Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-766/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Bojane Skenderović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Pintariću, odvjetniku iz Čakovca, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 381/2021-34 od 24. svibnja 2023., u sjednici vijeća 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 381/2021-34 od 24. svibnja 2023.:

- potvrđuje pod toč. I. i II. izreke

- potvrđuje pod toč. III. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.335,65 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose.

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice te se odluka o troškovima parničnog postupka sadržana pod toč. IV. izreke presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-381/2021-34 od 24. svibnja 2023.:

- potvrđuje u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.196,21 EUR

- preinačuje u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 318,53 EUR na način da se u tom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

II. Odbacuje se žalba tuženice izjavljena protiv dijela toč. III. izreke kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 711,54 EUR sa zateznom kamatom i protiv dijela toč. IV. izreke kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni trošak postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu: 218-50-4075778 od 2. svibnja 2007. ovjerenog po javnoj bilježnici Jasenki Crnčec 7. svibnja 2007. pod poslovnim brojem OV-8520/07 u dijelu koji glasi: „...promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora...“, pod toč. II izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 7. Ugovora o kreditu: 218-50-4075778 od 2. svibnja 2007. u dijelu koji glasi: „...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita...“, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 3.335,65 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u toj točki izreke, dok je tužitelj odbijen s potraživanjem iznad dosuđenog iznosa od 3.335,65 EUR do iznosa od 4.047,19 EUR (za iznos od 711,54 EUR) sa zateznom kamatom. Pod toč. IV. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.514,74 EUR, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na taj iznos.

2. Navedenu presudu i rješenje u cijelosti pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., u daljnjem tekstu: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje temeljem čl. 107. st. 1. uz izuzetke propisane st. 2., 3. i 4. iste odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 80/22.), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i „odrediti da se ponovno provede glavna rasprava“.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice osnovana je samo u dijelu kojim pobija odluku o troškovima postupka sadržane pod toč. IV. izreke, dok je nedopuštena u dijelu kojim pobija odbijajući dio sadržan pod toč. III. i IV. izreke presude.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 2 Ugovora o kreditu: 218-50-4075778 od 2. svibnja 2007. u dijelu kojim je ugovoren način promjene redovne kamatne stope jednostranom odlukom tuženice, na zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 7. navedenog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF, na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredaba o načinu promjene kamatne stope i ispunjenju kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu djelomične osnovanosti zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između tužitelja kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, GV kao sudužnice i tuženice kao kreditora 2. svibnja 2007. sklopljen Ugovor o kreditu kojim je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 18.662,18 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), da je čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa od 5,55% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, dok je čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da se tužitelj obvezuje otplaćivati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, da su se tijekom otplatnog razdoblja kamatna stopa i tečaj CHF mijenjali, te da je tužitelj kredit otplatio 6. lipnja 2014.

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopio radi kupnje osobnog vozila za vlastite potrebe, da mu je osobni bankar zaposlen kod tuženice rekao da je kredit u CHF za njega najpovoljniji i da mu nije bio ponuđen kredit u drugoj valuti, da mu pritom nisu objašnjeni parametri izračuna niti rizici ugovaranja valutne klauzule i kamatne stope, da je Ugovor o kreditu bio sastavljen na obrascu banke i da se nije pregovaralo o bilo kojoj odredbi istog, da nije bio upozoren na mogući rast tečaja CHF kao niti na parametre na temelju kojih se mijenja kamatna stopa

- da je tuženica odustala od saslušanja svjedoka ŽV i BV

- da je način ugovaranja ispunjenja obveze primjenom valutne klauzule u CHF kao i jednostran način promjene ugovorne kamatne stope, na identičan način kao što je u konkretnom slučaju ugovoreno Ugovorom o kreditu, utvrđen ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna donošenjem presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., da je tužitelj ovlašten pozvati se u parnici povodom restitucijskog zahtjeva na pravna utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite i za koja je sud vezan u takvoj parnici primjenom čl. 502.c ZPP

- da tuženica nije dokazala da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu upoznala tužitelja s parametrima o kojima ovisi promjena kamatne stope i rizikom ugovaranja valutne klauzule koja je vezana za CHF pa da bi bio u mogućnosti predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za njega mogu proizaći iz Ugovora o kreditu

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Jadranke Dejanović, dipl. oec., utvrđeno da je tužitelj zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita preplatio tuženici iznos od 3.335,65 EUR

- da je tužitelj nakon provedenog vještačenja podneskom od 9. veljače 2023. i 28. veljače 2023. odredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju sudske vještakinje, te je djelomično smanjio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali se tuženica protivila istom pa je prvostupanjski sud meritorno odlučio i o tom dijelu tužbenog zahtjeva

- da je prigovor zastare djelomično osnovan u odnosu na tražbinu tužitelja s osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom da je od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. pa do podnošenja tužbe (2. listopada 2021.) proteklo pet godina, pa je nastupila zastara tražbine tužitelja u iznosu od 711,54 EUR s osnova preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dok prigovor zastare nije osnovan u odnosu na tražbinu tužitelja u iznosu od 3.335,65 EUR s osnova preplaćenog iznosa na temelju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe nije protekao zastarni rok od pet godina, posljedično čemu u tom dijelu nije nastupila zastara tražbine tužitelja,

slijedom čega je prvostupanjski sud temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22, u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO odlučio kao pod toč. I., II. i III. izreke presude.

6. U žalbi tuženica navodi da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost, iz razloga što je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženice u potpunosti zanemario, pozivajući se u prilog svojih tvrdnji na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5038/2015, U-III-3874/2008 i U-III-4150/2010. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama o nepoštenosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. To iz razloga što je tuženica već u odgovoru na tužbu pod toč. 24. do 39. ukazivala na činjenice temeljem kojih je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, pod toč. 40. do 43. je istakla da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati Ugovor o kreditu, te je pod toč. 44. do 49. osporila da je valutna klauzula u CHF prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ističe da je tijekom prvostupanjskog postupka osporila da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju bila nerazumljiva, odnosno da je ista uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Smatra da je sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer obrazloženje presude ne sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba koju sud nije primijenio. U vezi navedenog smatra da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo (pogrešna primjena čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, čl. 96. st. 1. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača/07), posebice u vezi ocjene prigovora zastare, nesavjesnosti tuženice u vezi dosude zatezne kamate i prava na isticanje ništetnosti u smislu čl. 326. st. 2. ZOO jer je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen.

7. Ispitujući pobijanu presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka radi kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati njezinu zakonitost, te ista sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u protivnosti sa sadržajem provedenih dokaza, koje je sud analizirao i ocijenio kako to nalaže čl. 8. ZPP. Nije počinjena niti ijedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi u žalbenom postupku po službenoj dužnosti primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Isto tako nije počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP jer presuda, protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, sadrži sve što propisuje citirana zakonska odredba.

9. Kao što je to navedeno pod toč. 5. ovog obrazloženja, tužitelj je u svojem iskazu naveo da mu tuženica prije sklapanja Ugovora o kreditu nije objasnila o čemu ovisi promjena kamatne stope niti ga je upozorila na rizik sklapanja Ugovora o kreditu uz primjenu valutne klauzule vezane uz CHF. Dakle, kako je tuženica odustala od saslušanja svjedoka (osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljem) na okolnost da je tužitelj u okviru pojedinačnih pregovora bio informiran o parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja, te ukoliko su dane obavijesti te vrste jesu li bile odgovarajuće da bi se pristanak tužitelja u konkretnom slučaju na sklapanje Ugovora o kreditu mogao smatrati „informiranim“, dok iz iskaza tužitelja koji je predložen na te okolnosti proizlazi upravo suprotno navedenom (da nije bio informiran), te uzimajući u obzir da je teret dokazivanja da su vođeni pojedinačni pregovori i da je tužitelj obaviješten u smislu potpune informiranosti (koja bi isključivala presumpciju iz postupka kolektivne zaštite) na tuženici, to je u konkretnom slučaju (kada tuženica nije predlagala odgovarajuće dokaze, odnosno kada je od istih odustala) prvostupanjski sud pravilno utemeljio presudu na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i iskazu tužitelja.

10. Takvim postupanjem sud nije donio arbitrarnu odluku, niti je povrijedio pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost na štetu tuženice, s obzirom da je istoj omogućeno dokazivanje relevantnih činjenica i da to pravo nije iskoristila.

11. Nije osnovana niti žalbena tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe („Narodne novine“ br. 41/14., 110/15. i 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14).

11.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

11.2. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

11.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP/03) kojim je u čl. 81. st. 1. bilo određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09., u daljnjem tekstu: ZZP/07).

11.4. Stoga, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje određuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je prethodno utvrdio tužiteljevo svojstvo potrošača koje nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu u kojem je naveden kao korisnik kredita, fizička osoba, utvrdivši da je namjena ugovorenog kredita bila kupnja rabljenog vozila, te imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev- 18/2018 od 26.5.2020. da je teret dokaza tvrdnje u parnicama kakva je predmetna, u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, da tužitelj nema svojstvo potrošača – na tuženici koja takav prigovor ističe. No, u tom pravcu tuženica u provedenom postupku nije isticala nikakve dokazne prijedloge, odnosno od istih je odustala.

12. Stoga je ocjena ovoga suda da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora nepoštena ugovorna odredba, kao i odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ispunjenje kreditne obveze vezano uz valutnu klauzulu u CHF.

13. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno da je nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jer je tužba podnesena 2. listopada 2021. (čl. 225. ZOO).

14. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, čime potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO pod toč. III. izreke obvezao tuženicu isplatiti tužitelju po osnovi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita iznos od 3.335,65 EUR sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada su tuženici isplaćeni mjesečni anuiteti, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem te ništetne odredbe, dok je istom točkom izreke sud odbio zahtjev za isplatu preplaćene kamatne stope u iznosu od 711,54 EUR sa zateznom kamatom jer je u odnosu na taj dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara, pa iako je tužitelj u tom dijelu povukao tužbu, tuženica se istom protivila pa je sud bio dužan meritorno odlučiti i o tom dijelu tužbenog zahtjeva (nepobijanom dijelu toč. III. izreke).

15. Stoga je žalbu tuženice valjalo odbiti kao neosnovanu u dijelu kojim pobija toč. I. i II. izreke, te kojom pobija toč. III. izreke u dijelu kojim je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.335,65 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene iznose navedene u toj točki izreke i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP prvostupanjsku presudu u tim dijelovima potvrditi.

16. Kako tuženica u uvodu žalbe navodi da pobija u cijelosti prvostupanjsku presudu, iako nema pravni interes pobijati toč. III. izreke presude u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 711,54 EUR i dijelu odluke o troškovima sadržanu pod toč. IV. izreke kojom je tužitelj odbijen sa zahtjevom za isplatu zatezne kamate na dosuđeni trošak parničnog postupka, to je žalbu tuženice u tom dijelu primjenom odredbe čl. 367. st. 1. u vezi čl. 358. st. 3. ZPP valjalo odbaciti kao nedopuštenu.

17. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio pozivom na čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., u daljnjem tekstu: Tarifa).

18. U žalbi tuženica pobija odluku o troškovima u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, tvrdeći da je prvostupanjski sud pogrešno dosudio tužitelju nagradu za sve poduzete radnje prema vrijednosti boda u iznosu od 1,99 EUR jer je navedena vrijednost boda stupila na snagu 5. studenog 2022., pa stoga smatra da su jedino radnje poduzete nakon stupanja na snagu izmijenjene Tarife mogle biti obračunate po toj vrijednosti boda. Nadalje navodi da tužitelj nema pravo na trošak sastava podneska od 24. studenog 2021, 26. studenog 2021. i 3. prosinca 2021. jer je tužitelj iste samoinicijativno podnio, a te tvrdnje je mogao istaknuti u jednom podnesku ili na pripremnom ročištu, zbog čega smatra da trošak sastava tih podnesaka nije bio nužan za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Tuženica osporava tužitelju i dosuđeni trošak pristupa na ročište za objavu presude, te tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je dužna tužitelju u cijelosti naknaditi trošak vještačenja, neovisno o uspjehu u sporu, s obzirom da je vještak radio izračun samo u odnosu na dio zahtjeva koji je usvojen tada bi vještačenje iznosilo do 1.500,00 kn, a ne 2.500,00 kn koliko je vještaku isplaćeno za oba izračuna.

19. Prvostupanjski sud je pravilno obračunao trošak parničnog postupka prema vrijednosti boda od 1,99 EUR/15,00 kn za sve poduzete radnje jer je odluku o troškovima postupka donio 24. svibnja 2023., a odredbom Tbr. 48. st. 3. Tarife propisano je da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane da primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a prema Tbr. 50. Tarife koja je bila na snazi u vrijeme donošenje odluke o troškovima postupka vrijednost boda iznosi 1,99 EUR/15,00 kn.

20. Neosnovano tuženica osporava pravo tužitelja na dosuđeni trošak vještačenja jer se radi o trošku koji je bio nužan za donošenje odluke, neovisno od konačnog kvantitativnog uspjeha, s time da tuženica nije dokazala da bi trošak vještačenja u situaciji da je vještakinja izradila izračun samo u odnosu na dio zahtjeva koji je usvojen bio niži od dosuđenog.

21. Nije u pravu tuženica niti kada žalbom osporava dosuđen trošak pristupa na ročište za objavu presude. Naime, prema odredbi čl. 151. st. 1. i 2. ZPP parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, time da parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na naknadu. Odredbom čl. 335. ZPP propisana je mogućnost objave presude na posebnom ročištu kojom prilikom će stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, sud na ročištu uručiti ovjereni prijepis presude ili će je, iznimno, uputiti da ovjereni prijepis presude može preuzeti neposredno u sudu istog dana (čl. 335. st. 8. ZPP), pa stoga i trošak punomoćnika tužitelja na tom ročištu predstavlja parnični trošak koji je nastao u tijeku parničnog postupka. Takvo stajalište iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Revr 580/05-2 od 14. prosinca 2005., koje je prihvaćeno po tom pravnom pitanju u već ustaljenoj sudskoj praksi.

22. Prema toč. 42. obrazloženja tužitelju je, između ostalog, priznat i trošak sastava podnesaka od 24. studenog 2021., 26. studenog 2021. i 3. prosinca 2021. u iznosu od 248,85 EUR za svaki podnesak (199,08 EUR uz pripadajući PDV).

22.1. Analizirajući stanje spisa i sadržaj podnesaka, prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio trošak sastava podneska od 24. studenog 2021. primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife jer se tužitelj tim podneskom očitovao na odgovor na tužbu tuženice.

22.2. Međutim, u pravu je tuženica kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio i trošak sastava podnesaka od 26. studenog 2021. i 3. prosinca 2021. u iznosu od 248,85 EUR za svaki od tih podnesaka, s obzirom da se tužitelj i tim daljnjim podnescima očitovao na odgovor na tužbu tuženice, pa kako je cjelokupno očitovanje mogao navesti u jednom podnesku to se trošak za te daljnje podneske u ukupnom iznosu od 497,70 EUR, odnosno sukladno uspjehu tužitelja u sporu u iznosu od 318,53 EUR, ne može smatrati potrebnim za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

23. Kako preostale troškove koji su navedeni pod točkom 42. obrazloženja tuženica ne pobija, a da sud u odluci o troškovima postupka ne pazi po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 2. ZPP), to je valjalo djelomično odbiti i djelomično prihvatiti žalbu tuženice i primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. i 3. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke ovoga rješenja.

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP pod toč. III. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 13. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek