Posl.br. Gž 445/2023-5

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MJ iz [adresa].a., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ljiljani Maravić-Pirš odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija br. 6., OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz OD Knezović&partneri j.t.d., odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući po žalbama stranaka, izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3595/2019 od 9. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 13. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužiteljice MJ i tuženika Addiko bank d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 3595/2019 od 9. studenog 2022.

II.Odbijaju se kao neosnovani zahtjev tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijeni su glavni tužbeni zahtjevi tužiteljice kojima je tražila: da se utvrdi da je Ugovor o [broj kredita] od 19. svibnja 2006. ništetan u cijelosti i da nema pravnog učinka, kao ni svi kasniji dodaci odnosno izmjene; da se naloži tuženiku da isplati tužiteljici na ime vraćanja onog što je tuženik primio temeljem ništetnog Ugovora, iznos od 60.324,97 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama; da se naloži tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak.

Točkom II. izreke prihvaćeni su eventualno kumulirani tužbeni zahtjevu tužiteljice, te su točkom II.I. utvrđenim ništetnim čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu koje glase:

„… korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana…“ – pa stoga navedene odredbe ugovora, kao ni sve daljnje odluke banke – tuženika o promjeni kamatne stope donesene tijekom trajanja kredita ne proizvode nikakav pravni učinak između ugovornih strana."

Točkom II.II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 9.330,71 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II.III. izreke utvrđene su ništetnim čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski frana, točkom II.IV. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 24.665,31 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je točkom II.V. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 7.124,69 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2.Protiv citirane presude, točke I. izreke, žalbu izjavljuje tužiteljica, a protiv točke II. izreke, žalbu izjavljuje tuženik, oboje iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Tužiteljica je u odgovoru na žalbu osporila žalbene navode tuženika kao neosnovane, te zatražila naknadu troška odgovora na žalbu.

4.Žalbe stranaka nisu osnovane.

5.Ocjenjujući prvostupanjsku odluku u granicama žalbenih razloga stranaka, ovaj sud nije utvrdio da bi u donošenju istog bila ostvarena jedna od bitnih postupovnih povreda iz čl.354. st.2. t.2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Nisu osnovani navodi tužiteljice, kao ni tuženika kojima upiru na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava.

7.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te pravni prednik tuženika kao kreditor sklopili uvodno spomenuti Ugovor o kreditu, da je čl.2. Ugovora ugovorena valutna klauzula na način da je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 165.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, da je čl. 7. Ugovora ugovorena otplata u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, da je čl. 3. Ugovora ugovorena redovna kamata od 3,88% dekurzivno godišnje, te čl.6. Ugovora da je ugovorena promjenjiva u skladu s Odlukom kreditora o kamatnim stopama,

-da je predmetni kredit otplaćen u cijelosti 2015.,

-da je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da razlika po osnovi preplate zbog promjene kamatne stope iznosi 9.330,71 eur, a po osnovi razlike zbog promjene tečaja 24.665,31 eur,

-da iz iskaza tužiteljice u bitnome proizlazi da je predmetni kredit podignula radi kupnje stana i namještanja istog, a nakon što je primijetila u medijima ponude za stambene kredite u CHF, nakon što su obratili pravnom predniku tuženika, da im je od strane djelatnice istog gđe. AJ bio ponuđen ugovor u eurima i švicarskim francima, no da je kredit u švicarskim francima bio puno povoljniji obzirom na kamatu koja se tada nudila, a da nisu ona i suprug morali dati ni visoka učešća. Tužiteljica je iskazala i to da su uočili da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, no da im je rečeno da ako se ona povisi, da to vjerojatno neće previše utjecati na njihovu financijsku situaciju i da je CHF jedna od najslabijih valuta. Dodala je da je njen suprug prije potpisivanja spornog Ugovora napomenuo da smatra da je Ugovor sastavljen isključivo u korist pravnog prednika tuženika i izrazio strah što će biti ako ne budu mogli vraćati kredit, na što da im je rečeno da to neće biti tako strašno, da ni na koji način nisu mogli utjecati na sadržaj Ugovora,

-iz iskaza svjedokinje AJ u bitnome proizlazi da su u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora ljudi masovno uzimali kredit u CHF jer su bile manje kamatne stope, sa time da ista nije imala saznanja da li su tužiteljici prije potpisivanja spornog Ugovora bili pojašnjeni parametri koji utječu na promjenu kamatne stope odnosno tečaj CHF.

8.Donoseći pobijanu presudu, sud prvog stupnja nakon analize da li su sporne ugovorne odredbe ništetne iz razloga na koje tužiteljica upire u historijatu tužbe, te uz uvažavanje čl. 87. st.1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, dalje: ZZP-a), zaključuje da time što su sporne odredbe nepoštene, da to nema za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu odnosno da ništetnost pojedine ugovorne odredbe ne povlači ništetnost i samog Ugovora. Shodno tome, prvostupanjski sud cijeni da predmetni Ugovor može opstati bez ništetnih odredaba u dijelu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa odbija kao neosnovane glavne tužbene zahtjeve tužiteljice i odlučuje kao u točki I. izreke.

9.Obzirom na prednje izloženo, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tužiteljice kojima napose smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno prava kada je zaključio da nisu ispunjene ponajprije pretpostavke za ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, a posljedično tome ni pretpostavke za isplatu iznosa zatraženog glavnim tužbenim zahtjevom.

10.1.Ponajprije valja napomenuti da je pobijanom presudom, udovoljeno eventualnim tužbenim zahtjevima tužiteljice, dakle da su prvenstveno utvrđene ništetnim čl. 2. i 7. Ugovora kojima je glavnica vezana za valutu CHF, te čl. 3. i 6. Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i to pozivom na čl. 87. st.1. ZZP-a u svezi s čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr., dalje: ZOO-a).

Međutim, neovisno o ništetnosti spomenutih ugovornih odredaba i prema uvjerenju ovog suda, nadalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti (u konkretnom je slučaju i vratio prijevremenom otplatom kredita).

U svezi sa time, treba reći da se ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. u vezi s čl. 1021. ZOO-a, kao što su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita.

10.2.Ovdje valja reći da ni prema stavu ovog suda, nije sporno da su odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula vezane uz uvjete vraćanja kredita, odnosno uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu.

No, neovisno o tome prosudba je ovog suda da su valjane ugovorne odredbe o visini početno ugovorene kamatne stope, te odredbe o kunskom iznosu kojeg je pravni prednik tuženika kao banka stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita, sa time da je ništetnost tih odredaba ustanovljena iz razloga da bi predmetni Ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi.

Rukovodeći se prethodno navedenim, predmetni Ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati (i bio je opstao dok nije prestao vraćanjem prije roka), pa je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbio kao neosnovane tužbene zahtjeve tužiteljice za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplatu iznosa od 60.324,97 eur s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

10.2.U kontekstu prethodno izloženog, neutemeljenim drži ovaj sud pozivanje tužiteljice na čl. 322.-326. ZOO-a, na čl. 41. i 55. ZZP-a/03, budući je u konkretnoj pravnoj situaciji sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavne odredbe ZOO-a, udovoljavajući eventualnim zahtjevima tužiteljice.

10.3.1.Nije u pravu tužiteljica ni kada pozivom na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva), traži da se cijeli sporni Ugovora utvrdi ništetnim, ukazujući pri tome na pojedine odluke Suda EU, primjerice u predmetu C-118/2017, TJ protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207 (dalje: C118/2017), u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, t. 75. (dalje presuda od 7. kolovoza 2018.), budući da pogrešno prema prosudbi ovog suda tumači spomenute odluke Suda EU.

Naime, presudom C-118/17, je odlučeno, među ostalim, da čl. 6. st. 1. Direktive treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala;

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

10.3.2.Iz prednje izloženog proizlazi po ocjeni ovog suda da su u skladu s Direktivom one odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Osim toga da nisu u skladu s Direktivom one odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

Podredno se ovdje ukazuje i na pravno shvaćanje izraženo u presudi predmeta Suda EU broj C-932/19, ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020. (dalje: C 932/19) gdje je odlučeno da čak ni nacionalno zakonodavstvo (konkretno mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak i u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

10.3.3.Cijeneći do sada iznesene argumente, a u primjeni naprijed navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije, ovaj drugostupanjski sud smatra da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog Ugovora o kreditu, ipak moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je ujedno i najvažniji razlog zbog kojeg ovaj sud i cijeni da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio glavne tužbene zahtjeve tužiteljice za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora i isplate koja je posljedica toga.

Za dodati je ovakvo pravno shvaćanje izraženo i u presudi Suda EU od 7. kolovoza 2018. Isti je pristup Sud EU izrazio u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u ranije spomenutoj presudi C-118/17, t. 51., istaknuvši da "članak 6. stavak 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe".

10.3.4.Kako je sud prvog stupnja pravilno udovoljio eventualnim tužbenim zahtjevima, a time i ciljevima Direktive kada je tužiteljici koja je prijevremeno otplatila kredit prihvaćen zahtjev za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i dosuđen preplaćeni iznos po obje te osnove.

Time je prema prosudbi ovog suda, na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača, s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnih sloboda, s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

10.3.5.Osim toga ovaj sud drži da bi u konkretnim činjeničnim okolnostima, gdje je predmetni ugovor o kreditu prestao vraćanjem kredita prije roka (čl. 1024. st. 2. ZOO- a), eventualnim utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti.

U odnosu na obje stranke predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok je tužiteljici u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti dosuđena isplata preplaćenih iznosa.

S druge strane, zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja. U svezi toga valja napomenuti da ovaj sud vodi računa i o tome da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda.

10.3.6.Konačno se skreće pažnja tužiteljici i na to da prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, t. 56.), kad se radi o kriterijima koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se (t.57. iste presude) prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., Perenčiova i Perenič, C-453/10, EU:C2012:144, t. 32.).

Isto tako, slično Sud EU ponavlja i u presudi C-932/19 (t. 49.) u kojoj, u skladu s objektivnim pristupom Suda u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

11.1.U kontekstu prethodno rečenog, protivno tumačenju tužiteljice, pravilno je sud prvog stupnja temeljem provedenih dokaza utvrdio sve pravno relevantne činjenice o kojima ovisi odluka o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva za ništetnost cijelog Ugovora o kreditu, uključujući i pitanje interesa potrošača, a to posebice u kontekstu činjenice da su prihvaćeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjevi tužiteljice. Nadalje nije u pravu tužiteljica ni kada smatra da je prvostupanjski sud neadekvatno tumačio odredbe nacionalnog zakonodavstva, odnosno protivno istima u odnosu na odredbe Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Europske konvencije), te presude Suda EU, odnosno obveze primjene i interpretacije istih. U prilog tome, govore razlozi pobliže izneseni u t.10.3.1. -10.3.6. ovosudnog obrazloženja, na koje se tužiteljica upućuje radi izbjegavanja suvišnog ponavljanja.

Stoga, pravno irelevantnim drži ovaj sud i pozivanje tužiteljice na pravna shvaćanja izraženo u drugim presudama Suda EU, kao odluci Županijskog suda u Varaždinu, poslovni broj Gž 115/2020 od 17. rujna 2020., a sve kao potvrdu pravilnosti zaključaka tužiteljice o osnovanosti glavnog tužbenog zahtjeva na ništetnost cijelog Ugovora o kreditu.

11.2.Posljedično tome da ni prema stajalištu ovog suda nisu bile ispunjene potrebne zakonske pretpostavke temeljem kojih se moglo udovoljiti glavnom tužbenom zahtjevu na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tužiteljice i u dijelu u kojem pobija pravilnost postupanja prvostupanjskog suda zbog odbijanja dokaznog prijedloga za dopunu nalaza vještaka financijske struke radi utvrđivanja visine glavnih tužbenih zahtjeva za isplatu. Naime, budući da sud prvog stupnja pravilno nije našao da postoje uvjeti za prihvaćanje glavnog tužbenog zahtjeva, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio nepotrebnim provođenje bilo kakvih daljnjih dokaza na okolnost visine glavnih tužbenih zahtjeva za isplatu, budući da bez utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredaba nema osnove ni za isplatu, koja je u slučaju ništetnosti upravo posljedica toga.

11.3.Nastavno prednje navedenom, ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje tužiteljice ni da bi zbog neprovođenja gore spomenutih dokaznih prijedloga od strane prvostupanjskog suda, istoj bilo onemogućeno pravo na pristup sudu, pravo na procesnu ravnopravnost (pravo na jednakost oružja) u odnosu na tuženu stranu, odnosno da bi time bile počinjene povrede iz čl. 6. st.1. u svezi s čl.13. Europske konvencije, Protokol br.1. Konvencije u svezi s čl. 14. Konvencije i čl.1. Protokola br. 12. Konvencije.

12.1.Odlučujući o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, sud prvog stupnja uvažava stajališta iznesena u presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 7129/2013 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž 7129/13), te Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 249/2014 od 9. travnja 2015. (dalje: Rev 249/15), sukladno kojima su pojmovi koje su banke koristile u svojim odlukama, uključujući i one koje se odnose na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, što da znači da je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, odnosno da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, nisu im mogle biti razumljive, kao i da se razlozi za promjenjivost kamatnih stopa prikazani u odlukama tuženih banaka ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

Nastavno tome, prvostupanjski sud ukazuje na dio pravnog shvaćanja prema kojem je takvo unošenje neodređene formulacije promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava, jer je time potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, jer je formulacija promjenjivih kamatnih stopa bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, ali da nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje da je tužitelj na to mogao utjecati.

12.2.Odlučujući o osnovanosti eventualnog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula, sud prvog stupnja uvažava stajališta iznesena u presudama Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/2017 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/18), te Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2218/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojima je utvrđeno da je između ostalih i pravni prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pa da je time postupio protivno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP- a/03, te čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07), jer da potrošač nije utjecaja na njen sadržaj jer je predmetni ugovor unaprijed sastavio trgovac odnosno tuženik zbog čega da je zaključeno da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje.

U svezi toga, prvostupanjski sud uvažava i dio stajališta iz navedenih presuda, a iz kojeg proizlazi da su banke, pa i tuženik trebali obavijestiti potrošača-tužitelja o svim rizicima koje tuženik prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač-tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tome, sukladno načelima obveznog prava, što banke, pa i tuženik nije učinio, iako su za te rizike znali. Pri tome se napominje da iako u vrijeme pregovaranja nije bilo propisano da banke moraju obavijestiti potrošače o konkretnim činjenicama temeljem kojih će prosječni potrošač moći procijeniti rizik valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama za vrijeme vraćanja kredita, ali da primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa da učine sve da se u postigne informirana suglasnost o svim bitnim čimbenicima namjeravanog pravnog posla, pa i tečajne razlike, što sve da uzrokuje znatnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

13.1.Obzirom na prednje, kao i iskaze tužiteljice, te saslušanih svjedoka, sud prvog stupnja zaključuje da tužiteljica, prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nije pregovarala s tuženikom o uvjetima kreditiranja, da o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima i s promjenjivom kamatnom stopom nije bila informirana od strane službenika tuženika, niti javnog bilježnika koji je ugovor solemnizirao, te posljedično tome da tužiteljica kao prosječan potrošač od tuženika nije dobila obavijesti o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih je mogla procijeniti rizike valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope, te odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu.

Sa druge strane, prvostupanjski sud cijeni i postupanje tuženika za kojeg smatra da je znao da rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF, uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene vezane za tečaj CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, kao i to da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve koji preuzima rizik bez potrebnog znanja o tome i još potaknut na sklapanje ovakvog ugovora, u početku s nižima kamatnim stopama, bez pojašnjenja u čemu se sastoji obveza naknade obrade kredita u ugovorenoj visini na koju tužitelj nije mogao utjecati.

13.2.Shodno prednjem, sud je stava da neodređene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru koji je sastavio tuženik i plasirao proizvod (kredit) bez pojašnjenja tih odredbi korisniku kredita, suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer je od samog početka ugovornog odnosa tužiteljica kao potrošač na taj način dovedena u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca i te odredbe su bile takva da nisu omogućavale potrošaču procjenu, niti približnu kako će se tečaj CHF kretati, niti što će utjecati na promjenu kamatne stope.

Nastavno navedenom, sud prvog stupnja utvrđuje da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule u CHF, te promjenjiva kamata preko ugovorene kamatne stope od 3,88% godišnje, ništetne, sukladno čl. 87. st.1. ZPP-a/03 u svezi s čl. 322. st.1. ZOO-a, slijedom čega da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovu takvog ugovora. Ujedno, vodeći računa o sadržaju čl. 324. st.2. ZOO-a i čl. 87. st.2. ZZP-a/03, sud smatra da kako se ovdje radi o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, odnosno da uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, da nema mjesta primjeni čl. 326. st. 2. ZOO-a.

14.1.Prigovore tuženika vezano za pozivanje na pravna shvaćanja izražena u odlukama Vrhovnog suda RH, prvostupanjski je sud otklonio pozivom na čl. 502.c. ZPP-a.

Također je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare potraživanja, pozivom na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22), Su-IV-33/2022-2, od 31. siječnja 2022., te pozivanjem na čl. 225. i 241. ZOO-a.

O visini zahtjeva za isplatu temeljem utvrđene ništetnosti spornih ugovornih odredaba, odlučeno je temeljem provedenog financijskog vještačenja.

Sukladno prednjim utvrđenjima, kao i primjenom čl. 1111. st. 3. ZOO-a, sud prvog stupnja zaključuje da postoji obveza tuženika da isplati je u obvezi na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi platiti tužiteljici iznose pobliže navedene u točkama II.II. i II.III. izreke, a o pravu tužiteljice na zatezne kamate na dosuđene glavnice, primjenom čl. 1115. u svezi čl. 29. ZOO-a.

Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st.1. ZPP-a.

15.1.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, nisu ovome sudu prihvatljive žalbene tvrdnje tuženika da sud prvog stupnja nije proveo tzv. test transparentnosti i tzv. test poštenost iz ZZP-a/03, budući nije dao razloge zbog koji su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne.

Protivno tome, prosudba je ovog suda da je sud prvog stupnja udovoljavajući eventualnim tužbenim zahtjevima na utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, u obrazloženju svoje odluke, iznio sve odlučne razloge zbog kojih iste smatra nepoštenim, a onda time i ništetnim (t.9-26. obrazloženja pobijane presude), pri čemu se pravilno pozvao i na utvrđenja u presudama donijetim u sporu za kolektivnu zaštitu interesa i prava potrošača, sukladno čl. 502.c. ZPP-a, odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/2014 i dr., u daljnjem tekstu: ZZP-a/14).

15.2.Kad se radi o prethodno spomenutom čl. 502.c. ZPP-a, odnosno primjeni istog, ukazuje se tuženiku da se u stvari treba voditi računa o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

Podredno se u svezi toga, ukazuje na shvaćanje zauzeto u odluci Vrhovnog suda RH-a poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema kojem pored ostalog ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

16.1.U odnosu na žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem navodi da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena čl. 22. ZOO-a, te se poziva na odluku Ustavnog suda RH br. U-I-392/2011 i dr., valja odgovoriti da je ta tvrdnja točna. Naime, točno je da je ugovaranje valutne klauzule dopušteno u smislu gore spomenutog čl. 22. st.1. ZOO-a, budući je riječ o odredbi koja je dispozitivne naravi i koja se primjenjuje automatski ako nije utvrđeni drugačije rješenje.

Međutim, ponajprije treba skrenuti tuženiku pažnju na to da iz sadržaja čl. 3. i 6. Ugovora o kreditu, koje sadrže valutnu klauzulu, proizlazi da je pri izračunavanju mjesečnog anuiteta kredita, korisnik kredita taj koji u cijelosti snosi rizik promjene tečaja, što prema prosudbi ovog suda ipak nije odraz čl. 22. st.1. ZOO-a. Nadalje, što se tiče prethodno spomenute odluke Ustavnog suda RH, suprotno tumačenju tuženika, iz iste po ocjeni ovog suda u bitnome proizlazi da je čl. 22. ZOO- a po svojoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obije ugovorne strane određenog pravnog posla.

Budući da u konkretnom slučaju sporni Ugovor sadrži odredbe kojima je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita kao tužitelja, tada je i po ocjeni ovog suda, kao što je to ispravno zaključio i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, nedvojbeno da takve odredbe unose neravnotežu u prava i obveze stranaka i to na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, te posljedično tome, takve ugovorne odredbe ne mogu biti odraz dispozitivnog karaktera čl. 22. st.1. ZOO-a (kao i nekadašnjeg čl. 395. ZOO-a/91).

16.2.Također je ovdje za dodati da unatoč tome što je valutna klauzula izričito dopuštena čl. 22. ZOO-a, da kraj činjenice da iz rezultata dokaznog postupka, nije razvidno da je prilikom sklapanja spornog Ugovora, o ugovornoj odredbi kojom je ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, pravni prednik tuženika potrošača (ovdje tužiteljicu) u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, kako je već ranije rečeno suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a posljedično tome je prouzročilo neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu potrošača- tužiteljice, zbog čega se prednji žalbeni navodi tuženika ukazuju po ocjeni ovog suda u potpuno neodlučnim.

Podredno se napominje da je prvostupanjski sud u točkama 20-.24. detaljno analizirao razloge temeljem kojih drži da je postupanjem tuženika odnosno njegovog pravnog prednika, uzrokovana znatna neravnoteža između ugovornih stranaka u njihovim pravima i obvezama, prilikom ugovaranja spornih odredaba, a time i protivnim načelima obveznog prava.

17.1. Nadalje nisu pravno utemeljeni navodi tuženika u dijelu u kojem smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio njegov prigovor zastare.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

17.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od

31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17.3.U kontekstu prethodno izloženog, ocjena je i ovog suda da je zastarni rok u odnosu na zahtjeva za isplatu temeljem ništetnosti ugovorene odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, počeo teći ispočetka pravomoćnim okončanjem postupka pred Visokim trgovačkim sudom RH-a, donošenjem ranije spomenute presude poslovni broj Pž 7129/13, zastara počela ponovno teći, sa time da se vrijeme prekida zastare, ne uračunava u tijek zastare.

Kako je u konkretnom slučaju, tužba tužitelja predana zaprimljena kod suda 2. svibnja 2019., a za institut stjecanje bez osnove, vrijedi opći zastarni rok od 5 godina, to obzirom na datum donošenja prethodno spomenute odluke Vts RH-a, to je pravilan zaključak da sukladno čl. 241. i 245. ZOO-a, istaknuti prigovor tuženika nije osnovan. U prilog prednje iznesenom stajalištu, neprijeporno govori i stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2245/17.

17.4.Obzirom na prethodno izloženo, te činjenicu da je tužba tužiteljice zaprimljena kod suda prvog stupnja 31. svibnja 2019., a da je zastarni rok za zahtjev na isplatu po osnovi preplate zbog promjenjive kamatne stope počeo teći 14. lipnja 2014. (presuda poslovni broj Pž 7129/13 pravomoćna postala 13. lipnja 2014.), a za isplatu po osnovi preplate zbog valute CHF, počeo teći 15. lipnja 2018. presuda poslovni broj Pž 6632/17 pravomoćna postala 14. lipnja 2018.), nedvojbenim drži i ovaj sud da u konkretnoj pravnoj situaciji navedene tražbine tužiteljice nisu u zastari odnosno da su spomenuti zahtjevi za isplatu podneseni unutar općeg zastarnog petogodišnjeg roka.

18.1.Nisu pravno utemeljene tvrdnje tuženika ni u dijelu u kojem se osvrće na provedeno financijsko vještačenje, ističući da je prvostupanjski sud zanemario razdoblja u kojima je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, pa da je u tom dijelu sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

Vezano za prednje, napominje se kako iz stanja u spisu nije razvidno da je tuženik u odnosu na iznose koji faktično predstavljaju tzv. negativnu tečajnu razliku (zbroj iznosa za razdoblje kada je kamatna stopa bila niža od početno ugovorene), do zaključenja prethodnog postupka tražbinu po ovoj osnovi istaknuo u vidu protutužbe, kao ni u vidu procesnopravnog prigovora radi prebijanja odnosno do zaključenja glavne rasprave u vidu materijalnopravnog prigovora prijeboja, da sud prvog stupnja u konkretnoj pravnoj situaciji nije bio dužan ni umanjiti tražbinu tužitelja na ime tzv. negativne tečajne razlike za prethodno navedeno razdoblje, odnosno te iznose uopće uzimati u obzir kod izračuna visine tražbina tužiteljice.

18.2.U prilog prednjem, govore stajališta izražena u većem broju odluka Vrhovnog suda RH (npr. Rev 1063/2023, Rev 456/2023, Rev 431/2024, Rev 1571/2024 i dr.).

Tako je primjerice Vrhovni sud u proširenom vijeću iz čl. 390. st.2. ZPP-a, u svojoj odluci poslovni broj Rev 549/2023 od 18. prosinca 2023. izrazi pravno shvaćanje prema kojem:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalno pravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnom tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita“.

To je shvaćanje obrazloženo na način da je prošireno vijeće smatralo da temeljem čl. 323. st.1. ZOO-a, kod ništetnih ugovora, a isto tako i kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. No, da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strana ugovora koji je djelomično ništetan, da je potrebno da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Osim toga da je moguće da se postavi i materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu čl. 195. i 1956. ZOO-a, te da jedino tako sud može odlučivati o potraživanju tuženika na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

Također se dodaje da kako tuženik samo općenito, stavlja materijalnopravni prigovor kojim samo osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, da sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima odnosno negativnom tečajnim razlikama.

19.Nadalje, nije u pravu tuženik ni kada pobija pravilnost odluke suda prvog stupnja u odnosu na tijek zateznih kamata na dosuđene glavnice, držeći da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem, odnosno da obveza plaćanja kamata ne bi smjela početi teći prije podnošenja tužbe odnosno preinačenja tužbenog zahtjeva na isplatu.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamatna stopa tijekom otplate prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

20.Konačno neutemeljenim drži i ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem pobija pravilnost odluke o trošku, smatrajući da je u konkretnom slučaju i tuženiku trebalo dosuditi razmjerni dio parničnog troška obzirom na ishod spora. Naime, u situaciji kada se odlučivalo osnovanosti i glavnog i eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva, potrebno je bilo ocijeniti koji je uspjeh bio tužiteljice u sporu sa takvim zahtjevima, budući da u konkretnoj pravnoj situaciji, tužiteljica nije uopće uspjela s glavnim tužbenim zahtjevima, a uspjela sa eventualnim tužbenim zahtjevima u cijelosti. Pri tome svakako treba uvažiti činjenicu da u pogledu odbijenih glavnih tužbenih zahtjeva nisu nastali posebni troškovi postupka u odnosu na prihvaćene podredno postavljene – eventualno kumulirane zahtjeve.

Polazeći od toga, kao i sadržaja čl.154. st.1. ZPP-a, prosudba je ovog suda da tužitelj ima pravo na naknadu parničnog troška pozivom na navedenu odredbu kada je sud jednom odlukom odlučio o oba postavljena zahtjeva, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspio u postupku (to je u ovom slučaju eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i samo za radnje koje su bile potrebne za odluku u tom smislu.

Slijedom prethodno izloženog, pravilnim se ukazuje stajalište suda prvog stupnja koji je tužiteljici dosudio parnični trošak upravo pozivom na čl. 154. st.1. ZPP- a, posljedično čemu, suprotno uvjerenju tuženika, nema valjanog uporišta da se istome prizna razmjerni dio parničnog troška.

U prilog pravilnosti ovakvog stajališta, ukazuje pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 962/2024 od 27. kolovoza 2024.

21.Zbog svih izloženih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a.

22.Tužiteljici i tuženiku nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer isti nisu uspjeli u žalbenom postupku, pa je stoga primjenom čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Tužiteljici nisu dosuđeni ni troškovi odgovora na žalbu jer je primjenom čl. 155. ZPP-a odlučeno da isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, pa je stoga odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Rijeci, 13. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković