Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

OIB:77561654785

Poslovni broj: P-218/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB: 77561654785, po sucu Hrvoju Smital kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja IU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Branki Raić-Sudar iz Vinkovaca, J. Dalmatinca 5/c, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. (pravni sljednik Nove hrvatske banke d.d. iz Zagreba, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 odnosno Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska 9), radi isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 28. siječnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Branke Raić-Sudar, odvjetnice iz Vinkovaca i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, OIB: 87939104217, da tužitelju IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenih iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 2.070,55 EUR (dvijetisućesedamdeseteuraipedesetpetcenti), i to sa zakonskim zateznim kamatama:

- na iznos od 8,57 EUR od 01.11.2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 0,15 EUR od 01.12.2008.g. pa do isplate;

- na iznos od 10,84 EUR od 01.01.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 12,15 EUR od 01.02.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 13,12 EUR od 01.03.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 11,39 EUR od 01.04.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 11,01 EUR od 01.05.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 8,98 EUR od 01.06.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 6,37 EUR od 01.07.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 7,27 EUR od 01.08.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 8,59 EUR od 01.09.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 7,19 EUR od 01.10.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 6,87 EUR od 01.11.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 9,25 EUR od 01.12.2009.g. pa do isplate;

- na iznos od 11,38 EUR od 01.01.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 13,01 EUR od 01.02.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 12,61 EUR od 01.03.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 16,68 EUR od 01.04.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 15,37 EUR od 01.05.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 17,45 EUR od 01.06.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 27,40 EUR od 01.07.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 24,97 EUR od 01.08.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 33,46 EUR od 01.09.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 29,15 EUR od 01.10.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 25,29 EUR od 01.11.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 36,38 EUR od 01.12.2010.g. pa do isplate;

- na iznos od 42,37 EUR od 01.01.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 36,89 EUR od 01.02.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 37,55 EUR od 01.03.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 35,15 EUR od 01.04.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 37,91 EUR od 01.05.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 46,64 EUR od 01.06.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 48,95 EUR od 01.07.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 63,38 EUR od 01.08.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 58,83 EUR od 01.09.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 52,90 EUR od 01.10.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 50,04 EUR od 01.11.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 49,27 EUR od 01.12.2011.g. pa do isplate;

- na iznos od 53,35 EUR od 01.01.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 54,26 EUR od 01.03.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 56,27 EUR od 01.02.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 54,49 EUR od 01.04.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 55,21 EUR od 01.05.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 56,27 EUR od 01.06.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 55,13 EUR od 01.07.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 55,23 EUR od 01.08.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 54,17 EUR od 01.09.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 52,21 EUR od 01.10.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 54,60 EUR od 01.11.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 55,46 EUR od 01.12.2012.g. pa do isplate;

- na iznos od 55,12 EUR od 01.01.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 51,63 EUR od 01.02.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 54,05 EUR od 01.03.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 54,60 EUR od 01.04.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 53,51 EUR od 01.05.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 50,31 EUR od 01.06.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 48,31 EUR od 01.07.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 50,08 EUR od 01.08.2013.g. pa do isplate;

- na iznos od 51,51 EUR od 01.09.2013.g. pa do isplate;

i to u periodu od 01.08.2008.g. do 31.07.2015.g. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 01.08.2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.719,70 eur (tisućusedamstotinadevetnaesteuraisedamdesetcenti) sa zateznim kamatama od 13. ožujka 2025. kao dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 01. siječnja 2023.g. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 01. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 5. rujna 2006. između tužitelja kao korisnika kredita, te pravnog prednika tuženika Volksbank d.d., Zagreb zaključen Ugovor o kreditu broj 772091 na kreditni iznos od 15.240,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate na rok otplate od 84 mjeseca i to u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća s tim da su prema Ugovoru o kreditu anuiteti dospijevali na naplatu zadnjeg dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta koji je dospijevao na naplatu u mjesecu koji je slijedio iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten, uz napomenu da je potraživanje koje je pravni prednik tuženika imao prema tužitelju temeljem navedenog ugovora o kreditu tužitelj u cijelosti isplatio.

2. Nadalje, tuženik je u ugovor o kreditu od 5. rujna 2006. ugradio odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica kredita švicarski franak (CHF), a koja odredba je ništetna, i to iz razloga jer tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

2.1. Uglavci o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama članka 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07 i 125/07) koji je bio na snazi za vrijeme izvršavanja ugovora, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača) a također su protivni odredbama Zakona o obveznim odnosima. Naime, navedena odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja, te je kao takva i uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana

2.2. U prilog svojih navoda tužitelj upire na sudsku praksu gdje su se pravomoćno izjasnili domaći sudovi i to povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja se odnosi na promjenjive kamate, a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., s napomenom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u dijelu koji se odnosi na promjenjive kamate odbio reviziju banaka protiv navedene drugostupanjske presude.

2.3. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, to tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje (restituciju) onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

2.4. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže uz pridržaj prava naknadnog specificiranja tužbenog zahtjeva konačno urediti tužbeni zahtjev u pogledu visine tužbenog zahtjeva, a nakon provedenog vještačenja, sukladno odredbi članka 186.b. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je prvotno postavio tužbeni zahtjev na 2.000,00 eura, dok je nakon provedenog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u ovoj pravnoj stvari tužitelj podneskom od 17. siječnja 2025. konačno uredio i postavio tužbeni zahtjev na iznos od 2.070,55 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose, sukladno nalazu i mišljenju sudskog vještaka.

3. U odgovoru na tužbu, tuženik prije svega prigovara mjesnoj nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima i to pozivajući se na čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 153/23 – dalje Zakon o parničnom postupku), a poziva se i a odredbu čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 772091 sklopljenog 5. rujna 2006. kojim su stranke ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, dakle u Zagrebu, te detaljno pojašnjava navode nepostojanja mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima.

3.1. Nadalje, tuženik ističe prigovor zastare po nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja jer je tužitelj parnični postupak pokrenuo tek 11. svibnja 2020. Ukoliko je postupak pokrenut kao postupak radi naknade štete tada se primjenjuju odredbe članka 230. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, te je za očekivati da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Nadalje, ako bi se ovaj postupak kavlificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 226. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Ukoliko bi pak se zbog utvrđenja ništetnosti radilo o stjecanju bez osnove, tada je zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla na što upućuje i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev x 183/2011.

3.2. Nadalje, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz parnice " Potrošač " ne mogu biti primjenjiva na ovaj konkretan predmet iz čitavog niza razloga kojeg u odgovoru na tužbu detaljno obrazlaže tuženik, a u bitnom ističe da sve i kada bi presuda iz parnice " Potrošač " bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici " Potrošač ". Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radio o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama, tim više što ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje navedeno sukladno članku 81. Zakona o zaštiti potrošača jer je već samim pregledom Ugovora o kreditu moguće zaključiti da se radi o jasnim i lako uočljivim odredbama, a osobito što se tiče razumljivosti valutne klauzule. Tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana bio dužan sam se informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz ugovora o kreditu. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati kao nepoštena, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i ta neravnoteža mora biti značajna. Tuženik ističe da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

Predlaže odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i naknadu prouzročenog parničnog troška tuženiku.

4. Sud je tijekom postupka izveo dokaze uvidom i čitanjem u presliku ugovora o kreditu broj 772091 zaključen između parničnih stranaka 5. rujna 2006., otplatnu tablicu o kreditu, prometnu karticu po kreditu broj 772091, izvornik izvatka iz sudskog registra – podatci o poslovnom subjektu za tuženika od 10. svibnja 2023., izvornik izvatka iz sudskog registra – podatci o poslovnom subjektu za tuženika od 16. kolovoza 2024., nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Borkovića od 10. rujna 2024. te je proveden dokaz saslušanjem vještaka i tužitelja kao stranke.

5. Ocijenivši izvedene dokaze sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, te primijenivši materijalno pravo na takvo utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Tijekom postupka su kao nesporno utvrđene aktivna i pasivna legitimacija stranaka; činjenica da je između tužitelja i tuženika zaključen Ugovor o kreditu broj 772091 od 5. rujna 2006. da je ugovor zaključen na iznos od 15.240,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa rokom otplate kredita od 84 mjeseca i promjenjivom kamatnom stopom; da je tužitelj u cijelosti podmirio svoje obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu; da je ugovorena redovna godišnja kamata od 6,15 % koja je tijekom postojanja ugovorne obveze bila promjenjiva; da je donijeta pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013.; da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u postupku pod brojem P-1401/12 u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke; da je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkoog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkom suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te da je istu presudom napokon potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev- 2212/18 od 3. rujna 2019.

7. Među strankama je sporno pitanje mjesne nadležnosti Općinskog suda u Vinkovcima, pitanje zastare, pitanje ništetnosti dijela ugovora koji se odnosi na valutnu klauzulu, pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. Nesporne činjenice proizlaze iz Ugovora o kreditu broj 772091 zaključenog između parničnih stranaka 5. rujna 2006., otplatne tablice o kreditu, prometne kartice po kreditu broj 772091, preslike izvatka iz sudskog registra – podatci o poslovnom subjektu za tuženika od 10. svibnja 2023. kada je tuženik promijenio naziv iz Volksbank d.d. u Nova hrvatska banka d.d., preslike izvatka iz sudskog registra – podatci o poslovnom subjektu za tuženika od 16. kolovoza 2024. kada tuženik mijenja naziv u Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, nalaza i mišljenja vještaka Tomislava Borkovića od 17. rujna 2024., otplatnog plana uz ugovor o kreditu, te iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 i presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17.

9. U odnosu na prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud isti smatra neosnovanim, te ga je kao takvog svojim rješenjem poslovni broj 6 P-218/23-7 od 23. studenog 2023. odbio, a koje rješenje je postalo pravomoćno 11. prosinca 2023.

10. U pogledu prigovora zastare istaknutog od strane tuženika ističe se da je za početak tijeka zastare relevantan trenutak pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u dijelu koji se odnosi na tuženika, a vezano i za promjenjive kamate i za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba podnesena 10. svibnja 2023., dakle, unutar općeg zastarnog roka od 5 godina evidentno je da zastara potraživanja nije nastupila, a sve temeljem čl. 225. Zakona o obveznim odnosima. Ovo tim više jer je Vrhovni sud RH u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. jasno i nedvosmisleno potvrdio pravno stajalište da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, temeljem čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara individualnih zahtjeva koji proizlaze iz ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počinje iznova teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

10.1. Također se ističe kako je Građanski odjel Vrhovnog suda RH na sjednici Odjela dana 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva, te on po shvaćanju Vrhovnog suda počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora uz napomenu da je navedeno shvaćanje, odnosno zauzeto pravno stajalište obvezno za sve sudove, te je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

11. U odnosu na tvrdnje tuženika kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz tzv. parnice "Potrošač" čiji se učinci ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanjem jesu li utvrđenja iz te parnice i na koji način primjenjiva u ovom slučaju, valja istaknuti zakonske propise koji se primjenjuju u ovom sporu, a to su čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje Zakon o zaštiti potrošača), kao i činjenicu da su o ništetnosti navedenih odredbi ugovora donesene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača – korisnika kredita, i to u pravnoj stvari tužitelja Potrošač – Hrvatski savez ugovora za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka među kojima se nalazio i prednik tuženika, te je itekako osnovano pozivanje tužitelja iz navedenih pravomoćnih presuda donesenih povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača odnosno korisnika kredita jer je tuženik kao što se već ranije navelo bio jedna od tuženih banaka u navedenog kolektivnom sporu, jer je u ovom sporu riječ o potrošačkom govoru o kreditu, jer je također predmetni ugovor o kreditu sklopljen 5. rujna 2006. jer su u predmetnom potrošačkom ugovoru o kreditu sadržane identične klauzule odnosno odredbe koje su u navedenom kolektivnom sporu utvrđene ništetnima – promjena kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama banke tuženika i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula u CHF).

12. Netočni su navodi tuženika da je tužitelj bio informiran i svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojem se glavnica kredita veže za stranu valutu, ovdje švicarski franak odnosno da je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF.

13. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu od 10. rujna 2024. iskazao da je kupio rabljeno vozilo, u cijelosti podigao kredit za isplatu cijene vozila, nije se raspitivao o kreditu kod drugih banaka budući su ga u auto kući uputili na Volksbank d.d. sa kojom su imali ugovorenu kreditnu liniju. Kada je došao u banku, osobni bankar ga je dočekao sa već pripremljenom dokumentacijom, pročitao je ugovor, nitko ga nije posebno upozoravao na moguće posljedice niti mu je rastumačio ugovor, ponuda kredita bila je isključivo u CHF, pojam valutne klauzule i promjenjive kamatne stope nisu mu bili poznati, ugovor je išao ovjeriti kod javnog bilježnika koji mu nije ništa posebno tumačio ugovor, rate je uplaćivao sam uplatnicama, u početku mu je rata bila prihvatljiva, kada se rata povećala išao je u banku raspitati se zašto je to tako i rekli su mu da je došlo do povećanja tečaja, knjižica vozila bila je deponirana u banci, u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta, poduzeća, niti je bio u sustavu PDV-a. U trenutku sklapanja kredita je po zanimanju bio elektrotehničar i vozač, ne zna koliko dugo je razmatrao uzimanje kredita, našao je auto, vidio je ponudu koja ga je zadovoljila, nije se savjetovao o ugovoru o kreditu, pročitao je ugovor, bio je bankarski službenik, ugovor do kraja nije razumio, vjerovao je u valutu CHF kao stabilnu i nije mogao vjerovati da će se rate kredita toliko povećati, a nije se mogao sjetiti da li je primao obavijesti banke o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga čl. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a st. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je st. 4. istog čl. propisano da je trgovac dužan dokazati ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo.

15. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive, a odredbom čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

16. Naprotiv, iz iskaza tužitelja, koji iskaz je sud prihvatio, ocjenjujući ga životnim i uvjerljivim, proizlazi, između ostalog da nije bio upoznat da bi se kamatna stopa koja je bila promjenjiva mogla promijeniti toliko da je to utjecalo i na mjesečne anuitete otplate kredita, a to je bio jedini koji je tužitelju bio ponuđen, uz napomenu da je auto kuća imala ugovorenu kreditnu liniju sa tuženikom i kada su se kamatne stope toliko promijenile i time utjecale na visinu mjesečnih anuiteta za otplatu kredita, tužitelj je intervenirao odlazeći u banku, raspitujući se zašto je tome tako i odgovoreno mu je da to tako mora biti da je kredit u CHF najpovoljniji i sam je vjerovao u valutu švicarskog franka.

17. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno utvrđeno da se radi o unaprijed sastavljenom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, te je stoga po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajno neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, a sve u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno – financijsko vještačenje po vještaku Tomislavu Borkoviću, dipl.oec., stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i bankarstvo, sa zadatkom vještaku da izračuna visinu potraživanja tužitelja s obzirom na ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i to u odnosu na cjelokupan preplaćeni iznos sa zakonskim zateznim kamatama na svaki više plaćeni iznos obroka (anuiteta) kredita kojeg su zaključile parnične stranke broj 772091 od 5. rujna 2006.

18.1. Iz nalaza i mišljenja imenovanog vještaka kojeg je sud ocijenio stručnim, nepristranim i izrađenim sukladno Pravilniku o stalnim sudskim vještacima, proistječe da su tužitelj IU i tuženik Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb ugovorili iznos kredita od 15.240,00 CHF sa rokom otplate od 84 mjeseca u protuvrijednosti u HRK po srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita, da je kredit odobren za kupovinu rabljenog osobnog automobila tužitelja, da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno, svakog 01. dana u mjesecu počevši od 1. listopada 2006., kao početni tečaj u izračunu primijenjen je važeći srednji tečaj HNB na dan isplate po ugovoru o kreditu 7. rujna 2006. (za 1 CHF = 4,641455 kn), dok je nominalni iznos početne kamatne stope utvrđen u visini od 6,15 % sukladno realiziranom otplatnom planu. Otplata kredita vršena je u razdoblju od 1. listopada 2006. pa do konačne otplate kredita 1. rujna 2013. Način otplate kredita utvrđen je člankom 8. predmetnog ugovora o kreditu, te korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 223,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prednika tuženika Volksbank d.d. za devize važećem na dan dospijeća.

18.2. Zaključno je mišljenje vještaka, a s obzirom na postavljeni zadatak vještačenja da je ukupan iznos razlike anuiteta nastalih uslijed promjena (povećanja) tečaja tijekom trajanja otplate po predmetnom ugovoru o kreditu broj 772091 u promatranom razdoblju od 1. kolovoza 2008. do 1. rujna 2015. utvrđen u visini od 2.070,55 eur, pojedinačno prikazanih utvrđenih razlika za svaki mjesec utuženog razdoblja u Tablici 1. nalaza.

19. Za napomenuti je da je imenovani vještak na ročištu održanog kod ovoga suda 28. siječnja 2025. ostao u cijelosti kod svog nalaza i mišljenja.

20. Podneskom tužitelja od 17. siječnja 2025. tužitelj je konačno specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka Tomislava Borkovića, te istaknuo kako na isti nema nikakvih primjedbi, te je predložio da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.070,55 eura sa z.z. kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa pretplate, pa do isplate.

20.1. Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

21. Tuženik se na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka nije očitovao.

22. Naime, sukladno čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08, 63/08 i 134/08, 78/15, 29/18, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje Zakon o obveznim odnosima) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

22.1. Nadalje, temeljem odredbe čl. 323. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit, odnosno veće kamate, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22.2. U konkretnom slučaju, a s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF na temelju jednostrane odluke tuženika to je tuženik u smislu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima dužan tužitelju vratiti iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi.

22.3. Sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

22.4. Tako u ovom slučaju tuženik treba vratiti tužitelj iznose koje utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa, pa do konačne isplate, s tim da je visina stope zatezne kamate određena Zakonom o kamatama, Uredbom i visini stope zatezne kamate kao i čl. 29. Zakona o obveznim odnosima.

22.5. Imajući u vidu sve izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da nadalje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

23. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim, te je donio odluku kao u izreci.

24. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.070,55 eura, te Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe (Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, za sastav jednog podneska i to od 10. travnja 2024. u iznosu od 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife) te za sastav još dva obrazložena podneska i to podneska od 16. kolovoza 2024. i podneska od 17. siječnja 2025. svaki u iznosu od po 100 bodova, za zastupanje na tri ročišta kod ovoga suda i to od 4. travnja 2024., 10. rujna 2024. i od 28. siječnja 2025., svako po 100 bodova (Tbr. 9. t. 1. Tarife), kao i za pristup ročištu za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9. t. 3. Tarife), što ukupno iznosi 675 bodova, odnosno 1.350,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijsko – knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 270,00 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,23 eura, te na ime pristojbe na presudu u iznosu od 66,45 eura.

24.1. Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.719,70 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 13. ožujka 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakonu o obveznim odnosima.

Vinkovci, 13. ožujka 2025.

Sudac

Hrvoje Smital

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Branka Raić-Sudar, Vinkovci

2. Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb