Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1314/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Verice Kos predsjednice vijeća, Gorana Škugora suca izvjestitelja i člana vijeća i Nikole Ramušćaka člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Draženu Srbu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1088/2021-35 od 24. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-1088/2021-35 od 24. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška sastava žalbe od 365,59 eur.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu, br. 528-50-3964398, između tužitelja SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59, kao kreditora, u dijelu kojim je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva na osnovi jednostrane odluke Banke, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF).

II.Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59 isplatiti tužitelju SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] u roku od 15 dana, novčanu tražbinu u iznosu od 5.344,56 EUR, koji se novčani iznos zbog ništetnosti odredbi u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), ima vratiti tužitelju, kao i zateznu kamatu na svaki pojedini iznos više otplaćenog mjesečnog anuiteta počevši od uplate svakog pojedinog iznosa prema kamatnoj stopi koju određuje Zakon o kamatama i važeća Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31.12.2007. g., a o od 01.01.2008. g. po stopi koju određuje čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 01.08.2015., a od 01.08.2015., u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, te nastavnim odlukama Hrvatske narodne banke o izmjeni Odluke o kamatnim stopama, do 31.12.2022., a od 1.1.2023. godine pa nadalje sa zateznom kamatom pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana , i to;

- na iznos od 7,45 eur počevši od 1.06.2009. g. do isplate

- na iznos od 10,29 eur počevši od 1.07.2009. g. do isplate

- na iznos od 8,97 eur počevši od 1.08.2009. g. do isplate

- na iznos od 6,98 eur počevši od 1.09.2009. g. do isplate

- na iznos od 8,97 eur počevši od 1.10.2009. g. do isplate

- na iznos od 6,84 počevši od 1.11.2009. g. do isplate

- na iznos od 7,24 počevši od 1.12.2009. g. do isplate

- na iznos od 8,70 eur počevši od 1.01.2010. g. do isplate

- na iznos od 12,55 eur počevši od 1.02.2010. g. do isplate

- na iznos od 13,88 eur počevši od 1.03.2010. g. do isplate

- na iznos od 14,00 eur počevši od 1.04.2010. g. do isplate

- na iznos od 17,86 eur počevši od 1.05.2010. g. do isplate

- na iznos od 18,65 eur počevši od 1.06.2010. g. do isplate

- na iznos od 22,77 eur počevši od 1.07.2010. g. do isplate

- na iznos od 29,58 eur počevši od 1.08.2010. g. do isplate

- na iznos od 22,77 eur počevši od 1.09.2010. g. do isplate

- na iznos od 38,17 eur počevši od 1.10.2010. g. do isplate

- na iznos od 31,79 eur počevši od 1.11.2010. g. do isplate

- na iznos od 31,79 eur počevši od 1.12.2010. g. do isplate

- na iznos od 39,63 eur počevši od 1.01.2011. g. do isplate

- na iznos od 47,99 eur počevši od 1.02.2011. g. do isplate

- na iznos od 40,29 eur počevši od 1.03.2011. g. do isplate

- na iznos od 40,55 eur počevši od 1.04.2011. g. do isplate

- na iznos od 38,43 eur počevši od 1.05.2011. g. do isplate

- na iznos od 42,41 eur počevši od 1.06.2011. g. do isplate

- na iznos od 55,02 eur počevši od 1.07.2011. g. do isplate

- na iznos od 57,16 eur počevši od 1.08.2011. g. do isplate

- na iznos od 77,60 eur počevši od 1.09.2011. g. do isplate

- na iznos od 75,61 eur počevši od 1.10.2011. g. do isplate

- na iznos od 57,97 eur počevši od 1.11.2011. g. do isplate

- na iznos od 55,05 eur počevši od 1.12.2011. g. do isplate

- na iznos od 51,73 eur počevši od 1.01.2012. g. do isplate

- na iznos od 56,64 eur počevši od 1.02.2012. g. do isplate

- na iznos od 60,23 eur počevši od 1.03.2012. g. do isplate

- na iznos od 59,70 eur počevši od 1.04.2012. g. do isplate

- na iznos od 58,10 eur počevši od 1.05.2012. g. do isplate

- na iznos od 58,37 eur počevši od 1.06.2012. g. do isplate

- na iznos od 60,36 eur počevši od 1.07.2012. g. do isplate

- na iznos od 58,37 eur počevši od 1.08.2012. g. do isplate

- na iznos od 59,43 eur počevši od 1.09.2012. g. do isplate

- na iznos od 57,70 eur počevši od 1.10.2012. g. do isplate

- na iznos od 55,45 eur počevši od 1.11.2012. g. do isplate

- na iznos od 58,37 eur počevši od 1.12.2012. g. do isplate

- na iznos od 57,04 eur počevši od 1.01.2013. g. do isplate

- na iznos od 57,04 eur počevši od 1.02.2013. g. do isplate

- na iznos od 55,05 eur počevši od 1.03.2013. g. do isplate

- na iznos od 56,38 eur počevši od 1.04.2013. g. do isplate

- na iznos od 59,16 eur počevši od 1.05.2013. g. do isplate

- na iznos od 55,71 eur počevši od 1.06.2013. g. do isplate

- na iznos od 52,93 eur počevši od 1.07.2013. g. do isplate

- na iznos od 51,73 eur počevši od 1.08.2013. g. do isplate

- na iznos od 51,60 eur počevši od 1.09.2013. g. do isplate

- na iznos od 54,39 eur počevši od 1.10.2013. g. do isplate

- na iznos od 57,70 eur počevši od 1.11.2013. g. do isplate

- na iznos od 57,04 eur počevši od 1.12.2013. g. do isplate

- na iznos od 58,37 eur počevši od 1.01.2014. g. do isplate

- na iznos od 55,98 eur počevši od 1.02.2014. g. do isplate

- na iznos od 59,03 eur počevši od 1.03.2014. g. do isplate

- na iznos od 2.864,01 eur počevši od 13.02.2014. g. do isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Petrinjska 59 da tužitelju SU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove ovog parničnog postupka u iznosu od 2.233,35 EUR zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude, odnosno od 24. listopada 2024. godine, pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Smatra kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. ZPP, kao i bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 187. st. 1. i 2. ZPP. Osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u postupku kao i pravilnost primjene materijalnog prava u pogledu odluke o glavnoj stvari i u pogledu odluke o trošku postupka. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu parničnog troška, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovni postupak. Potražuje i trošak sastava žalbe od 365,59 eur.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje kojim je prvostupanjski sud utvrdio da je mjesno nadležan i odbio prigovor tuženika kojim je osporio njegovu mjesnu nadležnost u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. ZPP i čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP koju ističe tuženik.

5. Sud prvog stupnja odbija kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti s obrazloženjem da je ugovorna odredba kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora nepoštena, jer da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da bi zbog udaljenost od mjesta prebivališta tužitelja do [adresa] za istoga nastali znatni troškovi.

6. Takav zaključak prvostupanjski sud temelji na utvrđenju:

- da je Ugovorom o kreditu kojeg su 13. ožujka 2007. zaključili tužitelj i tuženik u slučaju spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora,

- da je odredba u pogledu ugovaranja mjesne nadležnosti sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca ugovora o kreditu, a na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja,

- da bi putovanje za tužitelja zbog udaljenost između mjesta njegova prebivališta i [adresa] za tužitelja otežalo ostvarivanje prava pred sudom te bi navedeno dovelo do otežanog ostvarivanja prava pred sudom zbog nastanka znatnih troškova.

7. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.) time da se smatra da se u pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

8. Po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o mjesnoj nadležnosti sudova zauzet je i stav na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenog 2020., o pitanju smatra li se nepoštenom odredba Ugovora o kreditu o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 49. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19). Prema tom stavu, prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, je klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti svakog pojedinog slučaja.

9. Na žalbene navode kojima tuženik ističe kako sud odlučujući o njegovu prigovoru nije utvrdio da li tužitelj stvarno ima prebivalište u mjestu podnošenja tužbe jer uz tužbu nije dostavljena bilo kakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, valja istaknuti kako tužitelj uz tužbu nije dužan dostavljati dokaz o prijavi prebivališta od strane ovlaštenog upravnog tijela, a niti je tuženik u postupku osporavao činjenicu da tužitelj ima prebivalište na adresi navedenoj u tužbi (koja je ujedno i navedena kao adresa tužitelja u zaključenom ugovoru o kreditu), slijedom čega navedeni žalbeni razlog predstavlja iznošenje nove činjenice, što u žalbi nije dopušteno (čl. 352. st. 1. ZPP).

10. Cijeneći u smislu ranije navedenog okolnosti konkretnog slučaja i sadržaj navedenih odredbi, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda, da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te da tužitelj na takvu ugovornu odredbu nije mogao utjecati i obzirom na takvu ugovornu odredbu te udaljenost od mjesta njegova prebivališta ([adresa]) do mjesta ugovorene nadležnosti Općinskog suda u Zagrebu, ovaj drugostupanjski sud zaključuje da je time u znatnijoj mjeri narušena procesnopravna ravnoteža položaja ugovornih strana, pa je posljedično tome valjalo zaključiti da u konkretnom slučaju između stranaka u postupku nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. i 4. ZPP, a kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Prema tome, neosnovano tuženik ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 3. i 11. ZPP.

