Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2442/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Mihe Mratovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Zrinke Tironi, članice vijeća i suca izvjestitelja te Nediljke Radić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 66486182714, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, protiv tuženika NM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tihomiru Boćkaiu, odvjetniku u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 2 P-742/2020-25 od 14. ožujka 2023., na sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tužiteljice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 2 P-742/2020-25 od 14. ožujka 2023. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

II. Djelomično se preinačava presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: 2 P-742/2020-25 od 14. ožujka 2023. pod točkom III. izreke presude, i to baš u dosuđujućem dijelu, kao i u dijelu u kojem je tužiteljici odbijen kao neosnovan zahtjev za naknadom parničnog troška, na način da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice da joj tuženik naknadi trošak sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu kojom je u točki I. izreke naložio tuženiku da tužiteljici isplati 14.365,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 10. veljače 2020. do isplate. U točki II. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatom 39.815,38 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 7. rujna 2016. do isplate, kao i isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 14.365,53 eura za razdoblje od 7. rujna 2016. do 10. veljače 2020. Konačno u točki III. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužiteljici da plati tuženiku s ovog osnova 2.798,51 eura, dok je zahtjev tuženika za daljnjim troškom u iznosu od 1.228,68 eura odbio kao neosnovan. Također je u ovoj točki izreke prvostupanjski sud odbio kao neosnovan i zahtjev tužiteljice za naknadom troška u iznosu od 10.949,62 eura.

2. Protiv prvostupanjske presude tuženica je podnijela žalbu i to očigledno u dijelu pod točkama II. i III. izreke u kojem dijelu nije uspjela u ovom parničnom postupku. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužiteljica predlaže da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način da preinači prvostupanjsku presudu na način da prihvati i onaj dio tužbenog zahtjeva koji je pobijanom presudom odbijen kao neosnovan, podredno predlaže da drugostupanjski sud ukine presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tuženik nije podnio odgovor na žalbu tužiteljice.

4. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana, a djelomično nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplatu ukupan iznos od 54.180,91 eura sa zateznim kamatama, a radi stjecanja bez osnove.

6. Tužbeni zahtjev, koji je prvostupanjskom presudom djelomično prihvaćen kao osnovan, zasniva se na tvrdnji tužiteljice da je tuženik temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-293/13 od 23. prosinca 2013. naplatio ukupan iznos od 214.536,57 kuna (sada 28.473,89 eura)[1] s pripadajućim zateznim kamatama s osnova prekovremenog rada, dok je s osnova parničnog troška naplatio iznos od 22.187.50 kuna (sada 2.944,78 eura), što sveukupno iznosi 408.226,07 kuna (54.180,91 eura). Međutim, navedena presuda da je ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revr-183/15 od 7. rujna 2016. slijedom čega da je naknadno otpala osnova temeljem koje je izvršena isplata ukupnog iznosa od 408.226,07 kuna (sada 54.180,91 euro).

7. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zahtijevana isplata 14.365,53 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od 10. veljače 2020. do isplate, dok je u dijelu u kojem se traži isplata 39.815,38 eura sa zateznim kamatama, kao i u dijelu u kojem se traže zatezne kamate na iznos od 14.365,53 eura za razdoblje od 7. rujna 2016. do 10. veljače 2020., odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, uz zaključak da je osnovan tuženikov prigovor radi prebijanja zbog čega je izvršio prebijanje tražbine tužiteljice i tuženika.

8. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka prvostupanjskog suda o djelomičnoj osnovanosti tužbenog zahtjeva, nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

9. Razmatrajući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tužiteljica u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da je na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-293/13 od 23. prosinca 2013., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola Gž-305/2014 od 22. rujna 2014., tuženik od Republike Hrvatske (tužiteljice u ovom postupku) naplatio ukupan iznos od 408.226,07 kuna (54.180,91 eura),

- da se iznos od 408.226,07 kuna (54.180,91 eura) odnosi na bruto iznos te da je od toga iznosa neto plaća 244.089,19 kuna a parnični trošak 25.769,11 kuna,

- da su presude Općinskog suda u Puli-Pola posl. br. P-293/13 od 23. prosinca 2013. i Županijskog suda u Puli-Pola Gž-305/2014 od 22. rujna 2014. ukinute rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-183/15 od 7. rujna 2016.,

- da je u ponovljenom postupku temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola, koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Puli- Pola Gž R-27/2019-2 od 10. veljače 2020., Republici Hrvatskoj (tužiteljici u ovom postupku) naložena isplata tuženiku razlike bruto plaće u iznosu od 143.024,48 kuna (sada 18.982,61 eura) sa zateznim kamatama i 23.958,34 kuna (3.179,81 eura) parničnog troška,

- da je prvostupanjski sud izveo dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke Bojani Galinac te da je potom izvršio prijeboj tražbine Republike Hrvatske prema tuženiku po osnovu stjecanja bez osnove i tražbine tuženika prema Republici Hrvatskoj po osnovu pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola, koja je djelomično preinačena presudom Županijskog suda u Puli-Pola Gž R-27/2019-2 od 10. veljače 2020.,

- da je izvršen prijeboj tražbina tužitelja i tuženika u neto iznosima,

- da je iznos neto obveze tuženika prema tužiteljici na dan 10. veljače 2020. (datum donošenja presude Županijskog suda u Puli-Pola Gž R-27/2019-2 od 10. veljače 2020.) 330.330,16 kuna (sada 43.842,34 eura), a koji iznos obuhvaća iznos neto plaće i parničnih troškova sa zateznim kamatama od 9. prosinca 2016. (datum zaprimanja rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske) do 9. veljače 2020.

- da je iznos neto obveze tužiteljice prema tuženiku na dan 10. veljače 2020. 222.093,06 kuna (29.476,81 eura), a odnosi se na neto plaće i parnični trošak sve uvećano za zatezne kamate do 9. veljače 2020. tako da razlika na dan 10. veljače 2020. iznosi 108.237,10 kuna (sada 14.365,53 eura).

Slijedom navedenog prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 14.365,53 eura sa zateznim kamatama od 10. veljače 2020. do isplate, dok je za više zaraženi iznos od 14.365,53 eura sa zateznim kamatama, kao i za više zatraže zatezne kamate na iznos od 14.365,53 eura za razdoblje od 7. rujna 2016. do 10. veljače 2020., odbio tužbeni zahtjev.

11. Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

12. Tužiteljica u žalbi u bitnome navodi da je tuženik temeljem stjecanja bez osnove, odnosno po osnovi koja je kasnije otpala, bio joj dužan vratiti ne samo primljeni neto iznos već cijeli bruto iznos, dakle ono što je primio na ime obveznih doprinosa, poreza i prireza. S tim u vezi za navesti je slijedeće.

13. Odredbom članka 1111. stavci 1. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.; dalje: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

Odredbom članka 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

14. Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici građanskog odjela Su-IV- 101/2023-2 od 27. veljače 2023. zauzeo je pravno shvaćanje koje glasi: „Nakon što je ukinuta ili preinačena presuda na osnovi koje je radniku isplaćena naknada plaće dosuđena u bruto iznosu, pored obveze vraćanja poslodavcu uplaćenih mu neto iznosa naknade plaće i zakonskih zateznih kamata na temelju pravila o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. st. 3. ZOO/05, radnik nije istodobno pasivno legitimiran još i na vraćanje obveznih doprinosa, poreza i prireza koje nije neposredno primio već su iz bruto plaće ustegnuti u korist države ili državnih tijela i ustanova, odnosno jedinica lokalne samouprave.“

Ovaj pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio je i u odlukama Rev- 212/2024-2 od 14. veljače 2024., Rev-622/2019-2 od 7. ožujka 2023. i Rev- 1190/2019-2 od 23. siječnja 2024.

15. Slijedom navedenog pravilno je prvostupanjski sud putem vještačenja po vještaku financijske struke Bojani Galinac izvršio prijeboj tražbine tužiteljice prema tuženiku i tražbine tuženika prema tužiteljici u neto iznosima, a koji iznosi obuhvaćanju neto plaće i parnični trošak sa zateznim kamatama.

16. Kako je tuženik taj koji je istakao prigovor radi prebijanja on je taj koji je trebao isticati da prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru radi prebijanja treba primijeniti odredbu članka 338. stavak 3. ZPP-a koja propisuje da izreka presude sadrži odluku suda o prihvaćanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja (članak 333), a ne tužiteljica.

17. Slijedom navedenog, trebalo je djelomično odbiti žalbu tužiteljice kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. izreke. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude, a ovo u suglasju s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

18. Odredbom članka 154. stavak 4. ZPP-a, propisano je pored ostalog da ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove. U konkretnom slučaju tužiteljica je dokazala postojanje cjelokupne svoje utužene tražbine, ali je zbog izvršenog prigovora radi prebijanja u konačnici njezin uspjeh u parnici djelomičan. Odredba članka 154. stavak 2. ZPP-a daje sudovima stanovitu diskreciju u pogledu donošenja odluke o parničnom trošku u slučajevima djelomičnog uspjeha, o čemu je i riječ u konkretnom slučaju. Taj pristup im čak omogućuje da sve troškove dodijele stranci koja je u postupku uspjela s osnovom, ali ne i visinom tužbenog zahtjeva. No, u konkretnom slučaju, a uzimajući u obzir: broj ročišta koja su održana u ovom parničnom postupku na kojem su stranke bile zastupane po punomoćnicima koji su odvjetnici, podneske koje su stranke sastavljale, troškove stranaka koji su stvarno bili potrebni za vođenje postupka, uspjeh stranaka u postupku kako kvalitativni (s obzirom na osnov), tako i kvantitativni (s obzirom na visinu), ovaj drugostupanjski sud smatra kako pravilnom primjenom materijalnog prava treba odlučiti da svaka stranka snosi svoje parnične troškove. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude i to na temelju odredbi članka 154. stavak 4. i 155. ZPP-a stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a.

19. Zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sastava žalbe odbijen je kao neosnovan jer tužiteljica u pogledu žalbe nije uspjela u glavnoj stvari, a ovo u suglasju s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 13. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović