REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj P-465/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola, po sutkinji Tamari Dagostin Mušković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja OI iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Leana Modrušan, odvjetnica u Puli protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Saša Poldan, odvjetnik u Rijeci, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 24. siječnja 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, 13. ožujka 2025. objavio i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba o isključivoj mjesnoj nadležnost sadržana u čl.12. Ugovora o kreditu broj 112-50-2726955 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.03.2005. a koja glasi: "U slučaju spora nadležan je sud u mjestu sjedišta Kreditora."

II Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u Ugovoru o kreditu broj 112-50-2726955 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.03.2005., a koje glase: u odredbi čl.2. "… u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.", pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

III Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj 112-50-2726955, kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.03.2005. kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane: u odredbi čl.1. "… tečaju Kreditora na dan korištenja kredita.", u odredbi čl.7. koje glase: "... po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća... " "Uplate po kreditu valutiraju se s datumom odobrenja računa banke.", pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl.3. Ugovora o kreditu broj 112- 50-2726955 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 24.03.2005., a koja glasi: "3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita ... ", pa stoga navedena odredba ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

V Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 da tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćenog tečaja CHF valute, u roku od 15 dana isplati iznos od 913,91 € zajedno sa zateznim kamatama koja teče:

- na iznos od 1,67 € od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 3,89 € od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 5,49 € od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 6,22 € od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 4,29 € od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 4,67 € od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 1,58 € od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 1,11 € od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 1,01 € od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 2,07 € od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 3,90 € od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 6,49 € od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 5,90 € od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 9,42 € od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 8,75 € od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 10,05 € od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 21,33 € od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 19,01 € od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 26,10 € od 1.9.2010. do isplate,

- na iznos od 23,65 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 19,71 € od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 28,03 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 38,61 € od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 31,12 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 33,74 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 30,40 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 31,00 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 45,18 € od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 46,57 € od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 58,36 € od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 52,28 € od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 45,62 € od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 44,91 € od 20.11.2011. do isplate,

- na iznos od 44,39 € od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 47,57 € od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 50,34 € od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 50,70 € od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 48,78 € od 1.4.2012. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VI Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 da tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva isplati iznos od 357,95 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 29.03.2005. do isplate, po stopi od 15% godišnje propisanoj Uredbom Vlade Republike Hrvatske o visini stope zatezne kamate za period do 31.12.2007. (NN 72/02), za period od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

VII Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi: „Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535, da tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova preplaćene kamate, u roku od 15 dana isplati iznos od 240,42 € zajedno sa zateznim kamatama koja teče:

- na iznos od 3,67 € od 1.12.2007. do isplate,

- na iznos od 3,63 € od 1.1.2008. do isplate,

- na iznos od 3,56 € od 1.2.2008. do isplate,

- na iznos od 3,52 € od 1.3.2008. do isplate,

- na iznos od 3,46 € od 1.4.2008. do isplate,

- na iznos od 3,41 € od 1.5.2008. do isplate,

- na iznos od 5,01 € od 1.6.2008. do isplate,

- na iznos od 4,93 € od 1.7.2008. do isplate,

- na iznos od 4,84 € od 1.8.2008. do isplate,

- na iznos od 4,76 € od 1.9.2008. do isplate,

- na iznos od 4,68 € od .1.10.2008. do isplate,

- na iznos od 4,59 € od 1.11.2008. do isplate,

- na iznos od 4,50 € od 1.12.2008. do isplate,

- na iznos od 4,41 € od 1.1.2009. do isplate,

- na iznos od 4,32 € od 1.2.2009. do isplate,

- na iznos od 4,23 € od 1.3.2009. do isplate,

- na iznos od 8,60 € od 1.4.2009. do isplate,

- na iznos od 8,41 € od 1.5.2009. do isplate,

- na iznos od 8,22 € od 1.6.2009. do isplate,

- na iznos od 8,03 € od 1.7.2009. do isplate,

- na iznos od 7,83 € od 1.8.2009. do isplate,

- na iznos od 7,64 € od 1.9.2009. do isplate,

- na iznos od 7,44 € od 1.10.2009. do isplate,

- na iznos od 7,24 € od 1.11.2009. do isplate,

- na iznos od 7,03 € od 1.12.2009. do isplate,

- na iznos od 6,83 € od 1.1.2010. do isplate,

- na iznos od 6,62 € od 1.2.2010. do isplate,

- na iznos od 6,41 € od 1.3.2010. do isplate,

- na iznos od 6,19 € od 1.4.2010. do isplate,

- na iznos od 5,98 € od 1.5.2010. do isplate,

- na iznos od 5,76 € od 1.6.2010. do isplate,

- na iznos od 5,54 € od 1.7.2010. do isplate,

- na iznos od 5,31 € od 1.8.2010. do isplate,

- na iznos od 5,09 € od 1.9.2010 do isplate,

- na iznos od 4,86 € od 1.10.2010. do isplate,

- na iznos od 4,63 € od 1.11.2010. do isplate,

- na iznos od 4,40 € od 1.12.2010. do isplate,

- na iznos od 4,16 € od 1.1.2011. do isplate,

- na iznos od 3,92 € od 1.2.2011. do isplate,

- na iznos od 3,68 € od 1.3.2011. do isplate,

- na iznos od 3,44 € od 1.4.2011. do isplate,

- na iznos od 3,18 € od 1.5.2011. do isplate,

- na iznos od 2,93 € od 1.6.2011. do isplate,

- na iznos od 2,68 € od 1.7.2011. do isplate,

- na iznos od 2,13 € od 1.8.2011. do isplate,

- na iznos od 1,90 € od 1.9.2011. do isplate,

- na iznos od 1,68 € od 1.10.2011. do isplate,

- na iznos od 1,44 € od 20.11.2011. do isplate,

- na iznos od 1,21 € od 1.12.2011. do isplate,

- na iznos od 0,97 € od 1.1.2012. do isplate,

- na iznos od 0,73 € od 1.2.2012. do isplate,

- na iznos od 0,44 € od 1.3.2012. do isplate,

- na iznos od 0,35 € od 1.4.2012. do isplate,

po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05) za period do 31.07.2015.god., od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022.god. po stopi propisanoj čl.29. st.2. ZOO-a koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na sve posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.“

VIII Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB: 53056966535 da tužitelju OI, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.827,19 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 13. ožujka 2025. pa do isplate, sve po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IX U preostalom dijelu odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

X Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 24. ožujka 2005. sklopio ugovor o kreditu broj 112-50-2726955, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.044,50 CHF. Ističe kako predmetni ugovor sadrži ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke, a koja je odredba nepoštena i ništetna. Naime, ugovor o kreditu sklopljen je na unaprijed formuliranom obrascu, a sadržaj kojih odredbi je unaprijed pripremila banka te parnične stranke nisu pojedinačno pregovarale o mjesnoj nadležnosti i banka je odredbu o mjesnoj nadležnosti suda prema sjedištu banke unijela u ugovor isključivo kako bi pogodovala sebi s obzirom da se radi o sudu koji se nalazi u mjestu glavnog poslovanja tuženika. Ističe da sporna ugovorna odredba tužitelju na njegovu štetu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer tužitelju nameće dodatne financijske troškove u situaciji kada zaštitu svojih prava mora ostvarivati sudskim putem. Nadalje, navodi kako ugovor o kreditu sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koja kamatna stopa je promjenjiva sukladno odluci banke – tuženika. Ističe da u vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se u nekoliko navrata povećavala, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Ukazuje kako je kamata cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva, no da u konkretnom slučaju visina kamatne stope nije bila određena niti odrediva s obzirom na to da je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika odnosno jedne ugovorne strane. Predmetni ugovor o kreditu ne sadrži nikakav kriterij/parametar promjenjivosti kamatne stope, odnosno ne sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti činidba tužitelja pa je odredba ugovora kojom se kamatna stopa mijenja prema odluci tuženika ništetna kao neodrediva. S obzirom da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem jednostrane odluke banke s učinkom ex tunc, to su bez pravnog učinka i sve odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita s istim pravnim učinkom. U odnosu na valutnu klauzulu u švicarskim francima ističe da je u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ističe da se od početka otplate kredita tečaj švicarskog franka stalno mijenjao na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Pri tome, ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. a kojom je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka s obzirom da banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Navedena odluka potvrđena je i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018. Ističe kako odredba čl. 3. predmetnog Ugovora propisuje iznos jednokratne naknade od 3,30% od iznosa odobrenog kredita, a koji iznos se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita te da predmetna odredba ugovora uopće ne precizira na koje se konkretne usluge/troškove ova naknada odnosi, odnosno koje vrste usluga i troškova ona pokriva. Banka je tužitelju zaračunala i naplatila naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, tzv. ulaznu naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa odobrenog kredita odnosno u iznosu od 562,47 CHF u kunskoj protuvrijednosti iznos od 2.696,98 kuna. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, te je visina tzv. ulazne naknade jednostrano određena od strane tuženika. Unatoč tome što je visina naknade određena u postotku od 3,30% od odobrenog kredita radi se o iznosu koji predstavlja netransparentan trošak. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne sadrži nikakve ekonomske kriterije iz kojih bi bilo razvidno zbog čega je takva naknada (trošak) ugovorena, te je takva odredba nejasna i nerazumljiva uzimajući u obzir činjenice koje su tužitelju u trenutku zaključenja ugovora bile poznate, uključujući i informacije koje je tuženik kao kreditor učinio dostupnim. Ugovor o kreditu je formularni (tipski) ugovor pripremljen od strane banke za veći broj korisnika te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj bilo koje ugovorne odredbe, već je ovako formulirani ugovor mogao samo prihvatiti, a da se nije slagao s bilo kojom odredbom ugovora tada do njegovog sklapanja ne bi niti došlo. Ukazuje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 te ističe da je pozicija tužitelja i tuženika u ovakvom ugovornom odnosu nije ni jednaka ni ravnopravna. Direktivom Vijeća 93/13 koja je implementirana u hrvatski pravni sustav propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica ovakvih odredbi je njihova nepoštenost i ništetnost. Nadalje, navedena Direktiva propisuje i da procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, što u predmetnoj stvari nije slučaj. Spornom odredbom ne predviđa se niti priroda tih troškova, niti usluge koje se njima plaćaju te uopće nije razvidan razlog njihove naplate odnosno iste su suviše općenite da tužitelj može samo nagađati što sve one obuhvaćaju. O spornoj odredbi tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora zbog čega ista stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva predstavlja unaprijed formuliranu odredbu koja je dio formularnog (tipskog) ugovora pripremljenog od strane banke za veći broj korisnika, te tužitelj nije mogao niti prigovoriti niti utjecati na sadržaj ugovorne odredbe, a s obzirom da iz same odredbe nije jasno na što se naknada (trošak) odnosi, takva odredba predstavlja netransparentan trošak, te sve navedeno čini spornu odredbu nepoštenom, i u konačnici ništetnom. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Smatra da se radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa primjeni početno ugovorena kamatna stopa i srednji tečaj švicarskog franka tuženika koji je na dan sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu odnosno na dan isplate kredita bio važeći prema tečajnoj listi banke, a s obzirom da su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Slijedom svega navedenog, predlaže da se utvrde ništetnim odredbe čl. 1., 2., 3., 7., 12. Ugovora o kreditu broj 112-50-2726955 u dijelu u kojem je ugovorena mjesna nadležnost suda prema sjedištu kreditora te promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci tuženika, zatim u dijelu u kojem je ugovoreno da se glavnica i anuiteti vežu uz valutu švicarski franak, te u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, te s time u vezi predlaže da se tuženiku naloži da tužitelju isplati iznos od 14.712,90 kuna zajedno sa zateznim kamata koje teku na pojedinačne mjesečne dijelove tog iznosa od njihova dospijeća pa do isplate te iznos od 2.696,98 kuna na ime jednokratne naknade za obradu kredita zajedno sa zateznim kamatama od 29. ožujka 2005. do isplate.

1.2. Tužitelj je u postupku, a nakon provedenog financijskog vještačenja, uredio svoj tužbeni zahtjev u dijelu u kojem potražuje isplatu, na način da na ime preplaćenih iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope potražuje iznos od 240,42 EUR i po osnovi valutne klauzule potražuje ukupni iznos od 913,91 EUR te po osnovi jednokratne naknade za obradu kredita iznos od 357,95 EUR, sve s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava tužbu i tužbeni te ističe prigovor zastare. Osporava da se granice pravomoćnosti presude u kolektivnom sporu i to Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., na koje se tužitelj, poziva protežu i na predmet ovog spora jer se iste odnose samo na stambene kredite s valutnom klauzulom u CHF i to samo na one koji su još u otplati. Tuženik ističe da u tom postupku sud nije utvrđivao elemente ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače već da je samo apstraktno odlučivao da li je valutna klauzula nepoštena odnosno ništetna. Sukladno tome tuženik smatra da je na tužitelju teret dokaza u konkretnom predmetu da su sporne ugovorne odredbe ništetne. Tuženik smatra da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva budući da je iz čl. 1. i čl. 7. Ugovora o kreditu razvidno da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF. Iz navedenog tužitelju je obrazloženo da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća anuiteta. Tuženik ističe da je tužitelju obrazložena posljedica i rizici kredita vezano uz tečaj CHF i da je tužitelj na to pristao te odabrao kredit s valutnom klauzulom u CHF. Predmetni ugovor o kreditu je solemniziran od strane javnog bilježnika koji je također temeljem čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu bio dužan strankama objasniti smisao i sadržaj pravnog posla. Solemnizacijom ugovora javni bilježnik potvrđuje da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Tužitelju je svakako bilo poznato, odnosno nije mu moglo ostati nepoznato, da su sve valute podložne promjenama, te da će se sukladno tome mijenjati i troškovi kredita. Valutna klauzula ugovorena je kao dvostruka klauzula što znači u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na kunu padala tužitelj bi morao vratiti manji iznos kredita. Povećanje vrijednost CHF na svjetskom tržištu nije u nikakvoj vezi sa postupanjem tuženika niti je tuženik ostvario dodatan profit. U pogledu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik smatra da je odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, te da nije dopušteno ocjenjivati njenu nepoštenost. Na tužitelju je teret dokaza da su Odluke banke kao i drugi opći akti banke temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope nepoštene i ništetne. Tuženik je o svakoj promjeni obavijestio tužitelja. Promjene kamatnih stopa tuženik određuje ovisno o tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i stranom tržištu. Ukazuje kako je ugovor o kreditu kupljen radi kupnje osobnog automobila koji mu nije bio neophodan. Tuženik je osporio i potraživanje po osnovi zakonskih kamata jer tuženik nije bio nepošten te je istaknuo prigovor zastare potraživanja. U odnosu na jednokratnu (ulaznu) naknadu ističe kako su tužitelju bili dostupni i promotivni uvjeti gdje je izričito navedeno na što se odnosi predmetna naknada, a odnosi se na trošak obrade kredita i trošak osiguranja kredita. Navodi kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ugovora i to za troškove koje je realno imao. Sporna odredba napisana je jasno i razumljivo te je lako uočljiva, a ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik slijednom navedenog predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak.

3. U dokaznom postupku pročitan je ugovor o kreditu, otplatna tablica, dopis tuženika, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice, tečajne liste, dopis tužitelja i e mail komunikacija, opći uvjeti poslovanja, pravilnici o obračunu kamata i naknada, potvrda banke, nalaz i mišljenje vještaka, iskaz tužiteljice.

3.1. U postupku nije saslušan svjedok HI jer je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje navedenog svjedoka.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredaba Ugovora o kreditu broj 112-50-2726955 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora 24. ožujka 2005., koje su sadržane u čl. 1., 2., 3., 7. i 12. toga Ugovora (o mjesnoj nadležnosti, o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli i jednokratnoj naknadi za obradu kredita), te s time u vezi i zahtjevi za isplatu iznosa od 240,42 EUR na ime preplate s osnova preplaćene kamate, iznosa od 913,91 EUR s osnova preplaćenog tečaja CHF te iznosa od 357,95 EUR po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva, sve to sa zateznim kamatama koje na pojedinačno određene dijelove toga iznosa teku od dospijeća do isplate.

6. Pritom, među strankama nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita te tuženika kao kreditora 24. ožujka 2005. zaključen Ugovor o kreditu broj: 112-50- 2726955 za kupnju motornog vozila (za kupnju novog vozila Toyota), kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 17.044,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a s rokom otplate od 84 mjeseca. Također je nesporno da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je na dan sklapanja kredita iznosila 5,85% godišnje, a koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno da su stranke ugovorile valutnu klauzulu kredita u CHF na način da se anuiteti plaćaju u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF na dan dospijeća (čl. 1. i 7. Ugovora). Nesporno je da je odredbom čl. 3. navedenog Ugovora o kreditu ugovorena obveza korisnika kredita na plaćanje naknade u visini od 3,30% od iznosa kredita, koja naknada je jednokratna i naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Konačno, nije sporno da je u čl. 12. Ugovora određeno je da je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora.

6.1. Nesporno je da je tuženik tijekom otplatnog perioda mijenjao početno ugovorenu kamatnu stopu od 5,85% te da je uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati. Nije sporno ni da je predmetni kredit otplaćen.

7. Među strankama je sporno jesu li odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, o ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka i o jednokratnoj naknadi za obradu kredita ništetne i bez pravnog učinka za ugovorne strane, a posljedično tome ima li tužitelj pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kojeg je tuženik od njega naplatio na temelju takvih odredbi. S time u vezi sporno je može li se tužitelj kao individualni potrošač pozvati na presudu donesenu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sporno je također je li nastupila zastara potraživanja tužitelja.

8. Prvenstveno u ovoj pravnoj stvari valjalo je odlučiti o zahtjevu za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 12. Ugovora o prorogaciji mjesne nadležnosti.

8.1. Kako predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, za odlučivanje o spornom pitanju ugovorene mjesne nadležnosti, valja primijeniti Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 113/09, 78/12, 56/13 i 41/14 – dalje u tekstu: ZZP/07) koji je usklađen s pravnim aktima Europske unije, među ostalim s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama - čl. 1.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača, „Narodne novine“ broj 78/12, dalje ZIDZZP). Iako je ugovor o kreditu, čije odredbe su predmet ovog spora, sklopljen prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, već za vrijeme pregovora o pristupanju preuzeta je obveza prihvaćanja pravne stečevine Europske unije i Ugovorom o pristupanju Republika Hrvatska se obvezala primjenjivati propise Europske unije te ih implementirati u svoje propise.

8.2. Osim toga, obveza je sudova da prate europsku sudsku praksu, tako i presudu Suda Europske unije u predmetu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi, a kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi, bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. U toj je odluci sud zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru, a kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da se o njoj nije posebno pregovaralo te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8.3. Odredbom čl. 96. ZZP/07 propisano je kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), s time da se smatra kako se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), a odredba čl. 102. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sadržajno istovjetne odredbe sadržane su i u čl. 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 i 79/07, dalje u tekstu: ZZP/03), kao i čl. 49. i 55. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14).

8.4. Dakle, da bi se neka ugovorna odredba mogla ocijeniti nepoštenom, ona mora biti protivna načelu savjesnosti i poštenja jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i uzrokovala je znatnu neravnotežu u stranačkim pravima i obvezama.

8.5. U konkretnom slučaju ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika sklopljen je u [adresa], tužitelj živi u [adresa], a ugovornu odredbu o mjesnoj nadležnosti suda u Zagrebu (u mjestu sjedišta kreditora) formulirao je unaprijed tuženik, kao trgovac, što proizlazi iz formuliranog obrasca, a o njoj se nije pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz iskaza tužitelja, dok tuženik suprotno nije dokazao. Ugovaranjem nadležnosti suda njegovog sjedišta tuženik ostvaruje pogodnost bitno manjih troškova u odnosu na tužitelja, kao korisnika kredita, s obzirom na udaljenost mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (približno 270 km do Zagreba), što bi za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sud, a time značilo i znatnu neravnotežu u položaju ugovornih strana.

8.6. Kako iz svih utvrđenih okolnosti proizlazi da u konkretnoj situaciji ugovorna odredba o mjesnoj nadležnosti predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, ona je u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07 ništetna.

8.7. Pritom, uzimajući u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u [adresa] (kako je to navedeno i u samom ugovoru koji je i potvrđen kod javnog bilježnika iz [adresa]), da je prilikom potpisivanja ugovora tuženika zastupao punomoćnik iz [adresa] (kako to proizlazi iz ovjere javnog bilježnika), očito je da nadležnost ovoga suda postoji i na temelju odredbe čl. 59. ZPP-a, kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (spor je nastao u povodu djelatnosti te jedinice zaključivanjem ugovora o kreditu).

8.8. Nadležnost naslovnog suda može se posredno izvesti i tumačenjem odredaba Uredbe Vijeća broj 44/2001 od 22. prosinca 2000. o nadležnosti i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim predmetima, kao i Uredbe (EU) broj 1215/2012 Europskog parlamenta i vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, u predmetima potrošačkih ugovora, a koje uređuju nadležnost država članica kada propisuju da se tužba potrošača protiv druge ugovorne stranke može podići ili pred sudovima države članice na čijem području ta ugovorna stranka ima prebivalište ili pred sudovima države članice na čijem području potrošač ima prebivalište, jer su sve te odredbe donesene radi zaštite i lakšeg ostvarivanja prava potrošača. Ista odredba unesena je i u čl. 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16) kojim je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane, bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

8.9. Iz svega navedenog proizlazi da je odredba čl. 12. Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena mjesna nadležnost suda u Zagrebu, ništetna, a iz kojeg razloga je odlučeno kao u točki I izreke presude.

9. Nadalje, valja istaknuti kako okolnost da je tužitelj otplatio kredit ne predstavlja zapreku za podnošenje tužbe, odnosno zapreku da se naknadno, dakle i nakon prestanka ugovora, utvrdi njegova ništetnost. U protivnom bi odredba o posljedicama ništetnosti sadržana u čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisana obveza restitucije (odnosno da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora), bila vrlo često neprimjenjiva, što zasigurno ne bi bilo razumno zakonsko rješenje. Stoga je razvidno da se posljedice ništetnosti odnose i na ugovore koji su prestali ispunjenjem, raskidom ili na neki drugi način, tim više što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

9.1. Stoga je neosnovana i tuženikova tvrdnja da se iz tog razloga na predmetni Ugovor o kreditu ne mogu odnositi pravna utvrđenja iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (ovdje potrošača) koja je podnesena 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, u kojem je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

9.2. Također, okolnost koju ističe tuženik, da je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, ne znači da tužitelj nema pravo isticati ništetnost takvog Ugovora ili pojedine njegove odredbe, kako to u ovoj pravnoj stvari čini.

9.3. Tuženik neosnovano negira da se učinak presude donesene u kolektivnom sporu ne odnosi na predmetni Ugovor o kreditu, jer se radi o kreditu radi kupnje vozila, dok je presuda u kolektivnom sporu donesena u odnosu na stambene kredite. To uopće ne proizlazi iz izreke presude donesene u kolektivnom sporu. Upravo suprotno, izreka presude donesene u kolektivnom sporu odnosi se općenito na ugovore o potrošačkom kreditiranju – ugovore o kreditu, bez da se pri tome radi razlika između stambenih i drugih vrsta kredita.

9.5. Iz iskaza tužitelja, kojeg ovaj sud u cijelosti prihvaća kao vjerodostojnog jer je iskazivao detaljno i životno te u skladu i s ostalim u postupku provedenim dokazima, utvrđeno da je tužitelj predmetno vozilo kupio jer mu je bilo potrebno motorno vozilo s obzirom na to da je imao vozilo staro 25 godina, dakle kao potrošač, a koje svojstvo mu tuženik nije niti osporavao u postupku. Stoga se presuda donesena u kolektivnom sporu odnosi i na predmetni Ugovor o kreditu.

10. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. odlučeno je o kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ("Udruga potrošač") protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr.) te je utvrđeno da je, između ostalih banaka, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik (banka kao trgovac) s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima, nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje u tekstu ZZP/03) i to čl. 81., 82. i 90. toga Zakona u razdoblju od 1. lipnja 2005. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07) i to čl. 96. i 97. toga Zakona te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Navedena je presuda, u odnosu na tuženika, u relevantnim dijelovima potvrđena presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu) i poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na valutnu klauzulu).

10.2. Kako je do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu između tužitelja i tuženika, a koji u čl. 2. sadrži upravo spornu odredbu o jednostranoj izmjeni ugovorene kamatne stope od strane banke, a u čl. 1. i 7. odredbu o valutnoj klauzuli kojom se vrijednost kune veže za tečaj švicarskog franka, došlo upravo u relevantnom periodu obuhvaćenom navedenim odlukama u postupku pokrenutom radi zaštite kolektivnih interesa, tužitelj se pravilno poziva na pravna utvrđenja iz navedenih presuda.

10.3. Pri tome valja istaknuti kako prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

10.4. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Sadržajno jednaka odredba sadržana je i u čl. 138.a ZZP/07.

10.5. Dakle, u skladu s navedenim zakonskim odredbama u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati jesu li sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne s obzirom na to da postoji vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor (tako i u Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10.6. Slijedom navedenog, kako je u presudi donesenoj u kolektivnom sporu utvrđeno da je i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava korisnika kredita kao potrošača, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli, sud je navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF, cijeneći pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite na koje se tužitelj pozvao, utvrdio ništetnima.

10.7. Pri tome valja ukazati kako tuženik u tijeku postupka nije navodio činjenice niti predlagao dokaze iz kojih bi proizlazilo suprotno utvrđenje, već u bitnom ponavlja navode već istaknute i preispitane u postupku kolektivne zaštite. Također, odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu sklopljenom između tužitelja i tuženika sadržajno su identične odredbama standardnih ugovora o potrošačkom kreditu tuženika koji su predočeni i razmatrani u postupku kolektivne zaštite.

11. Dodatno, valja istaknuti da je nepoštenost odnosno ništetnost navedenih odredaba ugovora o kreditima sklopljenih u tom razdoblju utvrđena iz razloga izostanka cjelovite informacije tuženika u pogledu valutne s obzirom na to da se radilo o švicarskom franku kao specifičnoj valuti, odnosno izostanka pojedinačnog pregovaranja te utvrđivanja egzaktnih parametara i metode izračuna tih parametara u pogledu promjenjive kamatne stope, pa za ovaj spor nije ni odlučno pitanje zakonske dopuštenosti valutne klauzule i eventualnog postojanja objektivnih kriterija koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u razdoblju otplate kredite.

11.1. Točna je tvrdnja tuženika da je volja ugovornih stranaka bila da kamatna stopa bude promjenjiva, ali je upravo u tom dijelu odredba nepoštena u smislu mjerodavnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača (onih iz čl. 81. i 82. ZZP/03 i čl. 96. i 97. ZZP/07), ne zbog ugovaranja same promjenjivosti, već zato što se o veličini te promjene nije pojedinačno pregovaralo niti su Ugovorom o kreditu utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara.

11.2. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je, u smislu čl. 84 ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasna i uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedini siguran element o kojem ovisi visina kamatne stope odluka banke, a pri čemu u ugovoru o kreditu nisu sadržani objektivni kriteriji, poput referentne stope koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjena kamatne stope. Takva ugovorna odredba, stoga, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija.

11.3. Nije nedopušteno ugovarati promjenjivost kamatne stope u ugovorima o kreditu, ali je nedopušteno potrošača ostaviti u neznanju koliko ta promjena može iznositi, a u konkretnom slučaju ta promjena bila značajna jer je kamatna stopa povećana za konačno 1,90 postotnih poena (7,75 % u odnosu na početnih 5,85 %), te je povećala kreditno opterećenje tužitelja kao potrošača i time prouzročila neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čak i u slučaju da je povećanje kamatne stope bilo za tuženika tržišno opravdano, jer ni to ne eliminira utvrđeno neravnotežu na štetu tužitelja. Pri tome, nije odlučna ni okolnost da visina kamatne stope tijekom otplatnog perioda nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu kamatnu stopu jer navedena okolnost ne može biti opravdanje za jednostrano mijenjanje kamatne stope od strane tuženika, bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i načina njihove primjene.

11.4. Glede valutne klauzule, tuženik osnovano ističe da je njeno ugovaranje dopušteno, jer navedeno proizlazi iz odredbe čl. 22. st. 1. ZOO. Međutim, tuženik neosnovano smatra da odredbe o valutnoj klauzuli ne podliježu testu poštenosti (očito u smislu čl. 1. st. 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), s obzirom da je u kolektivnom sporu već pravomoćno utvrđena ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, čemu su nacionalni sudovi pravomoćnom cijenili da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF podliježe testu poštenosti (u smislu čl. 4. st. 2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ i relevantnih odredaba Zakona o zaštiti potrošača) i ocijenili ju nepoštenom i ništetnom, a čime su sudovi u pojedinačnim postupcima (kakav je i ovaj) vezani.

11.5. U postupku kolektivne zaštite pravomoćno je utvrđeno da su ugovorna odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, u smislu čl. 84. ZZP/03 i čl. 99 ZZP/07, jasne i uočljive, ali nisu razumljive, jer potrošačima nisu objašnjeni razlozi, niti kriteriji na temelju kojih bi prosječni potrošač, kao slabija i ranjivija strana, mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tih odredaba za njega proizlaze, dok je bankama bila poznata priroda i specifičnost valute švicarski franak, njeno kretanje u budućnosti, kao i to da je uz tu valutu vezan poseban rizik (zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta), a koji rizik u cijelosti preuzima potrošač. Takve ugovorne odredbe su, stoga, uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, s obzirom da je i iznos kamate vezan uz valutu švicarski franak.

11.6. U konkretnom se slučaju, zapravo, radilo o istovremenom ugovaranju valutne klauzule s valutom švicarski franak i promjenjive kamatne stope, a slijedom toga i povećanom riziku za tužitelja kao korisnika kredita i potrošača, koji rizik se ubrzo i pokazao, uslijed čega je došlo do značajnog povećanja iznosa anuiteta kredita u odnosu na početni. Razlozi i kriteriji za izmjenu (povećanje) kamatne stope ubuduće trebali su biti precizirani već u Ugovoru o kreditu ili u odlukama tuženika, tako da je ta odredba opravdano ocijenjena kao nerazumljiva pa time i nepoštena, kao i odredba o ugovaranju švicarskog franka kao valute za koju je vezana glavnica kredita uz obvezu korisnika kredita snositi cjelokupni rizik tečajne razlike, što je sve u skladu sa pravom Europske unije u duhu kojega treba tumačiti sporna pitanja i iz ugovora sklopljenih prije službenog ulaska Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji se primjenjuje od 2005. pa su sudovi Republike Hrvatske obvezani tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu suda Europske unije). Test poštenosti tih ugovornih odredaba proveden je, već u kolektivnom sporu u kojem je pravomoćno utvrđen nedostatak transparentnosti uslijed čega potrošači – korisnici kredita nisu mogli procijeniti potencijalno znatne gospodarske posljedice koje bi te odredbe imale za njihove financijske obveze, što znači da tuženik kao profesionalac – banka nije dao tužitelju kao korisniku kredita sve potrebne informacije uzimajući u obzir narav predmeta ugovora i okolnost da sporne odredbe Ugovora o kreditu nisu bile ni jasne, nije lako razumljive, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa se radi o ništetnim odredbama.

11.7. Navedeno je utvrđeno i iz iskaza tužitelja iz kojeg je utvrđeno da tužitelju u banci nisu ništa objašnjavali o kamati već da su mu samo rekli da su moguća minimalna odstupanja, kao i da mu nisu ništa objašnjavali o tome što se može dogoditi sa tečajem CHF osim da se radi o stabilnoj valuti, a iz kojeg je utvrđeno da tužitelj prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF, niti su mu objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja kao ni pod kojim uvjetima se može mijenjati kamatna stopa.

12. U odnosu na ugovornu odredbu kojom je određena naknada za obradu kreditnog zahtjeva, stav je ovoga suda da je i navedena ugovorna odredba nepoštena, odnosno ništetna.

12.1. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu nije posebno obrazloženo iz kojeg razloga se ta naknada naplaćuje, na što se odnosi i koji su točno troškovi obrade kredita, ali je u konačnici tu naknadu prihvatio jer je to bio uvjet za sklapanje ugovora. Nije sporno da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.696,98 kuna, odnosno u visini 3,30 % iznosa odobrenog kredita. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja u dijelu u kojem proizlazi da se o ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita nije posebno pregovaralo, niti mu je objašnjeno na što se taj trošak odnosi te da je plaćanje naknade bio uvjet za odobrenje i plasman kredita. Tuženik nije ničim dokazao da se o navedenoj odredbi pojedinačno pregovaralo, niti je u tom smislu ponudio dokaze, uz napomenu da informacije koje je tužitelj dobio prije sklapanja ugovora o kreditu (da je riječ o troškovima obrade kredita bez posebnog obrazloženja o kojim troškovima se radi) po stavu ovoga suda nemaju značaj pojedinačnog pregovaranja.

12.2. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma određivanja i obračuna naknade za odobravanje kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12.3. Stajališta suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašavaju važnost (informiranog, upućenog) obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. Takvo obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama.

12.4. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banku), kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Upravo zbog tog slabijeg položaja potrošača Direktiva 93/13/EEZ obvezuje države članice da propišu mehanizam koji će osigurati da bilo koja ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo može biti podvrgnuta ispitivanju kako bi se ocijenilo je li eventualno nepoštena.

12.5. Tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi iz čl. 11.3. ugovora. Navedena odredba bila je unaprijed formulirana od strane tuženika, a tužitelj kao korisnik kredita nije imao utjecaja na njen sadržaj, što je prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

12.6. U čl. 59. ZZP propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostalog, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

12.7. Iz čl. 3. predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita, ovdje tužitelj, obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti banci naknadu jednokratno u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Ugovor o kreditu reguliran je odredbom čl. 1021. ZOO, kojom je propisano da banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. U ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada za odobravanje kredita i koji su to konkretni troškovi obrade zahtjeva, te zašto je naknada određena u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Navedena je odredba netransparentna i apstraktna te se iz nje ne može zaključiti zašto i radi čega tužitelj za ostvarenje kredita mora uopće tuženiku platiti nekakvu naknadu i radi čega upravo u postotku od 3,30 % od iznosa kredita. Iz Ugovora očito proizlazi da je taj ugovor pripremio tuženik, da se radi o tipskom ugovoru te da se o istome nije pojedinačno pregovaralo, već je tužitelj na unaprijed postavljene uvjete po tuženiku morao pristati da bi uopće bio u mogućnosti ishoditi kredit, a što je jasno proizlazi i iz njegovog iskaza. S obzirom na to da je tužitelj platio naknadu u visini kako je to ugovorom određeno, a u iznosu od 2.696,98 kuna (odnosno 357,95 EUR), to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je navedena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP nepoštena i u smislu čl. 87. st. 1. ZZP ništetna.

13. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točci II, III i IV izreke.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14.1. Tužitelj stoga ima pravo na restituciju iznosa isplaćenih na temelju ništetni odredaba Ugovora o kreditu, po pravilima ZOO o stjecanju bez osnove, zajedno sa zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja (čl. 1111. ZOO kao opće pravilo i čl. 1115. ZOO kao pravilo o opsegu vraćanja). To stoga što je tuženik na temelju navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu nezakonitom promjenom kamatne stope i ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli od strane tužitelja naplatio više od onoga što stvarno mogao naplatiti. Pri tome je stav ovog suda da je tuženik nepošten stjecatelj jer je, s obzirom na odredbu čl. 81. ZZP/03, već u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu mogao znati da su navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nepoštene, posljedično ništetne i da mu, sve ono što na temelju tako ugovorenih odredbi bude primio, ne pripada.

14.2. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

15. S obzirom na utvrđenje da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne (a nije upitno da predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez odredbe o valutnoj klauzuli te bez dijela odredbe o kamatama koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope u smislu povećanja početno ugovorene stope od 5,85 %), s obzirom da tužitelj ima pravo na uspostavljanje situacija u kojoj bi se nalazio da navedenih nepoštenih odredaba nije bilo, prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva valjalo je za cijelo kreditno razdoblje uzeti u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj, kao jedine valjano određene a time i poštene.

15.1. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću iz Klane, koji je u svom nalazu i mišljenju utvrdio razliku između plaćenih anuiteta prema predmetnom Ugovoru o kreditu i iznosa koje je korisnik kredita trebao plaćati uzimajući u obzir početno ugovorenu kamatnu stopu i početni tečaj. Za svoj izračun vještak je koristio parametre početnih uvjeta kredita i to da je iznos kredita bio 17.044,50 CHF, da je početna kamatna stopa bila 5,850 %, da je početni tečaj na dan puštanja kredita u otplatu bio 1 CHF = 4,794897 HRK, kao i činjenicu da je kredit otplaćen 31. prosinca 2012.

15.2. Na temelju navedenih utvrđenja i izračuna vještak je utvrdio da razlika po osnovi preplaćene kamate, odnosno po mjesecima izračunata razlika između stvarno naplaćene kamate po kreditu u odnosu na početno ugovorenu kamatu koju je tužitelj trebao plaćati prema Ugovoru i početnom planu, za utuženo razdoblje od studenog 2007. do ožujka 2012. iznosi 240,42 EUR (Tablica 7 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 546 spisa), a da razlika po osnovi preplaćenog tečaja, odnosno po mjesecima izračunata razlika preplata koja je nastala uslijed rasta tečaja u odnosu na početno ugovoreni tečaj iznosi 913,91 EUR (Tablica 5 - Nalaza i mišljenja vještaka – list 544 spisa), s time da je vještak posebno iskazao i pregled negativnih tečajnih razlika na dan plaćanja u ukupnom iznosu od 304,86 EUR (list 544-545 spisa) dok negativne razlike po osnovi promjene kamatne stope nisu utvrđene.

15.3. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka i dopunu tog nalaza i mišljenja s obzirom da je sačinjen objektivno i stručno, u skladu s pravilima struke poštujući nalog zadan od strane suda, a na isti primjedbe nisu imale niti parnične stranke.

16. Slijedom navedenog, kako je tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev za isplatu s osnova preplaćenog tečaja u skladu s nalazom i mišljenjem vještaka, istoga je valjalo prihvatiti i na temelju čl. 1111. i 1115. ZOO te odlučiti kao u točci V i VI izreke ove presude te tuženiku naložiti da tužitelju isplati iznos od 913,91 EUR na ime razlike nastale promjenom tečaja švicarskog franka za koji je bila vezana glavnica tijekom otplatnog perioda, sve s pripadajućim zateznim kamatama od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika kao nepoštenog stjecatelja, kao i da tužitelju isplati iznos od 352,95 EUR (odnosno 2.696,98 kuna uz primjenu fiksnog tečaja konverzije 7,53450) na ime jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva sa zateznom kamatom od dana plaćanja odnosno stjecanja od strane tuženika, a visina koje isplaćene naknade je među strankama nesporna. Naime, radi se o iznosima koji su tuženiku neosnovano pripali, pa ih je obvezan vratiti tužitelju prema odredbama iz čl. 1111. ZOO o stjecanju bez osnove. Prema shvaćanju ovog suda potrošač koji plati anuitet po nižem tečaju nije stjecatelj bez osnove pa i ni u obvezi vraćanja, a tuženik u postupku nije istakao prigovor prijeboja ili protutužbu, pa u tom smislu nisu osnovani prigovori tuženika.

17. Iako je sud u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka i u dijelu obračunate razlike na ime ništetnog povećanja kamatne stope, tužitelju ne pripada pravo na isplatu iznosa od 240,42 EUR po toj osnovi, jer je u tom dijelu nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužitelja.

17.1. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva (slučaju kakav je i ovaj), prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja o ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili nas drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača.

17.2. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi okončan je (u odnosu na tuženika) donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. Dakle, tužitelj je svoj restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenih mjesečnih anuiteta po osnovi kamatne stope trebao podnijeti najkasnije 14. lipnja 2019. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 8. lipnja 2021., dakle nakon proteka općeg zastarnog roka od pet godina, razvidno je da je u pogledu kamatne stope nastupila zastara tužiteljevog restitucijskog zahtjeva. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev je odbijen u dijelu u kojem tužitelj potražuje isplatu iznosa od 240,42 EUR s pripadajućim zateznim kamatama. To neovisno od toga što se tužitelj u tužbi, u dijelu u kojem zahtijeva isplatu po osnovi kamatne stope, nije izričito pozvao na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite, već isključivo na odredbe ZOO/05. Naime, ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržajno su istovjetne onima razmatranim u postupku kolektivne zaštite, činjenični navodi tužbe također odgovaraju onima isticanim u postupku kolektivne zaštite, a presuda donijeta u postupku kolektivne zaštite utemeljena je, između ostalog, i na odredbama ZOO na koje se tužitelj poziva u tužbi. Stoga, ne pozivanje na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite u odnosu na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ne utječe na promjenu početka zastarnog roka za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki VII izreke.

17.3. Postupak kolektivne zaštite u kojem je utvrđena ništetnost ugovorenih odredbi o valutnoj klauzuli u odnosu na tuženika okončan je donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj poslovni broj: Pž 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., pa do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari (8. lipnja 2021.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina za taj dio restitucijskog zahtjeva tužitelja.

17.4. Zastarni rok nije protekao niti u odnosu na zahtjev za isplatu iznosa naplaćenog po osnovi jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Naime, kako je ugovorna odredba čl. 3. ugovora preispitivana i utvrđena ništetnom tek u ovom postupku, zastarni rok za taj dio restitucijskog zahtjeva, prema gore izraženom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2020., još nije počeo ni teći.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. u vezi sa čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi, dok je s restitucijskim zahtjevom uspio u omjeru od 84 %, slijedom čega ukupni uspjeh tužitelja u sporu iznosi 92 %, a uspjeh tuženika 8 %. Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u omjeru od 84 % (92 % - 8 %).

18.1. Tužitelju je sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa), priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), trošak sastava podnesaka od 11. listopada 2021., 4. travnja 2024. i 21. listopada 2024. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), trošak zastupanja na ročištima 6. srpnja 2022., 1. prosinca 2023. i 24. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR za svako (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 54. Tarife), kao i trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. i Tbr. 54. Tarife), što ukupno iznosi 1.500,00 EUR, što sve uvećano za PDV iznosi ukupno 1.875,00 EUR. Tužitelju pripada i trošak uplaćenog i utrošenog predujma za provedbu vještačenja u zatraženom iznosu od 265,45 EUR te trošak uplaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,78 EUR, slijedom čega ukupni parnični trošak tužitelja iznosi 2.175,23 EUR. Pritom, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 17. studenog 2021. jer navedeni trošak nije bio potreban u ovoj parnici s obzirom na to da je tim podneskom tužitelj samo obavijestio sud o izvršenoj uplati te o zadatku vještaka, što je mogao učiniti na pripremnom ročištu odnosno prilikom predlaganja provođenja tog dokaznog prijedloga te koji trošak nije bio potreban niti iz razloga što je dokaz o uplati mogao biti dostavljen i bez sastava podneska.

18.2. Priznate troškove u ukupnom iznosu od 2.175,23 EUR tuženik je dužan naknaditi tužitelju u omjeru od 84 %, odnosno u iznosu od 1.827,19 EUR.

18.3. Tuženiku u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP ne pripada pravo na trošak, ali je zbog njegovog djelomičnog uspjeha u sporu razmjerno umanjen trošak tužiteljice.

U Puli 13. ožujka 2025.

Sutkinja

Tamara Dagostin Mušković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave presude za uredno obaviještenu stranku, a od primitka ovjerenog prijepisa iste za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 3 (tri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.