11. Ispitujući pobijanu presudu u preostalom dijelu u okviru istaknutog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ovaj drugostupanjski sud nalazi kako nije počinjena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

12. Neosnovano tuženik tvrdi kako je sud počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s čl. 187. st. 1. i 2. ZPP, kada je utvrdio da tužitelj ima pravni interes utvrditi ništetnim dio članka 2. ugovora kreditu (u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva), jer bi zahtjev za isplatu s tog osnova bio u zastari. Iako tužitelj u ovome postupku ne potražuje od tuženika isplatu s osnova utvrđen ništetnim dijela članka 2. ugovora kreditu, to istovremeno ne znači da takav zahtjev nije ovlašten postaviti u zasebnoj parnici, slijedom čega ima pravi interes utvrditi ništetnim i dio članka 2. ugovora o kreditu u dijelu kojim je određeno da je kamatna stopa promjenjiva. Pozivanje tuženika na zastaru takvog eventualnog potraživanja tužitelja prema njemu s toga osnova je u ovome postupku bespredmetno jer ne postoji potraživanje tužitelja za isplatom s tog osnova.

13. Neosnovano tuženik ističe i počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP, jer je suprotno žalbenim navodima po utvrđenju ovog suda obrazloženje sačinjeno u skladu s navedenom odredbom.

14. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

15. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene u skladu s odredbom čl. 8. ZPP pravilno utvrdio sve činjenice relevantne za pravilnu primjenu materijalnog prava.

16. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužitelj i tuženik 13. ožujka 2007. sklopili ugovor o kreditu na iznos 19.745,78 CHF obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika i na dan sklapanja ugovora iznosi 5,20% godišnje, a na rok otplate od 84 mjeseca, da je tuženik tijekom otplatnog razdoblja u nekoliko navrata mijenjao stopu redovne kamate i anuitete kao i da je tužitelj otplatio taj kredit.

17. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope, slijedom čega tužitelj ostvaruje pravo povrata razlike s osnova pretplate anuiteta za tečajnu razliku koju je na taj način u spornom razdoblju tuženik naplatio tužitelju u iznosu od 5.344,56 EUR.

18. Neosnovano tuženik osporava i status potrošača tužitelju koji je sud pravilno utvrdio cijeneći njegov iskaz kao i sadržaj samog ugovora o kreditu iz kojeg jasno proizlazi da je tužitelj naveden kao fizička osoba, da nije imao obrt, niti poslovne udjele u trgovačkom društvu niti je pri kupovini vozila koristio poreznu olakšicu. Neosnovano tuženik ističe kako te podatke sud nije provjerio pri poreznoj upravi jer iz stanja spisa (list 81 spisa) jasno proizlazi kako je po navedenom prijedlogu tuženika sud zatražio podatak od strane Porezne uprave u Osijeku, na koji mu je odgovoreno da se o traženim podacima ne vode evidencije (list 118 spisa).

19. Na daljnje žalbene navode tuženika kojima osporava pravilnu primjenu materijalnog prava valja odgovoriti, da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

20. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništavim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

21. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako, da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

22. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 5,20% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja ponovo navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bio na snazi ZZP/03, koji u odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 84. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. Kako je sud prvog stupnja u postupku na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio tuženiku utužene iznose, pravilno je primijenio materijalno pravo kada je tuženiku naložio da tužitelju isplati taj iznos sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti dijela odredbi mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredbi nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Predmetni ugovor je sastavio tuženik pa proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

24. Neosnovano tuženik žalbom tvrdi i kako je za potraživanje tužitelja nastupila zastara. Naime, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je jasno pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.). U odnosu na dio zahtjeva s osnova valutne klauzule u smislu ranije iznesenog pravnog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. listopada 2018., slijedom čega za tužbu koja je u ovoj pravnoj stvari podnesena 28. listopada 2021. nije nastupila zastara jer zastarni rok od pet godina, koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 225. ZOO, nije protekao, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

25. Žalbu u pogledu odluke o trošku tuženik obrazlaže ističući kako je odluka o trošku nezakonita, jer je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen. Slijedom navedenog, neosnovano tuženik pobija i odluku o trošku postupka jer je ista pravilna i u skladu s odredom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

26. Ostali žalbeni navodi tuženika nisu cijenjeni, jer nisu bili od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP).

27. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

28. Temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka odbijen je kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos