Poslovni broj: P-1135/2024-6

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535, zastupana po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti/isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 12. veljače 2025., u nazočnosti tužitelja i njegovog punomoćnika NM, odvjetničke vježbenice u uredu odvjetnika Marijana Belčića i zamjenika punomoćnika tuženika Ivice Kučinac, odvjetnika iz Valpova, odlukom objavljenom 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 528-50-4326930, sklopljenog dana 22.08.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 22.08.2007. godine po javnom bilježniku Mirjani Borić iz Osijeka pod br. OV-27594/07, u dijelu odredbe koji glasi: “3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita..”

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 da tužitelju SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 369,74 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 25.08.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska 69, OIB:53056966535 naknaditi tužitelju SM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu od 981,18 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke , sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 25. studenog 2024. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio dana 22. kolovoza 2007. Ugovor o kreditu broj: 528-50-4326930, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju osobnog vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.902,49 CHF. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama na rok od 84 mjeseca. Predmetnim Ugovorom u članku 3. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva i to u iznosu 3,30% jednokratno. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 24. kolovoza 2007. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.785,84 HRK, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 369,74 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Zbog toga smatra da tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi tužitelju naplatio iznos od 369,74 EUR i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbe. Istaknuo je prigovor zastare.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnosti ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: ugovor o kreditu (str. 5-9 spisa) i potvrda tuženika (str. 10 spisa).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 3. Ugovora (str. 5 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 22. kolovoza 2007. (str. 5-8 spisa). Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.785,84 HRK (ulazna naknada) dana 24. kolovoza 2007., a što između ostalog proizlazi iz tuženikovog pisanog odgovora od 24. srpnja 2024., str. 10 spisa.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 3. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit podignut radi kupnje osobnog automobila koji je tužitelj koristio za vlastite potrebe. Tužitelj je dobio na potpis gotov ugovor koji je sročila banka, nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama odnosno utjecati na sadržaj istih. Prilikom sklapanja samog ugovora djelatnici banke nisu tužitelja upozorili da će biti naplaćena bilo kakva naknada pa samim tim tužitelj nije nit tražio nikakva dodatna pojašnjenja jer nije znao da će ista biti naplaćena. Naglasio je da je banka naplaćivala kredit prema ugovoru trajnim nalogom.

9. Ovako dani iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 5-9 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima, životno je da tužitelj kao laik pri čitanju samog Ugovora prije potpisa nije uočio spornu odredbu o naknadama i da nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 22. kolovoza 2007. (str. 5-9 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, dalje ZZP/07). Iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. ZZP/07. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP), a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku te iz samog Ugovora proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužitelj utrošio na kupnju osobnog automobila, koji je koristio za vlastite (osobne) potrebe, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, naknade koje će se možda naplatiti i slično. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor koji da je tužitelj odbio potpisati tad moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. ZZP/07 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 3. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe čl. 3. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

17. Tuženik je u svom pisanom odgovoru str. 10 spisa priznao da je 24. kolovoza 2007. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe naplatio iznos od 2.785,84 HRK, što iznosi 369,74 EUR prema fiksnom tečaju konverzije od 7,53450 HRK za 1 EUR. Stoga je tuženik iznos od 369,74 EUR dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 3. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika, "Narodne novine" broj: 138/23, dalje S. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 200,00 EUR za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 200,00 EUR za sastav obrazloženog podneska od 07. siječnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 200,00 EUR za zastupanje na pripremnom ročištu odnosno glavnoj raspravi održanoj 12. veljače 2025. temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife

- iznos od 100 EUR za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude 13. ožujka 2025. Tbr. 9. točka 3. Tarife.

20. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 700,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 875,00 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 53,09 EUR i na presudu u iznosu od 53,09 EUR, jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 981,18 EUR.

21. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 13. ožujka 2025.

SUDAC

GORAN JOKIĆ

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude u tri primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćnik