Poslovni broj: P-26/2022-22

Republika Hrvatska

Općinski sud Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB 77561654785 po sucu Mariji Pavlović, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja SN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Igoru Plavšić, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB 02535697732, zastupane po odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika tužitelja odvjetnika Igora Plavšića i zamjenika punomoćnika tuženika odvjetnicu Hrvojku Čolaković, 11. veljače 2025. objavljene na temelju čl. 335. ZPP-a, 13.ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012358025 od dana 23.03.2007.g. ovjeren kod javnog bilježnika Nikole Vulić iz Vinkovaca, pod posl.brojem OV-2869/07 od 23.03.2007.g. a kojim se regulira otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti „po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja“

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju SN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 4.573,36 Eura i to sa zz kamatom na svaki pojedini iznos na slijedeći način:

- Na iznos od 13,46 Eura od 28.02.2009. do isplate,

- Na iznos od 22,46 Eura od 31.03.2009. do isplate,

- Na iznos od 23,06 Eura od 30.04.2009. do isplate,

- Na iznos od 18,11 Eura od 31.05.2009. do isplate,

- Na iznos od 13,88 Eura od 30.06.2009. do isplate,

- Na iznos od 14,83 Eura od 31.07.2009. do isplate,

- Na iznos od 17,26 Eura od 31.08.2009. do isplate,

- Na iznos od 16,99 Eura od 30.09.2009. do isplate,

- Na iznos od 14,66 Eura od 31.10.2009. do isplate,

- Na iznos od 19,01 Eura od 30.11.2009. do isplate,

- Na iznos od 22,19 Eura od 31.12.2009. do isplate,

- Na iznos od 27,29 Eura od 31.01.2010. do isplate,

- Na iznos od 25,96 Eura od 28.02.2010. do isplate,

- Na iznos od 32,56 Eura od 31.03.2010. do isplate,

- Na iznos od 31,11 Eura od 30.04.2010. do isplate,

- Na iznos od 34,12 Eura od 31.05.2010. do isplate,

- Na iznos od 54,08 Eura od 30.06.2010. do isplate,

- Na iznos od 49,82 Eura od 31.07.2010. do isplate,

- Na iznos od 61,32 Eura od 31.08.2010. do isplate,

- Na iznos od 57,62 Eura od 30.09.2010. do isplate,

- Na iznos od 49,79 Eura od 31.10.2010. do isplate,

- Na iznos od 64,93 Eura od 30.11.2010. do isplate,

- Na iznos od 83,79 Eura od 31.12.2010. do isplate,

- Na iznos od 70,79 Eura od 31.01.2011. do isplate,

- Na iznos od 75,51 Eura od 28.02.2011. do isplate,

- Na iznos od 69,17 Eura od 31.03.2011. do isplate,

- Na iznos od 70,12 Eura od 30.04.2011. do isplate,

- Na iznos od 95,33 Eura od 31.05.2011. do isplate,

- Na iznos od 97,02 Eura od 30.06.2011. do isplate,

- Na iznos od 118,77 Eura od 31.07.2011. do isplate,

- Na iznos od 108,23 Eura od 31.08.2011. do isplate,

- Na iznos od 96,60 Eura od 30.09.2011. do isplate,

- Na iznos od 95,15 Eura od 31.10.2011. do isplate,

- Na iznos od 94,12 Eura od 30.11.2011. do isplate,

- Na iznos od 99,23 Eura od 31.12.2011. do isplate,

- Na iznos od 104,60 Eura od 31.01.2012. do isplate,

- Na iznos od 105,01 Eura od 28.02.2012. do isplate,

- Na iznos od 101,40 Eura od 31.03.2012. do isplate,

- Na iznos od 103,19 Eura od 30.04.2012. do isplate,

- Na iznos od 104,87 Eura od 31.05.2012. do isplate,

- Na iznos od 102,20 Eura od 30.06.2012. do isplate,

- Na iznos od 103,10 Eura od 31.07.2012. do isplate,

- Na iznos od 101,59 Eura od 31.08.2012. do isplate,

- Na iznos od 97,76 Eura od 30.09.2012. do isplate,

- Na iznos od 101,81 Eura od 31.10.2012. do isplate,

- Na iznos od 104,03 Eura od 30.11.2012. do isplate,

- Na iznos od 103,26 Eura od 31.12.2012. do isplate,

- Na iznos od 94,60 Eura od 31.01.2013. do isplate,

- Na iznos od 101,97 Eura od 28.02.2013. do isplate,

- Na iznos od 102,33 Eura od 31.03.2013. do isplate,

- Na iznos od 99,23 Eura od 30.04.2013. do isplate,

- Na iznos od 90,97 Eura od 31.05.2013. do isplate,

- Na iznos od 90,75 Eura od 30.06.2013. do isplate,

- Na iznos od 92,54 Eura od 31.07.2013. do isplate,

- Na iznos od 95,87 Eura od 31.08.2013. do isplate,

- Na iznos od 100,98 Eura od 30.09.2013. do isplate,

- Na iznos od 98,35 Eura od 31.10.2013. do isplate,

- Na iznos od 99,86 Eura od 30.11.2013. do isplate,

- Na iznos od 101,59 Eura od 31.12.2013. do isplate,

- Na iznos od 103,21 Eura od 31.01.2014. do isplate,

- Na iznos od 105,51 Eura od 28.02.2014. do isplate,

- Na iznos od 104,43 Eura od 25.03.2014. do isplate,

sve po kamatnoj stopi od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja dospijeća do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. godine po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 28. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranjem koje je obavila prije 1. kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 29. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a od 1.1.2024. nadalje prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.721,10 eura, sa zateznim kamatama koja na navedeni iznos teče od dana donošenja presude tj. od 13. ožujka 2025.po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženik radi utvrđenja i isplate. Tužitelj u tužbi navodi da je sa tuženikom, 23.03.2007 sklopio Ugovor o kreditu, broj 9012358025 i to na iznos od 29.917,34 CHF, sa rokom vraćanja od 84 mjeseci plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da kredit dospijeva na naplatu svakog zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, da je ugovorena „valutna klauzula“, prema kojem se navodi kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio predmetnog Ugovora. Nadalje navodi da su unatoč otplatnim tablicama, iznosi pojedinačnih anuiteta po dospijeću u kunama nastalog uslijed promjena tečaja, rasli s osnova rasta tečaja CHFa. Tužitelj smatra da je navedena odredba o valutnoj klauzuli ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštena, neodrediva, izaziva neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, te kao takva ništetna i nema pravni učinak na obvezno pravni odnos ugovornih stranaka, budući je takav način ugovaranja istih suprotan pozitivnoj praksi kako domaćih sudova, tako i suda Europske unije, slijedom čega ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Nadalje se tužitelja poziva na Pravomoćnu presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom su utvrđeno nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica za CHF kao i ugovorna odredba kojim je određena promjenjiva kamatna stopa i koja se mijenjala jednostranom odlukom banaka, te je ta odluka u kolektivnom sporu temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezujuća za sudove u pojedinačnim postupcima, odnosno sud je vezan za utvrđenja u kolektivnom sporu i dužan ih je primijeniti. Također ističe, da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. također jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne. Sukladno navedenom tužitelj navodi da je aktivno legitimiran i ima pravni interes potraživati utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ugovora, kao i od tuženika tražiti povrat svih preplaćenih iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi o tzv. „valutnoj klauzuli“, za koje smatra kako su nepoštene te stoga ništetne, te je potrebno utvrditi preplatu po ugovoru o kreditu jer je vidljivo da je tuženik po dospijeću svakog pojedinog obroka zadnjeg dana u mjesecu obračunavao anuitet po tečaju CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja anuiteta a ne prema tečaju na dan isplate kredita tužitelju. Stoga tužitelj predlaže sudu da donese odluku kojom će utvrditi ništetnost odredbe čl. 6. 2. Ugovora te obvezati tuženika da mu naslova povrata preplaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izvrši isplatu novčanog iznosa od 4.573,36 Eura i sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev tuženik ističe kako osporava osnov i visinu utuženog potraživanja, te prije svega, tuženik ističe kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nadalje navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, te stoga smatra da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-6632/17 pravno irelevantno u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Nadalje tuženik navodi da ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima, da je smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Nadalje tuženik navodi da je nesporno da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule, te da u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Tuženik ističe kako osporava i visinu utuženog potraživanja Zaključno, tuženik ističe kako je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom promjene tečaja. Također tuženik ističe i prigovor zastare. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 9012358025, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu tuženika, izveden dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dubravki Herceg, te je izveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ( "Narodne novine" RH br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 25/13, 89/14, 70/19 dalje ZPP-a), ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev osnovan.

4.1. Predmet spora je zahtjev tužitelja da sud obveže tuženika na isplatu preplaćenog iznosa od 4.573,36 eura, a koji iznos se odnosi na preplatu kredita zbog povećanja tečaja.

5. Nesporno je:

- da su tužitelj i tuženik 23.3.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 9012358025, na iznos od 29.917,34 CHF koji je tuženik isplatio tužitelju u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati u skladu s promjenom tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Privredne banke Zagreb, te na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,10 %,

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, prvi anuitet je iznosio 424,26 CHF, da je tuženik tužitelju uz navedeni kredit dostavio otplatni plan sukladno kojem je tužitelj i očekivao da će se kretati rate kredita

- da se redovna kamatna stopa mijenjala

- da je kredit otplaćen.

6. Sporno je:

-

da li su ugovorne odredbe protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne,

-

da li posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tužitelj ima pravo na isplatu razlike anuiteta nastaslih uslijed promjene tečaja tijekom trajanja otplate,

-

da li je nastupila zastara utuženog potraživanja.

7.U odnosu na istaknuti prigovor zastare, za navesti je da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja nišetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora , s tim da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa došlo do prekida zastare, te je zastara individualni restitucijskih zahtjeva počela teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u skladu s odredbom čl. 241. ZOO-a

Sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH pod br. SU-4-33/22 od 31. 1. 2022. da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, da tada zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, neovisno od ( naknadno) utvrđene ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donese u postupku kolektivne zaštite.

Stoga u smislu čl. 225. ZOO-a tražbina nije zastarjela.

8.U odnosu na prijepor o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra MN i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

9.Tuženik je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. (u kojem razdoblju je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari), povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) na način da je sklapajući ugovore o kreditima, te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.

9.1.Sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

10.Na okolnost dostupnosti informacija i načina pregovaranja i pojašnjenja značenja ugovornih odredbi prilikom zaključenja ugovor izveden je dokaz saslušanjem tužitelja

10.1.Tužitelj u danom iskazu navodi da je Ugovor s Privrednom bankom sam zaključio 23. 3. 2007. za kupnju automobila, da je tada bio dugogodišnji klijent banke, pa se iz tog razloga u Privrednoj banci odlučio podići kredit, da je u banci razgovarao sa osobnim bankarom, da mu je ponuđen kredit u CFH, da nije bio upoznat s time što to znači valutna klauzula, da je njemu što je banka nudila bilo najpovoljnije, da je ugovor djelomično pročitao, ali da ga nije u potpunosti razumio, da je po struci građevinski radnik, s tim da prilikom potpisivanja službeniku banke nije rekao da mu nešto nije jasno. Nadalje je izjavio da je kredit otplatio, da je kredit podigao na 7 godina, da je početna rata bila oko 1.900,00 kuna, a da je u jednom trenutku dosegnu oko 2.700,00 odnosno 2.800,00 kuna, a obzirom da je u jednom trenutku ostao bez posla pa mu je otac pomagao da otplati kredit, jer nije mogao sam plaćati tako visoku ratu kredita. Također je izjavio da se nije u drugim bankama raspitivao o kreditima, da je kod javnog bilježnika potpisao ono što samu dali da potpiše, da je ugovor svojevoljno potpisao, a u njemu je pisalo da je upoznat s općim uvjetima kreditiranja. Ponovno ističe da ne zna što je valutna klauzula, da ranije nije dizao kredit s valutnom klauzulom, tako da se nije susretao s ugovorom u kreditu, da ne zna gdje se može provjerit vrijednost kune u odnosu na stranu valutu.

11. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, stoga proizlazi kako su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive. Nadalje, sukladno čl. 295. Zakona o obveznim odnosima, opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove. O odredbama Općih uvjeta poslovanja koji su sadržani u samom ugovoru stoga se niti ne može pojedinačno pregovarati. Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača, kao što je ranije navedeno, propisano je što mora sadržavati ugovor o potrošačkom zajmu. Prema članku 26. st. 3. Zakona o obveznim odnosima, ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema članku 272. Zakona o obveznim odnosima činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavila trećoj osobi da je odredi, a ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan.

12. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom , budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora.

13. Osim toga, tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute utječe na povećanje glavnice duga, pripadajućih kamata, pa tako i na povećanje mjesečnih anuiteta. Takva jednostrana ugovorna odredba je nerazumljiva i protivna načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci, kao i cijena (kamata također predstavlja cijenu).

14.Nadalje st. 4. čl. 81 ZZP određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati.

14.1.Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nikakvim dokazima nije osporio navode tužitelja da se o pojedinim ugovornim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredbe zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništetna, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

15.Radi utvrđenja visine preplaćenih iznosa sud je proveo knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Dubravki Herceg vl. Rezultat d.o.o. Osijek. Vještak u nalazu navodi da je tužitelj kao korisnik kredita zaključio 23.03.2007. sa Privrednom bankom Zagreb d.d., Ugovor o kredit broj 9012358025, da se Banka obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 29.917,34 CHF, po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita, da je rok otplate kredita 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima, da se Kredit odobrava za kupnju vozila, da se korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje,

Kamate se obračunavaju u CHF mjesečno, dekurzivno proporcionalnom metodom, sadržana je u anuitetima i dospijevaju na naplatu zajedno s njima, da je Kredit u iznosu od 29.917,34 CHF i kamata iz ovog Ugovora otplaćuju se u 84 jednakih mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora, da prvi anuitet dospijeva na naplatu istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. U zaključku nalaza vještak navodi da ukupna pretplate obveze po kreditu zbog povećanja tečaja za CHF na način da se izračuna razlika između tečaja važećeg na dan isplate kredita i svakog naknadnog povećanja tečaja na dan uplate rate kredita, u razdoblju od sklapanja ugovora pa do otplate kredita iznosi 35.139,84 kune ili 4.663,86 EUR-a. da ukupna negativna tečajna razlika iznosi -681,87 kuna ili - 90,50 EUR-a, kad je tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju za CHF od tečaja CHF po kojem je isplaćen kredit, odnosno da razlika između iznosa koji je tužitelj tuženoj Banci uplatio obzirom na promjenjiv tečaj Švicarskog franka i iznosa koji bi tužitelj tuženoj uplatio u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, uzimajući u obzir i negativne tečajne razlike, izraženo u eurima iznosi 34.457,97 kuna ili 4.573,36 EUR.

16.Nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio u cijelosti kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

Tužitelj je tužbeni zahtjev za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem.

17.Provedenim vještačenjem utvrđeno je dakle, da je tuženik bez valjanje pravne osnove naplatio od tužitelja iznos na ime razlike nastalih uslijed promjena tečaja u iznosu od 4.573,36 eura

Tužitelj potražuje 4.573,36 eura, sa zakonskim zateznim kamatama, kako je to precizirano u podnesku 16. 1. 2025.

Tako precizirani tužbeni zahtjev sud je ocijenio u cijelosti osnovanim.

18.Naime, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju nišetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se u narav onoga što je vraćeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što druge ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome su ugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18.1.Sukladno čl. 1115. ZOO-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjev. Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom do dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamata, Uredbom i visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO.

18.2.Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su odredbe Ugovora o kreditu koncipirane suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, da predstavljaju nepoštene ugovorne obveze, te su stoga ništetne u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO- a , jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva, slijedom čega je u smislu čl. 323. st. 1. istoga Zakona, tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

20. Slijedom navedenog sud je ocijenio tužbeni zahtjev u cijelost osnovanim te je donio odluku kao u izreci.

21. Odluka o troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio u parnici u cijelosti s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, sud je odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice prema vrijednosti konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, a s obzirom da je odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, propisano da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva. Dakle, visina parničnog troška određena je sukladno vrijednosti predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.573,36 eura te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa). Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku za sastav tužbe ( Tbr. 7. t. 1. Tarife) u iznosu od 100 bodova, za sastav dva obrazložena podneska od 15. 2. 2022., 16. 1. 2025. ( Tbr. 8. t. 1. Tarife), po 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 14.11. 2024. i 11. 2. 2025. ( Tbr. 9. t. 1. Tarife) po 100 bodova, te za pristup na ročište za objavu presude ( Tbr. 9. t. 1. Tarife) 50 bodova, odnosno ukupno 550 bodova, što čini novčani iznos od 1.200,00 eura, a što uvećano za PDV iznosi 1.375,00 eura. Tužitelju je sud nadalje priznao trošak financijskog-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 46,10 eura.

Temeljem izrečenog tužitelju je dosuđen ukupan trošak parničnog postupka u iznosu od 1.721,10 eura, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana presuđenja tj. od 13. 3. 2025. pa do isplate, sve sukladno čl. 29 ZOO-a.

U Vinkovcima, 13. ožujka 2025.

sudac;

Marija Pavlović

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalbu u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi ovome sudu u tri primjerka, a o njoj u drugom stupnju odlučuje Županijski sud.

OBAVIJEST;

1. odvjetnik Igor Plavšić Vinkovci – punomoćnik tužitelja

2. odvjetničko društvo Leko & partneri d.o.o., Zagreb – punomoćnik tuženika na br. PP-891/2022 PBZ08-99991 s.r.