REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu

Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.

34550 Pakrac

Posl.br.: P-679/2022-47

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice- specijalistice Lidije Karolj, u pravnoj stvari tužiteljice LŽ, [adresa] sada na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Hrvoju Kovaču, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković & partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 30. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Kovača, odvjetnika iz Bjelovara, te zamjenice punomoćnika tuženika FŽ, odvjetničke vježbenice iz Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, iz Zagreba, uz javno objavljivanje 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 da tužiteljici KŽ, [adresa] sada na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.161,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine i to:

-na iznos od 2,95 EUR počev od 15. siječnja 2014.,

-na iznos od 58,43 EUR od 19.veljače 2014.,

-na iznos od 59,21 EUR od 13.ožujka 2014.,

-na iznos od 58,79 EUR od 15.travnja 2014.,

-na iznos od 56,63 EUR od 14.svibnja 2014.,

-na iznos od 56,83 EUR od 13.lipnja 2014.,

-na iznos od 58,41 EUR od 15.srpnja 2014.,

-na iznos od 59,52 EUR od 14. kolovoza 2014.,

-na iznos od 59,73 EUR od 13.rujna 2014.,

-na iznos od 60,61 EUR od 15.listopada 2014.,

-na iznos od 62,49 EUR od 13.studenog 2014.,

-na iznos od 62,78 EUR od 13.prosinca 2014.,

-na iznos od 63,13 EUR od 2.veljače 2015.,

-na iznos od 63,13 EUR od 2.ožujka 2015.,

-na iznos od 63,13 EUR od 2.travnja 2015.,

-na iznos od 63,13 EUR od 2.svibnja 2015.,

-na iznos od 63,13 EUR od 2.lipnja 2015.,

-na iznos od 63,12 EUR od 2.srpnja 2015.,

-na iznos od 62,93 EUR od 2.kolovoza 2015.,

-na iznos 62,92 EUR od 2.rujna 2015. pa sve do isplate, u roku od 15 dana.

II Odbija se tužiteljica s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva do zatraženog iznosa od 3.994,00 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose kako glasi: na iznos 5,15 kuna/ 0,68 EUR od 17.lipnja 2006., na iznos 5,15 kuna/ 0,68 EUR od 17.lipnja 2006., na iznos 1,90 kuna/ 0,25 EUR od 19.ožujka 2008., na iznos 14,72 kuna/1,96 EUR od 18.studenog 2008., na iznos 80,45 kuna/10,72 EUR od 16.siječnja 2009., na iznos 103,06 kuna/ 13,74 EUR od 19.veljače 2009., na iznos 35,69 kuna/ 4,75 EUR od 18.ožujka 2009., na iznos 121,01 kuna/ 16,13 EUR od 16.travnja 2009., na iznos 118,30 kuna/ 15,77 EUR od 14.svibnja 2009., na iznos 96,43 kuna/ 12,85 EUR od 17.lipnja 2009., na iznos 105,62 kuna/ 14,08 EUR od 17.srpnja 2009., na iznos 92,17 kuna/ 12,28 EUR od 15.kolovoza 2009., na iznos 108,66 kuna/ 14,48 EUR od 16.rujna 2009., na iznos 91,28 kuna/ 12,17 EUR od 16.listopada 2009., na iznos 105,72 kuna/ 14,09 EUR od 17.studenog 2009., na iznos 99,10 kuna/ 13,21 EUR od 16.prosinca 2009., na iznos 131,68 kuna/ 17,55 EUR od 16.siječnja 2010., na iznos 149,37 kuna/ 19,91 EUR od 16.veljače 2010., na iznos 145,63 kuna/ 19,41 EUR od 16.ožujka 2010., na iznos 166,68 kuna/ 22,22 EUR od 16.travnja 2010., na iznos 200,94 kuna/ 26,79 EUR od 15.svibnja 2010., na iznos 204,44 kuna/ 27,25 EUR od 16.srpnja 2010., na iznos 255,90 kuna/ 34,12 EUR od 17.kolovoza 2010., na iznos 277,41 kuna/ 36,98 EUR od 16.rujna 2010., na iznos 281,34 kuna/ 37,51 EUR od 6.listopada 2010., na iznos 274,51 kuna/ 36,60 EUR od 2.studenog 2010., na iznos 298,80 kuna/ 39,84 EUR od 2.prosinca 2010., na iznos 357,44 kuna/ 47,65 EUR od 2.siječnja 2011., na iznos 370,33 kuna/ 49,37 EUR od 2.veljače 2011., na iznos 339,67 kuna/ 45,28 EUR od 2.ožujka 2011., na iznos 359,16 kuna/ 47,88 EUR od 2.travnja 2011., na iznos 333,01 kuna/ 44,40 EUR od 2.svibnja 2011., na iznos 396,37 kuna/ 52,84 EUR od 2.lipnja 2011., na iznos 445,61 kuna/ 59,41 EUR od 2.srpnja 2011., na iznos 541,61 kuna/ 72,21 EUR od 2.kolovoza 2011., na iznos 639,58 kuna/ 85,27 EUR od 6.rujna 2011., na iznos 476,74 kuna/ 63,56 EUR od 6.listopada 2011., na iznos 423,27 kuna/ 56,43 EUR od 2.studenog 2011., na iznos 414,71 kuna/ 55,29 EUR od 15.studenog 2011., na iznos 421,42 kuna/ 56,18 EUR od 16.prosinca 2011., na iznos 461,15 kuna/ 61,48 EUR od 14.siječnja 2012., na iznos 453,98 kuna/ 60,53 EUR od 2.ožujka 2012., na iznos 458,98 kuna/ 61,19 EUR od 2.travnja 2012., na iznos 462,77 kuna/ 61,70 EUR od 20.travnja 2012., na iznos 470,38 kuna/ 62,71 EUR od 16.svibnja 2012., na iznos 477,28 kuna/ 63,63 EUR od 15.lipnja 2012., na iznos 461,07 kuna/ 61,47 EUR od 14.srpnja 2012., na iznos 454,66 kuna/ 60,60 EUR od 15.kolovoza 2012., na iznos 426,08 kuna/ 56,81 EUR od 15.rujna 2012., na iznos 452,44 kuna/ 60,32 EUR od 16.listopada 2012., na iznos 464,53 kuna/ 61,93 EUR od 15.studenog 2012., na iznos 455,19 kuna/ 60,69 EUR od 15.prosinca 2012., na iznos 442,81 kuna/ 59,04 EUR od 16.siječnja 2013., na iznos 430,91 kuna/ 57,45 EUR od 15.veljače 2013., na iznos 433,00 kuna/ 57,73 EUR od 16.ožujka 2013., na iznos 461,29 kuna/ 61,50 EUR od 16.travnja 2013., na iznos 416,03 kuna/ 55,47 EUR od 15.svibnja 2013., na iznos 410,13 kuna/ 54,68 EUR od 14.lipnja 2013., na iznos 409,62 kuna/ 54,61 EUR od 13.srpnja 2013., na iznos 414,04 kuna/ 55,20 EUR od 15.kolovoza 2013., na iznos 423,03 kuna/ 56,40 EUR od 13.rujna 2013., na iznos 437,31 kuna/ 58,30 EUR od 15.listopada 2013., na iznos 438,57 kuna/ 58,47 EUR od 14.studenog 2013., na iznos 457,57 kuna/ 61,00 EUR od 14.prosinca 2013., na iznos 55,05 EUR od 15.siječnja 2014., na iznos 2,46 EUR od 19.veljače 2014., na iznos 2,38 EUR od 13.ožujka 2014., na iznos 2,30 EUR od 15.travnja 2014., na iznos 2,22 EUR od 14.svibnja 2014., na iznos 2,19 EUR od 13.lipnja 2014., na iznos 2,03 EUR od 15.srpnja 2014., na iznos 1,94 EUR od 14.kolovoza 2014., na iznos 1,86 od 13.rujna 2014., na iznos 1,77 EUR od 15.listopada 2014., na iznos 1,68 EUR od 13.studenog 2014., na iznos 1,60 EUR od 13.prosinca 2014., na iznos 1,51 EUR od 2.veljače 2015., na iznos 1,42 EUR od 2.ožujka 2015., na iznos 1,32 EUR od 2.travnja 2015., na iznos 1,23 EUR od 2.svibnja 2015., na iznos 1,13 EUR od 2.lipnja 2015., na iznos 1,02 EUR od 2.srpnja 2015., kao i u odnosu na iznos 106,62 EUR od 1.listopada 2015 pa sve do isplate, kao neosnovanim.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.045,92 EUR zajedno s zakonskom zateznom počam od dana 13. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana. IV Odbija se prigovor tuženika radi prijeboja, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica KŽ, [adresa] sada na adresi [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnijela je tužbu protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, radi isplate. U tužbi navodi kako je dana 16. ožujka 2006. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu br. 51401652-5102900840 prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit, u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 22.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju tuženika kao kreditora na dan korištenja kredita. Ugovoren je rok otplate kredita kroz 120 mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti 269,84 CHF. Kamatna stopa se, sa početnih 8,25 % godišnje tijekom otplate kredita svojim povišenjem kao i povećanjem tečaja CHF mijenjala na štetu tužiteljice. Tužiteljica drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužiteljici jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim za zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Dakle, riječ je o cit. odredbama u standardnom ugovoru o kreditu (tipski, adhezioni) o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, te je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, tj. načelima savjesnosti i poštenja, slijedom čega su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i samim time ništetne. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje VTS), br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. god. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu (dalje: TS) poslovni broj P-140/12 od 04. srpnja 2013. god. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), kao i Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO). Također, odlukom VTS RH, br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. god. utvrđeno je da, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Člankom 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je da "Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Tužiteljica je s tuženikom zaključila i aneks uz ugovor o kreditu broj 5102900840 i to dana 11. prosinca 2015. godine u [adresa], koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim tužiteljica potpisom tog ugovora te provedbom konverzije nije obeštećena za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF. Dakle, taj dug nije u cijelosti namiren. Iz rješenja Vrhovnog suda RH broj Rev-868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno proizlazi da ima pravo potraživati ovakvu isplatu bez obzira na sklopljenu konverziju. Nadalje ističe i da u vrijeme zaključenja Aneksa Ugovoru nije egzistirala odluka VTS RH, broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine, kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije, jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnome drugačiji. Posljedica koju na konkretan predmet imaju utvrđenja iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu "Franak", odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, jest ta da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF (kunski iznos koji je tužiteljici stavljen na raspolaganje). Obzirom da je pravomoćnim presudama VTS RH utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. god., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. siječnja 2004. i 31. prosinca 2008. god., to je tuženik skladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO-a, "kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi." Sukladno st. 3. istog članka "obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala." Prema čl. 1115. ZOO-a "Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva." U toč. 16. Ugovora od 16. ožujka 2006. određena je nadležnost suda u Rijeci kao mjesta sjedišta Banke. Međutim, tužiteljica drži da je i ta ugovorna klauzula nepoštena ugovorna odredba i prema tome ništetna sukladno tada važećim propisima o zaštiti potrošača i čl. 3. st. 1. i dr. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993. g. o ugovorima, jer se protivi načelu savjesnosti i poštenja s obzirom da se u njoj nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz predmnijeve, jer je ista odredba bila unaprijed formulirana od strane tuženika kao trgovca te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a riječ je o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika (tipski, adhezioni), što je nužno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama suugovaratelja na štetu tužitelja. Tome u prilog govore činjenice da je ugovor kao i aneks sklopljen u Podružnici tuženika u [adresa] gdje je predmetni kredit i realiziran i gdje se nalazi mjesno nadležan sud za tužitelja prema njegovom prebivalištu, a tužitelj bi radi ostvarenja svojih prava bio u obvezi putovati u Rijeku što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, sve to obzirom na putovanja tužitelja u Rijeku i natrag, kao i obzirom na za to potrebno vrijeme. U tom smislu uvriježila se sudska praksa županijskih sudova u Splitu i Rijeci u identičnim sporovima, a glede prakse sudova Europske unije tužitelj upire na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova ex offo ispitati nepoštenost spornih odredbi bez obzira je li riječ o materijalnim ili postupovnim odredbama, a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te na istu, osim po prigovoru, sud pazi i po službenoj dužnosti. Točan iznos tužbenog zahtjeva za sada ne može postaviti, već je isti potrebno utvrditi u sudskom postupku s obzirom da meni tuženik u mirnom postupku ne želi dati dokumentaciju koja je relevantna za obračun (promet po partiji kredita u CHF, otplatni plan, i dr.), pa zahtjev postavlja temeljem odredbe čl. 186. b Zakona o parničnom postupku na način da će konkretan zahtjev postaviti nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i provođenja financijskog vještačenja. Stoga predlaže da sud provede raspravu i donese presudu: "I. Nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici iznos koji će naknadno biti preciziran zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16. ožujka 2006. do isplate, a koja se obračunava do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe. II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe." (list 1-5)

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, sudu skreće pažnju da je odredbom čl. 6. Ugovora o kreditu broj 5102900840 od 16. ožujka 2006. godine (dalje u tekstu Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o opće mjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na navode tužiteljice da bi se odredba o prorogaciji nadležnosti imala smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom, tuženik ističe da su ti navodi u cijelosti neosnovani i paušalni. S tim u vezi tuženik ističe da je stajalište sudske prakse da sud nije ovlašten u ovom stadiju postupka odlučivati o nepoštenosti neke ugovorne odredbe, jer ispitivanje (ne)poštenosti neke ugovorne odredbe može biti predmet isključivo kontradiktornog postupka u kojem će sud provoditi dokaze na tu okolnost, između ostalog i ponajprije, saslušanje stranaka. Takvog je stajališta i Županijski sud u Osijeku, u odluci od 06. svibnja 2019. godine posl.br. Gž- 758/2019. Uostalom, tuženik ističe da je i sud Europske unije u odluci od 21. veljače 2013. godine u predmetu C-472/11 Banf Plus Bank Zrt protiv ŠŽ i PŽ (presuda u prilogu), a koja presuda se ticala tumačenja Direktive Vijeća 93/13 EEZ i to upravo s obzirom na odluke nacionalnih sudova o nepoštenosti odredbi sadržanih u potrošačkom ugovoru između stranaka u postupku, istaknuo da nacionalni sud ne može po vlastitom nahođenju donijeti odluku o tome da je neka odredba sadržanih u potrošačkom ugovoru nepoštena, nego, najprije, treba provesti kontradiktorni postupak, a sve sa svrhom da se ne povrijedi načelo saslušanja stranaka. Upravo iz tog razloga Sud Europske Unije u gore navedenoj odluci ističe: "načelo saslušanja stranaka (audi et alteram partem) zahtjeva od nacionalnog suda koji smatra da bi određena ugovorna odredba bila nepoštena da obavijesti strane u postupku o takvom stajalištu i da ih pozove da iznesu svoje stavove u pogledu istoga, s mogućnošću da izazovu stajališta suprotne strane, a sve u skladu s formalnom procedurom predviđenom nacionalnim procesnim pravilima." (paragraf 36 citirane presude). Tuženik dalje ističe, sve i da se iz bilo kojeg razloga ima smatrati da je odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, pa time i ništetna, što se u potpunosti osporava kao neosnovano stajalište, opet bi sud u Rijeci bio nadležan s obzirom na odredbe o opće mjesnoj nadležnosti iz čl. 46. i 8. ZPP-a. Naime, da nije bila ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci u slučaju spora između stranaka u ovome postupku opet bi za suđenje u ovoj pravnoj stvari bio nadležan sud u Rijeci. Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci. Tuženik u nastavku daje odgovor na tužbu tužitelja od 11. lipnja 2019. godine, u cijelosti spori osnovanost tužbenih zahtjeva, dok će se u pogledu visine očitovati nakon što tužitelj postavi tužbeni zahtjev određeno. Tužitelj naime niti je određeno naznačio pojedinačne iznose čiju isplatu zahtjeva, a niti periode za koje potražuje zakonske zatezne kamate. Stoga, kako potraživanje tužitelja nije postavljeno određeno, a kako to nalaže odredba čl. 186. Zakona o parničnom postupku, a kojom odredbom je propisano da tužba treba sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih traženja, to tuženik predlaže sudu da sukladno odredbi članka 109. st. 1. ZPP naloži tužitelju da svoju tužbu ispravi odnosno dopuni na način da određeno naznači pojedinačne iznose i periode isplatu kojih tužbom zahtjeva, podredno da odbaci tužbu tužitelja. Naime, pravilno (precizno, potpuno i određeno) postavljeni tužbeni zahtjev procesna je pretpostavka za meritorno suđenje te se nepotpun i neodređen zahtjev ne može materijalno pravno presuditi, već stranku treba pozvati na odgovarajući ispravak, u slučaju izostanka propisanog postupka primijeniti sankciju iz čl. 109. st. 3. ZPP. U odnosu na postavljeni manifestacijski zahtjev, tj. da se tuženiku naloži da dostavi svu dokumentaciju vezanu za predmetni Ugovor o kreditu, tuženik ističe da je tužitelju već dostavio svu dokumentaciju kojom je raspolagao. Stoga, tuženik u prilogu dostavlja dopis upućen tužitelju iz kojeg proizlazi da je tužitelju već dostavljena sva dokumentacija koja se tiče predmetnog Ugovora o kreditu (obavijesti o promjenama kamatnih stopa, pregled prometa po partiji kredita etc.). Kao što tužitelj sam navodi, tužitelj i tuženik su dana 11. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR skladno odredbama ZIDZPK/15. Tim Aneksom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Aneksom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu u čl. 6. Aneksa), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015., zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu dakle, potpisivanju Aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Sukladno odredbi čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datume uplate, a sukladno odredbi čl. 19. c stavku 1. točki 3. ZIDZPK/15 (" sve izmjene ugovorenih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana….") pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita (CHF – EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit. Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita, sukladno ZIDZPK/15, početno utvrđeni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog Ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog Otplatnog plana i anuiteta odnosno nesporno je da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita. Dakle, ukratko, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na slijedeći način: 1. utvrđen je iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita; 2. definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Također su uzete u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u eurima; 3. kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima; 4. iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima preračunati su u eure po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit. Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu. Tuženik zaključno ističe da je stajalište kako recentne sudske prakse, tako i pravne teorije da su potrošači sklapanjem Aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je taj kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koje su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznat i uračunati u povrat kredita, sada s valutnom klauzulom u EUR, pa su stoga takvi tužbeni zahtjevi u cijelosti neosnovani. Stoga tuženik u prilogu ovoga odgovora na tužbu dostavlja više pravomoćnih presuda županijskih sudova iz kojih je razvidno gore navedeno stajalište. Tuženik također dostavlja i stručni članak prof.dr.sc. VŽ i doc.dr.sc. ĐŽ s Pravnog fakulteta u Zagrebu (objavljen u "Pravo i porezi", izdanje ožujka 2019. godine), a gdje autori upravo problematiziraju učinak provedene konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 na zahtjeve potrošača u pojedinačnim sudskim postupcima. Podredno, ukoliko sud ne odbije tužbeni zahtjev tužitelja iz gore navedenih razloga, tuženik ističe da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i zbog slijedećih razloga. Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Stoga potrošač ističe da ZZP jasno određuje pravni osnov tužbenih zahtjeva za isplatu, koje bi potrošači kao tužitelji s osove presude donesene u kolektivnom sporu isticali protiv tuženika u pojedinačnim sporovima, a to je naknada štete koja bi potrošačima bila prouzročena kroz primjenu nepoštene ugovorne odredbe (a koja ne bi bila otklonjena kroz primjenu fiksne kamatne stope). Tuženik ističe kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari s obzirom na okolnost da je tužba podnesena dana 11. lipnja 2019. godine. Dakle, prošlo je više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio po navodno uvećanim anuitetima. U odnosu na navode tužitelja iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu, tuženik ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Tužitelj se u tužbi poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. donesenu u kolektivnom sporu koji je radi zaštite potrošača pokrenula udruga Potrošač protiv banaka, a koju je Visoki trgovački sud RH (dalje: VTS) 14. lipnja 2018. presudom posl. br. Pž-6632/2017 potvrdio. Međutim, protiv navedene presude VTS-a tuženik je uložio izvanredni pravni lijek – reviziju osporavajući pravilnost i zakonitost takve odluke VTS-a, a o kojoj reviziji još uvijek nije odlučeno. Stoga tuženik predlaže prekid ovog postupka do odluke Vrhovnog suda RH u pogledu tuženikove revizije, koji postupak se pred Vrhovnim sudom vodi pod posl. br. Rev-2221/2018. b) o odluci VTS-a – Tuženik naglašava da je sam VTS istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke, budući da je on samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kao se, stoga, u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik će samo kratko navesti iz kojih razloga smatra odluku VTS-a RH posl. br. Pž- 6632/2017 nepravilnom i nezakonitom i to iz više razloga: VTS nije postupio sukladno odluci Vrhovnog sud RH posl. br. Revt 575/16 od dana 03. listopada 2017. godine, a kojom odlukom je VSRH vratio predmet na ponovno odlučivanje te jasno naznačio da je u postupku potrebno utvrditi da li su potrošači bili u dovoljnoj mjeri informirani prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. VTS dolazi do pogrešnog zaključka da je odredba o valutnoj klauzuli uzrokovala znatnu neravnotežu između banaka i potrošača na teret potrošača, jer su po stajalištu suda banke znale za posebni valutni rizik valute švicarski franak i to nisu iskomunicirale potrošačima. Pri tome VTS, a kao niti tužitelj, nigdje ne navodi koji bi to rizik bio, koje su karakteristike toga rizika i iz čega proizlazi da su banke znale da će doći do nepredvidivih okolnosti koje su uzrokovale rast tečaja švicarskog franka. Stav VTS-a temelji se na informacijama koje on sada posjeduje odnosno sve zaključke je izveo na temelju zbivanja koja su se dogodila nekoliko godina nakon što su potrošači sklopili predmetne ugovore. Postavlja se pitanje kakvu bi odluku VTS donio kada su se prvi ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku sklapali (2004.,02005. itd.). Upravo nastavno na gore navedeno, u ovom postupku je potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samog sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze. c) o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora – U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:

- u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); - ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude; - težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; - isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik koje tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan; - na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više načina: i. – Iz ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz Ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojem je korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. ii – Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom – koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100. Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 EUR, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 EUR, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja. Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na Internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja. iii – Iz brošure Hipotekarni krediti, bilo je razvidno da je tuženik obavijestio tužitelja o mogućnosti podizanja kredita kako u valutnoj klauzuli u EUR, tako i u valutnoj klauzuli u CHF te da su oba modela prezentirana na jednak način. Obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. iv – Tuženik je u ponudi imamo više vrsta kredita, koji su se razlikovali po namjeni, valuti, ročnosti, instrumentima osiguranja, kamatnim stopama, te je upravo klijent odnosno u konkretnom slučaju tužitelj bio taj koji je donosio odluku o izboru vrste proizvoda koji u najboljoj mjeri pokriva njegove potrebe za financiranjem. Ova okolnost jasno proizlazi iz Izvatka iz Odluke o visini kamatnih stopa i naknada Sektora građanstva za fizičke osobe. Osim toga, obzirom da je tužitelj kao potrošač imao pravo izbora valute za koju će biti vezane obveze iz ugovora o kreditu, jasno je da se ne može smatrati da se nije pregovaralo o bitnim sastojcima ugovora, konkretno valutnoj klauzuli. v- Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj također je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998.g. do 2004.g. u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Iz navedenih grafova upravo je vidljivo da se tečaj CHF-a u odnosu na kunu kretao u rasponu od 1 CHF=4,2 kune do 1 CHF=5,2 kune, dok se tečaj kune u odnosu na Euro kretao od 7 kn za 1 Euro do 7,7 kuna za jedan Euro. Iz navedenog proizlazi da su korisnici kredita u CHF pa tako i tužitelj biti informirani da je volatilnost tečaja kune u odnosu na CHF u zadnjih šest godina bila znatno veća u odnosu na volatilnost tečaja kune u odnosu na Euro. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak. Tuženik nije ostvario ekstra profit na tečajnim razlikama. Ističe kako je neživotno i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franka ne može se smatrati nepoštena jer ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Ona je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Sve promjene kamatne stope vršene su sukladno važećim pozitivnim propisima. Osporava se da bi odredba čl. 8. Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju pa time i nepoštena, što se osporava u cijelosti, te isto nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelju je pružena zaštita sukladno Noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju te daljnja sudska zaštita nije potrebna, a uzimajući u obzir činjenicu kako je tuženik bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke. Tuženik ističe kako deklaratorna zaštita koju traži tužitelj usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, odnosno da bi ju tuženik prouzročio svojim nastupanjem. Tuženik ističe prigovor radi prijeboja i to ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 1.085,41 kn zajedno sa zateznim zakonski kamatama tekućim na pojedinačne iznose (kao u podnesku) te predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. (list 20-28)

3. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 30. rujna 2019., zaprimljen 01. listopada 2019., protivi se prigovoru mjesne nenadležnosti suda, te ostale prigovore tuženika osporava u cijelosti. (list 30-31)

4. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvar, posl.br. P-773/2019-8 od 21. siječnja 2020. odbijen je prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru kao neosnovan. Rješenjem Županijskog suda u Vukovaru posl.br. Gž-133/2020-2 od 05. svibnja 2020. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, posl.br. P- 773/2019-8 od 21. siječnja 2020. (list 132, 156)

5. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalna služba u Daruvaru, posl.br. P-773/2019-33 od 16. listopada 2020. određen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari. Rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl.br. Gž- 1068/2020-2 od 29. siječnja 2021. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Daruvaru, posl.br. P-773/2019-33 od 16. listopada 2020. (list 349, 383)

6. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvar, posl.br. P-773/2019-38 od 30. prosinca 2021. određen je nastavak postupka. (list 387)

7. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvar, posl.br. P-186/2022-39 od 01. ožujka 2021. određen je prekid postupka. (list 389)

8. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru, Stalna služba u Daruvar, posl.br. P-186/2022-41 od 04. srpnja 2022. određen je nastavak postupka. (list 392)

9. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 08. listopada 2020. nakon nalaza i mišljenja precizirala je tužbeni zahtjev te potražuje od tuženika novčani iznos od 29.955,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. Tužiteljica je zbrojila preplaćene kamate (2.673,09 kn), preplaćene tečajne razlike (26.477,71 kn) i razliku glavnice u kunama 803,30 kn). (list 280)

10. Tuženik u podnesku od 15. listopada 2020. ističe kako se protivi preinaci tužbe. Naime, tužitelj zaključuje da je i nakon konverzije nastavio otplaćivati uvećanu glavnicu. S obzirom na navedeno, tužitelj smatra da je primjenom veće kamatne stope od one ugovorene te primjenom tečaja na dan 30.09.2015. godine nastala razlika glavnice od kn 803,30 koja se tužitelju mora vratiti kako bi se postigla puna restitucija. Stoga, tužitelj, pored utuženog novčanog iznosa od kn 29.151,70 s osnova navodno preplaćenih kamatnih stopa i tečajnih razlika, postavlja tužbeni zahtjev tako da sada s osnove navodno preplaćene glavnice u konverziji (razlike glavnica) potražuje i iznos od kn 803,30. Tuženik u odnosu na ranije navedeno ističe kako se prvenstveno protivi preinaci tužbe te stoga predlaže naslovnom sudu donošenje rješenja kojim će se utvrditi kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena. Naime, odredbom čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku propisano je kako je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik se, dakle, izričito protivi preinaci tužbe, a ujedno smatra kako sud ne bi trebao dopustiti preinaku budući da preinaka ne bi bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama s obzirom da se radi o preinaci kojom se traži isplata s potpuno nove pravne osnove nego što je to bilo inicijalno zahtijevano od strane tužitelja, odnosno radi se o sasvim novim okolnostima, koje tužitelj ranije u postupku uopće nije niti spomenuo. Dodatno, tuženik navodi kako odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a iznimno dopuštaju da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključena glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, tuženik ističe kako se u ovom slučaju nikako ne može raditi o tome da tužitelj nije mogao bez svoje krivnje ranije postaviti tužbeni zahtjev kakav sada traži. Tuženik ističe kako se preinakom tužbe smatra promjena istovjetnosti tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći. Upravo ovako postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja predstavlja promjenu istovjetnosti tužbenog zahtjeva, kao i postavljanje zahtjeva koji ne proizlazi iz iste činjenične osnove kao raniji te povećanje postojećeg tužbenog zahtijeva. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu donošenje rješenja kojim će se utvrditi kako preinaka tužbenog zahtjeva nije dopuštena. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud smatra iz bilo kojeg razloga kako navodno potraživanje tužitelja nije zastarjelo, što tuženik smatra neosnovanim, tuženik ističe kako u tom slučaju tužitelj nije ovlašten potraživati zakonske zatezne kamate od plaćanja svakog anuiteta, nego sljedeći dan od pravomoćnosti presuda kojom je pružena kolektivna zaštita. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 283-293)

11. U podnesku od 26. listopada 2022. tužiteljica po punomoćniku, s obzirom na obvezu iskazivanja iznosa i u EUR-ima usklađuje tužbeni zahtjev tako da glasi : "Tužena je dužna tužiteljici u roku petnaest dana platiti 29.955,00 kuna/ 3.994,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos 5,15 kuna/ 0,68 EUR od 17.lipnja 2006., na iznos 5,15 kuna/ 0,68 EUR od 17.lipnja 2006., na iznos 1,90 kuna/ 0,25 EUR od 19.ožujka 2008., na iznos 14,72 kuna/1,96 EUR od 18.studenog 2008., na iznos 80,45 kuna/10,72 EUR od 16.siječnja 2009., na iznos 103,06 kuna/ 13,74 EUR od 19.veljače 2009., na iznos 35,69 kuna/ 4,75 EUR od 18.ožujka 2009., na iznos 121,01 kuna/ 16,13 EUR od 16.travnja 2009., na iznos 118,30 kuna/ 15,77 EUR od 14.svibnja 2009., na iznos 96,43 kuna/ 12,85 EUR od 17.lipnja 2009., na iznos 105,62 kuna/ 14,08 EUR od 17.srpnja 2009., na iznos 92,17 kuna/ 12,28 EUR od 15.kolovoza 2009., na iznos 108,66 kuna/ 14,48 EUR od 16.rujna 2009., na iznos 91,28 kuna/ 12,17 EUR od 16.listopada 2009., na iznos 105,72 kuna/ 14,09 EUR od 17.studenog 2009., na iznos 99,10 kuna/ 13,21 EUR od 16.prosinca 2009., na iznos 131,68 kuna/ 17,55 EUR od 16.siječnja 2010., na iznos 149,37 kuna/ 19,91 EUR od 16.veljače 2010., na iznos 145,63 kuna/ 19,41 EUR od 16.ožujka 2010., na iznos 166,68 kuna/ 22,22 EUR od 16.travnja 2010., na iznos 200,94 kuna/ 26,79 EUR od 15.svibnja 2010., na iznos 204,44 kuna/ 27,25 EUR od 16.srpnja 2010., na iznos 255,90 kuna/ 34,12 EUR od 17.kolovoza 2010., na iznos 277,41 kuna/ 36,98 EUR od 16.rujna 2010., na iznos 281,34 kuna/ 37,51 EUR od 6.listopada 2010., na iznos 274,51 kuna/ 36,60 EUR od 2.studenog 2010., na iznos 298,80 kuna/ 39,84 EUR od 2.prosinca 2010., na iznos 357,44 kuna/ 47,65 EUR od 2.siječnja 2011., na iznos 370,33 kuna/ 49,37 EUR od 2.veljače 2011., na iznos 339,67 kuna/ 45,28 EUR od 2.ožujka 2011., na iznos 359,16 kuna/ 47,88 EUR od 2.travnja 2011., na iznos 333,01 kuna/ 44,40 EUR od 2.svibnja 2011., na iznos 396,37 kuna/ 52,84 EUR od 2.lipnja 2011., na iznos 445,61 kuna/ 59,41 EUR od 2.srpnja 2011., na iznos 541,61 kuna/ 72,21 EUR od 2.kolovoza 2011., na iznos 639,58 kuna/ 85,27 EUR od 6.rujna 2011., na iznos 476,74 kuna/ 63,56 EUR od 6.listopada 2011., na iznos 423,27 kuna/ 56,43 EUR od 2.studenog 2011., na iznos 414,71 kuna/ 55,29 EUR od 15.studenog 2011., na iznos 421,42 kuna/ 56,18 EUR od 16.prosinca 2011., na iznos 461,15 kuna/ 61,48 EUR od 14.siječnja 2012., na iznos 453,98 kuna/ 60,53 EUR od 2.ožujka 2012., na iznos 458,98 kuna/ 61,19 EUR od 2.travnja 2012., na iznos 462,77 kuna/ 61,70 EUR od 20.travnja 2012., na iznos 470,38 kuna/ 62,71 EUR od 16.svibnja 2012., na iznos 477,28 kuna/ 63,63 EUR od 15.lipnja 2012., na iznos 461,07 kuna/ 61,47 EUR od 14.srpnja 2012., na iznos 454,66 kuna/ 60,60 EUR od 15.kolovoza 2012., na iznos 426,08 kuna/ 56,81 EUR od 15.rujna 2012., na iznos 452,44 kuna/ 60,32 EUR od 16.listopada 2012., na iznos 464,53 kuna/ 61,93 EUR od 15.studenog 2012., na iznos 455,19 kuna/ 60,69 EUR od 15.prosinca 2012., na iznos 442,81 kuna/ 59,04 EUR od 16.siječnja 2013., na iznos 430,91 kuna/ 57,45 EUR od 15.veljače 2013., na iznos 433,00 kuna/ 57,73 EUR od 16.ožujka 2013., na iznos 461,29 kuna/ 61,50 EUR od 16.travnja 2013., na iznos 416,03 kuna/ 55,47 EUR od 15.svibnja 2013., na iznos 410,13 kuna/ 54,68 EUR od 14.lipnja 2013., na iznos 409,62 kuna/ 54,61 EUR od 13.srpnja 2013., na iznos 414,04 kuna/ 55,20 EUR od 15.kolovoza 2013., na iznos 423,03 kuna/ 56,40 EUR od 13.rujna 2013., na iznos 437,31 kuna/ 58,30 EUR od 15.listopada 2013., na iznos 438,57 kuna/ 58,47 EUR od 14.studenog 2013., na iznos 457,57 kuna/ 61,00 EUR od 14.prosinca 2013., na iznos 437,00 kuna/ 58,26 EUR od 15.siječnja 2014., na iznos 458,75 kuna/ 61,16 EUR od 19.veljače 2014., na iznos 464,05 kuna/ 61,87 EUR od 13.ožujka 2014., na iznos 460,31 kuna/ 61,37 EUR od 15.travnja 2014., na iznos 443,39 kuna/ 59,11 EUR od 14.svibnja 2014., na iznos 444,68 kuna/ 59,29 EUR od 13.lipnja 2014., na iznos 455,39 kuna/ 60,71 EUR od 15.srpnja 2014., na iznos 463,14 kuna/ 61,75 EUR od 14.kolovoza 2014., na iznos 464,00 kuna/ 61,86 EUR od 13.rujna 2014., na iznos 470,00 kuna/ 62,66 EUR od 15.listopada 2014., na iznos 483,55 kuna/ 64,47 EUR od 13.studenog 2014., na iznos 485,02 kuna/ 64,66 EUR od 13.prosinca 2014., na iznos 487,01 kuna/ 64,93 EUR od 2.veljače 2015., na iznos 486,35 kuna/ 64,84 EUR od 2.ožujka 2015., na iznos 485,60 kuna/ 64,74 EUR od 2.travnja 2015., na iznos 484,91 kuna/ 64,65 EUR od 2.svibnja 2015., na iznos 484,20 kuna/ 64,56 EUR od 2.lipnja 2015., na iznos 483,25 kuna/ 64,43 EUR od 2.srpnja 2015., na iznos 474,12 kuna/ 63,21 EUR od 2.kolovoza 2015., na iznos 474,11 kuna/ 63,21 EUR od 2.rujna 2015. i na iznos 803,30 kuna/ 107,10 EUR od 1.listopada 2015., pa sve do isplate, a obračunavaju se do 31.prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 1.siječnja 2008. do 30.lipnja 2011. po stopi od 17% godišnje, od 1.srpnja 2011. do 31.srpnja 2015. po stopi od 15% godišnje, a od 1.kolovoza 2015. nadalje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te joj u istom roku naknaditi parnične troškove." (list 458-459)

12. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne služe u Daruvaru posl.br. P-679/2022-17 od 21. prosinca 2022. ponovno je otvorena glavna rasprave zaključena 15. prosinca 2022. radi dopune postupka. (list 472)

13. U dokaznom postupku izvršen je uvid u Ugovor o kreditu br. 51401652- 5102900840 od 16. ožujka 2006. (list 7-10), Aneks br. 1 Ugovora o kreditu od 11. prosinca 2015. (dalje: Aneksa) (list 11-12), sudsku praksu (list 13-17, 30- 42), članak pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 43-47, 339, 347), dopis tuženika od 01. ožujka 2019. s povratnicom (list 48-49), reviziju od 17. kolovoza 2017. protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (list 50-72), obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 73-75), izračun konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. s otplatnim planom (list 76-81), nacrt Aneksa (list 81-84), letak s informacijama (list 84-86), grafički prikaz kretanja tečaja (list 87-88), preslike brošure hipotekarni krediti (list 89-91), pregled prometa po partiji kredita (list 92-99), mail korespondenciju tuženika uz hipotetska pitanja i odgovore (list 100-102), dopis Hrvatske narodne banke od 07. lipnja 2013. (list 103-104), priopćenje za javnost HNB (list 105-111), izvadak iz odluke o visini kamatnih stopa i naknada (list 112-114), u metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (list 115-118), priopćenja za javnost HNB i Ministarstva financija (list 119- 120), sudsku praksu (list 121-122), obavijesti (list 123-127), u pisani iskaz OŽ iz [adresa] (list 165-166), sudska praksa (list 167-190), pregled prometa po partiji kredita (list 193-207), plan otplate (list 208-210), otplatnu tablicu (list 211-214), kreditni spis sa planom otplate (list 215-218), obavijest o promjeni kamatne stope (list 220-222), otplatni plan od 01. travnja 2009. (list 223-224), obavijesti o kamatnim stopama sa otplatnim planom te o kreditu (list 225-239), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Rašić računovodstvo i revizija d.o.o. od 23. rujna 2020. (list 251-272), obavijest o izračunu konverzije kredita sa izračunom konverzije kredita, letak s informacijama, sudska praksa te članak pod nazivom "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli" (list 294-337), pregled prometa po partiji kredita (list 445-448), dopunu nalaza i mišljenja od 26. rujna 2023. (list 485-490), očitovanje stalnog sudskog vještaka od 23. listopada 2023. (list 501-502), saslušana je tužiteljica (list 461-462).

Tuženik u podnesku od 14. listopada 2024. odustao je od dokaznog prijedloga saslušanjem svjedoka HŽ i UŽ. (list 516)

14. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

15. Tužiteljica je u tužbi navela kako će tužbeni zahtjev postaviti nakon dostave dokumentacije od strane tuženika i provođenja financijskog vještačenja, sve temeljem čl. 186.b. ZPP. Tužiteljica je u podnesku od 08. listopada 2020. nakon nalaza i mišljenja postavila tužbeni zahtjev na način da od tuženika potražuje na ime preplaćenih kamata iznos od 354,90 EUR, preplaćene tečajne razlike iznos od 3.514,20 EUR te razlike glavnice iznos od 803,30 kn, odnosno ukupan iznos od 3.994,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose. (list 280) Tuženik je u podnesku od 15. listopada 2020. istakao kako s protivi preinaci tužbe i to vezano uz iznos na ime razlike glavnice od 803,30 kn (list 283) Tuženik je u podnesku od 17. siječnja 2025. precizirao prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta s osnove razlike u tečaju i to za iznos 161,65 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

16. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom. Jesu li prilikom konverzije uzeti u obzir preplaćeni iznosi s osnova nepoštenih ugovornih odredbi kao i je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje: ZID ZPK).

17. Tuženik u podnesku od 17. lipnja 2020. navodi kako dostavlja dokumentaciju vezano uz predmetni Ugovor o kreditu, kako je to naloženo rješenjem ovog suda na ročištu održanom 16. lipnja 2020., za potrebe vještačenja (list 162 i 192). S obzirom da je tužiteljica postavila tužbeni zahtjev sukladno čl. 186.b. ZPP sud nije odlučivao o preinaci tužbenog zahtjeva

18. Iz Ugovora o kreditu br. 51401652-5102900840 od 16. ožujka 2006. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kredit (gotovinski kredit uz hipoteku) u iznosu od CHF 22.000,00 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj (čl.2. i 3.). Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima (120 anuiteta). Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu svakog prvog u mjesecu. (čl. 6. i 7.). Pod pojmom Valutna klauzula navedeno je kako povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamata za zakašnjenja o plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju banke za CHF na dan odobrenja žiro računa banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta o dospijeću u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom ugovoru korisnik potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja (čl.7.). Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 8,250 % (osam cijelih dvadesetpet posto) godišnje. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Ugovorne strane su suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama Banke.

19. Iz Aneksa br. 1 Ugovora o kreditu br. 5102900840 od 11. prosinca 2015. proizlazi da su Erste&Steiermarkische bank d.d. kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita ugovorili kako je dana 30. rujna 2015., stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te da banka pristupa potpisivanju aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz osnovnog ugovora o kreditu. Banka je dostavila korisniku kredita izračun konverzije kredita, te je sastavljen novi otplatni plan. Otplata obveza po kreditu iz osnovnog ugovora u CHF je umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR te nastupa primjena kamatne stope koju banka primjenjuje na kredite s valutnom klauzulom vezanom uz valutu EUR (čl. 1. preambula, čl. 3. izračun konverzije). Nedospjela glavnica kredita iznosi 1.875,05 CHF (čl. 4. obveza iz osnovnog ugovora u CHF). Utvrđeno je da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30. rujna 2015. na ime nedospjele glavnice kredita iznose 1.229,09 EUR. Postoji više uplaćeni iznos (preplata) i to u iznosu od 19.795,47 HRK (čl. 5.2. i 5.3. Konverzija). Potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da više uplaćeni iznos iz čl. 5.3. na dan 30. rujna 2015. prelazi ukupan iznos uplata koje bi korisnik kredita trebao uplatiti prema novom otplatnom planu iz čl. 9. Aneksa. (čl.7.1.) Banka će ukupni uplaćeni iznos iz čl. 5.3. isplatiti korisniku kredita u roku od 60 dana od dana prihvata konverzije od strane korisnika kredita. (čl.7.2.) Banka ima pravo bez suglasnosti korisnika kredita i drugih potpisnika ovog Aneksa iznos preplate iz čl. 7.1. iskoristiti za podmirenje dospjelog, a nepodmirenog dugovanja korisnika kredita po bilo kojoj drugoj osnovi različitoj od ovog odnosa, u cilju smanjenja dodatnih troškova korisnika kredita (zateznih kamata i drugih troškova). (čl.7.3.) Aneks je sklopljen sukladno obrascu za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 11. studenog 2015., obavijesti o izračunu konverzije kredita i izračunu konverzije kredita br. 5102900840 na dan 30. rujna 2015. (list 73-77)

20. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. prosinca 2022. saslušana je tužiteljica KŽ koja je iskazala: "U vrijeme kada sam zaključivala predmetni ugovor novac mi je bio potreban za gradnju odnosno adaptaciju kuće koja je u [adresa] u kojoj i danas živim, a u kojoj žive i moja djeca. Ova kuća isključivo je služila i služi nama za stanovanje." (list 461-462)

21. Nakon izvedenih dokaza sud ocjenjuje kako se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 16. ožujka 2006. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) i to čl. 96. i 97. pa se temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl.118. ZZP tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na ta pravna utvrđenja i ovaj sud je za njih vezan.

22. Sud prihvaća iskaz tužiteljice budući je životan i logičan. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je riječ o gotovinskom kreditu, u ugovoru tužiteljica dolazi kao fizička osoba, ne u drugom svojstvu te isto potvrđuje i tužiteljica svojim iskazom pa sud zaključuje kako tužiteljica ima svojstvo potrošača.

23. U ovoj pravnoj stvari na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, no tuženik isto nije dokazao.

24. Tako je navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Brošura Stambeni krediti Erste banke sa reklamnim materijalom tuženika, Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR te pisani iskaz OŽ s uputom o načinu postupanja bankarskih službenika prema klijentima prilikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom i ostali dokazi koje je tuženik dostavio tijekom postupka nedokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

25. Sukladno odredbi čl. 81. st.1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

26. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270.st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

27. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne. Predmetnim ugovorom nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud je mišljenja da odredba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj u odnosu na banku. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za istaknuti je kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača budući tužiteljica nije informiran kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te tužiteljica nije mogla predvidjeti da će rata, koja joj je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, te je došlo do situacije da tužiteljica nije mogla predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužiteljica upoznata sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužiteljica bila upoznata i svjesna činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.

28. Stoga sud je mišljenja da odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st.1. ZZP, odnosno ništetne u smislu odredbe čl.322. ZOO.

29. Za zaključiti je kako se s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na pravni odnos stranaka ima primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora odnosno početno ugovorena kamatna stopa, pa sukladno odredbama čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO tužiteljica s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana i obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

30. U odnosu na navode tuženika kako tužiteljica nema pravo na obeštećenje budući je sklapanjem Aneksa nastala nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u zakonu uz pozivanje na presudu suda EU (C-567/20) ovaj sud ističe kao u nastavku.

31. Nakon uvida u Aneks ovaj sud utvrđuje da sklapanjem Aneksa odnosno Dodatka Ugovoru o kreditu tužiteljica nije izgubila pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Naime svrha odredbe čl. 19. b ZID ZPK/15 da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15 propisan je način na koji se vrši konverzija kredita, no tom odredbom, a niti drugim odredbama Aneksa koji su stranke sklopile u skladu s tim zakonom nije uređeno pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, već se konverzija kredita u valuti CHF odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i istim se riješilo samo pitanje kamatne stope do dana sklapanja Aneksa. Tužiteljica se niti jednom odredbom sklopljenog Aneksa ne odriče zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužiteljica kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, tako i one odredbe o vezanju otplate kredita uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to ukoliko iznosom pretplate koja je priznata prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. (pravna stajališta izražena i kroz presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-63/2024 od 16. svibnja 2024. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž- 1004/2023-2 od 14. listopada 2024.)

32. Valja istaknuti kako se i u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu (Aneksa) tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Isto se tako ističe u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-57/2024-2 od 23. siječnja 2024. te odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023. kojom se potvrđuje pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

33. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

34. U tom pravcu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz zadatak vještaku prikazati izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica uplatila tuženiku na ime promjenjive ugovorene kamatne stope i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila na ime ugovorene kamatne stope da je ugovorena kamatna stopa ostala u visini kakva je bila u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu (16. ožujka 2006. godine) izraženo u kunama po mjesecima, za vremensko razdoblje do 30. rujna 2015. kao dana konverzije; izračun pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica uplatila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu izraženo u kunama i po mjesecima, za vremensko razdoblje otplate kredita do 30. rujna 2015. kao dana konverzije; preplate po kamati i po valuti iskazati odvojeno i ukupno; jesu li konverzijom u obračun uključena sva plaćanja tužiteljice od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR-ima, što naravno uključuje i kamate i je li konverzija provedena sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju, jesu li prilikom konverzije bile uzete u obzir navodne pretplate tužiteljice vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije, kao i da li je kod izračuna konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF – EUR) te novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 02. travnja 2006. godine pa do 02. prosinca 2008. godine, a sve sukladno prigovoru tuženika radi prijeboja (za razliku u tečaju).

35. U nalazu i mišljenju od 23. rujna 2020. stalni sudski vještak Josip Rašić (Rašić računovodstvo i revizija d.o.o.), iz Daruvara iznosi kako je preplaćeni iznos kamata u periodu od 16. ožujka 2006. do 30. rujna 2015. godine (datum konverzije), kao razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih po Osnovnom ugovoru o kreditu i iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa za vrijeme trajanja otplate kredita. Preplaćene kamate utvrđene su u iznosu od 572,99 CHF, a sve u periodima u kojima je ugovorena kamatna stopa bila manja od primijenjene, što preračunato u kune prema početnom tečaju na dan sklapanja ugovora iznosi 2.673,99 kuna. Pozitivna razlika između iznosa koji je tužiteljica uplatila tuženiku na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica platila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan sklapanja ugovora o kreditu (16. ožujka 2006. godine) u iznosu 26.477,71 kunu izraženo po mjesecima, za vremensko razdoblje od 16. ožujka 2006. godine pa zaključno do dana sa kojim je provedena konverzija, dana 30. rujna 2015. godine. Po razmatranju pitanja konverzije utvrđena je struktura potraživanja tužiteljice prema tuženiku na dan 30.09.2015. godine kako slijedi: potraživanje tužiteljice na dan 30. rujna 2015. na ime preplaćenih kamata 2.673,99 eur, preplaćenih tečajnih razlika do 30. rujna 2015. iznos od 26.477,71 kn, razlike glavnice u kn u iznosu od 803,30 kn odnosno 29.955,00 kn, preplata u kn po obračunu konverzije u iznosu od 20.404,13 kn odnosno na dan 30. rujna 2015. (1+2+3- 4) iznos od 9.550,87 kn. Utvrđen je novčani iznos od 1.184,70 kuna po mjesecima, kao razlika između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koji je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje od 02. travnja 2006. godine pa do 02. prosinca 2008. godine, a sve sukladno prigovoru tuženika radi prijeboja (za razliku u tečaju).

Za utvrđenu preplatu u kunama po izračunu konverzije u iznosu od 20.404,13 kn umanjeno je ukupno potraživanje tužitelja s obzirom da je tužitelju u daljnjem tijeku otplate umanjena kreditna obveza za isti iznos što je vidljivo u dokumentu Pregled prometa po partiji kredita 5109732968 za razdoblje od 01. rujna 2015. do 25. travnja 2016. (list 251-272)

36. Tuženik po punomoćniku u podnesku 07. listopada 2020. navodi kako je u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) jasno utvrdio da ”Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli”. Naime, VSRH je zauzeo jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Prema shvaćanju VSRH, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne- sistemskog karaktera. Također, VSRH zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Upravo iz prethodno navedenih okolnosti proizlazi da je izneseni zadatak da se vještak očituje da li su sve uplate pa tako i navodna preplata uzete u obzirom prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR od iznimnog značaja za točno i potpuno utvrđenje svih relevantnih činjenica predmetnog postupka. Tuženik ističe da je vještak i u nalazu i mišljenju i u dopuni nalaza i mišljenja potvrdio da su prilikom konverzije kredita u izračun konverzije uzete u obzir sve uplate. Stoga, nastavno na prethodno navedeno kao i stav VSRH-a u oglednom postupku, s obzirom da je vještak potvrdno odgovorio na postavljeno pitanje tuženika, odnosno da su sve uplate pa tako i navodna preplata uzete u obzir prilikom konverzije kredita iz CHF u EUR, to u konkretnom predmetu znači da je konverzija provedena u skladu s relevantnim odredbama ZIDZPK/15 pa posljedično tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, odnosno tužitelj nema pravnu osnovu potraživati bilo kakve iznose od tuženika, stoga tužitelj predlaže da naslovni sud prvenstveno odbaci tužbu i tužbene zahtjeve kao nedopuštene. Nadalje, tuženik ističe kako nema primjedbi na matematički izračun naveden u nalazu i mišljenju vještaka, no i dalje osporava osnovu potraživanja tužitelja. Osim toga, tuženik ovim podneskom specificira prigovor radi prijeboja iz odgovora na tužbu od dana 22. kolovoza 2019. godine sukladno predmetnom nalazu i mišljenju. Naime, vještak je u svom nalazu prilikom iskazivanja iznosa koje je tužitelj po osnovi valutne klauzule stvarno plaćao i iznosa koje bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita (isplate kredita), prikazao i negativne razlike koje idu u korist tuženika, a koje su nastale kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Tako je vještak utvrdio iznose manje plaćenih anuiteta u iznosu od kn 1.217,93 koje je tužitelj potplatio kada se primjenjivao manji tečaj od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita, a koji iznos tuženik stavlja u prijeboj. Tuženik stoga specificira prigovor radi prijeboja. Budući da tužitelj u ovom postupku zahtijeva da se kao prethodno pitanje utvrdi ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od kn 1.217,93 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose do isplate (kao u podnesku).Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosadašnjih navoda, dokaza i istaknutih prigovora, te predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka. (list 276-279 )

37. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 08. listopada 2020. navodi kako nema primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka.

38. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. prosinca 2022. tuženik po punomoćniku istakao je kako je prema provedenom vještačenju utvrđeno da je tuženik prilikom konverzije tužiteljici uvažio određen iznos preplate te predlaže da se isto ima u vidu kod donošenja odluke.

39. Iz dopune vještačkog nalaza od 26. rujna 2023. proizlazi kako je utvrđeno da zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču, ovdje tužiteljici, tuženik uračunao prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19c. ZID ZPK obračunate u skladu s člankom 1115. Zakona o obveznim odnosima od dana svake pojedine uplate do dana 30.09.2015. godine (datum izračuna konverzije) iznose 861,01 EUR. Tužiteljica po punomoćniku u podnesku od 16. listopada 2023. prigovara dopuni nalaza i mišljenja. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 17. listopada 2023. prigovara dopuni nalaza i mišljenja. Vještak u očitovanju od 23. listopada 2023. otklanja prigovor tužiteljice i tuženika.

40. U podnesku od 17. siječnja 2025. tuženik po punomoćniku uređuje svoj prigovor radi prijeboja sukladno odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj. Ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 161,65 zajedno sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose. (list 517)

41. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke, savjesno i objektivno.

42. Što se tiče pojedinačnih uplata anuiteta od strane tužiteljice sud utvrđuje da je iz dokumentacije u spisu koju je sastavio sam tuženik proizlazi da je tuženik sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju toga kredita, što je utvrđeno iz nalaza vještaka koji navodi kako su uključena sva plaćanja tužiteljice od početka trajanja kredita.

43. Temeljem provedenog vještačenja utvrđeno je kako je izračun tuženika izrađen na način da nije primijenjena kamatna stopa iz osnovnog ugovora i tečaj na dan korištenja kredita, već kamatna stopa prema odlukama tuženika i tečaj za CHF na dan isplate odnosno uplate anuiteta kredita. Dakle, provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka te tužiteljica kao potrošač ima pravo na restitucijski zahtjev.

44. Stoga, tužiteljica ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli jer postoji razlika na štetu tužiteljice kao potrošača i to između ukupnog iznosa koji joj pripada po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i iznosa koji je banka tužiteljici uračunala prilikom izračuna konverzije (preplata).

45. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan i to u iznosu od 1.161,00 EUR (na ime preplaćene tečajne razlike u iznosu od 1.161,00 EUR i to počevši od dijela preplaćenog anuiteta u mjesecu siječnju 2014. i anuiteti sve do rujna 2015.) sve sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od dana nakon dana plaćanja do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO i čl. 29. ZOO (pravno stajalište izraženo i kroz odluku Županijskog suda u Varaždinu posl.br. Gž-1226/2020-2 od 03. ožujka 2021.), odnosno odlučeno je kao u toč. I. izreke. Iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. godine (iznos od 2.708,09 EUR, odnosno 20.404,13 kn) namirena je preplaćena kamata temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i to u iznosu od 354,90 EUR (utvrđeno po vještaku u iznosu od 2.673,99 kn) i dijelom preplaćene tečajne razlike u iznosu od 2.353,19 EUR (utvrđeno po vještaku ukupna preplaćena tečajna razlika u iznosu od 3.514,20 EUR, odnosno 26.477,71 kn). Tužiteljica je odbijena sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa od 1.161,00 EUR do zatraženog iznosa od 3.994,00 EUR, odnosno iznosa od 3.975,71 EUR budući iznos od 29.955,00 kn sukladno tečaju od 7,53450 iznosi 3.975,71 EUR (cjelokupni iznos na ime preplaćenih kamata u iznosu od 354,90 EUR (anuiteti od travnja 2009. do srpnja 2015.) i razlika na ime preplaćene tečajne razlike koji su namireni preplatom u iznosu od 2.353,19 EUR – anuiteti od lipnja 2006. sve do siječnja 2014. (dio) sa zakonskom zateznom kamatom odnosno odlučeno je kao u toč.

II. izreke.

46. U odnosu na utvrđenu razliku glavnice u iznosu od 106,62 EUR (ranije 803,30 kn) sud smatra da je u tome dijelu tužbeni zahtjev neosnovan budući je tužiteljica sklapanjem navedenog Aneksa prihvatila visinu nove glavnice izražene u valuti Euro i odredbe tog Aneksa nisu utvrđene ništetnima niti su one izgubile svoju djelotvornost, pa slijedom toga tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati i ovu isplatu već joj, kako je to i prethodno navedeno, pripada pravo samo na isplatu onih iznosa koje je tuženik od nje naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i to u visini one razlike koja nije uzeta u obzir prilikom sklapanja navedenog Aneksa, sve na način na koji je to i prethodno obrazloženo. (pravno stajalište izraženo i kroz odluku Županijskog suda u Bjelovaru posl.broj Gž-517/2024-2 od 17. listopada 2024.)

47. Zaključno, sud je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na razliku glavnice u iznosu od 106,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom odnosno odlučeno je kao u toč II. Izreke.

48. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od dana 14. lipnja 2018. do 11. lipnja 2019, uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina. Isto tako od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamati (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe dana 11. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina.

49. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja kojim su obuhvaćeni iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme sklapanja ugovora ne postoji pravni osnov. Odredbom čl. 323.st.2.ZOO propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na isplatu od tužiteljice. Stoga, odbijen je prigovor radi prijeboja istaknut od strane tuženika odnosno odlučeno je kao u točki II izreke.

50. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st.2.,čl.155. i čl.164. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 – dalje: Tarife).

Tužiteljica potražuje iznos od 3.994,00 EUR odnosno iznos od 3.975,71 EUR budući iznos od 29.955,00 kn sukladno tečaju od 7,53450 iznosi 3.975,71 EUR, dok je uspjela sa tužbenim zahtjevom u iznosu od 1.161,00 EUR.

51. Tužiteljica je sa tužbenim zahtjevom uspjela u odnosu na osnov u cijelosti, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 29,20 % (1.161,00 EUR : 3.975,71 EUR), dok je tuženik uspio u odnosu na visinu sa 70,80 %, a u odnosu na osnov sa 0%.Ukupan uspjeh tužiteljice je 64,60 % (100+29,20 =129,20%:2), a tuženika 35,40 % (70,80+0=70,80:2), pa je tuženik dužan tužiteljici naknaditi trošak temeljem čl. 154. st. 2. ZPP od 29,20 % troškova tužiteljice.

Tužiteljici su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 01. listopada 2019. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime zastupanja na ročištu od 16. lipnja 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 08. listopada 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 26. listopada 2022. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime zastupanja na ročištu od 15. prosinca 2022. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na i me zastupanja na ročištu od 30. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,08 EUR, na ime troškova prijevoza na relaciji [adresa] radi pristupanja na ročišta održana 16. lipnja 2020. i 15. prosinca 2022. (2 X 110 km x 0,50 EUR) u iznosu od 110,00 EUR, na ime troškova prijevoza na relaciji [adresa] radi pristupanja na ročište održano 30. siječnja 2025. (156 km, a ne 170 km (interaktivna karta HAK-a) x 0,50 EUR) u iznosu od 78,00 EUR, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.991,08 EUR, shodno uspjehu u postupku od 29,20 % u iznosu od 581,40 EUR, te trošak na ime vještačenja u iznosu 464,52 EUR bez obzira na uspjeh u postupku, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 1.045,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate odnosno odlučeno je kao u točki III izreke.

Tužiteljici nisu priznati traženi troškovi na ime sastava podneska od 05. lipnja 2020. (list 159), na ime sastava podneska od 20. listopada 2022. (list 454), na ime sastava podneska od 16. listopada 2023. i 06. studenog 2023. (list 495 i 504) jer isti nisu ocjenjeni kao potrebni u postupku kao niti trošak na ime sudske pristojbe na presudu, budući je tužiteljica oslobođena plaćanja sudskih pristojbi shodno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23).

U Pakracu, 13. ožujka 2025.

S U D A C:

MATIJA STOKIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu i uručenje presude.

DNA:

1. Odvjetnik Hrvoje Kovač

Bjelovar, Andrije Kačića Miošića 24

2. Odvjetničko društvo Hanžeković & Partneri

Zagreb, Radnička cesta 22