REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U ŠIBENIKU

Kž-176/2022-7

Šibenik, Stjepana Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Nives Nikolac kao predsjednice vijeća, Ivana Jurišića i Dijane Jakoliš, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Ivane Šimac kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog ČA, zbog kaznenog djela iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. Kaznenog zakona („Narodne Novine“ br. NN 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18 i 126/19 dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbi optuženika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 07. veljače 2022. br. K-331/2020, u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog ČA kao neosnovana, te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.Presudom Općinskog suda u Bjelovaru pod brojem K-331/2020 od 07. veljače 2022. optuženi ČA proglašen je krivim zbog kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, pa je na temelju članka 139. stavka 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja kazna zatvora je temeljem članka 55. stavka 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro na slobodi, tako da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Rad za opće dobro izvršiti će se samo uz pristanak optuženika, u roku u kojem tijelo za probaciju odredi, a koji ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine, računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro.

2. Temeljem članka 55. stavka 8. KZ/11 određeno je da ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u propisanom roku, sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

3. Temeljem članka 54. KZ/11 određeno je da se optuženiku u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme oduzimanja slobode od 20. lipnja 2020. u 7,30 sati do 21. lipnja 2020. u 13,00 sati.

4. Temeljem članka 148. stavka 1. i stavka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20, 80/22 i 36/24 dalje u tekstu: ZKP/08) određeno je da se optuženik u cijelosti oslobađa obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 1. - 6. ZKP/08.

5. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi ČA po braniteljici, odvjetnici Vesni Vignjević-Žak, iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Vesna Vignjević-Žak i Boško Žak iz Bjelovara, i to zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da preinači prvostupanjsku presudu i optuženika oslobodi od optužbe.

6. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu.

7. Temeljem članka 474. stavka 1. ZKP/08 spis je prije nego što je dostavljen sucu izvjestitelju dostavljen na uvid Županijskom državnom odvjetništvu u Šibeniku.

8. Žalba nije osnovana.

9. Nije u pravu optuženik kada upire na povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. pri čemu tvrdi da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu budući da je prvostupanjski sud ispitivao oštećenu ŽA, majku optuženikove izvanbračne supruge, a da pri tome istu nije sukladno članku 285. stavku 1. točki 2. ZKP/08 upozorio da nije dužna svjedočiti jer joj je optuženik tazbinski srodnik. To iz razloga što se tazbinsko srodstvo definira kao odnos između jedne osobe i srodnika njezinog bračnog druga. Dakle, temelj ovog srodstva je postojanje braka, a što implicira zaključak da izvanbračna zajednica ne uspostavlja tazbinsko srodstvo.

9.1. Neutemeljeno optuženik u žalbi tvrdi i da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 smatrajući da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama te jasne i razumljive razloge glede ocjene proturječnih dokaza, iako u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se te povrede sastojale. Suprotno tomu, pobijana presuda je u svemu jasna i razložna, bez proturječnosti, a prvostupanjski je sud utvrdio i obrazložio sve odlučne činjenice.

9.2. Nadalje, žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka žalitelj u žalbi ističe da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane a to da je utjecalo ili moglo utjecati na presudu jer nije saslušao svjedoke AA i BA, koje je predložio optuženik, pa da je time počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

9.3. Međutim, iz stanja spisa razvidno je da je prvostupanjski sud proveo dio dokaza obrane optuženika (ispis dojave PU Bjelovarsko-bilogorske, spis Općinskog suda u Bjelovaru R1 Ob-514/2020, nalaz i mišljenje vještaka psihijatra dr.med. Marije Kudimije Slijepčević od 24.2.2021. i dopuna nalaza i mišljenja vještaka psihijatra od 16.12.2021., ispitivanje oštećene ŽA te svjedokinje EA) dok je ostale, gore spomenute i navedene dokazne prijedloge obrane prvostupanjski sud odbio, a što je podrobno i razumno obrazložio na način da predloženi svjedoci nemaju saznanja o inkriminiranom događaju, a na iste okolnosti na koje je predloženo njihovo ispitivanje provedeni su dokazi psihijatrijskog vještačenja oštećenice te pribave podataka od policije o zaprimljenim dojavama i intervencijama u kućanstvu optuženika i oštećenice, sve sukladno ovlasti iz članka 421. stavka 1. ZKP/08. Nadalje, kada se ima na umu način na koji je proveden prvostupanjski postupak (mogućnost optuženika da aktivno sudjeluje i koristi sva zakonom predviđena procesna sredstva na raspravi) te osobito ocjena dokaznog materijala u pobijanoj presudi tada, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nema mjesta sumnji da bi provođenjem predloženih, a odbijenih dokaza, pozicija obrane bila ojačana u mjeri koja čini upitnom opstojnost osuđujuće presude.

9.4. Slijedom navedenog, žalba žalitelja izjavljena iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije osnovana.

10. Nije u pravu žalitelj niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona. Optuženik u uvodu žalbe navodi ovaj žalbeni osnov, ali u žalbi ne obrazlaže povredu kaznenog zakona koju ima u vidu, već se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Međutim, to što smatra da u njegovom ponašanju nema obilježja kaznenog djela prijetnje i pri tomu pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja ne opravdava predmetni žalbeni osnov. To iz razloga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

11. Pobijajući valjanost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja po prvostupanjskom sudu, optuženik u žalbi u stvari sa svoga subjektivnog stajališta preocjenjuje iskaze saslušane oštećenice i svoju obranu te ukazuje na nedosljednost iskaza oštećenice, odnosno da je ista na raspravi iskazala da joj je optuženik inkriminirane prigode prijetio tek nakon što joj je prvostupanjski sud predočio iskaz koji je dala pred policijskim istražiteljem. S druge strane, da je prvostupanjski sud ocjenio optužnikovu obranu neuvjerljivom jer je na raspravi djelomično odstupio od svoje obrane koju je dao pred policijskim istražiteljem. Osim toga, optuženik u žalbi stiče da je oštećenici oduzeta poslovna sposobnost te da je prvostupanjski sud propustio cijeniti dio nalaza i mišljenja vještaka iz kojeg proizlazi da je oštećenica „infantilna, s izrazitim teškoćama kontrole impulsa, sklona je i agresivnim pulzijama….sklona naivnosti i bježanju u maštu“. Naposljetku navodi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da iz činjenice da se oštećenica nakon inkriminiranog događaja obratila djelatnicima Centra za socijalnu skrb proizlazi da je isti bio stresan za nju i da se osjećala ugroženo budući da je oštećenica u više navrata prijavljivala policijskim službenicima osobe s kojima živi u zajedničkom kućanstvu, ali da bi svaki put bile odbačene kaznene prijave. Slijedom navedenog, a imajući u vidu da je iskaz oštećenice jedini dokaz na kojemu se temelji pobijana presuda, da je prvostupanjski sud temeljem pravnog pravila in dubio pro reo trebao optuženika osloboditi optužbe.

11.1. Protivno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećenice u kojem iskazuje da je inkriminirane prigode optuženik u alkoholiziranom stanju došao do nje te joj rekao da će uzeti nož i da će je zaklati, cjeneći ga uvjerljivim, životnim i okolnosnim. Pri tome, osnovano je sud prvog stupnja iskaz oštećenice doveo u vezu s činjenicom da se ista inkriminiranog dana obratila djelatnicima Centra za socijalnu skrb Bjelovar kako bi joj pomogli da se zaštiti od optuženika i s iskazom svjedokinje UA, kod koje je oštećenicu djelatnica Centra za socijalnu skrb dovela kritičnog dana, a koja je iskazala da joj se oštećenica tom prilikom žalila na nasilno ponašanje optuženika koje se dogodilo istog jutra. Osim toga, ispravno je sud prvog stupnja prihvatio nalaz i mišljenje psihijatrijske vještakinje dr.med. Marije Kudumije Slijepčević, u cijelosti, a iz kojeg proizlazi da je oštećenica sposobna dati vjerodostojan iskaz na sudu. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud obranu optuženika cjenio neuvjerljivom.

11.2. Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je nedvojbeno utvrđeno da je optuženik inkriminiranog dana, u namjeri da ustraši oštećenu ŽA, koja s njim živi u zajedničkom kućanstvu, rekao joj da će uzeti nož i da će je zaklati, a što je kod iste izazvalo osjećaj straha za vlastiti život. Prema tome, kako nije bilo nikakve dvojbe u pogledu odlučnih činjenica nema mjesta primjeni pravnog pravila „in dubio pro reo“.

11.3. Stoga, na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da je optuženik, ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 i to prema osobi s kojom živi u zajedničkom kućanstvu.

12. Optuženi se žali i zbog odluke o kazni ističući u žalbi da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio otegotnim njegovu raniju osuđivanost budući da je osuđivan za povredu dužnosti uzdržavanja, odnosno za kazneno djelo koje nije istovjetno predmetnom kaznenom djelu. Osim toga, optuženik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud podcjenio utvrđene olakotne okolnosti te smatra da s obzirom da je on jedini koji zarađuje u svojoj obitelji da sud treba izrečenu kaznu zatvora zamijeniti uvjetnom osudom.

12.1. Po stajalištu ovog drugostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud na strani optuženika olakotnim cijenio njegove osobne i obiteljske prilike, odnosno da je lošeg imovnog stanja, otac petero djece od kojih je četvero maloljetno i o kojima skrbi, dok je otegotnim cijenio njegovu raniju kaznenu osuđivanost. Prema tome, s obzirom da prijašnja osuđivanost optuženika nedvosmisleno upućuje na obrazac društveno neprihvatljivog ponašanja istog i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda pravilno je prvostupanjski sud raniju osuđivanost istog cijenio otegotnim. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir sve utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja propisane u članku 47. KZ/11, i po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je istog osudio na primjerenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci, koja kazna zatvora je temeljem članka 55. stavka 1. i stavka 3. KZ/11 zamijenjena s radom za opće dobro na slobodi, na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Tako izrečena kaznenopravna sankcija je u svemu primjerena težini počinjenog djela, stupnju krivnje s kojim je kazneno djelo počinjeno, kao i stupnju povređivanja zaštićenog dobra, te će se upravo tako izrečenom kaznenopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja, kako u pogledu generalne tako i u pogledu specijalne prevencije propisane člankom 41. KZ/11.

13. Kako razlozi zbog kojih optuženik pobija prvostupanjsku presudu nisu osnovani i s obzirom da ovaj drugostupanjski sud nije našao povrede zakona na koje u smislu članka 476. stavka 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Šibeniku, 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Nives Nikolac