("Narodne novine" broj 9/04., 117/08., 50/09., 57/09. i 18/11. dalje: ZO) takav dogovor bio valjan jedino ukoliko je sastavljen u pismenoj formi, što u konkretnom slučaju nije utvrđeno. Zaključuje da tuženik nije dokazao niti tvrdnje da su stranke ugovorile plaćanje tek po okončanju postupka, a isključile plaćanje za slučaj prestanka ugovornog odnosa iz drugih razloga. Pri tome cijeni da se radilo o složenom predmetu, čiji je brz i uspješan ishod za tuženika bilo veoma teško sa sigurnošću pretpostaviti, s time da i dugotrajnost postupka (tužba podnesena 2001., a predmet nije okončan), ne ukazuje da bi po redovnom tijeku stvari u takvom predmetu tužitelj s tuženikom ugovarao naplatu isključivo po okončanju postupka, a ne i prestankom ugovora o nalogu na drugi način, kako je to, prema tvrdnjama tužitelja, bila njegova uobičajena praksa.

10. Stoga primjenom odredbe čl. 762. st. 1. ZOO/91 u vezi sa čl. 18. ZO-a obvezuje tuženika isplatiti tužitelju iznos naveden u dosuđujućem dijelu točke I izreke, zaključujući da se glede visine naknade ima primijeniti Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12 - dalje Tarifa/12). Prigovor zastare smatra neosnovanim, budući da je tužitelj otkazao punomoć tuženiku 2014. kada je došlo do raskida ugovora o nalogu, s time da je posljednju radnju zastupanja poduzeo 21. svibnja 2014. pristupom na ročište u tom predmetu, kada je potraživanje dospjelo, a kako je prijedlog za ovrhu podnio 8. rujna 2015., zaključuje da nije protekao opći zastarni rok od pet godina koji se primjenjuje na konkretan slučaj.

11. S obzirom na vrijednost predmeta spora analizirajući provedene radnje zastupanja (sastav podnesaka, zastupanje na ročištima, sastav pravnih lijekova i dr.) zaključuje da bi s obzirom na vrijednost boda od 10,00 kn prema Tbr. 50 Tarife/12 tužitelju pripadao iznos uključujući i PDV od 263.979,50 kn, koji iznos umanjuje za 9.000,00 kn za koji je i tužitelj u specifikaciji umanjio račun, zaključujući da se radilo o predujmu. Međutim, da je sam tužitelj naveo da će cijenu navedenih usluga umanjiti za 25% pa u tom postotku umanjuje utvrđeni iznos, tako da konačno platni nalog održava na snazi za iznos od 191.234,62 kn.

12. S obzirom na ishod postupka zaključuje da su ispunjeni uvjeti iz čl. 154. st. 4. ZPP-a te odlučuje da svaka stranka snosi svoje troškove.

13. I u fazi ovog žalbenog postupka prijeporna je obveza tuženika na isplatu naknade tužitelju za usluge zastupanja u navedenom parničnom postupku, dogovor stranaka o načinu plaćanja navedenih usluga i u svezi s tim da li je za neke od poduzetih radnji nastupila zastara te visina pripadajućeg iznosa u primjeni Odvjetničke tarife.

14. U prvom redu valja odgovoriti da žalba tuženika podnesena protiv rješenja suda prvog stupnja donesenog na raspravi održanoj 8. veljače 2021. kojim je dopušten povrat u prijašnje stanje, nije dopuštena, pa je istu valjalo odbaciti. Naime, sud je 9. studenoga 2021. donio rješenje o presumiranom povlačenju tužbe iz razloga što tužitelj niti njegov punomoćnik nisu pristupili na ročište, a tuženik se nije upustio u raspravljanje, ali je u povodu prijedloga za povrat u prijašnje stanje podnesenom po tužitelju (u kojem navodi da zbog zdravstvenih razloga nije bio u mogućnosti pristupiti na isto), raspravnim rješenjem dopustio povrat u prijašnje stanje. Odredbom čl. 122. ZPP-a propisano je da protiv rješenja kojim se prihvaća prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena žalba, osim ako je prijedlog prihvaćen protivno odredbi čl. 117. st. 2. i čl. 119. ovog zakona ili prijedlog koji je nepravovremeno podnesen. Dakle, iz navedenog proizlazi da sukladno citiranoj odredbi protiv tog rješenja nije dopuštena niti posebna žalba tako da se to rješenje ne može pobijati niti u žalbi protiv odluke o glavnoj stvari, a ne radi se o situaciji da bi prijedlog bio prihvaćen protivno odredbi čl. 117. st. 2. i odredbi čl. 119. ZPP-a, pa je žalbu valjalo odbaciti primjenom odredbe čl. 367. ZPP-a.

15. Ispitujući u povodu izjavljenih žalbi pobijanu presudu ovaj sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja provedenim postupkom i njenim donošenjem počinio koju od apsolutno bitnih procesnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a. Isto tako nije počinjena niti apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja iznio razloge u odnosu na sve odlučne činjenice tako da je presudu u svemu moguće ispitati.

16. Međutim, prema stavu ovoga suda s obzirom na utvrđenja iz rezultata dokaznog postupka djelomično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

17. Naime, i u fazi žalbenog postupka ostalo je prijeporno da li je postojao dogovor između stranaka o načinu plaćanja usluga tužitelja u zastupanju tuženika te ukoliko jeste kakav je taj dogovor, jer je to odlučno za pravilnu ocjenu osnove tužbenog zahtjeva te visine. Za ocjenu tog prijepora sud je proveo sve dokaze i utvrdio na temelju rezultata istih za to odlučne činjenice, ali je prema mišljenju ovoga suda izveo pogrešne pravne zaključke. Ugovor o nagradi tužitelja razmjerno uspjehu u sporu neprijeporno nije zaključen u pisanom obliku, s time da tuženik tvrdi da je to bilo 5% od iznosa za slučaj uspjeha u sporu, ali takav dogovor sukladno odredbi čl. 19. ZOO- a za slučaj da je i bio postignut nema učinak, s obzirom na nedostatak forme. Osim toga, takve tvrdnje tuženika ne potvrđuju rezultati dokaznog postupka i to iskazi samih stranaka, saslušanih svjedoka i priložene dokumentacije, kao što to utvrđuje sud prvog stupnja. Dokazni prijedlog tuženika za saslušanje predloženih svjedoka na okolnost na koji je način tužitelj pokušavao naplatiti nagradu za pružene usluge i od drugih stranaka je sud prvog stupnja pravilno odbio. Ti dokazi i prema mišljenju ovoga suda nisu podobni za utvrđenje činjenica o dogovoru postignutom između stranaka jer je za konkretan slučaj relevantan dogovor između njih a ne tužitelja i ostalih stranaka koje je zastupao. Naime, isti je predložio saslušanje svjedoka JĐ, Š i ZĐ, RĐ i ĆĐ na okolnost "da se tužitelj na sličan način pokušava naplatiti mimo postignutih dogovora i od drugih svojih stranaka", odnosno odvjetnika Marina Budimira "na okolnosti kako tuženik dogovara naplatu odvjetničkih usluga sa drugim odvjetnicima" s kojima ima ugovor o naplati nagrade u odnosu od uspjeha u sporu, pa je sud prvog stupnja pravilno odbio provesti te dokaze, jer okolnosti na koje je predloženo saslušanje tih svjedoka nisu relevantne za ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja, odnosno utvrđenja konkretnog dogovora stranaka.

18. Sud prvog stupnja iz iskaza tužitelja utvrđuje način stupanja stranaka u međusobni kontakt vezan uz postizanje dogovora da će tužitelj zastupati tuženika u navedenom parničnom postupku u kojem dijelu su u bitnom navodi stranaka suglasni. Međutim, u odnosu na dogovor o načinu plaćanja pruženih usluga su njihovih navodi različiti, pa tako za tužitelja utvrđuje da tvrdi kako sa tuženikom nikada nije postigao nikakav sporazum da bi za slučaj da u parnici uspije naplatio sve troškove od protivne strane, da mu nije ispostavljao račun za obavljene radnje i to kako njemu tako niti drugim strankama niti mu je poznato kako to inače odvjetnici rade, ali da je uobičajeni način da račun ispostavljaju po pravomoćnom okončanju cijelog postupka, a ukoliko dođe do prekida suradnje sa strankom da u takvoj situaciji stranci ispostavlja račun za do tada obavljene radnje i usluge, što je i učinio nakon prestanka suradnje sa tuženikom. Uz to utvrđuje kako je naveo da misli da mu je tuženik u početku platio određeni manji iznos, ali se s obzirom na protek vremena nije mogao sjetiti visine potvrđujući da za slučaj uplate stranke za pojedinu radnju izdaje potvrdu koja se čuva, pa ukoliko tuženik sa njom raspolaže da će za toliko umanjiti iznos. Tuženik je pak prema utvrđenjima suda prvog stupnja tvrdio da je prema postignutom dogovoru o zastupanju njega i prijatelja tužitelj tražio da mu plate određeni iznos, više se ne sjeća koji, ali su oni to odbili, pristao je zastupati ih u parnici s time da naplati 5% od iznosa ukoliko uspiju u postupku, ali se ne sjeća da li je sastavljen o tome pisani sporazum, a ukoliko jeste da sa istim raspolaže tužitelj.

19. Dakle, sud prvog stupnja radi razjašnjenja prijepora o dogovoru stranaka vezanom uz plaćanje usluga zastupanja tuženika pravilno zaključuje kako ne proizlazi da bi stranke postigle dogovor da će tuženik platiti usluge tužitelju isključivo po okončanju postupka i to 5% od iznosa uspjeha u parnici, a za slučaj neuspjeha da mu naknada ne bi pripadala (za koji je potrebna i pismena forma). Međutim, u odnosu na utvrđenje da li je postignut eventualni drugačiji dogovor (za koji ne bi bila potrebna pismena forma), a odlučno je između ostalog za ocjenu osnovanosti prigovora zastare, iz iskaza stranaka, cijeneći da je obzirom na složenost predmeta brz i uspješan ishod za tužitelja bilo teško sa sigurnošću pretpostaviti, zaključuje da se ne ukazuje prihvatljivim po redovnom tijeku stvari da bi u takvom predmetu tužitelj ugovarao sa tuženikom naplatu isključivo po okončanju postupka, a ne i prestankom ugovora na drugi način. Nadalje, utvrđuje da je prema njegovom iskazu koji nije učinjen upitnim, takva bila njegova uobičajena praksa. Pri tome cijeni iskaz tuženika kojim tvrdi da je tužitelj od njega i V početno tražio da mu plate neki iznos što su i učinili, pa se prema stavu suda prvog stupnja ne ukazuje logičnim da je tada pristao na plaćanje tek po okončanju postupka.

20. Pored takvih utvrđenja zaključuje da je potraživanje tužitelja dospjelo izvršenjem posljednje radnje u svibnju 2014., a kako je prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnesen 8. rujna 2015. to nije protekao zastarni rok od pet godina, zbog čega se prigovor zastare ukazuje neosnovanim.

21. Osnovano tuženik u žalbi ukazuje na neprihvatljivost navedenog zaključka suda prvog stupnja pored opisanih utvrđenja koja žalbenim navodima nisu dovedena u dvojbu. U takvoj situaciji kada sud prihvaća da dogovor o načinu naplate usluga stranke nisu postigle jer to konačno niti sam tužitelj ne tvrdi, proizlazi da je neispostavljanje računa po svakoj izvršenoj radnji bila dispozicija tužitelja, jer je i sam naveo da je to bio njegov "uobičajeni način postupanja". Kako zastara počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom nije nešto drugo propisano, to je tužitelj imao pravo za svaku radnju tražiti nagradu od trenutka kada je i obavljena. Stoga slijedom zaključka da nije utvrđeno postojanje dogovora o naplati zastupanja tuženika od strane tužitelja po okončanju postupka, odnosno raskida ugovora o nalogu, proizlazi prema odredbi čl. 361. st. 1. ZOO/91, odnosno čl. 215. ZOO/05 u vezi s čl. 371. ZOO/91, odnosno čl. 225. ZOO/05, da je za radnje koje je tužitelj poduzeo prije 8. rujna 2010. nastupila zastara jer je protekao opći zastarni rok od pet godina za njihovu naplatu s obzirom da je prijedlog za ovrhu tužitelj podnio javnom bilježniku 8. rujna 2015.

22. Ovakav zaključak uz navode tužitelja potvrđuje i sadržaj priložene dokumentacije, posebno dopisa koji je tužitelj uputio tuženiku 5. lipnja 2014. u kojem navodi "stoga bez puno emocija prihvaćam Vaš raskid našeg odnosa… Dostavljam Vam i popis odvjetničkog troška u ovom predmetu sa molbom da Vi sami odredite kako i na koji način želite to riješiti. Spreman sam na značajan diskont iznosa, a što će dakako ovisiti i o Vašem prijedlogu" uz koji je priložio i specifikaciju odvjetničkih troškova sa popisom obavljenih radnji od početka zastupanja.

23. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj ponovno 23. veljače 2015. uputio tuženiku dopis u kojem mu dostavlja račun za obavljene usluge umanjen za 25% uz iskazanu spremnost na daljnji diskont jer da mu je novac potreban, a koji uključujući PDV iznosi 411.801,56 kn. Na takav dopis tužitelja tuženik je odgovorio 5. ožujka 2015. uz navode da je iznenađen dostavljenim računom koji ne razumije, jer da ne piše na što se odnosi, koji predmet, koje radnje, a ukoliko bi se radilo o predmetu "Gusići", da je dogovorena naplata po uspjehu, pa moli tužitelja da preuzme predmet i dovrši ga te se u istom naplati, a ukoliko ne uspije, da sukladno dogovoru, nema pravo na naplatu.

24. S obzirom na opisani sadržaj dokumentacije koja se odnosi na prepiske stranaka te njihovih iskaza proizlazi kao što je prethodno navedeno, da dogovor između stranaka o načinu naplate nije postignut pa tako niti dogovor da će mu račun ispostaviti nakon okončanja postupka već je tužitelj odlučio ispostaviti mu račun za sve obavljene radnje nakon prestanka punomoći (sam je naveo da je to bio njegov uobičajeni način rada ne pozivajući se na sporazum), pa proizlazi da je imao pravo zahtijevati naplatu usluge za svaku obavljenu radnju od trenutka kada je izvršena, a ne od dana izdavanja računa. Na tu tražbinu primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a/05 odnosno čl. 371. ZOO/91, pa kako je tužitelj prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnio 8. rujna 2015. to je za sve radnje koje je poduzeo prije 8. rujna 2010. nastupila zastara. Tužitelj je posljednju radnju u zastupanju tuženika poduzeo 21. svibnja 2014. kada je pristupio na ročište, a zahtjevi za poduzete radnje počev od 3. rujna 2002. do 8. rujna 2010. su u zastari tako da je zahtjev tužitelja za iste pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti. Stoga žalbeni navodi tužitelja kojima u žalbi ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o visini pripadajuće nagrade za zastupanje na ročištima koja su poduzeta u razdoblju od 4. srpnja 2002. do 3. rujna 2012. nisu od utjecaja na pravilnog primjene materijalnog prava u donošenju pobijane odluke.

25. U odnosu na visinu pripadajućeg iznosa valja navesti da je za pristup na ročište od 24. listopada 2012. i 29. studenoga 2012. pravilno sud prvog stupnja odmjerio pripadajuću nagradu za iznos od 50 bodova primjenom Tbr. 9. toč. 5. Tarife jer su oba ročišta odgođena prije početka raspravljanja sukladno prijedlogu stranaka. Isti iznos pripada mu i za zastupanje na ročištu od 22. siječnja 2013. jer se na istom nije raspravljalo niti o procesnim pitanjima s obzirom da su izneseni samo razlozi nepristupanja tuženika. Isto tako pravilno su odmjereni troškovi pristupa na ročište od 22. veljače 2013. (za koje bi obzirom na vrijednost predmeta spora pripadala nagrada u iznosu od 1216 bodova) primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife ali je sukladno priloženoj specifikaciji tužitelj za to ročište zatražio 760 bodova. Međutim, na ime pristupa na ročište od 17. travnja 2013. pripada mu primjenom Tbr. 9. toč. 2. Tarife nagrada od 608 bodova (polovina od pripadajućeg) dok je pravilno odmjerena nagrada za ročišta od 10. ožujka 2014. i 21. svibnja 2014. koja su odgođena prije početka raspravljanja prema Tbr. 9. toč. 5. Tarife u iznosu od po 50 bodova. Bez osnove je odbijen zahtjev za isplatu iznosa na ime sastava podneska od 14. travnja 2013. jer se radi o obrazloženom podnesku kojim se tužitelj očituje u odnosu na dotadašnji tijek postupka i navode iz iskaza tuženika pa mu je primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife valjalo priznati zatraženi iznos za 760 bodova. Dakle, tužitelju na ime troškova zastupanja tuženika u razdoblju za koje njegova tražbina nije u zastari, pripada nagrada od 3138 bodova, odnosno ukupno iznos od 31.380,00 kn, pa uključujući i pripadajući PDV prema Tbr. 42. Tarife od 25% u iznosu od 7.845,00 kn, tužitelju pripada iznos od 39.225,00 kn. Međutim, navedeni iznos je valjalo umanjiti za 25 % u kojem postotku je i tužitelj umanjio trošak radnji navedenih u specifikaciji prema sadržaju računa od 23. veljače 2015., ali ne i za iznos od 9.000,00 kn, jer stranke u činjeničnim navodima ne obrazlažu na što bi se to odnosilo niti na to upućuju dokazi, pa je zahtjev tužitelja osnovan za iznos od 29.418,75 kn i u tom je dijelu platni nalog valjalo održati na snazi, a u preostalom dijelu ukinuti.

26. Protivno tvrdnjama tuženika pravilno je sud prvog stupnja kod odmjeravanja visine nagrade za pojedine radnje odlučio primjenom Tarife/12, jer je u Tbr. 48. toč. 5. propisano da naplata u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora, pri čemu se navedene odredbe Tarife o dospjelosti naplate odvjetničke usluge primjenjuju i na radnje poduzete do stupanja na snagu ove Tarife, a ista je stupila na snagu 19. prosinca 2012. Kako je do otkaza punomoći, odnosno raskida ugovora o zastupanju došlo u vrijeme važenja Tarife/12 kada je tužitelj ispostavio račun i specifikaciju tuženiku, primjenjuju se u odnosu na visinu nagrade odredbe te Tarife.

27. Osnovano tužitelj ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava kod donošenja odluke o troškovima predmetnog postupka. Naime, tužitelj je u odnosu na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti, a u odnosu na visinu 7,5 %, dok tuženik nije uspio u odnosu na pravnu osnovu već u odnosu na visinu od 92,5 %. Dakle, konačni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 53,75 % , a uspjeh tuženika 46,25 %, pa kada se od uspjeha tužitelja koji je u većem omjeru uspio u postupku, oduzme postotak uspjeha tuženika, proizlazi da je tužitelj uspio u postupku sa 7,5 % u kojem omjeru mu pripadaju troškovi zastupanja te troškovi sudskih pristojbi. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju pripadaju troškovi sastava prijedloga za ovrhu i javnobilježnički troškovi u zatraženom iznosu od 10.622,53 kn, zatim primjenom Tbr. 9. toč. 1. Tarife za zastupanje na 4 ročišta za svako ročište zatraženi iznos od 5.000,00 kn te na ime troškova sastava žalbe na presudu zatraženi iznos od 7.500,00 kn primjenom Tbr. 10. toč. 1. Tarife. Uz to, primjenom Tbr. 42. Tarife pripada mu i PDV u iznosu od 25 % na troškove zastupanja, te na ime troškova sudskih pristojbi na presudu i žalbu ukupno zatraženi iznos od 12.488,00 kn jer je priložio dokaz o njihovu plaćanju, pa tako tužitelju na ime svih troškova pripada iznos od 57.485,53 kn. Međutim, s obzirom na postignuti uspjeh u sporu, konačno mu pripada iznos od 4.311,41 kn uz zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjev kao neosnovan valjalo odbiti.

28. Stoga je primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i čl. 155. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno kao u točki III. izreke.

29. Tuženiku je sukladno postignutom uspjehu sa žalbom (85 %) odmjeren trošak sastava žalbe i PDV-a (s obzirom na vrijednost pobijanog dijela) u iznosu od 440,68 eura / 3.320,31 kn dok dokaz o plaćanju sudskih pristojbi nije priložio, pa mu isti nije odmjeren. Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan jer je uspio samo u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, odnosno u odluci o troškovima postupka.

30. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 154. st. 2. i 5. ZPP-a u svezi sa čl. 166. st. 2. ZPP-a odlučeno je kao u točki IV. izreke presude.

U Rijeci, 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Branka Ježek Mjedenjak