REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-816/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac doc. dr. sc. Jelena Čuveljak, u pravnoj stvari tužitelja UNIQA osiguranje d.d., Zagreb, Planinska 13A, OIB: 75665455333, kojeg zastupa punomoćnik dr. sc. Marko Rašica, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Rašica & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Đorđićeva 24, protiv tuženika EUROHERC OSIGURANJE d.d., Ulica grada Vukovara 282, Zagreb, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Dajana Čepo, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & Partneri, Zagreb, Ul. grada Vukovara 282, radi isplate 1.394,86 €, odlučujući o tuženikovoj žalbi izjavljenoj protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2615/23-22 od 12. prosinca 2024., 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2615/23-22 od 12. prosinca 2024. u točkama I. i II. njezine izreke.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 1.394,86 € sa zateznim kamatama koje teku od 3. ožujka 2022., 30. lipnja 2022. po stopi od 5,49% godišnje, od 1. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi od 5,31% godišnje, od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023. po stopi od 5,50% godišnje, a od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi od 7%, a od 1. siječnja 2024., do 30. lipnja 2024. po stopi od 7,5%, a od 1. srpnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (točka I. izreke), naloženo je tuženiku u roku od 15 dana, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.629,64 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2024., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka II. izreke) te je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 625,00 €, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 12. prosinca 2024., do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (točka III. izreke).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i II. izreke te presude pobijajući ju zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Iznosi da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji odgovornost lovoovlaštenika iz razloga što nema dokaza da bi predmetna šteta na vozilu osiguranika tužitelja nastala zbog provođenja lova od strane lovoovlaštenika, smatrajući da je pretpostavka za odgovornost lovoovlaštenika, sukladno odredbi članka 80. stavka 6. točke 2. Zakona o lovstvu, da je šteta na vozilu uvjetovana vršenjem skupnog lova. Isto tako, pobija presudu u odnosu na dosuđeni tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da tužitelju, sve i kada bi njegov tužbeni zahtjev bio osnovan, pripadaju zatezne kamate tekuće od presuđenja, a iz razloga što prije toga nije bila utvrđena njegova obveza niti je bila poznata visina iznosa kojeg je potrebno platiti. Također, odluku o troškovima postupka pobija uslijed pobijanja odluke o glavnoj stvari.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitavši pobijanu presudu sukladno odredbama članka 365. stavaka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja prema tuženiku kao odgovornoj osobi za štetu, za isplatu iznosa od 1.394,86 € kojeg je tužitelj isplatio svom osiguraniku za štetu koja je nastala na vozilu marke ŠKODA OCTAVIA, reg. oznaka [registarska oznaka], a kojim je upravljao RS, prilikom naleta na divljač.

6. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da je svjedok RS u svom iskazu u bitnome naveo da se predmetnog dana vraćao s posla te da je u blagom lijevom zavoju s njegove lijeve strane s nizbrdice iz mraka istrčala srna te je tom prilikom došlo do sraza između srne i prednje desne strane njegovog vozila budući da je srna skoro uspjela pretrčati cestu, kao i da je srnu uočio neposredno kad je ušla u područje osvjetljenja farova vozila te da misli da se kretao brzinom otprilike 60 km/h. Također je naveo da je cesta bila suha, te da je bilo mračno, budući je bila zima, te da se ne sjeća da li je imao upaljena duga ili kratka svjetla.

7. Nadalje, sud je utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka Zlatka Totha proizlazi da se vozilo osiguranika tužitelja kretalo brzinom od oko 60 km/h te da je uzrok nezgode istrčavanje divljači na kolnik i nalet na nju, kao i da je do naleta došlo u fazi kočenja te da vozač nije imao mogućnost za izbjegavanjem naleta kočenjem i nalet na divljač je bio neizbježan odnosno vozač vozila unatoč pravovremene reakcije kočenjem nije imao tehničke mogućnosti za izbjegavanje naleta kočenjem te je ukazao da bi vozač intenzivnim kočenjem mogao zaustaviti vozilo do linije naleta i izbjeći nezgode tek kod svih brzina manjih od 34 km/h. Također je naveo da su utvrđenja oštećenja uzrokovana naletom vozila na divljač.

8. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da, iako je člankom 80. stavkom 6. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18., 32/19. i 32/20.; dalje: Zakon o lovstvu), a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, propisano da je lovoovlaštenik (a time i njegov osiguratelj) odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov, to ne znači da lovoovlaštenik (njegov osiguratelj) ne odgovara za štetu po osnovi objektivne odgovornosti. Prema tome, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da divljač na cesti uvijek predstavlja opasnu stvar (neovisno o tome provodi li se lov divljači u vrijeme kada je divljač zatečena na cesti), slijedom čega lovoovlaštenik (njegov osiguratelj) odgovara za štetu sukladno odredbi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23.; dalje: Zakon o obveznim odnosima), u vezi članka 76. stavka 2. Zakona o lovstvu, a na tuženiku (lovoovlašteniku, odnosno njegovom osiguratelju) je teret dokazivanja činjenica iz članka 1067. Zakona o obveznim odnosima zbog kojih se može (u cijelosti ili djelomično) osloboditi od odgovornosti za štetu. Navedeno iz razloga što odredbama Zakona o lovstvu, kao lex specialis, nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo kada se nije provodio lov (jer propisuje samo jedan slučaj objektivne odgovornosti lovoovlaštenika za štetu - ako je šteta nastala zbog provođenja lova). U takvoj situaciji pravilno je prvostupanjski sud primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao lex generalis kojima se uređuje odgovornost za štetu od opasne stvari jer i u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač i dalje predstavlja opasnu stvar.

9. Prema odredbi članka 1063. Zakona o obveznim odnosima, šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Prema tome, s obzirom na to da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je tijekom postupka utvrđeno da je šteta na vozilu potekla od divljači (srne) kao opasne stvari, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se sukladno odredbi članka 1063. Zakona o obveznim odnosima predmnijeva uzročnost između štetnog događaja i divljači koja je sudjelovala u prometnoj nezgodi.

10. Nadalje, s obzirom na to da prema odredbi članka 1064. Zakona o obveznim odnosima za štetu od opasne stvari odgovara njezin vlasnik, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik kao vlasnik divljači, koja je opasna stvar, odgovoran za štetu nastalu na vozilu tužiteljevog osiguranika.

11. Prema odredbi članka 1067. Zakona o obveznim odnosima, vlasnik opasne stvari može se osloboditi odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (viša sila), ili da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika ili treće osobe, a ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, vlasnik se djelomično oslobađa odgovornosti. Stoga je tuženik u tijeku prvostupanjskog postupka bio dužan dokazati da u konkretnom slučaju postoji neki od razloga iz članka 1067. Zakona o obveznim odnosima za potpuno ili djelomično oslobođenje od odgovornosti, no pravilno je prvostupanjski sud zaključio da to tuženik nije učinio.

12. Neosnovan je tuženikov žalbeni navod da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju zakonske zatezne kamate na utuženi iznos od trenutka otkad je tužitelj izvršio isplatu svom osiguraniku. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da su, sukladno odredbi članka 963. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, isplatom štete osiguraniku na tužitelja prešla sva osiguranikova prava prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu sukladno do visine isplaćene naknade, a da je člankom 1086. Zakona o obveznim odnosima propisano da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Prema tome, s obzirom na to da je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije osporavao da je tužitelj isplatio utuženi iznos svom osiguraniku 2. ožujka 2022., kao i da je tužitelj potraživao zatezne kamate od dana nakon izvršene isplate (3. ožujka 2022.), pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio zakonske zatezne kamate od 3. veljače 2022.

13. Tuženik pobija odluku o troškovima uslijed pobijanja odluke o glavnoj stvari. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak parničnog postupka na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a.

14. Slijedom iznijetog, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 13. ožujka 2025.

Sudac

doc. dr. sc. Jelena Čuveljak