P-4071/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Split, Gundulićeva 27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sutkinji Jeleni Lončar, u pravnoj stvari tužitelja: OG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Ivan Šalina i Božo Vrkić, odvjetnici iz Zadra, Jurja Dalmatinca Matejeva 4, protiv tuženika:

Privredna banka Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Matulić, Bilić i Vrsalović d.o.o., Split, Sukoišanska 43, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. siječnja 2025. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja Mije Rajić, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Budimir i Parteri i punomoćnice tuženika Bojane Bogdan, odvjetnice u Odvjetničkom društvu Matulić, Bilić i Vrsalović, 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nepripadno naplaćenog iznosa za prijevremenu otplatu kredita iznos od 1.194,51 eura sa zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 1. veljače 2016. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

II. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.151,32 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude, dakle od 13. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine.

Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 11,189,35 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, zaprimljenoj 9. svibnja 2019., se navodi da je tužitelj s tuženikom zaključio ugovor o kreditu broj 9011255297 kojim je tuženik odobrio tužitelju kreditni iznos od 160.000,00 CHF. Spomenutim ugovorom je ugovorena promijenjiva kamatna stopa od 4,15% (članak 4.1.). Tuženik je, s obzirom na odredbe citiranog Ugovora jednom obavijestio tužitelja o promjeni kamatne stope na što je tužitelj usmeno prigovorio dok je kasnije promjene izvršio bez da o tome obavijesti tužitelja kao ugovornu stranku na bilo koji način tako da tužitelj nije ni imao mogućnosti za prigovor. Tužitelj je kroz mjesečne rate osjetio da je došlo do promjene tako da mu je mjesečni anuitet, u odnosu na prvotni, znatno porastao. Međutim kao u odnosu na prvi prigovor i daljnji prigovori tužitelja ostali su bez ikakvog rezultata. Promjene tuženika u pogledu kamatne stope su nezakonite što je, uostalom, i utvrđeno pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Naime, iste nisu opravdane sa niti jednog stajališta tim više što u vrijeme povoljnih tržišnih prilika tuženik kamatnu stopu nije promijenio na niže u odnos u korist tužitelja. Ni stanje na međunarodnom tržištu ne ide tuženiku u prilog budući su tamo prilike takve da kamatne stope dramatično padaju. Naime, na međunarodnom tržištu kamata na švicarske franke se određuje u skladu sa kretanjima kamate koje banke međusobno određuju jedna prema drugoj prilikom pozajmljivanja (popularno nazvano Lobora na CHF). Od početka 2009. Libor neprestano pada tako da je tada kamatna stopa na CHF bila 0,53% pa je, dakle, jasno da stanje na tom tržištu nije ono što je utjecalo na povećanje sporne kamate. Upravo prateći stanje na tom međunarodnom tržištu tuženik je tužitelju trebao spustiti kamatu.

Ugovor je sastavljen u tipskom obliku i oko njegova sadržaja tužitelj nije mogao pregovarati. Tužitelj je, kao slabija ekonomska strana, morao prihvatiti ugovor i povinuti se sili jačega. Sama ta odredba o promjeni kamatne stope unosi neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača pa spada u red nepoštenih odredbi iz članka 96. Zakona o zaštiti potrošača. Sporna odredba ne navodi razloge na temelju kojih se može promijeniti kamatna stopa. Na navođenjem tih razloga ona stavlja tužitelja u neravnopravan položaj. Njemu prilikom zaključenja ugovora nije objašnjeno koji su to uvjeti koji mijenjaju visinu kamatne stope. Bez tih podataka tužitelj kao potrošač nije mogao provjeriti na temelju čega se donose odluke o promjeni kamatne stope. Sporna odredba omogućuje tuženiku kao jačoj ekonomskoj strani da jednostrano mijenja ugovorne odredbe što je protivno članku 97. stava 1. alineja 10 i 11. Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna odredbe koje su protivne članku 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača su prema članku 102. tog Zakona ništetne. Dakle, tuženik je mijenjao kamatnu stopu uvijek u svoju korist i na štetu tužitelja iako je, s obzirom na stanje na tržištu, to mogao učiniti i u korist tužitelja. Kako to tuženik nije činio to je njegovo postupanje suprotno članku 296. ZOO. Odredba tuženika je pored prednjeg, protivna i članku 82. stavak 1. alineja 11. Zakona o zaštiti potrošača koji je vrijedio u vrijeme zaključenja ugovora pa se takva odredba sukladno članku 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ima smatrati ništavom. Odredba tuženika je protivna članku 110. stavak 1. i 2. alineja 8. te članku 111. stavak 1. i 2. alineja 1. Zakona o zaštiti potrošača. Konačno, odredbe o promijenjivoj kamatnoj stopi su u suprotnosti i sa odredbom članka 4. stavak 2. Direktive 93/13 EEZ.

Pored promjenjive kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli Ugovorena u spornom Ugovoru o kreditu je kao nepoštena odredba, ništetna. Naime, kolektivnom presudom pod tužbi Potrošača pa i protiv tuženika, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koja presuda obvezuje i ovaj sud, utvrđeno je da je valutna klauzula ništetna. Naime, s obzirom da je tužitelj zaduživan po tečaju CHF koji, kao takav, nikada nije primio te mu je mjesečni anuitet obračunavan po tečaju tuženika na dan isplate to je tužitelj i na taj način izvršio povrat iznosa koji, kao takav, nije morao. Ni o ovoj odredbi Ugovora o kreditu, kao ni o ostalim odredbama, nažalost, tužitelj kao slabija ugovorna strana nije mogao pregovarati.

Osim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje odredbe je od strane Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđeno da su ništetne, ništetne su i ostale odredbe što, svakako, čini Ugovor o kreditu ništetnim u cijelosti. Naime, bez tih odredbi Ugovor o kreditu ne može opstati na bilo koji način što ga opet, u konačnici, čini ništetnim. Upravo stoga, a polazeći od odredbi Zakona o obveznim odnosima i to konkretno članka 1111. svaka od ugovornih strana bi bila u obvezi vratiti onoj drugoj ono što je temeljem takvog ništetnog pravnog posla primila. Međutim, za razliku od tužitelja tužena strana je nepoštena, pa je ne pripada pravo na zakonske zatezne kamate na isplaćeni iznos tužitelju dok, s druge strane, tužitelj ima pravo na povrat zakonskih zateznih kamata na isplaćene iznose. Kada se učini prijeboj međusobnih uplata i to na strani tuženika iznosa glavnice bez kamata dok na strani tužitelja imamo mjesečne anuitete sa zakonskim zateznim kamatama ispada da je tužitelj, u tom slučaju, isplatio i pretplatio pozamašan iznos koji, nažalost, u ovom trenutku ne može odrediti budući da mu nedostaje određena dokumentacija koja se, kao takva, nalazi u posjedu tužene strane koja mu to odbija predati. Stoga, dakle, konačan iznos će se odrediti nakon što sud naloži tuženiku dostaviti sudu potrebnu dokumentaciju i nakon što se provede financijsko vještačenje odnosno vještačenje po vještaku financijske- ekonomske stranke.

Također, prilikom prijevremenog zatvaranja kredita 2016. tuženik je tužiteljici, kao naknadu, naplatio iznos od 9.900,00 kuna koji mu, nikako, ne pripada i koji iznos, opet, tužitelj traži natrag. Tužitelj mora napomenuti i da je nepoštena praksa je prema članku 108. Zakona o zaštiti potrošača zabranjena.

Tužitelj predlaže sudu da sukladno odredbi članka 186 b Zakona o parničnom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je Ugovor o kreditu broj: 9011255297 zaključen između tužitelja i tuženika 4. svibnja 2006. ništetan te kao takav ne proizvodi pravni učinak slijedom čega se nalaže tuženiku isplatiti –vratiti tužitelju iznos koji će tužitelj odrediti kada tuženik preda svu dokumentaciju vezanu za Ugovor o kreditu broj: 9011255297 zaključen između tužitelja i tuženika posebno otplatne planove, odluke- obavijesti o promijenjivoj kamatnoj stopi, evidencije uplata po kreditu izvršenih od strane tužitelja i nakon što isti bude utvrđen knjigovodstveno-

financijskim vještačenjem, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos počevši od dospijeća do isplate.

Ukoliko iz nekog razloga sud utvrdi da bi prednji tužbeni zahtjev tužitelja bio neosnovan tada tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev kojim će se utvrditi da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz članka 4. Ugovora o kreditu broj: 9011255297 koji su stranke zaključile 4. svibnja 2006. te da su nezakonite donesene odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa kao što je ništetna odredba o valutnoj klauzuli slijedom čega tužitelj nije bio dužan plaćati mjesečnu ratu po promjenama kamatnih stopa koje je tuženik izvršio od 4. svibnja 2006. pa nadalje kao i promjenjivom tečaju CHF od 4. svibnja 2006. pa nadalje. Predlaže i da tuženik isplati-vrati tužitelju na ime nepripadnog plaćenog iznosa zbog promijenjenih kamatnih stopa i ništetne valutne klauzule odnosno promjene u tečaj CHF iznos koji će tužitelj konačno preciziratipo provedenom vještačenju po vještaku financijske struke, a nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju sa zakonskom zateznom kamatom počevši od plaćanja od strane tužiteljice svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. Također, predlaže i da tuženik isplati-vrati tužiteljici na ime nepripadnog naplaćenog iznosa za prijevremenu otplatu kredita iznos od 9.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počevši od 1. veljače 2016. pa do isplate, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe sa pripadajućim parničnim troškom.

2. U odgovoru na tužbu, zaprimljenom 14. siječnja 2021., tuženik je naveo da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, kako glavnom tako i podredno istaknutom te predlaže sudu iste odbiti uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove ovog postupka., tuženik ističe i prigovor zastare. Tužitelj i tuženik su zaista 4. svibnja 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 9011255297 kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti iznosa od 160.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke. Odredbom članka 4. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom banke a koja je na dan sklapanja predmetnog ugovora iznosila 4,15 % godišnje. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile 8. prosinca 2015. i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011255297 koju je činjenicu tužitelj propustio navesti u tužbi, a koja je od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Dakle, tužitelj u svojoj tužbi polazi od sasvim pogrešnih premisa i to: od pogrešne pretpostavke da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, kao i od pogrešne pretpostavke da bi presude Trgovačkih sudova donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača imale učinak na konkretni pravni odnos ovih parničnih stranaka, kako po pitanju osnova, tako i po pitanju zastare. Naime, ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. Sukladno navedenom zakonu banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno sa prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: (6) Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona. Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 3. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 3.220,59 EUR-a, te je ugovoreno da će se nakon namirenja manje plaćenog prijebojem, preostali iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule.

Tužitelj se u svoj tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu – jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12. veljače 2019. razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na

osnovi

Zakona

o izmjeni i

dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke.

Nadalje, da bi presude na koje se poziva tužitelj bile obvezujuće za naslovni sud u smislu odredbe članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502. Zakona o parničnom postupku ova bi parnica trebala biti radi naknade štete - a nije. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o parnici radi isplate temeljem stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude Trgovačkog suda

ukazuju

se

pravno irelevantnim u

smislu prethodno citiranih zakonskih odredbi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima i to baš člancima 22. i 26. izričito dopušteno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Ratio zakonske odredbe članka 22. ZOO- a jest da kroz cijelo vrijeme trajanja ugovornog odnosa što je posebice značajno za dugoročne kredite) novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu. A sukladno načelu monetarnog nominalizma sadržanog u članku 21. ZOO-a, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Budući je temeljem odredbe članka 22. ZOO-a valutna klauzula izrijekom dopuštena i budući sudovi sude na temelju zakona, onda je jasno da sud u okviru svoje zakonodavne uloge tu odredbu smije i mora primjenjivati onako kako ona glasi. Nadalje, nesporno je Zakonom o obveznim odnosima I to baš člankom 26. izričito dopušteno ugovoranje promjenjive kamatne stope. Navedena odredba ZOO-a nije izmijenjena ni nakon donesenih presuda, niti se istu planira mijenjati s obzirom da je u većem broju slučajeva ista u konačnici povoljnija za korisnika kredita, koji, ugovorajući je, može iskoristiti benefite

fluktuirajućeg financijskog tržišta. Tužitelj samo uopćeno navodi kako bi promjena kamatne stope bila sporna i nezakonita, te potražuje povrat pretplate po osnovi povećanja zbog promjenjive kamatne stope te pogrešno zaključuje kako mu presude trgovačkih sudova daju za pravo primjenu fiksne kamatne stope. Međutim, u postupku vođenom pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, sudovi ni na koji način nisu utvrdili da bi bila nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nepoštena bi bila odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013.godine, tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Sukladno odredbama ZOO-a nezakonitost kamatne stope postoji samo ako kamatna stopa prelazi zakonom dopuštenu visinu stope. Kako je to već istaknuto, banka je temeljem jasnih zakonskih odredbi bila ovlaštena ugovarati promjenjivu kamatnu stopu koja definitivno nikada nije prelazila

zakonom

dopuštenu

visinu

stope.

Pri

tome je svakako banka bila dužna postupati sukladno odredbama važećih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i činio. Takve obavijesti su unutar sustava banke bile automatizirane i personalizirane, tako da ne stoji tvrdnja tužitelja da bi ga banka samo jednom obavijestila o promjeni kamatne stope. Konačno, novi kriteriji promjene kamatne stope uvedeni su izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. koji je na snazi od 1. siječnja 2014., pa primjena toga zakona u pogledu reguliranih kriterija promjene kamatne stope, na period prije njegova stupanja na snagu svakako je nedopuštena. Konkretan Ugovor o kreditu zaključen je 2006. u vrijeme važenja Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. (Narodne novine broj 96/03) kao i u vrijeme važenja Općih uvjeta poslovanja tuženika na snazi od 1. studenoga 2004. do 14. srpnja 2009., koji su bili javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika i dostupni u svim poslovnicama tuženika. Odredbom članka 59. ZZP propisan je obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, koji između ostalog treba sadržavati odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Kriteriji promjenjivosti kamatne stope sadržani su i u odredbi članka 3.6. prednje navedenih Općih uvjeta tuženika. Tuženik je nadalje sukladno odredbi članka 306. st. 4. ZOKI učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke.Nakon stupanja na snagu ZOKI, tuženik je sukladno odredbi članka 308. stavak 1. citiranog zakona informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatralo obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta.

Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključivanja predmetnog ugovora s tužiteljem u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Svakako, nemogućnost predviđanja kretanja onih elemenata koji utječi na promjenu kamatne stope, a isključivo ovise o tržišnim kriterijima, a ne volji banke, izuzimaju se iz ocjene poštenosti čak i prema primjenjivim kriterijima europskog prava. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993., takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija. Konačno, niti jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećavati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u suštini generirati gubitak.

Predmetni Ugovor o kreditu potvrđen (solemniziran) po javnom bilježniku, te ima snagu javnobilježničkog akta. Drugim riječima javni bilježnik je predmetnu ispravu ispitao, utvrdio da oblikom odgovara propisima o javnobilježničkim isprava, a sadržajem propisima o sadržaju javnobilježničkog akta. Nadalje je istu ispravu pročitao sudionicima pravnog posla, upozorio ih na značaj ovršne snage, nakon čega su sudionici posla izjavili da prihvaćaju pravne posljedice koja za njih iz toga proizlaze i da to odgovara njihovoj volji. Tužitelj je poslovno sposobna osoba koja tijekom ishođenja predmetnog kredita nije izdvojio niti jednu ugovornu odredbu kao spornu niti je tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza. Ugovor je višestruko provjeravan kako od strane službenika banke tako i po javnom bilježniku, pa se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno i samostalno, u konkurenciji različitih vrsta kredita, odlučio baš za predmetni sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući je očito i sam ocijenio kako isti po svemu odgovara upravo njegovim potrebama i mogućnostima. Tužitelj je od tuženika prije sklapanja ugovora nedvojbeno dobio sva tražena pojašnjenja i informacije, kao uostalom i od javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovora. Iako sada tvrdi drugačije, iz opisanog ponašanja tužitelja moguće je jedino zaključiti kako su mu prilikom sklapanja predmetnog ugovora bile jasne i poznate ugovorne odredbe, kao i prava i obveze koje iz njega proizlaze, što je u konačnici i potvrdio podnošenjem isprave na solemnizaciju. Tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Naime, odredbom članka 215. ZOO-a propisano je da:

Zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tražbina po osnovi stjecanja bez osnove – a to bi bila svota koju je tužitelj isplatio banci na temelju ugovornih odredbi ugovora sklopljenog 2006. – korisnik kredita može tražiti prvog dana kada je obavio tu isplatu i tada počinje teći petogodišnji zastarni rok. Ovo stoga što za stjecanje bez osnove nije propisan neki drugi zastarni rok pa u primjenu dolazi opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Svakako, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P- 1401/2012 podnesena 4. travnja 2012., to je prije podnošenja tužbe nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 4. travnja 2009.

3. Podnescima od 1. veljače 2023. i 15. ožujka 2023. tužitelj je uređivao tužbeni zahtjev, a konačno je isti postavljen podneskom od 15. ožujka 2023. na način da je predlagao:

- utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu broj: 9011255297 od 4. svibnja 2006. te isplatu iznosa od 158.202,48 eura po osnovi ništetnog ugovora o kreditu, kao glavni tužbeni zahtjev

- utvrđenje ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- isplatu po osnovi ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sve kao podredni tužbeni zahtjev.

4. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem ugovora o kreditu broj 9011255297 od 4. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Slobodana Zlokića pod poslovnim brojem OU-422/06. od 4. svibnja 2006., Dodatka Ugovora o kreditu broj 9011255297 od 8. prosinca 2015. solemniziran kod javne bilježnice Zoje Puljiz pod poslovnim brojem OV-4453/15. od 10. prosinca 2015., knjigovodstvene kartice, pregleda uplata po kreditu, plana otplate, pisanog nalaza i mišljenja Centra za vještačenja d.o.o., saslušanjem tužitelja i svjedokinje SG.

5. Punomoćnici stranaka su popisali parnični trošak.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. Predmet ove parnice je zahtjev:

– za isplatu na ime nepripadno naplaćenog iznosa za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 1.194,51 eura/ 9.900,00 kuna sa zateznom kamatom na ovaj iznos počevši od 1. veljače 2016. pa do isplate, a nakon odluke Županijskog suda u Varaždinu koji je presudom Gž-1034/2023. od 4. srpnja 2024. djelomično potvrdio, a djelomično preinačio presudu ovog suda pod poslovnim brojem P-2611/2022. od 4. srpnja 2023., a rješenjem pod istim poslovnim brojem ukinuo u dijelu koji se odnosio na isplatu nepripadno naplaćenog iznosa za prijevremenu otplatu kredita, kao i u dijelu koji se odnosio na troškove postupka.

8. Među strankama nije sporno:

– da je između parničnih stranaka sklopljen ugovor o kreditu broj 9011255297 od 4. svibnja 2006. solemniziran kod javnog bilježnika Slobodana Zlokića pod poslovnim brojem OU-422/06. od 4. svibnja 2006., na temelju kojeg je odobrena isplata 160.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti na rok otplate od 360 mjeseci

– da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu broj 9011255297 od 8. prosinca 2015. solemniziran kod javne bilježnice Zoje Puljiz pod poslovnim brojem OV- 4453/15. od 10. prosinca 2015.

– da je člankom 10. ugovora o kreditu od 4. svibnja 2006. određeno da korisnik kredita može vratiti kredit prijevremeno u cijelosti ili djelomično, o čemu je dužan obavijestiti banku. Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

– da je člankom 11. Aneksa ugovora od 8. prosinca 2015. ugovoreno da sve odredbe iz osnovnog ugovora koje nisu mijenjane ostaju na snazi i primjenjuju se s odredbama dodatka

– da je tužitelj pravovremeno obavijestio banku o namjeri vraćanja kredita prije ugovorenog roka

– da je kredit otplaćen prijevremeno.

9. Sporno je:

– je li naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita tužena povrijedila zakon na štetu tužitelja

povlači li navedena povreda ništetnost dijela ugovorene odredbe o pravu tužene na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su on, supruga i malodobno dijete prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu živjeli u [adresa] u stanu od cca 33 m[2] te su imali namjeru kupiti veći stan jer je drugo dijete bilo na putu. Našli su stan na Mertojaku koji im je odgovorao, ali su prethodno trebali dignuti kredit. Kako je bio dugogodišnji klijent PBZ banke to se obratio istoj. Supruga je liječnica tako da su imali i ona i on primanja iznad prosjeka. PBZ im je ponudio kredit na 105.000,00 EUR-a s tim da su imali nešto svoje ušteđevine i to nekih 10.000,00 eura. Stan kojeg su imali namjeru kupiti prodavao se za 115.000,00 eura. Međutim, prema izračunu nisu bili kreditno sposobni za dobiti kredit u eurima zbog čega im je osobna bankarica PZB banke, SG, ponudila kredit u CHF za koji su bili kreditno sposobni. S obzirom da im je kredit trebao pristali su na taj kredit u CHF na iznos od 160.000,00 CHF. Došli su poslovno na potpis ugovora tako da su svi papiri bili već pripremljeni. Sjeća se da je osobnoj bankarici, kroz razgovor, rekao mogu li nešto pregovarati, na što se ona doslovno nasmijala i rekla da se radi o tipskim ugovorima, kako njemu tako i drugima. Nakon toga otišli su na solemnizaciju ugovora kod javnog bilježnika. Od strane osobnog bankara ili bilo kojeg drugog djelatnika banke u fazi prije zaključenja ugovora nije mu objašnjeno značenje pojmova promjenjiva kamatna stopa, valutna klauzula, niti su mu dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima, posljedicama navedenih odredbi. Cijela priča i naglasak je bio na stabilnosti Švicarske kao države i njene valute, sve u pravcu toga da se valuta nije mijenjala dugi niz godina u smislu stabilnosti. Od 2006. do 2016. kada je potpisao ugovor o konverziji glavnica je rasla sa početnih 777,77 CHF do nekih 900,00 CHF. Ispalo je da je u 10 godina kredita otplatio samo 10.000,00 eura glavnice. Sjeća se da je i to dva puta od banke tražio odgodu otplate na šest mjeseci, da mu je jedan put udovoljeno. Nakon što je napravljena konverzija rata kredita u eurima iznosila je skoro njegovu mjesečnu plaćaju. Kako je supruga kao liječnica imala određene pogodnosti kod HPB-a to je u konačnici ona podigla novi kredit kojim je zatvoren konvertirani kredit kod PBZ-a. Nije pitao osobnog bankara koji su razlozi zbog kojih je kreditno sposoban za kredit u CHF, a ne u EUR, samo je htio što prije riješiti svoje stambeno pitanje i realizirati kredit. Dodatan argument da ništa nije pitao je bio i taj što je od strane osobnog bankara naglasak bio na tome kako je valuta CHF stabila, da mu je čak taj kredit povoljniji, da je manja kamata bila na kredit u CHF nego na eur. Na upit što je kupio od sredstava koje je dobio na ime podignutog kredita, tužitelj odgovara stan na Mertojaku. Radi se o stanu u kojem živi sa svojom obitelji koji se nikad nije iznajmljivao. Obavijesti su dolazile jedan ili dva puta godišnje, na prvu obavijest nije reagirao, a nakon što je zaprimio drugu otišao je u banku. Njemu je to osobno prvi kredit, a supruga je prethodno podigla stambeni kredit za stan u [adresa]. Predmetni ugovor prije potpisivanja nije pročitao od početka do kraja, pročitao je dio koji se odnosi na iznos, rok otplate, osobne podatke, broj rata. Ne može se sjetiti je li bio svjestan da ugovora promjenjivu kamatnu stopu, ali svakako nije imao izbora. Očekivao je da neće uvijek biti iznos anuiteta onaj koji će biti početni, ali zasigurno nije očekivao da će narasti koliko je narastao. Službenica rekla da ne ispunjavaju uvjete za kredit u EUR-ima ali da ispunjavaju za CHF koji bi iznosio 160.000,00 CHF, da će kamata biti manja u odnosu na eurski kredit te da se radi o kreditu koji je bolji, povoljnija kamata od kredita u eurima.

11. Iz iskaza svjedokinje SG proizlazi da je bila osobni bankar kod tuženika. Ime OG joj ne znači ništa jer je bilo jako puno klijenata i prošlo je dosta vremena od tada do danas. Načelno, može kazati da bi klijenti došli i izrazili želju za podizanje kredita. Sjeća se da je kamata na CHF u to vrijeme bila 4,15%, a na kunskim i eurskim kreditima 6%, dakle povoljnije. Sama ta činjenica bila je jedan od glavnih razloga zbog kojih su se krediti opredjeljivali u CHF. Usmeno je komunicirano između nje kao osobnog bankara i klijenta da je kredit u CHF kratkoročno uredu, a da dugoročno nije sigurno što će biti u smislu kamate i same valute. Klijentima je u razgovorima dala obavijesti, odnosno objasnila im narav, rizike, evenutualne posljedice podizanja kredita konkretno u valuti CHF. Sami klijenti uglavnom ne bi postavljali pitanja u smislu da im se objasni ili značenje promjenjiva kamatne stope ili podizanje kredita uz valutnu klauzulu. Ugovor je bio pripremljen, a nakon što su se prethodno pribavile platne liste, ispitala kreditna sposobnost i slično te bi klijenti otišli kod javnog bilježnika i ugovor bi solemnizirali. Od nadređenih je došla usmena uputa da se komunicira sa klijentima u smislu da je kredit u CHF kratkoročno isplativ, ali se ne zna što će biti u budućnosti i u smislu kamate i u smislu valute. PZB banka je zadnja banka koja je počela davati kredit u CHF.

12. Naknada za prijevremenu otplatu kredita, sama po sebi nije ništetna, što proizlazi i iz Direktive Vijeća 93/13/EEZ, kao i iz odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 52/2016. i 128/2022.) te Zakona o kreditnim institucijama („Narodne novine“ broj: 117/2008., 74/2009., 153/2009., 108/2012., 54/2013. i 159/2013.) koja oba Zakona su stupila na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Međutim, ovdje je za naglasiti da je donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 101/2017.) koji Zakon je također stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a kojim se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine, potvrđeno shvaćanje da se potrošaču ne smije naplatiti naknada za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu, kojim Zakonom bi banke (u tom slučaju) imale pravo na naknadu samo onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita, kao što su administrativni troškovi vezani uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., ali ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

13. U konkretnom slučaju treba poći od odredaba ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, koji je u članku 81. stavak 1., 2. i 4. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, dok je člankom 87. stavak 1. ZZP/03., bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Nije bilo sporno da je tužitelj potrošač, s time da i iz predmetnog ugovora o kreditu jasno proizlazi da je kao korisnik kredita naveden tužitelj kao fizička osoba pa je svojstvo tužitelja kao potrošača potvrđeno i sadržajem predmetnog ugovora o kreditu, dok iz rezultata provedenog postupka proizlazi i to da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru čiji je sadržaj tuženik unaprijed formulirao, na čiji sadržaj tužitelj nije mogao utjecati pa tako niti na spornu odredbu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženiku platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita). Tuženik nije niti dokazivao (na tuženiku je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog u skladu s člankom 219. stavak 1. i članka 220. stavak 1. ZPP-a) da je u fazi pregovaranja i zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu tužitelju, kao korisniku kredita, dala dovoljno informacija koje su bile važne za donošenje informirane odluke o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu te da je tužitelja informirala o uvjetima i parametrima koji su utjecali na određivanje visine predmetne naknade (u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova), odnosno naznačila neku referentnu vrijednost koja je utjecala na određivanje njezine visine (i na taj način vodila računa i o interesima tužitelja). Nije dokazivala niti to da se o spornoj odredbi ugovora (članak 10. osnovnog ugovora u svezi sa člankom 11 Aneksa ugovora), pojedinačno s tužiteljem pregovaralo, tužitelj tvrdi da nije, a neupitno je da je navedena odredba u standardni ugovor ušla na inicijativu tužene. Iz navedenog jasno slijedi da je u konkretnom slučaju, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelju, kao potrošaču, nametnuta obveza koju on u vrijeme sklapanja ugovora objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu te da je tužitelj bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženu koja je sklapanje ugovora uvjetovala odredbama koje je sama formulirala, bez utjecaja druge ugovorne strane, na koji način je ta ugovorna odredba prouzročila značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, čime se takva odredba ukazuje nepoštenom.

14.1. Stoga, kako je tužena sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem kao drugom ugovornom stranom, trebalo je o ništavosti predmetne odredbe ugovora o kreditu (kojom se tužitelj, kao korisnik, obvezao tuženoj platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita), primjenom naprijed citiranih članaka. 81. i 87. ZZP/03, utvrditi da se radi o ništetnoj odredbi ugovora. U tom smislu se ukazuje i na pravno shvaćanje zauzeto na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i sudaca Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV – 308/2020, od 5. studenoga 2020., točka 8., koje glasi: „Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“

15. Sud EU u Direktivi Vijeća 93/13/EEZ detaljno je tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz članka 3/1 Direktive 93/13 EEZ, Sud EU je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora, da bi nakon presude O, nastavio razvijati test znatne neravnoteže, kao što je to učinjeno i na naprijed opisani način, u bitnom tumačeći kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača provodi komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu, s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

15.1. Također, praksa Suda EU je odraz ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

15.2. Pored navedenog članak 4/2 Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma prijevremene otplate kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

15.3. Stajališta Suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama

16. U svezi navoda tužene o slobodi ugovaranja s tvrdnjom da o volji stranaka ovisi hoće li sklopiti ugovor i kakvog će isti biti sadržaja, za obrazložiti je da u situaciji kada je tužitelj dizao stambeni kredit kod tuženice, kako je to prethodno i obrazloženo, tužitelj nije bio u poziciji da traži od tužene da iz ugovora izostavi sporni članka kojim se regulira tzv. izlazna naknada, ali u konačnici nije imao izbora nego istu platiti ukoliko želi prijevremeno zatvoriti postojeći kredit.

17. Tužena ničim nije dokazala stvarnu štetu (koja je za tuženu nastala prijevremenom otplatom kredita) i njezinu visinu, sukladno članku 1024. stavak 2. i 3. ZOO/2005, glede pravnih posljedica vraćanja kredita prije roka, odnosno nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita

17.1. Naime, člankom 1024. stavak 2. ZOO/2005, propisano je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je korisnik kredita dužan u tom slučaju naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita ima pravo samo na naknadu stvarno pretrpljene štete.

17.2. Cijeneći navedenu odredbu članak 10. osnovnog ugovora u svezi sa člankom 11. Aneksa ugovora, treba primijetiti da se nigdje u tom članku, kao niti u cijelom ugovoru o kreditu, ne navodi koliko iznosi ta naknada ili taksa koju je korisnik kredita u obvezi naknaditi banci u slučaju prijevremene otplate kredita, kao niti što ona obuhvaća. Iz predmetnog ugovora ne proizlazi niti to da bi banka takvu naknadu ugovorila kao iznos unaprijed utvrđenog iznosa štete.

17.3. Dakle, cijeneći članak 219. stavak 1. ZPP-a u ovom postupku tužena, na kojoj je teret dokazivanja činjenica koje joj idu u prilog, nije dokazala da bi joj nastala ikakva šteta prijevremenom isplatom kredita. To stoga što tužena u tijeku postupka nije pravodobno predložila izvođenje dokaza na okolnost da je zaista imala troškove koji su joj nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), dok s druge strane, tužitelj time što je zatražio i sukladno odredbama ZOO-a ishodio prijevremenu otplatu kredita, nije ni na koji način postupio protupravno (kao pretpostavkom odgovornosti za štetu).

17.4. Kako u konkretnom slučaju, tužena nije dokazala koje je to objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti i to da je sporna odredba suprotna članku 1024. stavak 3. ZOO kojom je propisano da je korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu ako ju je isti pretrpio, a u konkretnom slučaju, tužena nije dokazala da je pretrpjela štetu uslijed prijevremene otplate kredita pa se i u tom smislu radi o ništetnoj odredbi u skladu sa člankom 322. stavak 1. ZOO.

18. Nadalje, kako proizlazi iz stanja spisa, a to tužena niti ne spori, tužitelj je svoju obvezu prema tuženoj, polazeći od članka 1024. stavak 2. ZOO, u cijelosti izvršio te je prijevremenom isplatom tuženoj u cijelosti vratio kredit. Radi se o notornoj činjenici da je tužitelj prilikom prijevremene otplate kredita tuženoj platio i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u utuženom iznosu. To naročito kada se uzmu u obzir navodi tužene da se ne radi o protuzakonitoj odredbi koja bi uzrokovala znatnu neravnotežu između ugovornih strana. Iz svega navedenog, jasno proizlazi da se radi o naknadi koju je tužitelj platio prilikom zatvaranja kredita. Sama visina nije bila sporna.

19. Tužena je nepošteni stjecatelj činjenicom da je zaključila ugovor s ugovornom odredbom koja je već tada bila protivna gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a te kao takva ništava, slijedom čega zatezne kamate na utuženi iznos treba platiti od dana stjecanja neosnovano plaćenog iznosa.

20. Odluka o parničnom trošku se temelji na članku 154. stavak 2. i članku 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 26/1991., 34/1991., 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 153/2023.; dalje: ZPP-a) i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu 199,08 eura, za sastav podnesaka od 30. prosinca 2021. i od 21. listopada 2022. po 49,77 eura, za sastav podnesaka od 1. rujna 2022., 14. rujna 2022., 25. siječnja 2023. po 199,08 eura, za zastupanje na ročištima od 6. rujna 2022., 19. listopada 2022., 29. studenoga 2022. po 199.08 eura, za zastupanje na ročištu od 14. ožujka 2023. 497,71 eura, za sastav podneska od 31. ožujka 2023. 2.373,08 eura, za zastupanje na ročištima od 9. svibnja 2023. i 31. svibnja 2023. po 2.373,08 eura, za sastav podneska od 22. svibnja 2023. 100,00 eura, za zastupanje na ročištu od 27. siječnja 2025. 200,00 eura, za sastav odgovora na žalbu 2.373,08 eura i za sastav odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije 1.191.00 eura odnosno ukupno 12,974,13 eura. Na navedeni iznos treba pridodati 25 % PDV-a u iznosu od 3.243,53 eura, odnosno sveukupno 16.217,66 eura Kako je tuženik uspio u postupku sa 80 % (uzimajući u obzir i glavni i podredni tužbeni zahtjev), a tuženik sa 20 %, to postotak uspjeha tuženika koji je preostao nakon obračuna postotaka u kojima su strane uspjele u parnici iznosi 60 %. Od iznosa od 16.217,66 eura tuženiku pripada 60 % odnosno 9.730,60 eura. Na navedeni iznos trebalo je nadodati trošak sudske pristojbe odgovora na žalbu u iznosu od 88,92 eura, sudske pristojbe odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije u iznosu od 331,80 eura, odnosno ukupno 10.151,32 eura.

(nije priznat sastav podneska od 11. studenoga 2022. jer tuženik svojom krivnjom nije dostavio adresu svjedoka).

( sud je uzeo u obzir vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja svake radnje).

20.1. Za više traženo na ime potraživanja troškova postupka u iznosu od 11,189,35 eura, zahtjev se odbija kao neosnovan.

21. Odluka o zateznim kamatama donesena je u skladu sa člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021. i 114/2022.; dalje: ZOO) i u skladu s Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/2022.).

22. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao u izreci.

Split, 13. ožujka 2025.

SUTKINJA

JELENA LONČAR

PRAVNA POUKA:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis