Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-1136/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca, Ivana Stipčića predsjednika vijeća, Renate Košir Skračić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Marijanke Salopek članice vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice TA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Ana Posavčić, odvjetnica iz Kutine, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 224/2023-15. od 11. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb i potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj: P- 224/2023-15. od 11. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb za nadoknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio slijedeću presudu:

»I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 151-50-4180290 koji su dana 13.06.2007. zaključili tužiteljica TA i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., i to odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 151-50-4180290 od 13.06.2007, a kojom odredbom je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a koja je ništetna.

II. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu br. 151-50-4180290 koji su dana 13.06.2007. zaključili tužiteljica TA i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., i to odredba čl. 3. Ugovora o kreditu br. 151-50-4180290 od 13.06.2007,, a kojom odredbom je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice tako što je koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada, a koja je ništetna.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici TA iznos od 2.456,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama računajući ove na iznos od: 0,28 EUR od 01.08.2007.,

1,18 EUR od 01.09.2007.,

0,28 EUR od 01.12.2007.,

2,48 EUR od 01.02.2008.,

4,17 EUR od 01.03.2008.,

7,07 EUR od 01.04.2008.,

2,71 EUR od 01.05.2008.,

0,99 EUR od 01.06.2008.,

3,11 EUR od 01.07.2008.,

0,15 EUR od 01.09.2008.,

2,00 EUR od 01.10.2008.,

16,00 EUR od 01.11.2008.,

6,62 EUR od 01.12.2008.,

18,54 EUR od 01.01.2009.,

20,37 EUR od 01.02.2009.,

21,20 EUR od 01.03.2009.,

18,92 EUR od 01.04.2009.,

19,36 EUR od 01.05.2009.,

15,86 EUR od 01.06.2009.,

13,29 EUR od 01.07.2009.,

13,98 EUR od 01.08.2009.,

15,33 EUR od 01.09.2009.,

15,22 EUR od 01.10.2009.,

13,85 EUR od 01.11.2009.,

16,42 EUR od 01.12.2009.,

18,48 EUR od 01.01.2010.,

21,41 EUR od 01.02.2010.,

20,74 EUR od 01.03.2010.,

24,71 EUR od 01.04.2010.,

23,96 EUR od 01.05.2010.,

25,43 EUR od 01.06.2010.,

38,16 EUR od 01.07.2010.,

35,54 EUR od 01.08.2010.,

43,54 EUR od 01.09.2010.,

40,78 EUR od 01.10.2010.,

36,33 EUR od 01.11.2010.,

45,71 EUR od 01.12.2010.,

57,65 EUR od 01.01.2011.,

49,20 EUR od 01.02.2011.,

52,17 EUR od 01.03.2011.,

48,39 EUR od 01.04.2011.,

1.624,71 EUR od 12.04.2011. do 31.12.2007. prema čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. na ime naplaćene naknade isplatiti tužiteljici TA iznos od 394,29 EUR zajedno sa zateznim kamatama računajući ove od 19.06.2007. do 31.07.2007. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, a od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici TA parnični trošak u iznosu od 1.299,08 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.«

2. Protiv navedene presude žalbu izjavljuje tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja kao i protiv odluke o trošku. Tuženik predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti te naloži tužiteljici da naknadi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, uvećan za trošak žalbe s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja drugostupanjske odluke do isplate, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu izreke i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 287/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP.

6. Nije osnovan žalbeni razlog počinjenja bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP zato jer pobijana odluka nema takvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati pa niti onih na koje neosnovano ukazuje tuženik u žalbi.

7. Sud prvog stupnja je raspravio sve tvrdnje na kojima stranke temelje svoje zahtjeve i prigovore te na osnovi izvedenih dokaza, predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP), utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva, na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i odredbi o obvezi plaćanja jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita te zahtjev za isplatom iznosa od 2.456,29 eura po osnovi pretplate anuiteta vezanih uz tečaj CHF i iznosa od 394,29 eura po osnovi plaćene naknade, sve uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu.

9. Među strankama je nesporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao banka (kreditor) sklopili Ugovor o kreditu (dalje: Ugovor) broj 151-50-4180290 od 13. lipnja 2007. i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor,

- da je Ugovorom ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 20.329,62 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (članak 1. ugovora), s rokom otplate 84 mjeseca (članak 4. ugovora), s namjenom kredita za kupnju rabljenih automobila već registriranih u [adresa] (članak 6. ugovora) s načinom otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (članka 7. ugovora),

- da je ugovorena jednokratna naknada 3,30% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita (članak 3. ugovora),

- da je tuženik naplatio tužiteljici navedenu naknadu prilikom isplate kredita.

10. Sporno je, jesu li odredbe predmetnog Ugovora u dijelu u kojem se odnose na vezanost za valutu CHF i odredbe o obvezi plaćanja naknade iz članka 3. ugovora ništetne, a posljedično je li, i u kojoj visini tuženik dužan vratiti ono što je po predmetnim odredbama ugovora primio, kao i je li nastupila zastara takvog potraživanja tužiteljice.

11. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03. - dalje: ZZP/03.), koji je u članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema članku 84. ZZP/03, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. bio je na snazi novi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07.), koji je u članku 96. stavku 1. propisao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok prema članku 99. tog Zakona, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

12. Zaključivši da je riječ o potrošačkom ugovoru, a pozivajući se na direktan učinak presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača (članak 502.c ZPP), u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima u kojima su bile sadržane nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, prvostupanjski je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, jer tužiteljica nije imala utjecaja na njihov sadržaj, jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica informirana o kriterijima na temelju kojih je mogla sagledati ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz takvih odredbi.

13. Polazeći upravo od prednjih utvrđenja – da su sporne ugovorne odredbe nepoštene, odnosno ništetne u smislu odredbe članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03 – dalje: ZZP), prvostupanjski je sud, u smislu odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22.,155/23 – dalje: ZOO), prihvatio i restitucijski zahtjev tužiteljice i obvezao tuženika da tužiteljici vrati razliku između iznosa koji je nastao kao razlika između tečaja CHF na dan plaćanja pojedinih mjesečnih anuiteta u odnosu na početno utvrđeni tečaj (na dan isplate kredita), uz izraženi pravni stav da je tuženik nesavjestan stjecalac pa da je na preplaćene iznose zatezne kamate dužan platiti od dana stjecanja do isplate (članak 1115. ZOO).

14. Prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala status potrošača pa da bez tog dokaza ne može koristiti prava koja tom statusu priznaje ZZP, valja reći da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je ugovor sklopila radi kupnje vozila i to isključivo kao fizička osoba (a ne u svrhu poslovne djelatnosti), dok je tuženik trgovac u smislu odredbe članka 3. toč. 2 ZZP/03 budući je kao bankarska institucija nudio kredite koja je jedna od njegovih osnovnih djelatnosti pa je teret dokaza da se u konkretnom slučaju radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (primjerice da tužiteljica nije potrošač, već trgovac u smislu odredbe članka 3. stavak 1., točka 2. ZZP) bila na tuženiku, a ne na tužiteljici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020.).

15. Iako bi tuženiku bilo dopušteno dokazivati da se u konkretnom slučaju radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost prvostupanjskog suda za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, valja naglasiti da tuženik u konkretnom slučaju nije učinio vjerojatnim da je tužiteljica, kao konkretni potrošač, tijekom pojedinačnog pregovoranja o sklapanju ponuđenog ugovora, dobila sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora sa spornim ugovornim odredbama. To stoga što tuženik tijekom dokaznog postupka nije predložio dokaz saslušanjem djelatnika koji je sudjelovao u sklapanju konkretnog ugovora i koji je eventualno tužiteljicu informirao o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF.

15.1. Bez obzira na to jesu li sporne odredbe tužiteljici bile gramatički razumljive, u situaciji kada nije dokazano da su joj u predugovornoj fazi sklapanja ugovora objašnjeni, jasni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi ona (po struci laborant) mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla za nju proizlaze u odnosu na specifične rizike i karakteristike vezivanja ugovorne obveze uz valutu CHF, onda nema dvojbe da su prava tužiteljice kao potrošača povrijeđena.

15.2. S obzirom na učinke presude donesene u sporu radi zaštite kolektivnih intresa i prava propisanih odredbom članka 502.c ZPP, u sporovima o individualnim restitucijskim zahtjevima na tuženiku je, a ne na tužiteljici, da dokaže kako su konkretnom potrošaču u postupku sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama, o čemu u kolektivnom sporu nije pravomoćno odlučeno.

16. Na žalbene navode tuženika valja navesti da je prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14., 110/15. i 14/19. – dalje: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene, radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a istovjetnu odredbu sadržava i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13. - dalje: ZZP/07) u članku 138.a.

17. Stoga, u smislu navedenih zakonskih odredbi, prvostupanjski sud je u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, koja utvrđuje da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno takva odluka ima direktni učinak, zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

18. Sukladno odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

19. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, a člankom 502.c ZPP, propisan je učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom je odredbom propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužiteljica ovlaštena štititi.

20. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavka 1. ZPP te nije bilo potrebe ponovo provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi to bilo i u suprotnosti s odredbama ZPP i Zakona o zaštiti potrošača. Konačno i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci, poslovni broj: Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

21. Presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Revt 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je i tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

22. Stoga nisu osnovani žalbeni razlozi tuženika iz kojih bi proizlazilo da nije postupao na nepošten način te da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, upućujući na teret dokazivanja koji da je na tužiteljici i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo pri odlučivanju o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli kao u pobijanoj presudi, neosnovano ukazujući pri tome da je propušteno pravilno primijeniti Direktivu Vijeća 93/13/EEZ.

23. Zbog naprijed navedenih razloga nije niti počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi članka 502.c ZPP.

24. U odnosu na ništetnost odredbe članka 3. Ugovora u pogledu plaćanja ulazne naknade prvostupanjski sud pravilno zaključuje kako iz dokaza u spisu proizlazi da je tužiteljica dovedena u neravnopravni položaj jer nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora (tipski ugovor). Naime, tuženik prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o odredbama ugovora pa tako niti o odredbi o naknadi iz članka 3. ugovora, već je tužiteljica bila stavljena u poziciju „uzmi ili ostavi”. Tuženik tužiteljici nije prezentirao koje on to točno ima troškove u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi tužiteljica iste morala naknaditi, niti joj je objasnio strukturu tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži (3,30 % od iznosa kredita). Također u ugovoru nije navedeno po kojem će se tečaju obračunati sporna naknada, a dodatno nije precizirano niti hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan.

25. Odredbom članka 59. ZZP je propisno da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

26. U članku 81. stavak 1. ZZP, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u stavku 2. članka 59. ZZP propisano kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

26.1. Nadalje, u stavku 3. članka 59. ZZP propisano je da ako se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, to ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u stavku 4. članka 59. ZZP propisano, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

27. Ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda o utvrđenju ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita, jer pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je sporna ugovorna odredba nepoštena u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03., u svezi članaka 4. i 7. ZOO.

27.1. Tuženik nije dokazao da se o odredbi članka 3. Ugovora pojedinačno pregovaralo, a radi se o unaprijed formuliranoj odredbi tipskog ugovora, kako je to pravilno utvrdio prvostupanjski sud, pri čemu su neosnovani žalbeni navodi da prvostupanjski sud odluku o navedenom temelji na utvrđenjima iz predmeta „Potrošač“. Pri tome valja i navesti da je tuženik kao banka jača ugovorna strana, a u ugovoru nije jasno niti navedeno od čega se sastoje te naknade, niti je jasno i nedvosmisleno predočena struktura navedenih troškova, radi čega je takva ugovorna odredba uzrokovala znatniju neravnotežu obveza na štetu tužiteljice kao potrošača, iz kojih svih navedenih razloga je predmetna ugovorna odredba ništetna.

28. Predmetni ugovor o kreditu je u cijelosti ispunjen, a s obzirom na naprijed navedeno, kako se radi o ništetnim ugovornim odredbama u odnosu na valutnu klauzulu i ulaznu naknadu, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

29. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja kredita, nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju predmetnih ništetnih odredbi koju je tuženik primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužiteljici jer je u smislu odredbe članka 1046. ZOO šteta i umanjenje nečije imovine, a visina zahtjeva tužiteljice je pravilno utvrđena provedenim vještačenjem po sudskom vještaku za financije Jasmini Fijačko.

30. Pravilno je određena isplata, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, a prema kojima se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, a s obzirom da je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak.

31. Tako i u predmetu C-421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koja proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene, pa su stoga i iz navedenih razloga neosnovani prigovori tuženika u pogledu drugačijeg utvrđenja visine.

32. Budući da je tuženik sklopio s tužiteljicom ugovor s ugovornim odredbama koje su već tada bile protivne odredbama Zakona o zaštiti potrošača, odnosno Zakona o obveznim odnosima i kao takve ništetne, isti se smatra nepoštenim stjecateljem trenutkom sklapanja takvog ugovora pa mu je osnovano prvostupanjski sud naložio zatezne kamate platiti od dana stjecanja preplaćenih iznosa kredita (članka 1115. ZOO).

33. Iako je tijekom prvostupanjskog postupka tuženik izjavio prigovor zastare, kojeg je prvostupanjski sud otklonio u pobijanoj presudi, navedeni prigovor nije preispitivan u žalbenom postupku jer ga tuženik u žalbi ne navodi.

34. Odluka o troškovima parničnog postupka priznatih tužiteljici donesena je pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i članka 155. stavka 1. ZPP te materijalnog prava navedenog u prvostupanjskoj presude te je pravilna po visini i osnovi tužiteljici priznatih troškova, koju odluku tuženik niti ne osporava određenim i obrazloženim žalbenim navodima.

35. Radi navedenog, žalba tuženika izjavljena protiv pobijane presude je odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP kao u izreci presude ovog suda pod točkom I.

36. Tuženik nije uspio sa žalbom protiv pobijane presude, pa mu niti ne pripada pravo na nadoknadu troškova parničnog postupka u povodu žalbe protiv pobijane presude te je takav njegov zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke presude ovog suda, članak 166. stavak 1. ZPP, u svezi članka 154. stavka 1. ZPP).

U Sisku 13. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Stipčić